Pokolj u Katinskoj šumi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Križevi za Katyn, Harkiv i Mednoje
5. ožujka 1940.: Memorandum Berije Staljinu s prijedlogom egzekucije poljskih časnika
Sovjetski plakat iz Drugog svjetskog rata koji prikazuje vojnika Crvene armije koji zarobljava poljskog časnika i "oslobađanje seljaka od gospode"

U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), jedinice sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22.000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katinske šume.

Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog saveza. Masakr je koristila propaganda Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao[1], da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.

Uvod[uredi VE | uredi]

Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.

Dana 5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i rezervista, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava[2]. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine.[3][4].

Točan broj žrtava ovog zločina nije do danas pouzdano utvrđen.

Pozadina pokolja[uredi VE | uredi]

Sovjetski Savez je 17. rujna 1939. godine napao Poljsku sa istoka. Napad je izvršen dok je Poljska bila u ratu sa Njemačkom koji je počeo 1. rujna 1939. godine i trpjela značajne gubitke na zapadnom frontu. Ovaj napad je izvršen u skladu sa sporazumom Ribbentrop — Molotov kojim je izvršena podjela interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke. Zbog brzog napredovanja Crvene armije koja je naišla na slab otpor, između 250.000[5] i 454.700[6] poljskih vojnika je zarobljeno. Oko 250.000 je odmah pušteno dok je 125.000 predato NKVD-u. NKVD je odmah oslobodio još 42.400 vojnika. Oko 170.000 oslobođenih vojnika su bili podrijetlom Ukrajinci ili Bjelorusi koji su služili u poljskoj vojsci. Oko 43.000 vojnika koji su rođeni u zapadnom dijelu Poljske (tada pod njemačkom kontrolom) je predato Nijemcima. NKVD je 19. studenog 1939. godine držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.500 časnika, 6.500 policijskih časnika kao i 25.000 vojnika i rezervnih časnika.[7]

Do ožujka 1940. godine stvorena su tri posebna logora: Kozelsk (Козельск), Ostaškov (Оста́шков) i Starobelsk (Старобельск) u kojima su se našli skoro svi poljski časnici zarobljeni u SSSR-u kojih je bilo oko 15.000 .

Dugo vremena samo ovo je bilo poznato jer je, na tada zagonetan način, ovako velika skupina prestala da daje znake života (obitelji su naglo prestale da dobijaju pisma od zarobljenika). Glasine o masakru koje su počele da se javljaju 1943. godine SSSR je prešućivao ili odlučno odbacivao. Tek slabljenje i raspad te države su dozvolili da se u potpunosti sazna tok događaja.

Odluka o ubojstvu i motivi[uredi VE | uredi]

Narodni komesar za unutrašnje poslove SSSR-a Lavrentij Berija je 5. ožujka 1940. godine poslao dokument (794/B) Josipu Staljinu u kojem je poslje tvrdnje da poljski vojni zarobljenici (14.736 ljudi – od toga 97 % Poljaci) kao i zatvorenici u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini (18.632 ljudi - od toga 1.207 časnika i ukupno 57 % Poljaka) predstavljaju „deklarirane i beznadežno nepopravljive neprijatelje sovjetske vlasti“, izjavio da NKVD smatra da je razborito da se:

  • strelja 14.700 vojnih zarobljenika i 11.000 zatvorenika, bez saslušanja, bez iznošenja optužbi i bez odluke o okončanju istrage. [8]
  • slučaj i donošenje odluka vodi trojka u sastavu: Vsevold Merkulov (upisan posebno, vjerojatno od strane Staljina iznad precrtanog Berije), Bogdan Kobulov i Leonid Baštakov.

Na dokumentu se nalaze 4 potpisa: Staljinov, Vorošilovov, Molotovov i Mikojanov, kao i dopisano – Kalinin – za, Kaganovič – za. U skladu sa dokumentom Politbiro CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza je istog dana donjeo odluku br. P13/144 sa sadržinom koju je Berija predložio, ali u kojoj brojke nisu navedene. Ova odluka predstavlja primjer vansudske presude za oko 26.000 ljudi.

U Kobulovom kabinetu se 14. ožujka održao sastanak. Na njemu je sudjelovala nekolicina šefova okruga NKVD-a. Njima se danas pripisuje pokolj. Berija je 22. ožujka izdao naredbu br. 00350 „O raspuštanju zatvora NKVD-a u Ukrajini i Bjerusiji“. U tim zatvorima većina zatvorenika su bili poljski časnici i policajci. Iz Moskve su 1. travnja stigla 3 prva pisma – uputstva namenjena logoru u Ostaškovu. Ova pisma su sadržala imena 343 osoba i bila su početak akcije „raspuštanja zatvora“.

Pokolj[uredi VE | uredi]

Najveća masovna grobnica u Katinskoj šumi
Eshumacija u Katynu 1943. godine snimio Međunarodni odbor Crvenog križa

Gore navedeni nalozi za transport su uglavnom osim nekoliko o premještanju u Juhnov (ruski: Юхнов) – bili smrtne presude. Na osnovu tih naloga su stvarani konvoji, koji su na razne načine (pješke, vlakovima ili kamionima) provođeni do mjesta gdje su ljudi ubijani. Postojalo je pet mjesta gdje su ljudi masovno ubijani, ali dva mjesta su i dalje sporna pošto nema točnih podataka pa se i dalje često navodi nekoliko lokacija na kojima su te grupe žrtava ubijene. Mjesta zločina su:

Ubijeno 4.410 zatvorenika iz logora Kozelsk, a od tog broja je dio vjerojatno ubijen u Smolensku u sjedištu NKVD-a. Iz logora su odlazili konvoji u grupama od 50 do 344 ljudi i to od 3. travnja do 12. svibnja. Zadnjeg dana organizirana su 2 konvoja u kojima je ukupno bilo 205 ljudi i poslana u logor u Juhnovu. Ostali su pobijeni i sahranjeni u 8 masovnih grobnica. Među žrtvama su bili i: kontradmiral Xawery Czernicki i generali Bronisław Bohatyrewicz, Henryk Minkiewicz i Mieczysław Smorawiński, kao i jedna žena – potporučnik Janina Lewandowska.
Konvoji su željezničkom prugom u trajanju od oko 24 sata, preko Smolenska dovoženi do stanice Gnjazdovo, prisutan svjedok na skoro cijelom putu konvoja 29. i 30. lipnja 1940. godine. je bio profesor Stanisław Swianiewicz. Sa željezničke stanice časnici su autobusom prevoženi na mjesto pokolja, gdje su nad masovnim grobnicama mlađim i jačim žrtvama stavljani šinjeli preko glave i vezivane ruke konopom sovjetske proizvodnje isječenim na jednake dijelove. Potom su iz bliza ubijani iz pištolja marke Walther, kalibra 7,65 mm, uglavnom pucnjem u zadnji dio glave; neke žrtve su dodatno prebijane sovjetskim bajunetom. Na mjestu ubojstva i kod grobnica su nađene čahure metaka iz spomenutoga pištolja. Masakriranje na mjestu gdje su žrtve sahranjene nije u potpunosti potvrđeno, a postoje izvori koji kazuju da je barem dio žrtava ubijen u Smolensku, kao i Harkivu. Dokaz za ovaku tvrdnju može da bude i to što su tijela u jednoj od masovnih grobnica složena drugačije nego u ostalim. Tijela su bila više zbijena, ljepše složena i okrenuta licem na dolje. Ostaci žrtava su sahranjeni u 8 masovnih grobnica.
  • Harkiv, okružno sjedište NKVD-a
Ubijeno 3.739 zatvorenika iz logora u Starobelsku. Iz logora su odlazili konvoji od 5. travnja do 12. svibnja. Dva konvoja od 25. travnja i 12. svibnja u kojima je ukupno bilo 78 ljudi je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u masovnim grobnicama u okolini Harkiva, 1,5 kilometara od sela Pjatihatki (Пятихатки). Tom prilikom su ubijeni generali: Leon Billewicz, Stanisław Haller, Aleksander Kowalewski, Kazimierz Orlik-Łukoski, Konstanty Plisowski, Franciszek Sikorski, Leonard Skierski, Piotr Skuratowicz i Alojzy Wir-Konas.
Konvoji sa zarobljenicima su vagonima dolazili do Harkiv, a sa željezničke stanice automobilima do zatvora NKVD-a. Poslje identifikacije zatvorenicima su vezivane ruke, potom su uvođeni u dvoranu u kojoj su ubijani pucnjem u potiljak. Tijela ubijenih su, sa čaršavima vezanim oko glave, po noći odvožena kamionima i sahranjivana.
  • Tver, okružno sjedište NKVD-a
Ubijeno 6.314 zatvorenika iz logora u Ostaškovu. Iz logora su odlazili konvoji od 4. travnja do 16. svibnja. Tri konvoja od 29. travnja, 13. i 16. svibnja u kojima je ukupno bilo 112 osoba je poslano u logor u Juhnovu. Ostali su ubijeni i sahranjeni u preko 20 masovnih grobnica u okolini Tvera u naselju Mednoje (Медное).
Konvoji sa zarobljenicima su pješice dovođeni preko zaleđenog jezera Seliger do naselja Tupik i željezničke stanice Soroga, a potom vagonima do Tvera u zgradu NKVD-a (sada je Tverski medicinski institut). U podrumu je svaki zarobljenik identificiran, poslje čega je dovođen do tapeciranih vrata. Slično kao i u Harkivu, žrtve su ubijane pucnjem u potiljak iz pištolja marke Walther. Prvi put, kada je došao konvoj od 390 osuđenika egzekutori su imali problema sa ubijanjem tako velikog broja ljudi pa sljedeći konvoji nisu prelazili brojku od 250 osoba. Ostaci ubijenih su odnošeni na kamione koji su čekali ispred i potom voženi do 32 km udaljenog naselja Mednoje. Tamo je, na letnjikovcu Tverskog NKVD-a na kraju šume, uz pomoć bagera iz Moskve već bila pripremljena raka dubine 4-6 m u kojoj je moglo da se smjesti oko 250 posmrtnih ostataka. Leševi su ubačeni u raku poslje čega je bager zatrpavao leševe i pripremao raku za sljedeći dan.
Ubijeno 3.435 (po drugim podacima 4.181) zatvorenika iz zapadne Ukrajine.
Ubijeno 3.870 (po drugim podacima 4.465) zatvorenika iz zapadne Bjelorusije.

U Katiynskom masakru NKVD je pobio skoro polovinu ukupnog broja poljskih časnika[9]. Među ubijenim časnicima bilo je ukupno 14 generala.[10] Masovno ubistvo je izbeglo jedino 395 (često se spominje i brojka od 448) zatvorenika[3] koji su prebačeni u logor logor u Juhnovu. Među zarobljenicima koji su prebačeni u Juhanov su bili i Stanisław Swianiewicz i Józef Czapskiref name="Fischer"/>.

Period skrivanja pokolja[uredi VE | uredi]

Poslije izvršenja pokolja, koji je imao status državne tajne, za obitelji ubijenih je nastupila nagla tišina, prestala su da stižu pisma, pisma koja su slana ubijenima su se vraćala, svaka proba da se dođe do podataka o sudbinama zarobljenika i mjestu gdje se oni nalaze je nailazila na zid šutnje. Počele su da se javljaju razne glasine, između ostalih da su zarobljenici poslani u logore na sjeveru Rusije, na Zemlju Franje Josipa i Novaju Zemlju i da su utopljeni u Bjelom moru ili Sjevernom ledenom moru.

U ovom periodu nije se javljala teza koja će ubrzo postati veoma zastupljena o umješanosti Nijemaca u sudbinu zarobljenika. Iako su se odnosi Poljske i SSSR-a izmjenili nabolje poslje napada Njemačke na SSSR, Sovjetske vlasti nisu odgovarale na zahtjev poljske vlade da objasni status zarobljenika.

U ovom periodu se pojavljuje izvještaj iz 1940. godine koji je premijeru Churchillu poslao bivši vlasnik Katyna i koji je vidio ubacivanje tijela u jame.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Yahoo News: Russia says WW2 executions of Poles not genocide 11 March 2005 http://in.news.yahoo.com/050311/137/2k4ff.html
  2. Kisielewski, Tadeusz: Katyń. Zbrodnia i kłamstwo, Posen 2008, S. 223.
  3. Parrish, Michael (1996). The Lesser Terror: Soviet state security, 1939–1953. Westport, CT: Praeger Press. pp. 324 & 325. ISBN 0275951138. http://isbndb.com/d/book/the_lesser_terror.html
  4. Montefiore, Simon Sebag (2005-09-13). Stalin: The Court of the Red Tsar. New York: Vintage Books. pp. 197 & 198, 332 & 334. ISBN 9781400076789. http://isbndb.com/d/book/stalin_the_court_of_the_red_tsar_a02.html
  5. -{Молотов на V сессии Верховного Совета 31 октября цифра «примерно 250 тыс}-.»
  6. -{Отчёт Украинского и Белорусского фронтов Красной Армии Мельтюхов}-, с. 367. http://www.usatruth.by.ru/c2.files/t05.html
  7. -{Катынь. Пленники необъявленной войны}-. -{сб.док. М., МФ "Демократия": 1999}-, сс.20–21, 208–210.
  8. Извод из записника бр. (на интернету)
  9. Pogrješka u citiranju: Nije zadan tekst za izvor Fischer
  10. (1989) Andrzej Leszek Szcześniak Katyń; lista ofiar i zaginionych jeńców obozów Kozielsk, Ostaszków, Starobielsk, str. 366, Warsaw, Alfa. ISBN 83-7001-294-9., (1989) Adam Moszyński Lista katyńska; jeńcy obozów Kozielsk, Ostaszków, Starobielsk i zaginieni w Rosji Sowieckiej, str. 336, Warsaw, Polskie Towarzystwo Historyczne. ISBN 83-85028-81-1., Jędrzej Tucholski (1991). Mord w Katyniu; Kozielsk, Ostaszków, Starobielsk: lista ofiar, str. 987, Warsaw, Pax. ISBN 83-211-1408-3., Kazimierz Banaszek (2000). Kawalerowie Orderu Virtuti Militari w mogiłach katyńskich, Wanda Krystyna Roman, Zdzisław Sawicki, str. 351, Warsaw, Chapter of the Virtuti Militari War Medal & RYTM. ISBN 83-87893-79-X., (1995) Maria Skrzyńska-Pławińska Rozstrzelani w Katyniu; alfabetyczny spis 4410 jeńców polskich z Kozielska rozstrzelanych w kwietniu-maju 1940, według źródeł sowieckich, polskich i niemieckich, Stanisław Maria Jankowski, str. 286, Warsaw, Karta. ISBN 83-86713-11-9., (1996) Maria Skrzyńska-Pławińska Rozstrzelani w Charkowie; alfabetyczny spis 3739 jeńców polskich ze Starobielska rozstrzelanych w kwietniu-maju 1940, według źródeł sowieckich i polskich, Ileana Porytskaya, str. 245, Warsaw, Karta. ISBN 83-86713-12-7., (1997) Maria Skrzyńska-Pławińska Rozstrzelani w Twerze; alfabetyczny spis 6314 jeńców polskich z Ostaszkowa rozstrzelanych w kwietniu-maju 1940 i pogrzebanych w Miednoje, według źródeł sowieckich i polskich, Ileana Porytskaya, str. 344, Warsaw, Karta. ISBN 83-86713-18-6.