Rudolf I., njemački kralj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rudolf I., njemački kralj

Rudolf I. Habsburški (dvorac Limburg, 1. svibnja 1218. - Speyer, 15. srpnja 1291.), rimsko-njemački kralj (1273.-1291.), austrijski i štajerski vojvoda (1278.1282.) i koruški vojvoda (1278.-1286.). Bio je prvi Habsburgovac koji se popeo na njemačko carsko prijestolje. Odlučio je proširiti posjed svoje obitelji i tako podići moć Habsburgovaca. Pobjedivši češkog kralja Otakara, koji ga nije htio priznati za cara, Rudolf se domogao austrijskih zemalja. Austrijske zemlje postati će obiteljskim posjedom Habsburgovaca i središtem vlasti.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rudolf Utemeljitelj popeo se na njemačko prijestolje nakon dugotrajnog razdoblja bezvlađa i sukoba među različitim kandidatima za njemačku kraljevsku čast. Izborni knezovi, koji su odlučivali o tome tko će biti vladar, nisu se preko dvadeset godina mogli dogovoriti i postići jedinstveni izbor, sve dok se nekima od njih nije učinilo da bi Rudolf mogao biti dobar vladar. On sam je uložio dosta diplomatske vještine i novaca u pregovore sa svih sedam knezova, dok ih nije uvjerio da je s jedne strane sposoban i mudar, a s druge da ipak nije dovoljno bogat i moćan, a da bi ugrozio njihove gotovo neovisne vladarske položaje. To mu je bilo tim lakše što je njegov glavni protivnik, češki kralj Otokar II. Přemysl, bio upravo takav: prebogat i previše moćan. Uza sve to, i papi Grguru X. učinilo se da bi Rudolf mogao napokon uvesti red i mir ne samo u Njemačkoj, nego i u Italiji, pa ga je i on podržao.

Tako je napokon 1273. Rudolf izabran za njemačkog kralja i okrunjen u katedrali u Aachenu, tamo gdje su se krunili njegovi prethodnici još od vremena Karla Velikog.

Rudolf Utemeljitelj uzdigao je Habsburge na pozornicu europske politike i od roda koji, ma kako ugledan bio, nije bio važan izvan lokalnih okvira svojih posjeda, stvorio jednu od najvažnijih europskih dinastija.

Osim toga, on je unio i dalekosežnu promjenu i u politiku njemačkih vladara: nezainteresiran za prilike u Italiji, o koju su svi njegovi prethodnici lomili zube s uglavnom malim uspjehom, nikada nije otišao u Rim po carsku krunu, već je svoju djelatnost usmjerio prema istoku. Tako je svoj rod, ali i Njemačku kojom je vladao, čvršće vezao uz Podunavlje i austrijske zemlje s kojima će Habsburzi ubuduće biti nedjeljivo vezani.

Taj je prvi veliki uspon Habsburga bio označen i jednim oružanim sukobom, kojega Rudolf nije želio. Već spomenuti češki kralj Otokar II. ženidbenim je vezama došao u posjed austrijskih zemalja i postao jednim od najmoćnijih europskih vladara. Njegovi su ljudi imali utjecaja i u Slavoniji, pa su tako primjerice podigli samoborsku utvrdu. Otokaru se činilo da Rudolf nije dostojan njemačke krune, jer nije bio ni približno tako jak kao češki kralj, koji se također natjecao za njemačko kraljevstvo. Zbog toga je došao u sukob s Rudolfom, pa ga je njemački sabor, podržavajući zakonitog vladara, proglasio izdajnikom i naložio da mu se oduzmu svi posjedi, uključujući i samu Češku, tada dio njemačkog carstva.

Rudolf je trebao izvršiti ovu presudu uz pomoć velike vojske što ju je sakupio u južnoj Njemačkoj. Tri tisuće vitezova krenulo je prema Austriji, a stalno su im se pridruživali novi, jer je Otokar ionako imao mnogo neprijatelja, koji su jedva čekali da mu sreća okrene leđa, pa da se i oni pridruže protivničkom savezu. Rudolf je i opet imao potporu Crkve, a i ugarski je kralj Ladislav IV. stao na njegovu stranu. Otokar je, nakon što je Rudolf opsjeo Beč, bio prisiljen potpisati primirje kojim se odrekao austrijskih zemalja. No, zapravo mu nije bilo ni na kraj pameti, držati se dogovorenoga. Sakupivši novu vojsku, započeo je pohod protiv Rudolfa, u nadi da će ga izbaciti iz Austrije.

Tako je 26. kolovoza 1278. došlo do odlučne bitke kod Dürnkruta, na mjestu gdje češka rijeka Morava utječe u dunavsku ravnicu. Viteške su se vojske hrabro borile, sve dok Otokara nije ubio njegov vlastiti peharnik, koji je jedva čekao da osveti svoje roditelje, osuđene na smrt zbog suprotstavljanja češkom kralju. Time je okončan sukob koji je Rudolfu Utemeljitelju omogućio da pod svoju vlast podvrgne austrijske zemlje (osim Tirola), čime je Habsburge iz dalekog Alsacea doveo u Podunavlje i Srednju Europu.

Rudolfa su suvremenici opisivali kao visokog muškarca, dugih nogu i nježne konstitucije, umjerena u hrani i piću. Zanimljivo je da su ondašnji kroničari zapazili kao jednu od njegovih značajki dugi nos, obilježje koje će pratiti Habsburge kroz čitavu njihovu povijest. Njegove moralne vrline odgovarale su viteškom idealu srednjega vijeka: bio je pobožan, hrabar, velikodušan i skroman. Ukratko, u Rudolfu Utemeljitelju Habsburzi su dobili osnivača dinastije kakvog je tradicija njihova roda mogla samo poželjeti. Mnogi od njegovih nasljednika težili su oživotvoriti sve njegove vrline, ali svima to nije polazilo za rukom. Uostalom, već se neposredni nasljednici njegova sina, koji je bio dorastao ocu, nisu pokazali jednako sposobnima, pa nisu bili čak niti u stanju održati ono što je Rudolf postigao.

Izvori[uredi VE | uredi]