Staroengleski jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
staroengleski jezik
Speech balloon.svg

Ænglisc, Anglisc, Englisc
Države
govorenja:
u krajevima koji danas čine Englesku osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada, jugoistočnu Škotsku (jugoistočno od Fortha) te istočnim rubovima Walesa
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika:
Rang:
Razredba: indoeuropski
germanski
zapadnogermanski
anglofrizijski
staroengleski
Pismo: anglosaske rune (futhorc, fuþorc), poslije staroengleska latinica
Jezični kôd
ISO 639-1:
ISO 639-2: ang
ISO 639-3: ang
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Staroengleski jezik ili anglosaski jezik[1] (ISO 639-3: ang; Angel-sächsisch), povijesni indoeuropski jezik koji se između 450.-1100. nakon Kristova rođenja govorio na području današnje Velike Britanije. Materinji govornici su vlastiti jezik nazivali Ænglisc, Anglisc, Englisc.

Imao je nekoliko dijalekata: zapadnosaski, južni staroengleski, northumbrijski, kentski, anglijski i mercijski. Ono što nam je ostalo u pisanim dokumentima predstavlja sačuvanu baštinu anglosaskog jezika. Prvih stoljeća ga se pisalo anglosaskim runama (futhorc, fuþorc), a poslije ga se pisalo staroengleskom latinicom.

Mercijski dijalekt predak je suvremenog engleskog jezika[2].

Anglosaski jezik je rani oblik engleskog jezika. Njime su pisali i govori Anglosasi i njihovi potomci u krajevima koji danas čine Englesku osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada, jugoistočnu Škotsku (jugoistočno od Fortha) te istočnim rubovima Walesa.

Pripada u skupinu zapadnogermanskih jezika. Blizak je srodnik starofrizijskog jezika.

Sklonidba i sprezanje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: sklonidba u staroengleskom jeziku
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: sprezanje u staroengleskom jeziku
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: staroengleske zamjenice
Bio je fleksivan jezik. Imenice su se sklanjale i glagoli su se sprezali u pet padeža: nominativu, akuzativu, genitivu, dativu i instrumentalu, s time da je potonji bio rijedak, a javljao se samo u jednini muškog i srednjeg roda a lako ga se moglo zamijeniti dativom. Imao je tri broja: jedninu, množinu i dvojinu (samo za 1. i 2. osobu, kad se govorilo o dvjema osobama). Dvojina je postojala za dva objekta, no samo za osobne zamjenice. Postojao je rod za sve imenice, uključujući i za nežive stvari. Tako je primjerice sēo sunne (Sunce) bilo ženskog roda, dok je se wikt:mōna (Mjesec) bio muškog roda, dok je þat wīf (supruga, žena) bila srednjeg roda (usporedi suvremeni njemački die Sonne, der Mond i das Weib). Pridjevi, zamjenice i ponekad participi su se slagali s imenicom koja im je prethodila u rodu, broju i padežu. Svršeni glagoli se se slagali sa subjektom u osobi i broju. Na staroengleski je jezik od 9. stoljeća snažno utjecao staronordijski jezik, jezik iz skupine sjevernogermanskih jezika.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Izraz anglosaski (eng. Anglo-Saxon) označuje sve stvari iz ranoengleskog doba sve do 16. toljeća, među ostalim jezik, kulturu i ljude. Dok je ovo pojam kojeg se radije rabi za potonja dva pojma, jezk se od 19. stoljeća naziva staroengleskim (eng. Old English). Ovo je zbog toga što se sâm taj jezik počelo potanko izučavati te su znanstvenici uočili neprekidni razvitak engleskog jezika od anglosaskog razdoblja preko srednjoengleskog sve do današnjice. Unatoč tomu, brojni auktori još rabe izraz "anglosaski" kad govore o tom jeziku.
    Crystal, David (2003.). The Cambridge Encyclopedia of the English Language, Cambridge University Press. ISBN 0521530334
  2. The Old English Language

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]