Suočavanje s prošlošću

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Suočavanje s prošlošću je suočavanje s vlastitom poviješću, primjerice iz doba totalitarnog nacionalsocijalizma i komunizmom i njihovim karakteristikama. Posebice se odnosti na genocid, democid, holokaust, krivnje za rat, zločina protiv čovječnosti, rasizam, i sustav doušništva. U užem smislu pojam označava i zaključke koji su izvedeni iz iskustva na političkoj i kulturnoj razini.

Termin se također rabi kao skupni naziv za aktivnosti kojima društva koja se temelje na demokraciji i poštivanju ljudskih prava obrađuju suočavanj s počinjenim zločinima iz prošlosti u doba diktature i totalitarizma..[1]

Eckhard Jesse definira tri važna aspekta:

Uvjet za „Suočavanje s prošlošću je da su postojali zločini, da je to razdoblje završeno i da je provedena demokratizacija. Tek kada su sva tri aspekta zajedno prisutna, može se prevladati prošlost...“[2]

Posebno se nakon promjene režima ideološki utemeljenih diktatura promatra mišljenje kod određenog broja osoba da je prethodni sustav imao "dobre ideje ali da su slabo provođene". To je bio slučaj i u Njemačkoj nakon zavrsetka rata 1945. [3] [4] kao i u postkomunističkoj istočnoj Europi[5].

U nekim bivšim komunističkim državama Europe čuje se i zahtjev za prestanak javne rasprave o prošlosti, često povezan sa zahtjevima za amnestiranjem. Argumentira se često potrebom sačuvaja građanskog mira, integraciji svih društvenih skupina u post-diktatorsko društvo, očuvanje netaknute nacionalne svijesti, ili pozivanje na potrebne promjene i druge zadaće.

Zahtjevi za temeljitu obradu prošlosti često dolaze iz skupina koji su već prije promjene režima bili opozicija starog režima a sada zahtijevaju dosljedno odbacivanje starih institucija, elita i tradicija. Obično ujedno i zahtjev za opravdanje žrtve, otkrivanja povijesne istine, te pojašnjenje ili kažnjavanje nekada odgovornih aparatčika ili dužnosnika.

Često se pojavljuje i povlačenje u privatnost i apolitičnost koje otežava osobito prevladavanje ideološki indoktriniranih sustava, ili često i blokira obradu prošlosti.[6]

Vrste obrade prošlosti[uredi VE | uredi]

Za obradu prošlosti značajno je na koji je način režim nestao:

  • kroz tranziciju zbog unutarnjih ili gospodarskih poteškoća (kao što je primjerice Sovjetski Savez)

ili

  • neovisno od unutarnje stabilnosti i gospodarskog stanja (primjerice Francova Španjolska, Južna Afrika) koje su postupno transformirane

ili

  • nametanje od strane stranih sila (poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Helmut König, Michael Kohlstruck: Vergangenheitsbewältigung am Ende des zwanzigsten Jahrhunderts, 1998, S. 7.
  2. Ulrich Battis, Günther Jakobs, Eckhard Jesse, Josef Isensee: Vergangenheitsbewältigung durch Recht, Drei Abhandlungen zu einem deutschen Problem. 1992, S. 716.
  3. In den verschiedenen Befragungen hielten dem gegenüber „zwischen 42 und 55 % daran fest, dass der Nationalsozialismus eine gute Idee gewesen sei, die schlecht ausgeführt wurde“.
  4. Ian Kershaw: „Aber noch Jahre nach dem Krieg war – wie Untersuchungen der Alliierten zeigen – eine Mehrheit der westdeutschen Bevölkerung der Ansicht, dass dem Nationalsozialismus eine gute Idee zugrunde lag und diese nur schlecht ausgeführt worden sei“.
  5. F. Plasser, P.A., H. Waldrausch: Politischer Kulturwandel in Ost-Mitteleuropa, Theorie und Empirie demokratischer Konsolidierung. 1997, S. 149–152.
  6. Für den Gesamtabschnitt: Elke Fein: Geschichtspolitik in Russland, 2000, S. 27–32.