Totalitarizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Parada povodom smrti Staljina, održana u Dresdenu 1953.
Kongres NSDAPa 1935.

Totalitarizam ili svevlast je politički sustav u kojem je vlast pod kontrolom jedne političke organizacije ili stranke koja ne prepoznaje granice svojih ovlasti.[1] Zbog toga nastoji kontrolirati sve aspekte javnog i privatnog života. Težnju da država posve zamijeni društvo na pregnantni način je izrazio Benito Mussolini ovim riječima: "Naša formula je ova: sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države." [2]

Totalitarizam je do krajnosti dovedeni oblik apsolutističke vladavine; koji je moguć u industrijaliziranoj zemlji i uz jednu masovnu političku organizaciju ("partiju", u jednostranačkom sustavu) čiji pripadnici predano podupiru režim.

Totalitarne države su uvijek organizirane kao diktature; nekada je na čelu jedan diktator, a nekada oligarhija.

Totalitarne države su uvijek organizirane kao policijske države.

Totalitarni režimi dolaze na vlast revolucijama, putem državnih ili vojnih udara, nakon vojnih intervencija ili na višestranačkim demokratskim izborima.

Totalitarna vlast označava suzbijanje, ograničavanje slobode govora i slobode tiska. Vlast u totalitarnim državama kontrolira gospodarstvo, slobodu govora, a po potrebi koristi i teror, primjerice pomoću svoje policije, tajne policije te poluvojnih organizacija.

Totalitarizam predstavlja suprotnost modernom principu otvorenog pluralističkog društva i pravne države.

Povijest izraza[uredi VE | uredi]

Pojam totalitarizma kao "totalne" političke moći države prvi koristi 1923. godine talijanski liberal Giovanni Amendola koji je s kritičkih pozicija opisao fašizam u Italiji za vrijeme Mussolinija, kao fundamentalno drugačije diktature od uobičajenih.

Posvajajući termin, Mussolini pred svojim pobornicima na Fašističkom kongresu u Rimu 1925. godine govori o "žestokoj totalitarnoj volji" ("feroce volontà totalitaria") fašističke stranke.[3]

Totalitarizam je potom od strane talijanskog profašističkog filozofa Giovannia Gentilea opisan kao nešto pozitivno, te se kod njega koristi izraz totalitario za opisivanje strukture i ciljeva tadašnje vlasti u Italiji. Gentile 1932. godine u "Talijanskoj enciklopediji", u članku "Fašizam (doktrina)" piše: "... za fašistu sve je u Državi i ništa ljudsko i duhovno ne postoji ili ima vrijednost izvan Država. U tom smislu fašizam je totalitaran...". Totalitarna fašistička država promicala je totalno predstavljanje nacije i totalno vodstvo prema ciljevima nacije. Totalitarizam je opisao kao vrstu vladanja gdje ideologija i država imaju neograničenu moć nad većinom građana.

Komunistički režimi su odbacivali karakterizaciju da bi bili totalitaristički: građanin Njemačke Demokratske Republike koji bi svoju zemlju nazvao "totalitarnom državom" bi vrlo lako završio - u zatvoru; a tako bi i danas prošao npr. građanin Kube koji bi tvrdio da je režim te države išta manje nego vrlo napredna demokracija.[4]


Razlika između autokratskih i totalitarnih država[uredi VE | uredi]

Izraz "autokratski režim" odgovara državi gdje pojedinac - diktator, komitet ili hunta imaju monopol nad državom. Izraz "autokratski" više odgovara strukturi vlasti nego strukturi društva. Totalitarizam, za razliku od autokracije, želi kontrolirati više od same vlasti: državnu ekonomiju, obrazovanje, umjetnost, znanost, osobni život i moral građana - primjerice putem indoktrinacije.[5]

Talijanski autor Gianpasquale Santomassimo piše 2002. godine da se talijanski fašizam - kao jedan od najranijih primjera totalitarizma - "jasno razlikuje od čistog i jednostavnog autoritarnog režima one vrste kakva je postojala u devetnaestom stoljeću, koji se ograničavao na onemogućavanju izražavanja opozicijskih stajališta. Fašizam nije zahtijevao samo pasivni posluh, nego jednu aktivnu mobilizaciju koja je bila organizirana odozgo ... prihvaćajući činjenicu da narodne mase učestvuju u životu nacije, on ih je nastojao uokviriti u podređene forme participacije na kapilarnom nivou, i tražio od njih aktivnu suglasnost politici režima."

Karakteristike totalitarnih država[uredi VE | uredi]

Mnoge totalitarne države pokazuju sasvim određene zajedničke karakteristike, kao što su:

Prvih šest ovdje navedenih karakteristika nalazimo u djelu "Totalitarna diktatura i autokracija" ("Totalitarian Dictatorship and Autocracy") iz 1956. godine, u kojem su američki povjeničari Carl Friedrich i Zbigniew Brzezinski dali do danas najkorišteniji "test" za prepoznavanje totalitarnih režima.[6]

Rane kritike totalitarizma[uredi VE | uredi]

Prve kritike totalitarastičkih sustava nalazimo ubrzo nakon njihove uspostave.

Iz relativne sigurnosti vatikanskih zidova usred Italije pod fašističkim režimom, objavljuje papa Pio XII. 1939. godine encikliku Summi Pontificatus, gdje o totalitarizmu - iz svojeg položaja vjerskog vođe koji progovara o pitanjima javnog morala - progovara o stajalištu (svih) totalitarnih režima, da je državna vlast neograničena i da uopće ne postoje ljudska prava i slobode koja bi Državu (tj. totalitarni režim) mogle ograničavati (Pio XII. govori o "višem zakonu koji dolazi od Boga", nije se o ljudskim pravima u ono doba govorilo istom terminologijom kao danas) u prisvajanju novih ovlasti nad ljudima i društvom:

"Postoji međutim daljnja zabluda koja nije manje pogubna za dobrobit naroda i blagostanje tog velikog ljudskog društva koje okuplja i u sebe prihvaća sve rase. Riječ je o zabludi sadržanoj u idejama koje ne oklijevaju da rastave građansku vlast od svake ovisnosti o Višnjem Biću - primarnom izvoru i gospodaru čovjeka i društva - i od svakog ograničenja što proizlazi iz višeg zakona koji dolazi od Boga kao svojeg prvog izvora. Stoga oni pripisuju građanskoj vlasti neograničene ovlasti koje stoje na raspolaganju promjenjivim plimama ljudske volje, ili dikatima slučajnih historijskih prohtjeva, ili interesima jedne manjine... Istina je da moć postavljena na tako slabe i nepouzdane temelje može na stanovito vrijeme, pod povoljnim okolnostima, postići materijalni uspjeh koji će pobuditi divljenje u površnih promatrača... kada se neograničena vlast predaje Državi kao ovlaštenom od naroda, države, ili čak društvenog reda ... kada Država prisvaja pravo na privatna poduzeća i na njihovo vođenje, ona ... mogu biti zakinuta na štetu interesa javnog dobra, time što su iščupana od svojih prirodnog okoliša, tj. od odgovorne privatne poduzetnosti ... izložena je opasnosti i primarna i bitna ćelija društva, obitelj, kada se zaboravi da ona po prirodi prethodi Državi ... Nitko s dobrom voljom i vizijom ne misli zanijekati Državi, u iznimnim uvjetima svijeta danas, na odgovarajući način proširena i izvanredna prava da izađe u suret potrebama naroda. Međutim čak i u takvim iznimnim okolnostima, moralni zakon uspostavljen od Boga zahtijeva da zakonitost svake takve mjere i njene istinske nužnosti bude izložena najrigoroznijem ispitivanju s gledišta standarda javnog dobra."[7]


Hrvatska iskustva pod totalitarnim režimima[uredi VE | uredi]

Hrvatska je vrlo dugo bila podvrgnuta totalitarnim režimima, od 1941. do 1945. za vrijeme NDH (Istra, Rijeka, Zadar i jedan broj jadranskih otoka bio je između dva svjetska rata - tada u sastavu Italije - zahvaćen vlašću talijanskog fašističkog režima od njegovih početaka; talijanski fašisti su do 1943. godine držali pod okupacijskom vlašću dio NDH zapadno od linije Karlovac - Mostar) i potom od 1945. do 1990. za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (SRH u SFRJ).

Vijeće Europe je 2006. godine izglasalo posebnu Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor je iste godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.[8] u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. U Hrvatskoj i u većini europskih država obilježava se 23. kolovoza Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima kao spomendan u Republici Hrvatskoj i europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.

Ima doduše autora, koji tvrde da je Jugoslavija prestala biti totalitarnom onog časa kada je prestala biti vanjskopolitički ovisna o Sovjetskom savezu - naime prema nekima samo Sovjetski Savez, Kina, Japan i Njemačka imaju takav globalni značaj da bi ih se moglo prepoznavati kao prave totalitarne države (prema takvim teorijama, čak bi i Mussolini postao totalitarni vladar tek kada je 1943. godine postao ovisan o Hitleru). Stoga bi prema takvim autorima Jugoslavija nakon 1948. godine bila primjer manje važne "autoritarne diktature".[9]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Conquest Reflections on a Ravaged Century (2000) ISBN 0-393-04818-7, str. 74
  2. DISCORSI DI BENITO MUSSOLINI: DISCORSO DEL 28 OTTOBRE 1925, ("La nostra formula è questa: tutto nello Stato, niente al di fuori dello Stato, nulla contro lo Stato.") dittatori.it, pristupljeno 14.10.2013
  3. DISCORSI DI BENITO MUSSOLINI: DISCORSO DEL 21 GIUGNO 1925 dittatori.it, pristupljeno 14.10.2013.
  4. [1] "Cuban Dissident Guillermo Fariñas Interviewed in Miami", Daniel García Marco, za HavanaTimes.org 22.5.2013.
  5. Gianpasquale Santomassimo, Consenso, in Dizionario del fascismo, Eiunaudi, 2002.
  6. "Totalitarianism", Gilbert Pleuger, "New perspective" Vol 9, No 1
  7. "Summi Pontificatus", Enciklika Pija XII., 1939., toč. 52, 56, 60, 61, 65 (prijevod na engleski)
  8. Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., "Narodne novine" 76/2006
  9. Tako primjerice William Ebenstein. Prema Ivan Macan, "Filozofska analiza totalitarizma", Obnovljeni život, Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.