Alexandru Ioan Cuza

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Alexandru Ioan Cuza
Carol Popp de Szathmary - Alexandru Ioan Cuza.jpg
Alexandru Ioan Cuza
rumunjski knez
Vladavina 5. veljače 1862. - 23. veljače 1866.
Prethodnik on sam kao knez Moldavije i Vlaške
Nasljednik Karlo I.
Supruga Helena Cuza
Djeca
Sașa Cuza
Dimitrie Cuza
Dinastija Cuza
Otac Ioan Cuza
Majka Sultana Cuza
Rođen 20. ožujka 1820.
Preminuo 15. svibnja 1873.
Vjera pravoslavlje

Alexandru Ioan Cuza ili samo Alexandru Ioan I. (Huşi, 20. ožujka 1820. - Heidelberg, 15. svibnja 1873.), bio je prvi knez (domnitor) Ujedinjenih kneževina Moldavije i Vlaške od 1862. do 1866. godine; začetnik agrarne reforme i emancipacije seljaka.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Alexandru Ioan Cuza rođen je u staroj moldavskoj boljarskoj obitelji. Školovao se u Paviji, Bologni i Parizu.

Nakon studija vratio u rodnu Kneževinu Moldaviju, koja je tad bila formalno osmanski vazal, ali de facto ruska marioneta. Cuza se pridružio protestima protiv takvog stanja za nemirne 1848. godine i stekao ugled borca za nacionalnu stvar. Ubrzo je stekao čin pukovnika, i postao zastupnik u moldavskoj skupštini. Unatoč otporu europskih sila, pobijedio je na izborima za novoga moldavskog kneza održanim u siječnju 1859. godine, a odmah nakon toga i na izborima za novog kneza Kneževine Vlaške. Na taj je način Cuza ujedinio te dvije kneževine, na opće iznenađenje tadašnjih velesila, koje su smatrale da Kneževina Moldavija i Keževina Vlaška, trebaju dobiti veću autonomiju, ali da trebaju ostati odvojene.[2]

Cuzi je na ruku išao i poraz Carske Rusije u Krimskom ratu od alijanse u kojoj su bili Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo, jer su se nakon njega kneževine oslobodile ruskog utjecaja. Ioan Cuza je 1861. najavio i formalno ujedinjenje tih dviju kneževina, koje je proglašeno 5. veljače 1862.

Tijekom svoje vladavine oslanjao se na seljaštvo, koje je u to vrijeme činilo većinu stanovnika zemlje. Zbog tog je 1863. godine proveo djelomičnu agrarnu reformu, oduzevši manastirima velike posjede, a sljedeće godine u kolovozu 1864. godine tu zemlju podijelio je seljacima. Njih je i oslobodio radne obaveze i plaćanja crkvene desetine. Time je smanjio ulogu pravoslavnog klera u životu zemlje i doprinio sekularizaciji društva.

Cuza je želio i unaprijediti školstvo, uvođenjem besplatnog obaveznog osnovnog školovanja, i osnivanjem većeg broja škola svih razina i osigurati stipendije za siromašnu nadarenu djecu. Proveo je reformu izbornog zakona i pravosuđa, izradio novi ustav 1864. godine koji mu je trebao osigurati veći autoritet.

Sve promjene izveo je na svoju ruku - ne zatraživši dopuštenje od svog nominalnog suverena osmanskog sultana, ali i bez konzultacija s ostalim političkim moćnicima, pa mu je takva autoritativna politika donijela i dosta neprijatelja naročito iz tabora konzervativaca i liberala koji su ga 1866. godine prisilili na abdikaciju, nakon koje je otišao u emigraciju.[3]

Nakon njegove smjene, Habsburgovci su uspjeli inastalirati svog favorita za njegovog nasljednika. Bio je to princa Karlo iz njemačke dinastije Hohenzollern-Sigmaringen, poznat kasnije kao kralj Karlo I.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]