Prijeđi na sadržaj

Alternativa za Njemačku

Izvor: Wikipedija
Alternativa za Njemačku
Alternative für Deutschland
Vođa Jörg Meuthen i Alexander Gauland
Osnovana 6. veljače 2013.
Sjedište Schillstraße 9, Berlin
Država djelovanja Njemačka
Ideologija euroskepticizam
konzervativizam
antifeminizam
nacionalizam
Politički položaj Krajnja desnica
Bundestag
81 / 736
Europski parlament
15 / 96
Službena stranica

Alternativa za Njemačku (njem. Alternative für Deutschland, AfD) njemačka je krajnje desna[1][2][3] politička stranka osnovana 6. veljače 2013. godine. Savezni ured za zaštitu ustava (Bundesamt für Verfassungsschutz), njemačka domaća obavještajna agencija, klasificirala je stranku kao "potvrđeni desničarsko-ekstremistički poduhvat".[4][5] Prije ove klasifikacije, neki znanstvenici opisivali su je i kao desno-populističku[6] te nacionalno-konzervativnu.

Nekoliko državnih ogranaka i frakcija AfD-a povezivano je ili optuživano za veze s krajnje desnim nacionalističkim i zabranjenim pokretima, poput PEGIDA-e i Neue Rechte (Nova desnica)[7] Optuživani su za korištenje povijesnog revizionizma[8] i ksenofobne retorike.[9][10] Od 2018. godine pod nadzorom su različitih pokrajinskih ureda za zaštitu ustava.[11] Vodstvo AfD-a negiralo je da je stranka rasistička i bilo je interno podijeljeno oko podrške takvim skupinama.[12] U siječnju 2022., nakon neuspjele unutarstranačke borbe, tadašnji predsjednik stranke Jörg Meuthen podnio je ostavku i napustio AfD, navodeći da se stranka pomaknula daleko udesno s totalitarnim obilježjima te da u velikoj mjeri više nije utemeljena na slobodnom demokratskom poretku.[13][14] Bivši predsjednik i suosnivač AfD-a, Bernd Lucke, napustio je stranku 2015. godine uz istu primjedbu.[15]

Stranka je populistička, euroskeptična[16], proruski orijentirana[17] i najviše se protivi imigraciji, posebice imigraciji muslimana te širenju islamskog utjecaja.[18] Također se protivi euru i istospolnim brakovima, poriče klimatske promjene[19] te zagovara bolju suradnju s Rusijom.[17]

Alternativa za Njemačku treća je najbrojnija stranka po zastupljenosti i ujedno najjača oporbena stranka u njemačkom parlamentu (Bundestagu), a podrška joj, zbog bavljenja iznimno aktualnim političkim pitanjima Njemačke, iz godine u godinu raste. AfD je posebno popularan u istočnom dijelu Njemačke (savezne države Brandenburg, Tiringija, Saska, Saska-Anhalt), gdje je druga najpopularnija politička opcija.[20] Osim u državama na samom istoku Njemačke stranka uživa znatnu potporu i u saveznim državama Bavarskoj, Baden-Württembergu, Mecklenburg-Zapadnom Pomorju te u Saveznom glavnom gradu Berlinu.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

U rujnu 2012. nekoliko osoba koje su bile u svezi s demokršćanskom strankom CDU u skupini Wahlalternative 2013 (hr. Izborna alternativa 2013.) održalo je sastanak. U manifestu su inicijatori – Alexander Gauland, Bernd Lucke, Konrad Adam i Gerd Robanus – uputili žestoku kritiku njemačkoj vladi da loše upravljaju eurokrizom. Skupina je ubrzo dobila podršku naprednih ekonomista, novinara i poslodavaca.[21] Poslije neuspjelog pokušaja suradnje s manjim regionalnim strankama, skupina je službeno osnovala političku stranku u travnju 2013., kada je održan prvi kongres u Berlinu.[22]

Politika

[uredi | uredi kôd]

Iako AfD ima širok politički program koji pokriva veliki broj različitih oblasti, valutna politika i pogled na Euro su uglavnom bili u fokusu. U izbornom manifestu koji je prihvaćen na stranačkom kongresu u prvoj točki stoji zahtjev "organiziranog razlaza eurozone".[23] Umjesto toga AfD želi ponovo uvesti nacionalne valute, ili omogućiti stvaranje "manjih i stabilnijih" valutnih zona, i da se tzv. paketi pomoći posrnulim ekonomijama financiraju banke, hedgefondovi i druge privatne institucije, a ne porezni obveznici. Same banke prema njihovom programu trebaju same pokrivati svoje gubitke u slučaju krize umjesto da ih država "spašava".[23]'

Definicija braka i feminizam

[uredi | uredi kôd]

Stranka se protivi istospolnim brakovima, ističući kako je brak zajednica muškarca i žene. Nakon što je u Bundestagu 2017. legalizirana istospolna bračna zajednica i omogućeno usvajanje istospolnim bračnim partnerima, čelništvo stranke zaprijetilo je ustavnom tužbom. Jednako tako su pozvali Nijemce da na predstojećim izborima odbace parlamentarce koji su glasali za legalizaciju istospolnih brakova.[24] Politički suparnici nerijetko optužuju AfD za homofobiju, a sama stranka odbacuje takve tvrdnje jer je i jedna od čelnica stranke Alice Weidel javno deklarirana lezbijka. Weidel se također protivi istospolnoj bračnoj zajednici i smatra da su homoseksualnim osobama koje stupaju u civilno partnerstvo sva prava osigurana.[25]

Unutarnji sukobi

[uredi | uredi kôd]

Sukobi unutar AfD oslikavali su borbu između različitih frakcija koje su imale različita mišljenja o pitanjima poput imigracijske politike i kako se stranka treba postaviti prema prosvjednom protuislamističkom pokretu Pegidi. Borbe doživljavaju kulminaciju tijekom stranačkog kongresa u Essenu u ljeto 2015. Dotadašnji predsjednik stranke Bernd Lucke je smijenjen tijekom kongresa 4. srpnja, a na njegovo mjesto dolazi Frauke Petry, iz stranačke konzervativne falange. [26] Izbor Petry za stranačkog vođu protumačen je kao zaokret u desno i poslije toga veća pozornost se daje pitanjima poput imigracije, islama i jačih odnosa s Rusijom.[27]

Pet od sedam AfG-ovih Europarlamentaraca napušta 7. srpnja stranku zbog prosvjeda prema novom stranačkom vođi.[28] Dan poslije i sam Bernd Lucke, koji se tijekom svog predsjedničkog mandata uglavnom usredotočio na pitanje Eurozone, da i on napušta AfD reagirajući na taj način na neprijateljsku politiku prema stranicima i proruskim potezima unutar novog stranačkog vodstva.[29] Lucke je osnovao drugu stranku 19. srpnja, Allianz für Fortschritt und Aufbruch (hr. Savez za napredak i obnovu).[30]

Popularnost i izborni rezultati

[uredi | uredi kôd]

Alternativa za Njemačku najjača je u područjima bivše komunističke Njemačke Demokratske Republike (Istočna Njemačka), posebice u saveznim državama Saska, Tiringija i Saska-Anhalt.[31] Razlozi za to velikim su dijelom ekonomska i integracijska pitanja koja i dalje postoje nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke,[32][33][34] kao i percipirana sklonost istočnonjemačkih glasača prema vladavini čvrste ruke.[35] Osim u državama na istoku, stranka uživa znatnu potporu i u saveznim državama Bavarskoj i Baden-Württembergu.

Na saveznim izborima 2021. godine, AfD je pao s trećeg na peto mjesto po broju zastupnika u Bundestagu, ali je ostvario rast u saveznim državama koje su bile u sastavu bivše Istočne Njemačke.[36] U bivšem Istočnom Berlinu zauzeo je drugo mjesto iza SPD-a s 20,5% glasova, dok je u zapadnom dijelu grada bio peti s 8,4% glasova.

Na saveznim izborima 2025. godine, AfD je ostvario rekordnih 20,8% glasova i završio na drugom mjestu iza CDU/CSU.

Izbori za Europarlament 2014.

[uredi | uredi kôd]

Stranka je osvojila 7,0% glasova u Njemačkoj na izborima za Europski parlament[37] i dobila sedam mandata.[38] Najveću podršku stranka je dobila u saveznim pokrajinama Saskoj 10,1% i Hessenu 9,1 % glasova. Najmanju podrška glasača od 5,4 %, stranka je dobila u pokrajinama Donjaj Saskoj i Sjevernoj Rajni-Vestfaliji.[39]

Ime stranke

[uredi | uredi kôd]

Ime stranke odražava otpor politikama Angele Merkel i njezinom inzistiranju na tkzv. Alternativlosigkeit (hrv. bezalternativnost).[40] Valja još jednom posebno napomenuti da službena kratica stranke nije AFD (što bi se čitalo a-ef-de), već je službena kratica AfD (što se čita aef-de).

Poznati članovi

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Germany's far-right party will make the Bundestag much noisier, The Economist, 24. kolovoza 2017. Arhivirano 15. svibnja 2018.. Pristupljeno 24. rujna 2017.
  2. Sabine Ehrhardt: Germany's far-right AfD chooses nationalist as co-leader, Reuters, 2. prosinca 2017. Arhivirano 5. prosinca 2017.. Pristupljeno 22. siječnja 2018.
  3. German election: How right-wing is nationalist AfD?, BBC News, 13. listopada 2017. Arhivirano 17. siječnja 2019.. Pristupljeno 7. srpnja 2018.
  4. Bundesamt für Verfassungsschutz stuft die "Alternative für Deutschland" als gesichert rechtsextremistische Bestrebung ein, Bundesamt für Verfassungsschutz, 2. svibnja 2025. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  5. Chris Lunday: The AfD is a right-wing extremist group, German intelligence agency says, Politico Europe, 2. svibnja 2025. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  6. Rüdiger Schmitt-Beck: The 'Alternative für Deutschland in the Electorate': Between Single-Issue and Right-Wing Populist Party, German Politics, sv. 26, br. 1, str. 124–148, 2. siječnja 2017. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  7. Katrin Bennhold: Germany Places Far-Right AfD Party Under Surveillance for Extremism, The New York Times, 3. ožujka 2021. Arhivirano 23. ožujka 2021.. Pristupljeno 5. ožujka 2021.
  8. The Utilisation of Historically Revisionist Narratives by the FPÖ and the AfD, E-International Relations, 21. travnja 2021. Arhivirano 8. studenog 2021.. Pristupljeno 8. studenog 2021.
  9. AfD embraces Pegida ahead of German election, The Irish Times, 19. rujna 2017. Arhivirano 24. rujna 2018.. Pristupljeno 20. prosinca 2017.
  10. Waving German flag, far-right and anti-Islam groups rally together before vote, Reuters, 19. rujna 2017. Arhivirano 22. prosinca 2017.. Pristupljeno 20. prosinca 2017.
  11. Verfassungsschutz darf AfD als »Verdachtsfall« beobachten, Der Spiegel, 8. ožujka 2022. Arhivirano 27. ožujka 2022.. Pristupljeno 24. ožujka 2022.
  12. Germany's far-right AfD party 'tearing itself apart', Al Jazeera, 12. srpnja 2019. Arhivirano 27. ožujka 2023.. Pristupljeno 31. ožujka 2023.
  13. Sebastian Pittelkow, Katja Riedel, Martin Schmidt: Meuthen verlässt die AfD, Tagesschau, 28. siječnja 2022. Arhivirano 4. lipnja 2023..
  14. Parteichef Jörg Meuthen verlässt die AfD, Deutsche Welle, 28. siječnja 2022. Arhivirano 13. kolovoza 2023..
  15. Lucke verlässt seine AfD. www.fr.de (njemački). 12. siječnja 2019. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  16. Kai Arzheimer: The AfD: Finally a Successful Right-Wing Populist Eurosceptic Party for Germany?, West European Politics, sv. 38, br. 3, str. 535–556, siječanj 2015. Arhivirano 2. studenog 2021.. Pristupljeno 31. listopada 2021.
  17. a b Russia's best friends in Germany: AfD and BSW – DW – 09/01/2024. dw.com (engleski). Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  18. Kai Arzheimer, Carl C. Berning: How the Alternative for Germany (AfD) and their voters veered to the radical right, 2013–2017, Electoral Studies, sv. 60, str. 102040, 2019. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  19. Pötter, Bernhard. 18. ožujka 2020. Germany has an unholy new alliance: climate denial and the far right. The Guardian (engleski). ISSN 0261-3077. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  20. Njemačka - 30 godina nakon pada Zida: Istok je napredovao, ali građani su nezadovoljni i glasaju za AfDArhivirana inačica izvorne stranice od 15. studenoga 2019. (Wayback Machine), pristupljeno 15. studenoga 2019.
  21. Gründer und HauptzeichnerArhivirana inačica izvorne stranice od 12. veljače 2013. (Wayback Machine).
  22. (njem.) Joachim Jahn, Aufstand gegen Merkels „alternativlose Politik“ FAZ (14 April 2013)
  23. a b Unser WahlprogrammArhivirana inačica izvorne stranice od 19. lipnja 2013. (Wayback Machine) AfD.
  24. AfD prijeti ustavnom tužbom zbog legalizacije istospolnih brakovaArhivirana inačica izvorne stranice od 6. listopada 2018. (Wayback Machine), pristupljeno 6. listopada 2018.
  25. Nova šefica njemačkih ekstremnih desničara: "Merkel je luda, zemlja će biti uništena", pristupljeno 6. listopada 2018.
  26. http://www.dw.com/en/germanys-euroskeptic-afd-elects-conservative-leader-petry/a-18561912
  27. http://www.n-tv.de/politik/AfD-meldet-Hunderte-Austritte-article15461321.html
  28. http://www.bbc.com/news/world-europe-37269330
  29. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 20. ožujka 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  30. http://www.dw.com/en/ousted-chief-of-germanys-euroskeptic-afd-sets-up-new-political-party/a-18594891
  31. Njemačka - 30 godina nakon pada Zida: Istok je napredovao, ali građani su nezadovoljni i glasaju za AfDArhivirana inačica izvorne stranice od 15. studenoga 2019. (Wayback Machine), pristupljeno 15. studenoga 2019.
  32. Kay-Alexander Scholz: What drives AfD voters in eastern Germany?, Deutsche Welle, 2. rujna 2019. Arhivirano 22. srpnja 2023.. Pristupljeno 24. srpnja 2023.
  33. Ben Knight: Why young eastern German voters support the far-right AfD, Deutsche Welle, 11. lipnja 2021. Arhivirano 22. srpnja 2023.. Pristupljeno 24. srpnja 2023.
  34. Emily Schultheis: East Germany is still a country of its own, Foreign Policy, 7. srpnja 2021. Arhivirano 22. srpnja 2023.. Pristupljeno 24. srpnja 2023.
  35. Hans Pfeifer: Half of eastern Germans 'want authoritarian rule', Deutsche Welle, 29. lipnja 2023. Arhivirano 23. srpnja 2023.. Pristupljeno 24. srpnja 2023.
  36. Germany’s far-right AfD loses nationally, but wins in the East. POLITICO (engleski). 28. rujna 2021. Pristupljeno 5. svibnja 2025.
  37. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2015. Pristupljeno 27. ožujka 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  38. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2014. Pristupljeno 27. ožujka 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  39. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. svibnja 2014. Pristupljeno 27. ožujka 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  40. Nina Berbuir, Marcel Lewandowsky, Jasmin Siri: The Alternative für Deutschland: A new actor in the German party system, u: Germany After the 2013 Elections: Breaking the Mould of Post-War Politics?, Ashgate, 2015., str. 162–163. ISBN 978-1-4724-4439-4.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]