Antón Lamazares

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Antón Lamazares (Španjolska, 1954) je španjolski slikar, pripadnik Generacije osamdesetih u koju se uvrštavaju i José María Sicilia, Miquel Barceló i Víctor Mira. U svojim djelima izrađenim od drveta i kartona stvara vlastiti izražaj eksperimentirajući s lakovima i drugim materijalima. Njegov stil se razvija od početnog ekspresionizma preko apstraktnog ekspresionizma i čiste apstrakcije pa sve do minimalizma u kojem se uspostavlja dijalog između duše i memorije, senzualnosti i duhovnosti, onirizma i pjesništva. Njegova djela su bila izložena u brojnim gradovima na različitim kontinentima i nalaze se u velikim umjetničkim centrima poput Nacionalnog muzeja Reina Sofía (Museo Nacional Reina Sofía), Galješkog centra suvremene umjetnosti (Centro Galego de Arte Contemporánea) i Muzeja suvremene umjetnosti Madrida (Museo de Arte Contemporáneo de Madrid) kao i u brojnim privatnim zbirkama i zakladama.

Lamazares u Berlinu, 2005

Biografija[uredi VE | uredi]

Prve godine: slikarstvo i pjesništvo[uredi VE | uredi]

(Galicija, 1954.-1977.)

Djela iz serija Sueños e Colorao i Titania e Brao

Lamazares de rodio 2. siječnja 1954. godine u Lalínu pokraj Maceire (Pontevedra, Galicija). Ruralno okružje iz djetinjstava ostavlja dubok trag u njegovom kasnijem umjetničkom djelovanju. Većina njegovih tadašnjih radova nastala je tijekom školovanja u franjevačkom internatu u Hebrónu, između 1963. i 1969. godine. U tom razdoblju je bio strastveni čitatelj književnih tekstova, posebice grčkih i latinskih klasika. Potkraj šezdesetih piše poeziju i sklapa prijateljstvo sa spisateljem Álvarom Cunqueirom i također sa slikarima Laxeirom i Manuelom Pesqueirom koji će postati njegovi prvi uzori za plastičnu umjetnost. Njegov umjetnički poziv počeo se preusmjeravati na slikarstvo koje izučava kao autodidakt. U tom pogledu je ključno njegovo dugo putovanje iz 1972. godine po različitim europskim zemljama na koje je krenuo kako bi izravno učio na primjerima majstora slikarstva koje posebice cijeni: Van Gogha, Paula Kleea, Rembrandta i Joana Miróa. Njegovi kasniji uzori će postati Antoni Tàpies, Manolo Millares, Alberto Giacometti i Francis Bacon kao i srednjovjekovna umjetnost i umjetnost Oceanije.

Po povratku se nastanio u Barceloni u kojoj je radio kao građevinski radnik i proučavao zbirke umjetničkih centara, posebice zbirke romaničke umjetnosti Muzeja Marès (Museu Frederic Marès) i Nacionalnog muzeja katalonske umjetnosti (Museu Nacional d'Art de Catalunya). Odlazi u Madrid gdje se ponovo susreće sa svojim učiteljem, Laxeirom, i gdje upoznaje pjesnika Carlosa Oroyu čije će prijateljstvo biti presudno za slikara: dodir između slikarstva i pjesništva bit će konstanta u cijelom njegovom umjetničkom stvaralaštvu. Godine 1973., u dobi od devetnaest godina, počinje izlagati na skupnim ali i samostalnim izložbama. Dvije godine kasnije, 1975. godine, bio je obvezan pristupiti mornaričkoj pješadiji u El Ferolu. 22. rujna iste godine ga potresa vijest o posljednjim frankističkim strijeljanjima nakon Suđenja u Burgosu. Jedan od osuđenih na smrt bio je i njegov prijatelj Humberto Baena, mladić od 25 godina iz Pontevedre. Lamazares pada u duboku depresiju te je hospitaliziran na odjelu za psihijatriju. Tijekom boravka u bolnici piše zbirku pjesama Adibal.

Od ekspresionizma i arte povere do arte bifronte[uredi VE | uredi]

(Madrid-New York, 1978.-1989.)

Mauro, de Gracias vagabundas, u Nacionalnoj galeriji Jordana

Godine 1978. Lamazares se seli u Madrid gdje uspostavlja blisko prijateljstvo sa slikarom Alfonsom Fraileom, s galeristom Juanom Mordóm,[1] umjetničkim kritičarom i pjesnikom Santiagom Amónom i neurologom Albertom Porterom, koji je povezao širok krug umjetnika: pisaca, producenata, glazbenika i slikara koji su se okupljali vikendima na njegovom imanju u Mataborricosu na kojem je Lamazares imao svoju izložbu na otvorenom 1979. godine.

Osamdesete godine su bile obilježene intenzivnim radom i širenjem njegovog umjetničkog djelovanja i priznanja izvan granica Španjolske. Lamazares nije navršio niti tridesetu godinu kada se izborio za vlastito mjesto u španjolskom, ali i u međunarodnom umjetničkom krugu. Na svojim slikama prikazuje figure zabavnog i oniričkog karaktera u originalnom ekspresionističkom stilu s izraženim kromatizmom. Izlaže u galerijama Juana Mordóa u Madridu, Elisabethe Frank u Belgiji i u Sali Gaspar u Barceloni.[2] Uskoro se seli u New York u kojem će boraviti dvije godine zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji. Njegovo slikarstvo postaje čišće. Također izlaže u njujorškoj galeriji Bruno Fachetti.[3] Naizmjence boravi u New Yorku i Salamanci, a 1988. godine putuje po Maloj Aziji kako bi posjetio hram Didimu, i time odao svojevrsnu počast Hölderinovom Hiperiónu, i Istanbul gdje su ga se živo dojmile bizantske crkve. Religiozna tematika vidljiva je u djelima koje izlaže u Galeriji Miguel Marcos[4] izrađenim od drveta metodom jukstapozicije. Godine 1990. priprema novu seriju djela koja su koncipirana tako da se mogu gledati s obje strane i koja naziva bifrontes.

Skulpturalno slikarstvo i veliki formati[uredi VE | uredi]

(Pariz-Madrid, 1990.-2003.)

Antón Lamazares u svom ateljeu

Između 1990. i 1991. živi u Parizu godine zahvaljujući stipendiji Cité de Arts, a 1991. otvara veliki atelje u Madridu u kojem izrađuje serije Gracias vagabundas y Desazón vagabundos.[5] Na poziv Centra za galješku suvremenu umjetnost od svibnja do studenog 1996. godine boravi u Galiciji i slika seriju Gracias do lugar: Eidos de Rosalía, Eidos de Bama.[6] Od lipnja do studenog 1997. u Santa Baiji de Matalobosu slika na otvorenom Bés de Santa Baia. Godine 1998. u Madridu izrađuje seriju Titania e Brao u čast ljetu u Kastilji, i nakon toga Pol en Adelán.[7] Također se bavi grafikom te ilustrira pet tekstova Gustava Martína Garzoa u knjizi El Canto de la Cabeza. Njegove litografije također krase stranice Egerijine knjige Itinterarium koja je izvrsno ocjenjena u Le Monde Diplomatique-u, a potom i proglašena najboljom knjigom u Francuskoj. Godine 2001. priređuje veličanstvenu izložbu u prostoru Estación Martíma de A Coruña pod nazivom Un saco de pan duro.[8]

Projekt Španjolska umjetnost (Arte Español) Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Španjolske odabrao je njegovo djelo da predstavlja španjolsku umjetnost u svijetu skupa s drugim španjolskim slikarima poput Saure, Chirina, Hernándeza Pijuana, Millaresa, Serrana, Oteiza o Tàpiesa. Lamazares putuje u Firencu i Asiz kako bi pobliže upoznao renesansna umjetnička djela, ali i svijet svetog Franje kojem posvećuje novu seriju Follente Bemil.[9]

Od apstrakcije do poetskog minimalizma[uredi VE | uredi]

(Berlin, od 2004.)

Izložba Domus Omnije u Santiagu de Composteli

Seli se u Berlin u kojem trenutno živi. Nakon smrti oca započinje seriju E fai frío no lume (Hace frío en el fuego). Priprema velike izložbe u Sloveniji, također u Mađarskoj i muzeju (crkvi) Kiscelli u Budimpešti.[10]

Lamazaresova izložba u New Yorku, 2009

Potom radi na seriji Domus Omnia[11] te ilustrira druge dvije knjige pjesama Oroye: Deseo sin trámite s jednom serijografijom i Un sentimiento ingrávido recorre el ambiente s pet litografija.[12]

2008. godine izlaže Horizonte sin dueño u Nacionalnoj galeriji Jordana (Amman) i antologiju njegovog grafičkog rada u Institutu Cervantes u Damasku (Sirija) gdje mu pjesnik Taher Rizad posvećuje svoju zbirku pjesama Cantos de Lamazares. Godine 2009. izlaže u New Yorku (Queen Sofia Spanish Institute)[13] i također u Orenseu (Centro Cultural de Diputación, Španjolska).[14] Istovremeno sudjeluje u putujućoj izložbi posvećenoj pjesniku Vicenteu Aleixandreu, te prima nagradu Layeiro za svoj rad i međunarodno priznanje. 2010. godine izlaže svoje djelo u prostoru Iglesia de la Universidad, u Santiagu de Composteli, i također u Tuiu, na čijem filmskom festivalu, Play Doc, se prikazao dugometražni film Horizonte sin dueño[15] Nayre i Javiera Sanza (u produkciji Rinoceronte Films-a), koji predstavlja putovanje kroz slikarstvo, pjesništvo i prirodu očima Antona Lamazaresa.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Juana Mordó, una vida por el arte español (Španjolski). El País
  2. Antón Lamazares: "Cuando pinto trato de expresarme con cosas mínimas, y tocar el alma" (pdf) (Španjolski). La Vanguardia
  3. Chirino y Lamazares exponen en Nueva York (Španjolski). El País
  4. Fieles a su propia sangre (pdf) (Španjolski). ABC
  5. «Utilizo la pintura a bofetadas» (Španjolski). El País
  6. Lamazares presenta un montaje "poseído por el hábitat" de Galicia (Španjolski). El País
  7. Antón Lamazares: "A mi pintura hay que acercarse a gatas, con mirada de niño"; Territorios de la emoción (pdf) (Španjolski). ABC
  8. Apoteosis del exceso (Španjolski). El País
  9. Canto de la carne (Španjolski). El País La carne no es triste (pdf) (Španjolski). ABC El Kama-sutra de Lamazares (Španjolski). El Cultural (El Mundo)
  10. Los demonios interiores de Lamazares asaltan el museo Kiscelli de Budapest (Španjolski). El País The exhibition of the painter Antón Lamazares (engleski). Museum Kiscelli
  11. Antón Lamazares expone en SCQ la serie «Domus Omnia» (Španjolski). La Voz de Galicia
  12. Carlos Oroza reaparece con un libro ilustrado por Antón Lamazares (Španjolski). El País Un sentimiento ingrávido entre Lamazares y Oroza (Španjolski). Faro de Vigo
  13. Filmando a Lamazares (Španjolski). El País Anton Lamazares at Queen Sofia (engleski). Village Voice
  14. A construción da alma de Antón Lamazares (Galješki). El País
  15. Un documental sobre el pintor Antón Lamazares levanta el telón de la sexta edición del festival de cine de Tui (Španjolski). La Voz de Galicia

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • AMÓN, Santiago, "La pintura de Lamazares y la luz crepuscular", Lamazares 1978-1986, La Coruña, Durán, 1986.
  • CALVO SERRALLER, Francisco, "La musa en cueros", Madrid, Montenegro, 1986; "Casa de la pintura", Domus Omnia, Madrid, Álvaro Alcázar, 2007.
  • CASTRO, Fernando, "Fragmentos de un texto que no pude escribir", Antón Lamazares. Un saco de pan duro, La Coruña, Ayto. de La Coruña, 2001.
  • CASTRO, Luisa, "Alma en lunes o la noche de las estrellas que brillan poco", Antón Lamazares. Alma en lunes, Orense, Museo Municipal, 2002.
  • FUENTES FEO, Javier, "Inventar y divulgar nuevos secretos. En torno a la pintura de Antón Lamazares", Lamazares, Madrid, SEACEX, 2005.
  • GABILONDO, Ángel, "Del verde llover", Antón Lamazares. Gracias do lugar, Santiago de Compostela, CGAC, 1997; "Una conversación entre Ángel Gabilondo y Antón Lamazares" (entrevista), Lamazares, Madrid, SEACEX, 2005.
  • LOGROÑO, Miguel, "Todos los ojos del mundo", Reconocimientos. Colección Miguel Logroño, Santander, Museo de Bellas Artes, 2007.
  • MARTÍN GARZO, Gustavo, "Jonás y la calabacera", Antón Lamazares. Iles Quén, Madrid, La Caja Negra, 2000.
  • MIKUŽ, Jure, "La imagen original bajo las capas del palimpsesto de la conciencia", Lamazares, Madrid, SEACEX, 2005.
  • MOURE, Gloria, "Antón Lamazares", Artforum, Nueva York, mayo de 1987.
  • MURADO, Miguel-Anxo, "Hermana carne", Follente Bemil, Madrid, Metta, 2003.
  • RIVAS, Manuel, "La leyenda de Antón Lamazares", Antón Lamazares, Murcia, Palacio Almudí, 1995.
  • SANDOVAL, Michael, "Antón Lamazares. The Vagabond Shaman", Antón Lamazares, Nueva York, Queen Sofía Spanish Institute, 2009.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]