Antun Šimčik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Antun Šimčik
Rođenje 27. siječnja 1893.
Smrt 27. rujna 1970.
Državljanstvo češko, hrvatsko
Narodnost Hrvat[1]
Polje filologija, arhivistika, bibliotekarstvo, leksikografija, jezikoslovlje, slavistika, latinistika, književnost, romanistika, etnografija, kroatistika
Institucija Nakladni zavod Hrvatske
Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
Alma mater Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Anutun Šimčik (Zářičí u Chyropyně kod Kroměříža, 27. siječnja 1893. - Zagreb, 27. rujna 1970.) bio je hrvatski filolog, arhivist, knjižničar, leksikograf, jezikoslovac, slavističar, kroatist, latinist, romanist, prevoditelj, etnograf, novinar i književnik češkog podrijetla.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost i obrazovanje[uredi VE | uredi]

Rođen je 27. siječnja 1893. u malom mjestu Zářičí u Chyropyně kod Kroměříža, u povijesnoj pokrajini Moravskoj.[2] Kada mu je bilo tri godine, roditelji su mu se preselili u Ivanovčane kod Bjelovara. Tamo je odrastao i pohađao osnovnu školu i živio do kraja niže gimnazije, nakon čega se 1906. preselio u Zagreb. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu boreći se u Bosni i Južnom Tirolu, u redovima Austro-ugarske vojske.[2][1]

Završetkom Prvog svjetskog rata, 1919. konačno završava Klasičnu gimnaziju te 1924. upisuje slavistiku, romanistiku i latinski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te se zaposlio kao pomoćni knjižničar i arhivar u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Sva tri smjera diplomirao je tijekom 1928., a i nakon studija je sve do 1943. godine radio kao arhivar.[2][1]

Leksikografsko-izdavački rad[uredi VE | uredi]

Tijekom Drugog svjetskog rata, Šimčik je radio u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu na izradi Hrvatske enciklopedije i drugih leksikogarfskih i enciklopedističkih izdanja pod vodstvom dr. Mate Ujevića. Nakon rata radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske. Kao ni tadašnji djelatnici Petar Bakula, Sida Košutić, Valentin Putanec, Nikola Šop i Novak Simić, nije htio staviti potpis da se zagrebačkom nadbiskupu blženom Alojziju Stepincu dosudi najstroža kazna.[2] Zbog toga je bio meta jugokomunističkih vlasti, koje nisu mogle opovrgnuti njegov znanstveni, kulturni i književni rad. Iako je dobio otkaz u Nakladnom zavodu, ponovno se zaposlio u JAZU-u (danas HAZU-u) te od 1949. u državnom poduzeću »Zora«.

Osim Hrvatske enciklopedije, surađivao je i na izradi Rječnika hrvatskoga jezika, Rječniku stranih riječi, Rječniku hrvatskoga jezika (JAZU) i Enciklopediji Jugoslavije.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Na poticaj Josipa Andrića poečtkom 1921. započeo je pisati u katoličkom časopisu »Narodna politika«, gdje se potpisivao pod pseudonimom Vuk Koprivica. Nakon toga objavljivao je članke, studije i rasprave u brojnim hrvatskim periodičkim izdanjima;[2] dnevnicima »Obzoru« i »Hrvatskoj straži«, časopisima »Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH«, »Novom Beharu«, »Hrvatskoj reviji«, »Jeziku«, »Zborniku za narodni život i običaje JAZU« i »Narodnoj starini«. Svoje članke objavljivao je i u katoličkim kalendarima »Danici« i »Napretku«, almanahu »Selu i gradu«, listovima »Obitelj«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Kršćanska škola«, »Katolički list«, »Seljačke novine« i drugima (poput »Nastavnog vjesnika«).[1]

Prevodio je djela s francuskog, češkog, poljskog i slovačkog jezika. Najpoznatiji je njegov prijevod Sienkiewiczeva romana »Qou vadis?«[3] u izdanju HKD-a sv. Jeronima. Također preveo je i »Anđelina i druge pripovijesti« Jozefa Cigera Hronskoga, »Božji put svete Brigite« Carla Gustafa Venera von heidenstama, »Kuća na obronku« Martina Kukučina, »Sanguis martyrium« Louisa Bertranda i djela »Komad šećera« Petera Jilemnickoga.[2]

Etnografski rad[uredi VE | uredi]

U tridesetim godinama 20. stoljeća surađivao je s Domoljubnim muzejskim društvom iz Olomouca, za čiji je časopis pisao. Brojne etnografske radove objavio je u »Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena«. Posebno se rado bavio proučavanjem narodnih izreka i anegdota. Tako je u muslimanskom časopisu »Novom beharu« objavio o tome brojne članke u rubrici »Male priče i dosjetke«, priredivši dva izdanja knjige »turske šale i katurske podvale« 1936. i 1939.

Objavio je i »Bunjevačke narodne poslovice« Blaška Rajića, koje je tisako u svojem Zborniku 1964.[1]

Od siječnja 1932. do siječnja 1941. objavio je u »Hrvatskoj straži«, u rubrici »Jezične bilješke«, više od 200 kroatističkih članaka, često humoristički napisanih, većinom savjetodavnih i povijesno-onomastičkih, čime je tu rubriku učinio najdugovječnijom u hrvatskom novinarstvu.[1] Svojim zalaganjem za čistoću hrvatskog jezika uspio je zasutaviti prodiranje nekih tuđica (posebno iz srpskog jezika) u hrvatski jezik.[2]

Zanimljivo, za svoj iznimni rad nije dobio niti jednu jedinu nagradu.

Preminuo je u Zagrebu 27. rujna 1970. Pokopan je nekoliko dana kasnije na zagrebačkom groblju Mirogoju.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Matica Hrvatska, Emira Ramdanović, Vijenac br. 581, »Antun Šimčík, zaboravljeni hrvatski filolog«, objavljeno9. lipnja 2016., pristupljeno 15. rujna 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Vladimir Lončarević, »Široko pero« Antuna Šimčika, tiskovno izdanje Glasa Koncila, br. 26 (2016.), objavljeno 26. lipnja 2016.
  3. Good Reads, nepotpisano, »Antun Šimčik - prevoditelj Quo vadisa«, pristupljeno 15. rujna 2016. (engl.)