Prijeđi na sadržaj

Apel srpskom narodu

Izvor: Wikipedija

Apel srpskom narodu, dokument je koji je objavljen u listu Novo vreme, 13. kolovoza 1941. godine. U tome dokumentu javno je osuđen komunistički ustanak u okupiranoj Srbiji i narod pozvan na poštovanje okupatorovog poretka i mira. Apel je potpisalo ukupno 546 osoba.[1] Jedan dio potpisnika objavljen je 13. kolovoza a ostatak popisa potpisnika objavljen je u istome listu sutradan, 14. kolovoza 1941. godine.[1]

O Apelu

[uredi | uredi kôd]

Autor Apela bio je Velibor Jonić, komesar prosvjete u Komesarskoj upravi Milana Aćimovića.

Ideju za pisanje Apela dali su Nijemci, odmah nakon što je ustanak izbio, koncem srpnja 1941. godine. Time su željeli stvoriti utisak u javnosti kako je srpska inteligencija protiv ustanka. Tekst Apela napisao je Komesarijat prosvjete u Komesarskoj upravi, na čelu s Veliborom Jonićem i njegovim zamjenikom Vladimirom Velmar Jankovićem. U Apelu srpski narod je pozvan svim snagama zalagati se za red i mir, tvrdeći kako se samo tako može uspješno ostvariti nacionalna obnova domovine.

Zajedno s Apelom bio je napravljen i popis ljudi. Bile su to osobe iz znanosti, kulture, politike i javne osobe za koje je bilo planirano da ga potpišu. Popis je predat policiji i upravitelju grada Beograda Dragomiru Jovanoviću koji je pojedince s popisa pozvao u zgradu Općine gdje im je objašnjavao ratnu situaciju, posljedice nemira, govorio o represalijama koje će snaći Srbe ako ne pruže pomoć i dr. Oni koji ni nakon ovog uvjeravanja nisu htjeli potpisati bili su izloženi psihološkom pritisku, strahu od posljedica i izravnoj prisili.

Potpisnici Apela se prema društvenim kategorijama svrstavaju u tri skupine. Prvu skupinu činili su oni koji su surađivali s okupatorom poput Milana Aćimovića, Tanasija Dinića, Velibora Jonića, Ilije Paranosa i inih. Drugu činili su političari koji su i prije rata bili poznati kao pronjemački i profašistički orijentirani, kao što su Aleksandar Cincar Marković, Dimitrije Ljotić i ini. Treću skupinu predstavljali su ugledni znanstveni i javni djelatnici, kao filolog Aleksandar Belić, predsjednik Srpske kraljevske akademije znanosti, književnik Veljko Petrović, Milan Kašanin, više episkopa Srpske pravoslavne crkve i ini.

Unatoč svim pritiscima mnoge su javne osobe odbile potpisati ovaj Apel. Najpoznatiji među njima bili su Ivo Andrić, Miloš Đurić, Isidora Sekulić, Milivoje Kostić, Vojislav Radovanović i ini. Ostala je i poznata epizoda s profesorom Milošem Đurićem koji je uglednom profesoru i skladatelju Miloju Milojeviću[nedostaje izvor] koji ga je nagovarao na potpisivanje Apela, odgovorio riječima: "Lako je tebi, ti u diple sviraš, a ja svojim studentima etiku predajem".[2] Profesor Đurić potom je, 1942. godine, umirovljen a poslije i zatočen u Banjičkom logoru.[2]

Potpisnici

[uredi | uredi kôd]

Apel ima 546 potpisnika. Neki od njih su:

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Philip J. Cohen, Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996., str. 137. - 152.
  2. a b (srp.) Milena Jovanović, 40 godina od smrti – Miloš N. Đurić (1892–1967): Na helenskim izvorimaArhivirana inačica izvorne stranice od 16. siječnja 2021. (Wayback Machine), Vreme, br. 883., pristupljeno 9. srpnja 2017.