Arseni Jovkov

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Arseni Tanaskov Jovkov (s. Selci, Struško, Osmansko Carstvo, 25. ožujka 1884. - Gorna Džumaja (danas Blagoevgrad), Bugarska, 14. rujna 1924.), bugarski[1] pjesnik i revolucionar iz Makedonije, istaknuti organizator makedonske emigracije u Bugarskoj, publicist, novinar, prevoditelj, fotograf, filmski scenarist i režiser.

Životopis[uredi VE | uredi]

Arseni Jovkov rođen je u struškome selu Selci, jednome od najisturenijih sela u jugozapadnoj Sjevernoj Makedoniji u kojem je 1875. rođen i Vojdan Černodrinski, utemeljitelj makedonske dramske književnosti i kazališta. Jovkov je potjecao iz seoske obitelji koja se isticala ugledom i političkom osviještenošću. Školovao se u rodnome mjestu, te u Debru i Bitolju. Prve pjesničke radove napisao je kao učenik bitoljske bugarske gimnazije.

U Ilindenskom ustanku 1903. sudjeluje kao tajnik područne čete ohridsko-malesijskog vojvode Tase Hristova. Tokom Bugarske uprave na Kosovu za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je gradonačelnik Prištine.[2] Ta društvena i revolucionarna iskustva i pjesnička produhovljenost dat će mu snažne poticaje za društveno-politički angažman i pjesnički i žurnalistički rad, osobito nakon odlaska u Bugarsku. Najprije počinje pisati za list “Sloboden glas” Ohriđanina Stefana Petkova, a u razdoblju od 1921. do 1924. redaktor je lista “Ilinden”, glasila Ilindenske organizacije koji je zbog oštre cenzure bugarskih vlasti četiri puta mijenjao ime: “Ilinden”, “Pirin”, “20 juli” i opet “Ilinden”.

U prvim dvjema decenijama 20. stoljeća Arseni Jovkov stvorio je zanimljiv i bogat književni opus. Autor je poemâ “Prokletina” (Varna, 1905.), “Jasnogrejci”, “Ljulje Burgas” (1914.) te prvog makedonskog, kako ga je sam nazvao[nedostaje izvor], romana u stihovima “Ilinden” koji nije uspio dovršiti, jer je 1924. godine mučki ubijen. Radnja djela smještena je u autorovu zavičajnom ambijentu, šumovitom podgorju visokog Stogova. Sačuvani uvodni dio “Ilindena” (ukupno 2.340 stihova) koji je pisan u stilu folkorne drame, poslužio mu je i kao osnova za prvi makedonski scenarij za film istoga naslova. Tekst je podijeljen u slike, a radnja se povremeno objašnjava podnaslovima, tj. telopima. Nije poznato točno vrijeme nastanka toga teksta, ali neke ga značajke smještaju najkasnije u 1918. godinu. U poemi “Ljulje Burgas” Jovkov opisuje borba bugarske trupe protiv Turaka tokom Prvog balkanskog rata.

Arseni Jovkov napisao je i scenario i režirao dokumentarni film “Makedonija” (1923.) koji prikazuje prenošenje posmrtnih ostataka Goce Delčeva iz kuće Mihaila Čakova u katedralnu crkvu “Sveta Nedela” u Sofiji. U filmu je nekoliko puta u krupnom planu prikazan sarkofag Goce Delčeva s natpisom: “Zaklinjemo pokoljenja koja dolaze da ove svete kosti budu sahranjene u prijestolnici neovisne Makedonije. Kolovoz 1923., Ilinden”. Posmrtni ostaci Goce Delčeva preneseni su iz Sofije u Skoplje 10. listopada 1946. i otad se čuvaju u mramornom sarkofagu u dvorištu crkve “Sveti Spas”.

Rukopis epske poeme “Ilinden” pohranjen je u pismohrani Makedonske akademije znanosti i umjetnosti (Македонска академија на науките и уметностите - МАНУ) u Skoplju, a izvornik dokumentarnog filma “Makedonija” u Arhivu Makedonije u Skoplju.

U svojoj knjizi “Politička ubojstva u Bugarskoj” (Skoplje, 1951.) političar i povjesničar Angel Dinev piše da je Arseni Jovkov, izjasnivši se kao istomišljenik lijevoga krila VMRO-a (ujedinjenog) i njegovih progresivnih lidera Đorče Petrova i Dima Hadži Dimova, osobito nakon objavljivanja tzv. Majskog manifesta i približavanja komunistima, na sebe navukao mržnju agenata bugarskoga cara Borisa. Prijevarom je namamljen u zamku, ubijen i pokopan na nepoznatom mjestu u Gornoj Džumaji tijekom Bartolomejske noći 14. rujna 1924. kada su fašizirane skupine makedonske emigracije u Bugarskoj, suradnici Todora Aleksandrova i njegovog nasljednika Vanča Mihajlova, na najsuroviji način poubijale većinu naprednih makedonskih revolucionara. Angel Dinev piše: “Drugovi su mu govorili: ‘Ne idi. Ti vjeruješ u legendu o Pirinu, o tome da se tamo sjedinjuju različlitosti buntovnika u jedan jedinstveni ideal - za domovinu, ali moraš znati da je Pirin i sveti oltar Makedonije koji je uzimao i koji će uzimati najskuplje žrtve!” Arseni je odgovarao: ‘Cijela je moja familija bila opredjeljena da služi Makedoniji. Ako je potrebno, dat ću i svoj život, ali otići ću!’..., s dušom pjesnika koji je veličao Pirin, on je poginuo za Makedoniju, tamo, pred samim njegovim vratima”.

Ivan Mihajlov, lider fašizirane skupine makedonske emigracije u Bugarskoj, inače politički protivnik Jovkova, u svojim ga memoarima opisuje kao hrabrog borca protiv vlade Zemljoradničkog saveza u Bugarskoj - poput većine boraca iz redova makedonskog pokreta. Mihajlov drži da je Jovkov kasnije postao podređen vlastitim karijerističkim ciljevima.[3]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • “Prokletina”, Varna, 1905., poema
  • “Jasnogrejci”, poema
  • “Ljulje Burgas”, 1912. (drugo izdanje 1918-1919), poema[4]
  • “Ilinden”, epska poema ili roman u stihovima, 1914./1924 (?)

Filmska ostvarenja[uredi VE | uredi]

  • “Ilinden”, (nedovršeni) scenario za film, 1918.(?)
  • “Makedonija”, dokumentarni film, 1923.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Николов, Борис Й. Вътрешна Македоно-одринска революционна организация. Войводи и ръководители (1893-1934). Биографично-библиографски справочник, С. 2001, с. 67
  • Ангел Динев: „Политичките убиства во Бугарија” (Politička ubojstva u Bugarskoj), Скопје, 1951.
  • Гане Тодоровски; „Одраэот на Илинден во литературата” (Odraz Ilindena u književnosti), u knjizi „Поглавја од македонската литература”, Мисла, Скопје, 1985.
  • Димитар Митрев: „Одраэот на илинденското востание во уметничката литература”, Скопје, [[1953.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "... не само сме добри българи всички ние, които най-много държим на лозунга "Независима Македония", но сме и трябва да бъдем по-добри българи от българите на България; такива, които в името на българския си произход оспорваме на Сърбия всекакво етническо право над Македония, такива, които в името на националното си това чувство носим 70 годишна духовна, политическа и революционна борба."
  2. Николов, Борис Й. Вътрешна Македоно-одринска революционна организация. Войводи и ръководители (1893-1934). Биографично-библиографски справочник, С. 2001, с. 67
  3. Михайлов, Иван. Спомени. Освободителната борба 1924-1934, 1967, с. 687-691
  4. Български книги 1878-1944. Библиографски указател, Народна библиотека "Кирил и Методий", том ІІІ, София 1979, с. 97

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

[1] [2] [3]