Benzotriazol

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Benzotriazol
Benzotriazole-3D-spacefill.png
Benzotriazole - numbered.png
IUPAC nomenklatura
Ostala imena 1H-Benzotriazol
1,2,3-benzotriazol
BtaH
Identifikacijski brojevi
CAS broj 95-14-7
RTECS broj DM1225000
EC broj 202-394-1
PubChem broj 7220
Osnovna svojstva
Molarna masa 119,13 g·mol−1
Izgled
Gustoća

1,36g/mL

Talište 373 K[1] 100 °C[1]
Vrelište 623 K[1] 350 °C[1]
Topljivost u vodi

20 g·l−1[1]

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti
Opasno
Opasno
(Xn)
NFPA 704
NFPA 704.svg
 
 
 
 
SI-sustav mjernih jedinica korišten je gdje god je to moguće. Ukoliko nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Benzotriazol (BTA) je heterociklički spoj koji sadrži tri atoma dušika, kemijska formula istog je C6H5N3. Ovaj je aromatski spoj bezbojan te polaran, te se može primjenjivati u razne svrhe.

Struktura[uredi | uredi kôd]

Benzotriazol predstavljaju 2 stopljena prstena. Njegov peteročlani prsten može opstojati u tautomerima A i B, a kao derivati oba tautomera javljaju se i strukture C i D.[2]
. Benzotriazole tautomers and their derivatives

Sinteza[uredi | uredi kôd]

Sinteza BTA uključuje reakciju o-fenilendiamina, natrijevog nitrita i octene kiseline. Konverzija ide preko dijazotizacije jedne od aminskih grupa.[3]

Synthesis of benzotriazole

Primjena[uredi | uredi kôd]

Koristi se kao inhibitor korozije i to prije svega za bakar i njegove slitine, i to ne samo za industrijske primjene, rabi ga se i kod zaštite kulturnih dobara od spomenutih metala.Koristi se i u fotoemulzijama te pri analitičkoj determinaciji bakra, srebra i cinka.[2]

Utjecaj na okoliš[uredi | uredi kôd]

Benzotriazol je topiv u vodi, te nije lako razgradiv. Stoga ga se kod obrade otpadnih voda uklanja samo djelomice, te dio dospijeva i u rijeke i jezera.[4]

Pitanje kancerogenosti[uredi | uredi kôd]

Po propisima važećim u Europskoj uniji benzotriazol se deklarira kao tvar štetna za zdravlje. Ne preporučuje se neposredni kontakt s prahom, otopinama ili njegovim parama. Činjenica da nema opće prihvaćenih dokaza o njegovoj kancerogenosti ne znači da se radi o bezopasnoj tvari.[5][6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1H-Benzotriazole (Arhivirano 27. rujna 2007.), SRC PhysProp Database
  2. 2,0 2,1 Sease, Catherine. svibnja 1978. Benzotriazole: A Review for Conservators. Studies in Conservation. 2. 23: 76–85. JSTOR 1505798
  3. Robert A. Smiley “Phenylene- and Toluenediamines” in Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry 2002, Wiley-VCH, Weinheim.
  4. W. Giger, C. Schaffner, HP. Kohler (2006): Benzotriazole and Tolyltriazole as Aquatic Contaminants. 1. Input and Occurrence in Rivers and Lakes. Environ. Sci. Technol. 40, 7186–7192. PMID 17180965
  5. http://www.bibra-information.co.uk/profile-294.html Pristup stranici 27.08.2012.
  6. talasonline.com, pristupljeno 27. kolovoza 2012.

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

Sease, Catherine (May 1978). "Benzotriazole: A Review for Conservators". Studies in Conservation 23: 76–85.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]