Benzotriazol

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Benzotriazol
Benzotriazole-3D-spacefill.png
Benzotriazole - numbered.png
IUPAC nomenklatura
Ostala imena 1H-Benzotriazol
1,2,3-benzotriazol
BtaH
Identifikacijski brojevi
CAS broj 95-14-7
RTECS broj DM1225000
EC broj 202-394-1
PubChem broj 7220
Osnovna svojstva
Molarna masa 119,13 g·mol−1
Izgled
Gustoća

1,36g/mL

Talište 373 K[1] 100 °C[1]
Vrelište 623 K[1] 350 °C[1]
Topljivost u vodi

20 g·l−1[1]

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti
Opasno
Opasno
(Xn)
NFPA 704
NFPA 704.svg
 
 
 
 
Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Benzotriazol (BTA) je heterociklički spoj koji sadrži tri atoma dušika, kemijska formula istog je C6H5N3. Ovaj je aromatski spoj bezbojan te polaran, te se može primjenjivati u razne svrhe.

Struktura[uredi | uredi kôd]

Benzotriazol predstavljaju 2 stopljena prstena. Njegov peteročlani prsten može opstojati u tautomerima A i B, a kao derivati oba tautomera javljaju se i strukture C i D.[2]
. Benzotriazole tautomers and their derivatives

Sinteza[uredi | uredi kôd]

Sinteza BTA uključuje reakciju o-fenilendiamina, natrijevog nitrita i octene kiseline. Konverzija ide preko dijazotizacije jedne od aminskih grupa.[3]

Synthesis of benzotriazole

Primjena[uredi | uredi kôd]

Koristi se kao inhibitor korozije i to prije svega za bakar i njegove slitine, i to ne samo za industrijske primjene, rabi ga se i kod zaštite kulturnih dobara od spomenutih metala.Koristi se i u fotoemulzijama te pri analitičkoj determinaciji bakra, srebra i cinka.[2]

Utjecaj na okoliš[uredi | uredi kôd]

Benzotriazol je topiv u vodi, te nije lako razgradiv. Stoga ga se kod obrade otpadnih voda uklanja samo djelomice, te dio dospijeva i u rijeke i jezera.[4]

Pitanje kancerogenosti[uredi | uredi kôd]

Po propisima važećim u Europskoj uniji benzotriazol se deklarira kao tvar štetna za zdravlje. Ne preporučuje se neposredni kontakt s prahom, otopinama ili njegovim parama. Činjenica da nema opće prihvaćenih dokaza o njegovoj kancerogenosti ne znači da se radi o bezopasnoj tvari.[5][6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d e 1H-BenzotriazoleInačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2007., SRC PhysProp Database
  2. a b Sease, Catherine. Svibanj 1978. Benzotriazole: A Review for Conservators. Studies in Conservation. 2. 23: 76–85. JSTOR 1505798
  3. Robert A. Smiley “Phenylene- and Toluenediamines” in Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry 2002, Wiley-VCH, Weinheim.
  4. W. Giger, C. Schaffner, HP. Kohler (2006): Benzotriazole and Tolyltriazole as Aquatic Contaminants. 1. Input and Occurrence in Rivers and Lakes. Environ. Sci. Technol. 40, 7186–7192. PMID 17180965
  5. http://www.bibra-information.co.uk/profile-294.html Pristup stranici 27.08.2012.
  6. talasonline.comInačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016., pristupljeno 27. kolovoza 2012.

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

Sease, Catherine (May 1978). "Benzotriazole: A Review for Conservators". Studies in Conservation 23: 76–85.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]