Bespuća povijesne zbiljnosti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bespuća povijesne zbiljnosti
Bespuca povijesne zbiljnosti 14082012 2 roberta f.jpg
Bespuća povijesne zbiljnosti na hrvatskome i stranim jezicima
Autor Franjo Tuđman
Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske
Datum (godina)
izdanja
1989.
Vrijeme (mjesto)
nastanka
Zagreb
Broj stranica 505

Bespuća povijesne zbiljnosti su najpoznatije djelo prvoga hrvatskog predsjednika, prevođena i na strane jezike.

Opis djela[uredi VE | uredi]

Knjigu je dr. Tuđman pripremao od ranih 1980-ih,[1] a objavio 1989. - 1990. godine.[2]

Ako se pogleda cjeloviti Tuđmanov spisateljski opus, Bespuća povijesne zbiljnosti nameću se kao knjiga središnja po važnosti i utjecaju, ali ne i kao njegovo najvrjednije djelo. Tuđmanov povjesničarski magnum opus ostaje Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji; uz nju, tu je i vrijedna rasprava Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, dok je polemičar i strateg Tuđman najbolje predstavljen u Usudbenim povjesticama i u zbirci interviewa inozemnim novinarima, Hrvatska riječ svijetu.

U tome korpusu pisanih djela, Bespuća se nameću kao čudan križanac: dijelom polemika s političko-ideološkim protivnicima iz Tuđmanovog komunističkog razdoblja (ako koji od jugokomunističkih «kadrova» i ostane zapisan u povijesnom sjećanju, to će, ironijom sudbine, biti zahvaljujući upravo ovoj knjizi); dijelom historiozofski pokušaj meditacije nad nasiljem u svjetskoj povijesti- a najviše pokušaj artikulacije auktorove težnje za profiliranjem političke aktivnosti koja će svoj najbolji izraz dobiti u borbi za hrvatsku samostalnu državu. Već u početku valja reći da je Tuđman kao «filozof povijesti» neoriginalan i ne previše uvjerljiv: najveći broj ilustracija njegovih tvrdnji je iz dosta popularne knjige Barbare Tuchman o zlosretnom 14. stoljeću. Klasični pisci filozofije povijesti, od Sv. Augustina preko Gioacchina da Fiore i Giambattiste Vica i Hegela do Marxa, Toynbeea do Spenglera u Tuđmanovovu svjetonazoru ne igraju veliku ulogu. Zanimljivo je da su i najugledniji domaći analitičari hrvatske geo- i povijesnopolitičke sudbine kao Ivo Pilar i Milan Šufflay slabo zastupljeni u ovome djelu. Štoviše, u svome je pojmovnom instrumentariju Tuđmanova knjiga bila pomalo zastarjela već u trenutku izlaska: autorovo pozivanje na marksističke autoritete i ljevičarsko pravovjerje predstavljalo je anakronizam i 1989., kada se knjiga prvi puta pojavila.

I, vjerojatno najrazvikaniji Tuđmanov ideološki crimen, njegov tobožnji antisemitizam, nazočan je jedino u ovome djelu. U cijelom jednom poglavlju naslovljenom "O historijatu umnožaba ratnih zločina i stvaranja "jasenovačkog" mita i "bleiburškog" mita dr. Tuđman podrobno analizira to pitanje.[3] Radi se o tome da je Franjo je Tuđman, pobijajući glavni velikosrpski mit, onaj o Jasenovcu, statistikama potkrijepljivao proizvoljnost raznih dotada nedodirljivih procjena o žrtvoslovlju u Drugom svjetskom ratu. Naveo je i dosta izraelskih i drugih židovskih povjesničara koji problematiziraju brojke o stradanju Židova pod nacističkim režimom, držeći upitnom tezu o 6 milijuna poubijanih Židova. Ti istraživači smatraju da se točna brojka ne može odrediti, ali da je bliža procjeni od 4 milijuna, a ne 6 milijuna. Naglasivši to, kao i otvorivši neugodnu temu židovskih kapoa u koncentracijskim logorima (tj. o «suradnji» židovskih logoraša s nacističkim nadzornicima, uglavnom po memoarima hrvatskoga komunista Ante Cilige, koji je proveo godinu dana kao zatočenik u Jasenovcu), Tuđman je, stavi li se na stranu i nezgrapnost pojedinih njegovih formulacija, dirnuo u «svetu kravu» židovske novovjeke nacionalne mitologije koja je ugrađena i u temelje izraelske države. Ukratko- autor je perspektivizirajući židovsko mučeništvo kao samo jedno od stradanja u općoj povijesti genocida, dirnuo u srž moderne političke korektnosti i političkoga vrijednosnoga sustava koji majorizira nacističko i minorizira komunističko zlosilje.

Trajne vrijednosti Tuđmanove knjige se mogu sažeti u dvije izuzetne odlike: rušenje centralnog modernoga velikosrpskoga mita, Jasenovca, koji je u svojem histeričnom goebbelsovskom obliku, po stupnju opsesivne malignosti, lažljivosti i patološke fiksiranosti daleko nadišao srpsku Kosovsku mitologiju koja pripada predmodernomu razdoblju nacionalne kristalizacije, te odigrao zloćudnu ulogu u novijoj povijesti. Više no desetorostruko napuhivanje brojki i «nacionalno profiliranje» Jasenovačkih žrtava poslužilo je glavnim sredstvom za stvaranje slike o Hrvatima kao dijaboličnim krvolocima i u oblikovanju morbidne mješavine paničnoga straha i genocidne agresivnosti, i zatrovavši stanje duha srpske nacije odigralo je kobnu ulogu u masovnoj mobilizaciji cijeloga Srpstva koje se sunovratilo u istrjebljivački rat protiv Hrvata i Bošnjaka-muslimana. Doduše, moglo bi se dodati da su neki suvremenici (kao povjesničar Ljubo Boban, i, kasnije, matematičar-publicist Josip Pečarić) također obrađivali temu goebbelsovske mitologizacije i instrumentalizacije logora Jasenovac u službi velikosrpske ekspanzionističke agresije-no, nitko nije kao Tuđman otvorio taj tumor protuhrvatskoga šovinizma niti je uporno ustrajao u njegovu demaskiranju do konca. Povijest je, uza svu nemoć da se egzaktno odredi broj žrtava u Jasenovačkom logoru, potvrdila validnost Tuđmanovih procjena, isto kao što je srušila lažnost srpskih histeriografskih projekcija.

Tuđman je također dobro uočio da je orkestrirana navala srpskih historičara na Katoličku crkvu i na njezinu ulogu među Hrvatima, napose tijekom Drugoga svjetskog rata, zapravo nastavak i primjena Stojanovićeve teze s početka stoljeća.[1]

Drugo, pomalo neočekivano trajno nasljeđe Tuđmanovih Bespuća povijesne zbiljnosti je na polju ponovnoga pohrvaćivanja hrvatskoga jezika. Neke su Tuđmanove novotvorenice ušle u hrvatski jezik, većina nije, no, važnijom se pokazala njegova upornost u oživljavanju izvornih hrvatskih riječi koje su razni jugorežimi gurali u zaborav. Već legendarni naslov jednoga poglavlja: «Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe», izazvao je pravi užas jugounitarista jer je ukazao na smjer slobode kojim je otada krenuo hrvatski jezik- makar se taj put nerijetko i razilazio s Tuđmanovim. Ovaj je učinak ponovno potvrdio staru istinu: jezik i politika su neodvojivi, a ovaj se puta, nasreću, politika našla na strani hrvatskoga jezika.

Sadržaj djela[uredi VE | uredi]

  • Dio prvi
    • Povijest i životna sudba
      • I. O orisu jasenovačkog mita i teza o genocidnosti hrvatstva
      • II. O »Eri tuđmanovštine« ili otkada i o čemu je spor
        • 1. U sukobu s dogmatsko unitarističkim nagnućima na strategijskom području narodne obrane
        • 2. U viru ključnog spora oko sloma monarhističke Jugoslavije i Hrvatske u NOR-u
        • 3. U procjepu političkog voluntarizma i znanstvenog nastojanja
        • 4. U žrvnju obračuna dogmatskih snaga s demokratsko-progresivnim strujama
  • Dio drugi
    • Povijest kao zločinidba i mitska pričimba
      • I. O historijatu umnožaba ratnih žrtava i stvaranja »jasenovačkog« mita i »bleiburškog« mita
      • II. Tragovima povijesne (pre)ozbiljnosti i nerazboritosti
        • 1. Pri-činidbe mitomanske pri-povijesti
        • 2. O ratnim i genocidnim zlodjelima u ranijoj povijesti
        • 3. U sjeni »holokausta«
        • 4. Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe
  • Dio treći
    • Filozofija i povijesno zlo
      • I. Prazdvajanja ljudskog uma nad bivstvom nasilja
        • 1. U mitologijsko-religijskom mudroslovlju
        • 2. U antičkom filozofskom umovanju
        • 3. U kršćanskoj skolastici
      • II. Promišljanja smisla neizbježiva zla
        • 4. U humanističko-renesansnom povijesno-misaonom grotlu
        • 5. Na putovima racionalizma
        • 6. U razboru prosvjetiteljskom
        • 7. U obzorju europske klasike
      • III. Osmišljavanje svrhovitosti i besciljnosti sile
        • 8. Na inačištu suglasja i opreka s filozofskim nasljeđem
        • 9. U domišljanju pacifističkom i marksističkom
        • 10. U faštističko-nacističkom procijepu volje i raz-uma
        • 11. U suvremenom promišljanju svevremenskoga bezgraničja zlosilja
        • 12. U razdvojbi - zdvojnosti
  • Dio četvrti
    • Povijesne činjenice i neznanstvene teorije
      • I. Izopaka povijesno-znanstvenih činjenica
        • 1. O vjerodostojnosti izvora i svjedočanstava o ratnim žrtvama
        • 2. O dosadašnjim znanstvenim spoznajama
      • II. Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva
        • 3. Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva
        • 4. O povijesnoj krivnji katoličke Crkve
        • 5. O prosudbama nacionalizma i separatizma hegemonizma i federalizma
    • Zaglavak
  • Pretpostavke za ozbiljenje povijesne razboritosti
  • Kazalo imena[4]

Izdanja[uredi VE | uredi]

Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja,

  • Zagreb, 1989.;
  • II. izd. 1989.,
  • III. i IV. izd. 1990.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Jure Krišto: Katolička crkva i katolicizam u djelu Franje Tuđmana (III.) (pristupljeno 18. kolovoza 2012.)
  2. 2,0 2,1 Životops, Dr. Franjo Tudjman, povjesničar i državnik[Neaktivna poveznica] (pristupljeno 18. kolovoza 2012.)
  3. Vladimir Žerjavić: "Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu", Globus, Zagreb 1992. (pristupljeno 18. kolovoza 2012.) (Hrčak)
  4. Franjo Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Nakladni zavod Matice hrvatske, Izabrana djela Franje Tuđmana, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0042-X, str. 506-507

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]