Koncentracijski logor Jasenovac

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Sabirni logor Jasenovac)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ulaz u logor Jasenovac

Koncentracijski logor Jasenovac ili Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor i logor za istrebljenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) za vrijeme Drugog svjetskog rata. Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima[1] u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb).[2]

Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor: istovremeno koncentracijski (u njega su upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom), kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i vojni (u njemu su zatvarani zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici). Uz sve nabrojano, Jasenovac je prije svega bio logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina - Jasenovac je bio stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.).[3]

Logor Jasenovac u svojem konačnom obliku bio je kompleks sastavljen od pet manjih logora osnovanim u kratkim vremenskim razmacima i prostirao se na ukupnom području od oko 210 km2 s obje strane rijeka Save i Une.[4] Najveći pojedinačni logor bio je logor "Ciglana" (Sabirni logor br. III) u samom Jasenovcu, nekih 100 km jugoistočno od Zagreba. Kompleks je još uključivao i logor Staru Gradišku (Sabirni logor br. V), 30 km nizvodno od Jasenovca, stratišta duž desne obale rijeke Save kod Donje Gradine, pet radnih farmi kao i logor za Rome u Uštici, koji se nalazio nasuprot samog mjesta Jasenovca, između rijeka Save i Une.[5]

Jasenovac je bio posebno "ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava".[6] Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno,[7] tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire.[8][9] Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao nakon čega su bili u prilici svjedočiti o strahotama tog logora.[10]

Većina žrtava Jasenovačkog logora bili su etnički Srbi, državljani NDH, u sklopu provođenja genocidnih zakona i zločinačke politike ustaške države. Osim njih, žrtve su bili i Židovi u sklopu holokausta, te u velikom broju Romi koji su također bili istrebljivani u skladu s rasnim zakonima preuzetim od nacista. Žrtve Jasenovca bili su i brojni Hrvati koji su bili politički protivnici ustaškog režima, antifašisti ili su kao partizani sudjelovali u borbi protiv istog te pripadnici iz redova drugih manjina koje su živjele na području NDH (Muslimani, Slovenci, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Rusi, Talijani, Nijemci, Crnogorci, Mađari, Poljaci, Rumunji i Rusini), a koji su se nečim zamjerili ustaškom režimu.[11] Tijekom Drugog svjetskog rata bilo je mnogo oprečnih izvješća i informacija o broju ubijenih tijekom nešto manje od četiri godine postojanja logora, a odmah nakon rata baratalo se procjenom od oko 700.000 ubijenih koja je kasnije, nakon provedenih neovisnih istraživanja, kako u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, tako i u svijetu, svedena na realniju brojku od 80.000 do 100.000 žrtava pobijenih i umrlih unutar logorskog kompleksa Jasenovac.[12][13][14]

Logor Jasenovac djelovao je sve do travnja 1945. godine, kada su ga oslobodile partizanske snage. Nekoliko dana prije dolaska partizana većina preostalih logoraša - njih nešto manje od 800 - pokušala je proboj, a samo njih 103 je u tom proboju uspjelo i pobjeći.[15]

Danas se na mjestu Koncentracijskog logora Jasenovac nalazi Spomen područje Jasenovac zajedno za Memorijalnim muzejom koji su osnovani još 1968. godine na prijedlog Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Socijalističke Republike Hrvatske radi očuvanja trajne uspomene na žrtve fašističkog terora i borce Narodnooslobodilačkog rata stradale u Drugom svjetskom ratu u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, kao i radi očuvanja tekovina antifašizma,[16] što je svrha koju je potvrdio i Hrvatski Sabor 2001. godine.[17]

Pozadina

Rasni zakoni u NDH

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je utemeljena 10. travnja 1941. godine, odmah nakon invazije sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju. NDH se prostirala na području današnje RH i današnje Bosne i Hercegovine uključujući i Srijem u današnjoj Srbiji. NDH je bila de-facto talijansko-njemački protektorat, budući da je svoje postojanje dugovala silama osovine koje su zadržale svoje okupacijske snage unutar granica te marionetske države za cijelo vrijeme njenog postojanja.[18] Međutim, samo vođenje države bilo je povjereno ustašama, a državna uprava i vlada sastojala se gotovo isključivo od Hrvata, pod vodstvom ustaša.

Prije rata ustaše su bile ultra nacionalistička, fašistička, rasistička i teroristička organizacija koja se borila za nezavisnu Hrvatsku. Ustaška ideologija je bila protusrpska, ali također i antisemitska - u svojim sedamanaest "Načela hrvatskog ustaškog pokreta" (Pavelić 1933.) ustaše su promovirale vlastitu verziju poznate nacističke rasne ideologije krvi i tla (njem. Blut und Boden) iz koje je jasno kako svi oni koji "nemaju hrvatske krvi" (npr. Srbi i Židovi) neće imati nikakvu političku ulogu u budućoj Hrvatskoj državi.[19] Pavelić je u pamfletu "Hrvatsko pitanje" kojeg je objavio još 1936. godine otvoreno i eksplicitno izražavao antisrpsku i antižidovsku mržnju, nazvavši Židove "neprijateljima Hrvatskog naroda".[20]

Rasni i genocidni zakoni u NDH

Rasna odredba

Prve zakonske odredbe NDH nakon dolaska na vlast 1941. godine odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za "povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH" i primjenjivala se retroaktivno.[21] Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima, a uhićenja i suđenja su započela odmah nakon proglašenja. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, koja je i u samom nazivu povezivala pojam "krvi" s čašću nacije[22], te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Tim zakonima definiralo se tko je Židov, a svim pripadnicima ne-arijevskih naroda oduzeta su građanska prava, kao na primjer Židovima i Romima.[23] Do kraja travnja 1941., mjesecima prije nego što su nacisti primijenili slične mjere u Njemačkoj, ustaše su uvele obvezu isticanja rasnih oznaka (obično Davidove zvijezde) svim pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj. 10. listopada 1941. ustaše su donijele zakon o nacionalizaciji kojom su konfiscirale svu židovsku imovinu.[24] Ustaše su donijele i mnoge druge rasne zakone usmjerene protiv Židova i Roma, koji su postali politička osnova za provođenje genocida nad tim narodima.

Što se tiče Srba, službena politika NDH je bila, prema riječima ustaškog ideologa Mile Budaka, "trećinu pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti",[25] što mnogi povjesničari također nazivaju genocidom.[26][27][28][29] Ustaše su ubrzo proširile svoju aktivnost i na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili su bili osumnjičeni za članstvo u komunističkim organizacijama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Za provođenje navedenih zakonskih akata osnovani su, osim redovnih, i izvanredni, kao i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima, a pojedinačna, skupna i masovna uhićenja te deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa sudbenim presudama ili bez njih, uvjetovale su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.[30]

Koncentracijski logori su i formalno legalizirani na osnovu zakonske odredbe br. CDXXIX-2101-Z-1941 koju je 25. studenog 1941. godine proglasio poglavnik Ante Pavelić, a potpisao ministar pravosuđa Mirko Puk (Narodne Novine br. 188 od 26. studenoga 1941.). Ovaj zakon je omogućavao uhićenje i prisilno zatvaranje nepoželjnih ljudi u radne logore, a time i stvaranje koncentracijskih logora u NDH.[31]

Početak ustaškog terora

Ustaški proglas
Za više informacija vidi članak Kronologija_ustaških_zločina_1941.

Represija nad Židovima započela je odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Na dan proglašenja, 10. travnja i dan poslje, 11. travnja 1941. ustaše su uhitile grupu poznatih zagrebačkih Židova i zatvorila ih tražeći otkupninu od njihovih obitelji. 13. travnja isto je napravljeno i u Osijeku, gdje su ustaše, potpomognute ruljom iz redova Volksdeutschera, domaće manjine njemačkog podrijetla, dodatno još i uništile osječku sinagogu, kao i oskvrnule židovsko groblje.[32] Ovakav scenarij se ponavljao i u drugim hrvatskim gradovima tijekom cijele 1941. godine.[nedostaje izvor] Istodobno, ustaše su započele sa širenjem opsežne protužidovske propagande, a dnevne novine pod kontrolom ustaša su nastojale moralno i etički obraniti rasne zakone. Tako su zagrebačke novine Novi List pisale kako Hrvatski narod mora "možda budnije no i jedna druga etnička skupina štititi svoju rasnu čistoću, čuvati čistoću svoje krvi… Moramo čuvati svoju krv od židovske". [22] Kroz medije se radilo i na poticanju zavisti i animoziteta prema Židovskom narodu tvrdnjama da su Židovi živjeli na račun muke, žuljeva i bijede hrvatskog naroda i sličnim napisima po uzoru na naciste u Njemačkoj pa je tako Novi list objavio da su "židovskim prljavim trgovanjem, židovska poduzeća zgrtala u svojim blagajnama hrvatski novac i bezobzirno izrabljivala hrvatsku radnu snagu.”.[22]

Prvo masovno ubojstvo Srba zbilo se 28. travnja, kad su ustaše okupile i pogubile 196 Srba u Gudovcu kraj Bjelovara. Uskoro su uslijedili i drugi masovni zločini nad Srbima. Ovako je bosanski franjevac, mostarsko-duvanjski biskup, Alojzije Mišić, u pismu kojeg je 7. studenoga 1941. poslao nadbiskupu Stepincu opisivao zločine koje su ustaše počinile samo u prvih šest mjeseci rata nad pravoslavnim stanovništvom iz osvete za zločine koje su četnici prethodno počinili nad Hrvatima katolicima:

Wikicitati „Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g.[ospodin] Baljić muhamedanac, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 šizmatika ubijeno je. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali.[33]
(Alojzije Mišić)

Prvi koncentracijski logori

15. travnja 1941., samo pet dana od stvaranja NDH, ustaše su formirale prvi koncentracijski logor Danica, kraj Koprivnice.[34] U Zagrebu su u svibnju 1941. okupili 165 židovskih mladića i djevojaka, članova i članica židovskog sportskog kluba Makabi te ih poslali u Danicu gdje su ustaše ubile sve osim troje koji su uspjeli preživjeti. Hrvatski povjesničar Zdravko Dizdar procjenjuje da je kroz logor Danica prošlo nekih 5.600 zatvorenika. Većinom su to bili Srbi, ali bilo je i Židova i hrvatskih komunista. Od 3.358 zatvorenika Danice koje je Dizdar uspio identificirati imenom i prezimenom, njih 2.862 (85%) ustaše su kasnije likvidirale u logorima Jadovno i Jasenovac. Većina njih su bili Srbi, ali bilo je i na stotine Židova te nešto Hrvata.[34]

U lipnju 1941., ustaše su uspostavile novi sustav koncentracijskih logora koji se protezao od Gospića, preko Velebita, sve do otoka Paga. Ustaški izvori navode da su u te logore poslali 28.700 osoba tijekom ljeta 1941. godine.[35] Od tih 28.700 osoba ustaški izvori pokazuju da ih se samo 4.000 vratilo kućama nakon što su Talijani prisilili ustaše da te logore zatvore i povuku se s tog područja jer su masovna ubojstva ustaša izazivala snažan otpor i revolt među domaćim stanovništvom. Nakon što su starosjedioci Talijanima prijavili zagađenje pitkih izvora uslijed velikog broja leševa koji su trunuli po Velebitu, Talijani su poslali službu saniteta da provede istragu. Istraga opisuje veliki broj jama i masovnih grobnica u kojima je prema njihovim procjenama skončalo 12.000 ljudi. U koncentracijskom logoru Slana na otoku Pagu pronašli su masovnu grobnicu sa skoro 800 leševa, od kojih je većina pripadala ženama i djeci, od kojih je najmlađe imalo samo 5 godina.[35] Većina žrtava u ovim logorima bili su Srbi, ali među njima je bilo i dvije do tri tisuće Židova.

Ustaše su, po svemu sudeći, tijekom proljeća i ljeta 1941. godine inicirale masovna ubojstva Židova u otprilike isto vrijeme kad su njemačke paravojne formacije, odredi smrti ili, kako su ih Nijemci nazivali, Einsatzgruppen, započele masovne likvidacije Židova u Istočnoj Europi i to mjesecima prije nego što su započela masovna ubojstva Židova u samoj Njemačkoj.

Utjecaj nacističke Njemačke

Ulaz u nacistički koncentracijski logor Auschwitz - Birkenau

Dana 10. travnja 1941. godine, podržana od nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglašena je NDH i kao takva odmah je uvela političke doktrine kakve su vladale u tim državama, uključujući i rasne zakone po uzoru na one iz Njemačke. Jasenovac je značajno doprinosio nacističkom "konačnom rješenju Židovskog problema", istrebljenju Roma kao i eliminaciji političkih protivnika, za što su logore u Europi koristili i Nacisti, ali je ustašama služio također i kao sredstvo za istrebljenje Srba koji su živjeli unutar Nezavisne Države Hrvatske.[36]

Jasenovac je bio smješten u njemačkoj okupacijskoj zoni Nezavisne Države Hrvatske. Nacisti su odmah nakon proglašenja NDH poticali ustaške obračune sa Židovima i Romima, a pokazivali su i znakove podrške namjerama ustaša da istrijebe domaće Srbe.[37] Nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH, u govoru kojeg je Adolf Hitler održao na sastanku sa Slavkom Kvaternikom koji je održan 21. lipnja 1941., Hitler je nedvosmisleno obznanio nacističke genocidalne namjere:

Wikicitati „Židovi su prokletstvo ljudske vrste. Ako će se Židovima dozvoliti da rade što ih je volja, kao što im je dozvoljeno u njihovom sovjetskom raju, oni će uspjeti ispuniti svoje sulude planove. Tako će Rusija postati središte te svjetske bolesti... ako bi zbog bilo kojeg razloga neka nacija dopustila postojanje jedne jedine židovske obitelji, ta obitelj bi jednog dana postala središte nove zavjere. Ako u Europi više ne bude Židova, ništa neće zaustaviti ujedinjenje europskih nacija... takva vrsta ljudi ne može biti integrirana u društveni poredak ili u organiziranu naciju. Oni su paraziti na tijelu zdravog društva koji žive od proganjanja poštenog svijeta. Od njih nitko ne može očekivati da se prilagode državi koja zahtijeva red i disciplinu. S njima se može napraviti samo jedna stvar - istrebljenje. Država zadržava to pravo jer dok dragocjeno ljudstvo gine na frontu bilo bi kriminalno poštedjeti te nitkove. Moraju biti ili odstranjeni ili, ako ne predstavljaju nikakvu prijetnju javnosti, zauvijek zatvoreni u koncentracijskim logorima.[38]
(Adolf Hitler)

Na konferenciji u Wannseeu Njemačka je ponudila vladi NDH odvoz Židova prema jugu, ali je raspravljano o stvarnom značaju te ponude pošto su nacisti zaključili da "provođenje konačnog rješenja Židovskog pitanja nije ključan problem, obzirom da su glavni aspekti ovog problema već riješeni radikalnim zahvatima koje je vlada poduzela".[39] Nacisti su na kraju ipak koristili mogućnost prebacivanja Židova u Auschwitz, ne samo zato što je istrebljenje tamo bilo lakše za provesti, već i zato što bi profit kojeg su zatvorenici stvarali svojim radom ostao u rukama Nijemaca, umjesto da bude prepušten ustašama i talijanskim fašistima.[40] Logor Jasenovac postao je mjesto na kojem su Židovi, koji nisu mogli biti prebačeni u Auschwitz, bili zatvarani i ubijani. Iako su Židovi za Auschwitz bili većinom deportirani iz logora u Tenji, dvije masovne deportacije obavljene su direktno iz Jasenovca.[40]

Za deportaciju Židova u koncentracijske logore u Njemačkoj bio je nadležan Hans Helm. U prosincu 1946. godine, zajedno s još nekoliko SS i Gestapovih dužnosnika, na suđenju u Beogradu osuđen je na smrt vješanjem. S njim su obješeni još i August Meyszner, Wilhelm Fuchs, Josef Hahn, Ludwig Teichmann, Josef Eckert, Ernst Weimann, Richard Kaserer i Friedrich Polte.[41]

Osnivanje i način rada logora

Sustav logora Jasenovac

Eugen Dido Kvaternik bio je na čelu Ustaške nadzorne službe, policije kao i tajnih službi NDH i kao takav bio je zapovjednik svih logora te je u drugoj polovici 1941. osobno pokrenuo planiranje i gradnju Koncentracijskog logora Jasenovac. Tom prilikom je za zapovjednika logora imenovao satnika Vjekoslava Maksa Luburića koji je bio glavni i neposredni utemeljitelj i arhitekt logora koji je za tu namjenu prethodno bio obučavan od strane nacista u Koncentracijskom logoru Sachsenhausen, gdje je proučavao strukturu logora i načine sistematskog ubijanja ruskih ratnih zarobljenika,[42] što je model kojeg je pokušao preslikati u Jasenovcu.[43]

Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. na močvarnom području u poriječju rijeka Save i Une, u blizini sela Jasenovac, kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje su onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima. Preživjeli zatočenici su u kolovozu 1941. preseljeni u novoosnovani Sabirni logor br. III, "Ciglana", smješten nedaleko od mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje su postojali svi potrebni uvjeti za prihvat većeg broja zatvorenika. Lokacija u samom Jasenovcu je po svemu sudeći odabrana jer se ondje već nalazio industrijski kompleks unutar kojeg je lokalni srpski poduzetnik Lazar Bačić još prije rata podigao ciglanu, elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona. Vlasti NDH su taj industrijski kompleks oduzele obitelji Bačić početkom 1941. godine.[12]

Nacrt logora Jasenovac

Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara (Sabirni logor br. IV), osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Kompleks Jasenovac bio je podizan između kolovoza 1941. i veljače 1942, a prva dva logora (I i II) Krapje i Bročice su zatvoreni u studenom 1941. Logori Ciglana (Sabirni logor br. III), Kožara (Sabirni logor br. IV) i Stara Gradiška (Sabirni logor br. V) nastavili su funkcionirati sve do kraja rata.

Razne građevinske radove u logoru i oko njega su izvodili sami logoraši, a mnogi su radili i na ekonomijama na kojima su se u okolici logora uzgajale poljoprivredne kulture. Nešto bolji tretman su imali stručni radnici u Kožari (uglavnom su to bili Židovi), te oni u pogonima za proizvodnju vapna, cigli i lanaca, stolarskim radionionicama, te u maloj elektrani. Upravi logora je očito bilo stalo da ti logoraši koji su imali stručna znanja osiguraju što veću i kvalitetniju proizvodnju. Svejedno, malo tko od njih je na kraju i preživio logor.[44] Iz logora je bilo dosta pokušaja bijega, koji su samo ponekad bili uspješni - logoraše je čuvao i nadgledao garnizon od oko 1.500 ustaša. Iz logora je sveukupno uspjelo pobjeći oko 300 logoraša.[45]

Ustaše su koristili zatvorenike i za razne administrativne i nadzorne poslove. Među voditeljima radnih grupa koje su obavljale grube fizičke poslove poput gradnje i održavanja nasipa prevladavali su logoraši koji su ranije bili kriminalci, a administrativne poslove koji su zahtijevali stručnost povjeravali su uglavnom Židovima.[46]

Uprava logora

Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na slične koncentracijske logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana, Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), specijalne policije u NDH, odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija te uprava i osiguranje logora. Među glavnim Jasenovačkim zapovjednicima bili su:

  • Vjekoslav Maks Luburić. Nakon povratka iz egzila, Luburić je u svibnju i lipnju 1941. zapovijedao višestrukim masakrima stotina srpskih civila u Lici[47][48], što je doprinjelo njihovom ustanku u Srbu, 27. srpnja 1941.[49]. Nakon što je unaprijeđen u zapovjednika Ureda III ustaške obavještajne službe koja je nadgledala rad koncentracijskih logora, u rujnu 1941. otputovao je u Njemačku kako bi izučio njemačke koncentracijske logore koje je uspostavio SS, a koje je koristio kao uzor pri uspostavi i organizaciji logora Jasenovac.[50] Nakon ofenzive na Kozari u kojoj su Luburićeve snage poklale stotine srpskih civila[48], a ustaše zatočile desetke tisuća u Jasenovcu, Luburić je "usvojio" 450 napuštenih srpskih dječaka, obukao ih u crne uniforme i nazivao "mali janjičari".[51] Njegov pokušaj preobraćivanja srpskih dječaka u ustaše je propao jer je većina te djece u Jasenovcu pomrla od gladi ili bolesti.[51]
  • Ljubo Miloš postavljen je za upravitelja logora u listopadu 1941. Vladko Maček, kojeg su ustaše zatočile u Jasenovcu, pisao je kako je jednom prilikom pitao Miloša plaši li se božje kazne za zločine koje je počinio u Jasenovcu. Miloš mu je odgovorio "Ništa mi ne govori! Ja znam da ću gorjeti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti. Ali ću gorjeti u paklu za Hrvatsku".[52] Puno zatvorenika je svjedočilo Miloševim zločinima, uključujući i slučaj kada se prvo pretvarao da je doktor pa bi zatim rasporio zatvorenike od vrata do trbuha.[53] Nakon što je poveo Jasenovačke čuvare na klanje i pljačku u obližnje srpsko selo Crkveni bok u listopadu 1942., Miloš je, na insistiranje Nijemaca kojima je selo bilo dio lanca opskrbe njihove vojske, bio formalno osuđen i zatvoren,[54] ali je uskoro i pušten na intervenciju Luburića.
  • Miroslav Filipović bio je hercegovački fratar i ustaški kapelan, poznat i kao Tomislav Filipović i Tomislav Filipović-Majstorović. Filipovića je Luburić doveo u Jasenovac nakon što su ga kao ustaškog kapelana bili zatvorili Nijemci zbog njegovog sudjelovanja u masovnom pokolju oko 2.300 Srba u blizini Banje Luke u veljači 1942. godine, što je uključivalo i pogubljenje cijelog jednog razreda školske djece kojeg je Filipović osobno započeo tako što je prerezao grkljan jednoj djevojčici.[53] Napredovao je do pozicije zapovjednika Sabirnog logora br. III (Ciglana) na koje mjesto je postavljen u svibnju 1942., a od listopada upravljao je i Starom Gradiškom.[53] Zbog toga što je bio katolički fratar (isključen je iz franjevačkog reda u srpnju, zbog sudjelovanja u zločinima u veljači 1941.), zatvorenici su ga prozvali "Fra Sotona", a svjedočili su njegovim brojnim ubojstvima zatvorenika, pa čak i djece.[53] Kasnije je na suđenju Ljubo Miloš krivio Filipovića za naređivanje masovnih ubojstava, a Filipović je pak krivio Luburića pravdajući se da mu je Luburić osobno naredio kako "Srbi moraju biti istrebljeni bez milosti", dok je sebe prikazivao samo kao poslušnog sljedbenika.

Drugi pojedinci koji su upravljali logorom ili njegovim dijelovima u različitim razdobljima su Ivica Matković, Ante Vrban, Ivica Brkljačić i Dinko Šakić.

Etnički, politički i demografski sastav logoraša

Poimenični popis kojeg je izradilo Spomen područje Jasenovac među žrtvama navodi više od 56% Srba - 45.923 od ukupno 80.914 žrtve (pogledajte poglavlje o popisu žrtava).[55] Ponekad, zatvorenici su ubijani čim bi priznali svoju etničku pripadnost srpskom narodu, a izvjesno je, sukladno rasnoj politici NDH, da je ubijanje najčešće bio i jedini stvarni razlog njihovog zatvaranja. Srbi su dovedeni u logor pretežno iz kozaračke regije gdje su ustaše zauzele područja koja su prije njih držali partizani. Dio zarobljenika je raspoređen kao radna snaga po Slavonskim selima, dio je otpremljen u Njemačku na prisilni rad, a dio je završio u Jasenovcu gdje su stigli bez ikakve sudske presude i većinom su žurno strijeljani.[56] Vjerodostojne procjene ukupnog broja Srba stradalih u kompleksu koncentracijskih logora Jasenovac kreću se do broja od oko 60.000 žrtava.

Židovi, primarni cilj nacističkog genocida i Romi bili su po brojnosti druga i treća kategorija Jasenovačkih žrtava (ukupan broj ubijenih je sličan pa se ne zna točno kojih je pripadnika jedne ili druge etničke skupine više pobijeno, a različiti izvori navode različite, ali slične brojke).

Izvješće o deportaciji travničkih Židova u logore Jasenovac i Stara Gradiška

Na početku rata, Židove su u Jasenovac slali nakon što bi ih iz svih krajeva NDH okupili u Zagrebu, a iz Bosne u Sarajevu. Ipak, neki su u Jasenovac slani i direktno iz manjih sredina. Većina likvidacija Židova u Jasenovcu zbila se prije kolovoza 1942. godine. Nakon kolovoza 1942., NDH je Židove deportirala u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau u današnjoj Poljskoj. Broj židovskih žrtava Jasenovca nije nikad točno utvrđen, ali procjenjuje se da je u Jasenovcu stradalo od 8.000 do 25.000 ljudi, što predstavlja i do dvije trećine od ukupnog broja Židova u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata.

Romi, koji su uključivali i pripadnike Sinta, zarobljeni su uglavnom u različitim krajevima današnje Bosne i Hercegovine, a posebno na području Kozare. Dovedeni su u Jasenovac i zatočeni u Sabirnom logoru br. III (Ciglana) gdje su hrana, piće, smještaj i sanitarni uvjeti bili još lošiji nego u ostatku logora, gdje su ionako već bili ekstremno loši. Procjene broja likvidiranih Roma kreću se od 20.000 do 50.000 ubijenih.

U Koncentracijskom logoru Jasenovac također su bili zatočeni i ubijani antifašisti, politički i ideološki protivnici ustaškog režima. S njima su postupali kao i s ostalim zarobljenicima, ako izuzmemo komuniste, koje su ubijali odmah po dolasku. Neki zarobljenici - osuđene ustaše ili pripadnici policijskih snaga kao i drugi koji su bili nešto bliži ustašama imali su donekle povlašten tretman i znali su dobiti i amnestiju nakon što su odslužili dio kazne. Vođa od ustaša zabranjane Hrvatske seljačke stranke, Vladko Maček, bio je zatočen u Jasenovcu od listopada 1941. do ožujka 1942. nakon što je dugo držan u kućnom pritvoru.[57]

Žene i djeca

Djeca u logoru u Sisku

Od 83.145 poimenično navedenih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, njih više od polovica bile su žene (23.474) i djeca mlađa od 14 godina (20.101). Većina njih je bila zatočena u logoru Stara Gradiška, koji je bio dio Jasenovačkog kompleksa, a bio je za njih posebno namijenjen, kao što je slučaj bio i s povezanim logorima Jablanac i Mlaka, iako su djeca držana i u drugim ustaškim koncentracijskim logorima poput Siska i Jastrebarskog.

Prve skupine žena, političkih zatočenica, počele su stizati u logor Stara Gradiška krajam 1941. U transportu židovskih i romskih obitelji iz logora Jasenovac, bilo je i jedanaest političkih zatočenica. U početku su u Kuli, mračnom, vlažnom zdanju, zajedno bile smještene Hrvatice, Židovke, Srpkinje i Romkinje. Bolesti, glad, strah, mučenja, umiranja i ubijanja, prethodili su odvođenju žena na smaknuće. U ožujku 1942. ustaše su odvojili Hrvatice u tzv. Hrvatski ženski logor koji se sastojao nekoliko zgrada ograđenih bodljikavom žicom i visokim zidom. Iz njega nisu tako masovno i stalno odvodili žene na likvidacije i u njemu su zatočenice počele razvijati organizirani otpor uz uzajamno hrabrenje te skrb za bolesne i djecu.

Većina djece u logorima bilo je zarobljeno zajedno s desecima tisuća srpskih civila zarobljenih u njemačko-ustaškoj ofenzivi na Kozaru u lipnju i srpnju 1942. godine, nakon koje su roditelji poslani na prisilni rad u Njemačku, a djeca su bila razdvojena i smještena u ustaške koncentracijske logore. Već 9. lipnja 1942. god. za djecu bez roditeljske skrbi u Jasenovcu saznaje humanitarka Diana Budisavljević, koja je ubrzo povezala Hrvatski Crveni križ i Hrvatski Caritas u akciju spašavanja djece. Međutim, djeca su bila neuhranjena i smještena u prljave barake bez odgovarajuće skrbi pa se među njima već bila proširila zaraza dizinterijom. Tijekom narednih mjeseci mnoga su djeca smještena u bolnice u Zagrebu, a osobito u velikom prihvatilištu koje su u Jastrebarskom vodile časne sestre Milosrdnice, te su napokon uz sudjelovanje Katoličke crkve udomljena u obitelji diljem Hrvatske. Ipak, mnogo djece s Kozare ipak je umrlo u logoru u Staroj Gradišci prije nego su ih uspjele preuzeti sestre Hrvatskog Crvenog križa.[58]

Ni u dječjem logoru u Sisku, tj. "Prihvatilištu za djecu izbjeglica" osnovanom u kolovozu 1942. godine na nekoliko lokaliteta u Sisku, situacija nije bila mnogo bolja. Kroz to prihvatilište je narednih mjeseci, tj. do njegovog zatvaranja početkom siječnja 1942. god. prošlo, procjenjuje se danas, 5 do 7 tisuća djece, od kojih je od bolesti umrlo, ovisno o izvoru, od 1.152 do 1.631 djece.[59] Njemački General Edmund Glaise von Horstenau, bivši austrijski časnik i general njemačkog Wehrmachta, svjedočio je kasnije o stanju u "Prihvatilištu" na sljedeći način:

Wikicitati „U logoru u adaptiranoj tvornici uvjeti (su) užasni. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči, jauci nadaleko, krik i plač. Zapovjednik logora – hulja, ignorirao sam ga, ali umjesto toga rekao sam mom ustaškom vodiču: ‘Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća’. A onda najgore od svega: soba uz čije zidove leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput 50-ak gole djece, od kojih su polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zala mora da je Jasenovac, u koji nijedan običan smrtnik ne smije priviriti.[60]
(Edmund Glaise von Horstenau)

Užasni uvjeti u kojima su djeca držana u Jasenovcu opisala je jedna od ženskih zatvorenica Giordana Friedländer:

Wikicitati „Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kada sam ušla u sobu s kojom sam zadužena imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica je sjedila leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.[61][62]
(Giordana Friedländer)

Zatvorenice Giordana Friedländer, Božica Stulić-Ptiček i Marijana Amulić opisuju i nezamisliv zločin koji se dogodio nešto poslje - u dio logora namijenjen djeci došao je ustaški bojnik Ante Vrban i naredio da se leševi mrtve djece iznesu iz prostorija u kojima su djeca bila zatočena. Potom je začepio otvore na prozorima papirom te je zatim, koristeći gas masku za osobnu zaštitu, u prostorije u kojima su djeca boravila ubacio otrovni plin Zyklon B i sve ih potrovao.[62] Na suđenju u Zagrebu 1948. taj visokopozicionirani dužnosnik logora u Staroj Gradišci (koja je bila dio kompleksa sabirnog logora Jasenovca), priznao je ubojstva 63 djece plinom Zyklonom B.[63][64]

Wikicitati „U to vrijeme nove žene i djeca su svakodnevno pristizali u logor u Staroj Gradiški. Par tjedna kasnije, Ante Vrban [zapovjednik logora] naredio je da sva djeca budu odvojena od majki i stavljena u jednu prostoriju. Desetoro nam je bilo naredjeno da ih nosimo tamo. Djeca su plazila po sobi, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvorit. Vrban je viknuo: 'Gurnite!' Kad to nisam učinila, on je zalupio vrata i slomio djetetu nogu. Tada zgrabi dijete za nogu, i tresnu ga o zid dok ga nije ubio. Nakon toga smo nastavili nositi djecu u sobu. Kada je soba bila popunjena, Vrban je donio otrovni plin i sve ih pobio[65]
(Giordana Friedländer, na sudjenju Ante Vrbanu)

Tijekom zime 1943./1944. broj zatočenica povećao se dolaskom većeg broja žena privedenih iz okolnih sela i ratom zahvaćenih područja. U jesen 1944. ženski logor bio je premješten u novu zidanu jednokatnicu u istočnom dijelu Sabirnog logora III Ciglana.[66] Nada Salamon, preživjela zatočenica opisuje mučnu situaciju:

Wikicitati „Početak organiziranog ženskog logora u Jasenovcu počinje u ljeto 1943. kada je grupa od 100 žena dopremljena iz logora Stara Gradiška na poljske radove u Jasenovac. Većina nas bila je mlada i zdrava, to jest sposobna za teške fizičke radove koji su nas tu čekali. Svakoga dana ustajale bismo u zoru, prije izlaska sunca, na brzinu bismo primale mršavi doručak od 'crne kave' to jest kuhane cikorije bez šećera i bez kruha i u redu stupale, opkoljene ustaškom stražom, preko savskog nasipa do skele, koja nas je prebacivala preko Save. Tada bismo hodale i po 10 kilometara do udaljenih polja koja smo obrađivale. Radile smo cijeli dan na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i slično, a na večer bismo se vraćale natrag u barake, u koje smo stizale već duboko u noć. Hranile smo se uglavnom rijetkom purom bez soli i masnoća.[67]
(Nada Salamon, "Ženski logor u Jasenovcu", Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1980., str. 203.)
Djeca ispred barake u Sisku

Osim djece zarobljene na Kozari, u razdoblju kada je djelovao Koncentracijski logor Jasenovac istrijebljene su gotovo sve romske žene s djecom koje su živjele u granicama NDH, kao i tisuće židovskih žena i djece.

Ukupno je, prema popisu JUSP Jasenovac, u Koncentracijskom logoru Jasenovac, uslijed bolesti i izravnih ubijanja život izgubilo oko 20.000 srpske, židovske i romske djece do 14. godina starosti.[68]

Uvjeti života u logoru

Odvođenje Srba i Roma u Jasenovac

Uvjeti života u Koncentracijskom logoru Jasenovac bili su slični uvjetima života u nacističkim koncentracijskim logorima: slaba ishrana, očajni uvjeti stanovanja i okrutno postupanje logorskih čuvara prema zatvorenicima. Kao i u mnogim logorima, stanje bi se privremeno popravilo kada bi u posjet došla kakva izaslanstva, kao na primjer novinarska grupa koja je posjetila logor u veljači 1942. ili delegacija Crvenog križa koja je u logoru bila u lipnju 1944., ali bi se stanje vratilo na staro čim bi izaslanstva napustila logor.[69]

Sistematsko izgladnjivanje: tipično za logore smrti, prehrana u Jasenovcu je bila nedovoljna da zarobljenike održava na životu kroz dulji vremenki period. U logoru Bročice, zatvorenicima su u 6:00 sati za doručak davali "juhu" napravljenu od vruće vode i škroba, a grah za i za ručak u 12:00 i za večeru u 21:00.[70] Hrana u Ciglani, Sabirnom logoru br. III, bila je na samom početku rada logora nešto bolja jer je umjesto graha sadržavala krumpir, međutim kasnije je prehrana promijenjena tako da su zatvorenici dobivali samo jedan dnevni obrok rijetke "juhe od repe", koja je često bila obična vruća voda u kojoj su plivala dva ili tri lista kupusa. Do kraja 1942. prehrana se ponovo svela na tri obroka rijetke čorbe napravljene od vruće vode i škroba. Kako bi utažili užasnu glad, "ljudi su jeli travu i lišće, ali njih je bilo teško probaviti". Posebna "poslastica" im je bio kakav uginuli pas, a bilo je i "slučaja jedenja izmeta - zatvorenici su iz izmeta pronađenoj u ustaškoj latrini vadili neprobavljena zrna graha".[71] Od gladi se u logoru počelo umirati već u listopadu 1941.

Ustaško stražari pretresaju novopridošle zatvorenike

Nedostatak pitke vode: Jasenovac je po pitanju pitke vode bio i gori od drugih logora smrti - u logoru je općenito nedostajalo pitke vode. Zatvorenici su bili primorani piti vodu iz rijeke Save ili iz obližnjeg jezera.

Neadekvatan smještaj: U prvim logorima koji su podignuti - Bročice i Krapje, zatvorenici su spavali u drvenim barakama koje su imale krevete na tri kata, a bile su tipične i za druge logore smrti. Zimi su takve barake propuštale kišu i snijeg kroz krov i razmake među daskama. Zatvorenicima je u barakama voda često dopirala do gležnja. Zatvorenici koji bi umrli često su danima ostavljani u barakama prije nego što bi ih uklonili. U Sabirnom logoru br. III, u kojem je bilo smješteno oko 3.000 ljudi, zatvorenici su odmah nakon otvaranja logora često spavali po tavanima radionica, u skladištu nazivanom "Željeznički tunel" ili naprosto vani na otvorenom. Nakon kraćeg vremena podignuto je 8 drvenih baraka.[70] Zatvorenici su za spavanje koristili njih 6, dok su dvije bile korištene kao "klinika" i "bolnica", kamo su bolesni zatvorenici bili upućivani da umru ili odakle ih se vodilo na pogubljenje.

Prinudni rad: Kao i u svim koncentracijskim logorima, zatvorenici su tjerani na teški fizički rad u trajanju od oko 11 sati dnevno, sve pod nazdorom njihovih ustaških nadzornika koji bi ponekad svaku, pa i bezazlenu grešku ili propust, kažnjavali smrću. Radnu djelatnost nadzirale su ustaše Dominik "Hinko" Pićili (ili Piccili) i Tihomir Kordić. Pićili je imao običaj osobno bičevati zatvorenike kako bi ih natjerao da više rade. Podijelio je zatvorenike sposobne za rad u šesnaest grupa, uključujući grupu za građenje, zidanje, rad s metalima, poljoprivredu itd. Zatvorenici su se najviše bojali rada na izgradnji nasipa.

Loši sanitarni uvjeti: unutar logora vladala je prljavština i nedostatak sanitarnih uvjeta. Barake pune nametnika koje su i inače smrdjele uslijed prepunjenih latrina bile su prepune smeća, krvi, izbljuvaka od povraćanja, ali i tijela mrtvih zatvorenika u raspadu. Zbog takvih uvjeta, zatvorenici su često obolijevali pa su tako zabilježene i epidemije tifusa, trbušnog tifusa, dizinterije i drugih zaraznih bolesti od kojih su zatvorenici, uslijed nedostatka prave medicinske skrbi, često i umirali.

Oduzimanje osobne imovine: Zatvorenicima je odmah nakon dolaska u logor bila oduzeta sva osobna imovina, uključujući i odjeću koju je zamijenila odrpana zatvorenička uniforma. Zimi je zatvorenicima davana i kabanica, a bilo im je dozvoljeno izraditi i lagane sandale. Dobili su i posudu za hranu, zapremine 0,4 l u koju su dobivali porcije hrane. Zatvorenici koji bi izgubili posudu ili im je bila ukradena hranu ne bi dobili.

Psihološka tortura: Strah od smrti i paradoksalna situacija u kojoj su živi zatvorenici bili u stalnom dodiru s mrtvima imala je poguban psihološki utjecaj na logoraše. Sam proces prijevoza prilikom dolaska u logor izazivao je veliki šok za buduće zatvorenike, a odmah nakon dolaska taj šok su ustaše namjerno i uvećavale tako što su ubijale dio zarobljenika odmah po dolasku i privremeno smještali preživjele u skladišta, na tavane, u željeznički tunel ili na otvorenom. Nakon nekog vremena zatvorenički život ulazio bi u kolotečinu kojom su dominirale neprekidna tjeskoba i strah od bliske smrti, tuga i jad, iznurenost od fizičkih napora i stalna psihološka tortura. Strah od smrti bio je najizraženiji prilikom javnog kažnjavanja zatvorenika ili prilikom "odabira", kada bi između postrojenih zatvorenika ustaše nasumično birale one koje će likvidirati za primjer drugima. Neki zatvorenici su svoju sudbinu prihvaćali pasivno, a neki su se organizirali u grupe koje su krale hranu od uprave logora, planirale bijeg i pobunu, kao i pokušavale komunicirati s vanjskim svijetom. Ipak, svi zatvorenici su pretrpili barem neki oblik teške psihološke traume: opsesivna razmišljanja o hrani, paranoje, priviđenja, sanjarenje ili nemogućnost kontrole mokrenja i stolice. Neki zatvorenici kao što su bili Ilija Ivanović, Dr. Nikola Nikolić i Đuro Schwartz, reagirali su tako što su nastojali dokumentirati brojna zlostavljanja koja su vršili stražari i uprava logora tako što bi ih ponavljali u sebi, da ih lakše upamte, pa su čak i zapisivali detalje i datume događaja koje su poslje skrivali, budući da je takvo što u logoru bilo kažnjivo smrću.

Svjedočanstva zatvorenika o načinu života u logoru

Ustaški vojnici u Jasenovcu pored hrpe konfiscirane imovine koja je pripadala njihovim žrtvama

Helena Pachl-Mandić, jedna od logorašica, ovako opisuje svakodnevnicu u Jasenovcu:

Wikicitati „Kroz prozorčić vidjele smo sutradan krvavu, u doslovnom smislu riječi, stvarnost Jasenovca. Sve je bilo pokriveno snijegom. Sjene od ljudi kretale su se promrzle i plave, gotovo u dronjcima. Na cesti, gotovo nadohvat ruke, posrtao je, praćen udarcima kundaka, neki zatvorenik vezanih ruku, razdrljene košulje, sav okrvavljen, vjerojatno prema jami u kojoj će naći smrt. Snježna bjelina još je više isticala crvenilo tragova krvi.[72]
(Helena Pachl-Mandić o stanju u logoru u prosincu 1941.)

Logoraš Milko Riffer svjedoči o životu u logoru deset dana nakon dolaska u Jasenovac:

Wikicitati „Tek sam deset dana u logoru i skoro sam se posve navikao na altamirske uvjete života u njemu. Navikao sam već da gladujem, da jedem prijesne, neoljuštene i gnjile krumpire, da pušim suho vrbovo lišće u novinskom papiru, da se ne perem, da pijem smrdljivu, tifoznu vodu. Da gledam Maričića, kako svakodnevno, iz sporta, ubija pištoljem po nekoliko logoraša, koji su negdje usput pobrali kakav odbačeni krumpir ili klip kukuruza, da hodam u lancima. Danas mi se čini upravo nevjerojatnim, da je nekada postojao običaj, da se jede iz čistih tanjira. Pitam se, da li je zaista potrebno, da čovjek jede vilicom i nožem, kad je za sve dovoljna i limena kašika. Očigledno je, da je pribor za jelo glupa predrasuda. Evo, ja nosim svoju staru limenu porciju, crvene boje, od koje je otpala gotovo sva caklina, i koju nisam za ovih deset dana ni jednom isplahnuo, na uzici oko pasa, a kašiku, koju nakon jela pomno obližem stavljam u stražnji džep od hlača i — mirna Bosna. Jedino sadržaj porcija čini se da nije predrasuda. To osjećam, kad ujutro pijem kukuruzni čaj, u podne, kad jedem krumpirovu juhu, u kojoj ponekad pliva komadić konjskog pluća ili komadić dlakavog mesa, i navečer, kad jedem puru. Ne mogu to pojesti, ako prethodno prstima ne začepim čvrsto nosnice. Možda je to razmaženost, koje će s vremenom također nestati. Navikao sam i na svakodnevne nastupe, s kojih Maričić odvlači na stotine žrtava u Gradinu. Ne bojim se čak ni smrti, jedino se ne mogu oteti paničnom strahu s pomisli na željezni malj, koji je u Gradini već punih deset dana u stalnom pokretu. Pomisao na malj kida mi živce i dovodi me na misao da ukradem kakav krumpir, pa da me Maričić metkom oslobodi panike Gradine.[73]
(Milko Riffer)

Logoraš Bogdan Petković svjedoči 2015. godine o proživljenom u logoru u koji je doveden 5. listopada 1944. godine i u kojem je proveo 135 dana, nakon što je kao zarobljeni partizan liječen u domobranskoj bolnici:

Wikicitati „Zvali su me domobranom, a to meni nije bilo krivo, jer da su svi znali da sam partizan prošao bih još gore. Bilo je tada dosta domobrana u logoru, tko zna zbog čega, a njihove uniforme i ona koju sam ja imao bile su skoro iste. Ustaše nikako nisu voljele zatvorene domobrane. Te zadnje jeseni ovog logora nije bilo toliko puno ljudi kao ranije. Kažu da je kapacitet logora bio 3.500, a ono što je bilo 'viška', to je išlo na Gradinu... Batinjanje me nije mimoišlo. Jednom me je zastavnik Slavko Lisac tukao jer sam držao lijevu ruku u džepu. Bio sam ranjen u tu ruku. On je vidio da s desnom dodajem cigle, pozvao me na livadu i tamo me tukao... Najgore je, skoro pogibeljno, ipak bilo kad smo jednom nas četvorica došli na posao, a poslovođa se negdje zadržao... kad se odjednom otvoriše vrata, a ono ustaški potpukovnik, upravnik logora Hinko Pićili. Kad nas je vidio, odmah je stao vikati da ništa ne radimo. Naredi nam, da prostite, 'naguzite se'. S njim je bio i neki poručnik, njegov ađutant, i zapovjedi mu Pićili da otiđe po neku toljagu. Ovaj ode u staro željezo i donese neku šipku debljine prsta. Kaže ovaj, 'a to je tanko, donesi nešto deblje' i ovaj donese neku veliku i debelu šipku. Ja sam bio treći po redu. Ovu prvu dvojicu je udario svakog po pet puta i ja sam mislio da je to neka 'norma'. I kad je mene peti puta udario, valjda sam se krenuo podignuti prije nego što me je on gurnuo nogom kao znak da je dosta. A kad je to vidio, kaže 'ma kud bježiš majku ti je…'. Kad me je onda stao udarati. Pa ožeži, pa još ožeži… Srećom sam imao taj debeli kaput, a još sam i dekom bio omotan, jer smo zimi uvijek nosili po tri sloja da bubrezi ne stradaju... Doktor Tomislav Bardek, po kojem se dan danas zove bolnica u Koprivnici, a koji je i stradao u Jasenovcu, pregledao me je i rekao – 'dobro je, izgleda da ništa nije puklo'. Tad me je spasio svojim savjetom – 'ne dolazi u bolnicu, ne traži poštedu, odi na posao, sakrivaj se kako god znaš i umiješ, samo ne dolazi ovamo jer će te noć progutati'. Ustaše su, znate, praznile bolnicu. Razboljeti se nipošto nije smjelo. Tako sam se nekako vukao par dana i uspio se oporaviti. Svi su tamo bili neljudi, nisam ni vidio ni čuo da je ustaša, recimo – banalan je primjer – nekom logorašu dao cigaretu. Nikad. Oni su smatrali da su neka vrjednija ljudska sorta od nas... a doručak smo imali jednu crnu kavu, neušećerenu, ili čaj od nekog kupusa, a za podne i večeru je bilo šest deci žganaca, kukuruzno brašno... Ni masno ni slano. Da je bar bilo slano, čovjek bi je mogao jesti. Mene je spasilo što sam bio u društvu s jednim dečkom od 15 godina iz Koprivnice. On je brzo počeo dobivati pakete, a i radio je van logora na ustaškoj bolnici, dok sam ja bio unutra na gradnji zida. Njemu su slali pakete – grah, zapršku, neke kekse i slično. Oni u paketarnici bi uzeli najbolje, ali ostavili bi uvijek makar grah. Onda sam to kuhao s njim i dijelio... Uoči katoličkog Božića, oni su Hrvatima koji nisu dobivali pakete davali pakete onih koji su ili pobijeni ili umrli. Mene je tako zapao nečiji komad slanine. Inače, vodilo me se kao Hrvata i rimokatolika u popisu. To me je spasilo.[74]
(Bogdan Petković)

Jasenovačka kronologija

Masovna ubojstva, mučenja i sistematsko istrebljivanje (ljeto 1941. do kraja 1942)

Nož kakav su, prema svjedočanstvima preživjelih zatvorenika, ustaše koristile za ubijanje svojih žrtava

Osim pojedinačnih ubojstava i smrti uslijed loših uvjeta života, velik broj zatočenika koji su pristigli u Jasenovac bili su predodređeni za sistematsko istrebljivanje. Važan kriterij za odabir bilo je predviđeno trajanje zatvaranja svakog zarobljenika. Ljudi koji su bili jaki i sposobni za rad i čija je kazna bila manja od tri godine ostavljani su na životu. Svi zarobljenici s vremenski neodređenim kaznama ili kaznama od tri ili više godina bili su određeni za ubrzanu likvidaciju, bez obzira na njihovu fizičku spremu.

Hrvatski komunistički revolucionar, kasnije disident i antikomunistički emigrant Ante Ciliga koji je bio od prosinca 1941. do siječnja 1943. godine zatočen u Jasenovcu opisao je Jasenovac kao "veliki stroj za ubijanje" čija je svrha, baš kao i u Auschwitzu, bila "istrebljivanje", iako se po njemu, "taj balkanski Auschwitz posebno isticao primitivističkom okrutnošću".[75] Prema svjedočenju Jaše Almulija, bivšeg predsjednika srpske židovske zajednice, Jasenovac je bio logor kojeg su se zbog brutalnosti Židovi više bojali od njemačkih logora, čak i od Auschwitza.[76]

Metode sistematskog istrebljivanja su varirale. Neka pogubljenja su bila mehanička, onako kako su to radili nacisti, dok su druga bila manualna. Mehaničke metode istrebljivanja su uključivale kremiranje te gušenje i trovanje plinom.

Ustaše su palile i leševe ubijenih, ali i žive zarobljenike koji su ponekad bili omamljeni ili besvjesni, a ponekad i pri punoj svijesti. Prva kremiranja zbila su se u pećima Ciglane u siječnju 1942. godine. Ustaški inženjer Dominik "Hinko" Pićili (Piccili) unaprijedio je tu metodu tako što je prepravio sedam ložišta peći za pečenje opeka u krematorije za spaljivanje ljudi.[77][78]

Žene i djecu u Staroj Gradiški ustaše su ispočetka trovale ispušnim plinovima u za tu namjenu posebno modificiranim kamionima. Kasnije su tu metodu zamijenili stacionarnim plinskim komorama, po uzoru na nacističke logore smrti, u kojima su ustaše za ubijanje koristile Zyklon B i sumporni dioksid. Logoraš Jerko Gaon priča:

Wikicitati „Žene su likvidirane u kamionu, zvanom "Zeleni Tomaš". On je napravljen tako, da mu je ispusna cijev ulazila u zadnji dio kabine. Žene su potrpavali unutra i iza njih zatvarali vrata. Napravili bi dva-tri kruga po logoru i žene su na, taj način, sve bile ugušene.[79]
(Jerko Gaon)
Žrtve logora

Ručne metode ubijanja uključivale su vješanja, ubojstva vatrenim uružjem, ali i ubojstva noževima, maljevima i sjekirama.[80] Ubojstva su se izvršavala na raznim lokacijama unutar kompleksa logora Jasenovac i povezanih logora, ali i u okolici Jasenovca i obližnjim selima. Tako njemački general Von Horstenau prepričava svoj očevid pokolja u obližnjem selu Crkvenom Boku, koj su sprovele ustaše iz Jasenovca, dok su skupljali ljude za odvoz u Jasenovac. Taj pokolj nad srpskim življem je jedan od brojnih pokolja koje su ustaške postrojbe iz Jasenovca sprovele po okolnim selima:

Wikicitati „"U Crkvenom Boku, nesretnom mjestu, na koje se se, pod vodstvom ustaškog natporučnika namjerilo oko petsto lupeža od petnaest do dvadeset godina, sve su poubijali, žene su silovali i izmučili do smrti, djecu posmicali. Vidio sam u rijeci Savi kako pliva žensko tijelo s iskopanim očima, a u spolovilo je bio uguran drveni kolac. Djevojka nije imala više od dvadeset godina kada je pala tim zvijerima u šake. U jednom kutu su se svinje gostile truplom jednog nepokopanog muškarca. Sve su kuće bile popljačkane. Sretni stanovnici su bili poslani na jezive teretne vagone; mnogi od tih nehoticnih "putnika" su prerezali svoje vene tokom prijevoza u logor [Jasenovac][81].”
(General Edmund Glaise von Horstenau)

Lograš Egon Berger o ubojstvima djece i majki u Jasenovcu:

Wikicitati „"Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječijoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.[82]
(Egon Berger: "44 mjeseca u Jasenovcu")
Leševi u Savi

Hrvatski književnik Ilija Jakovljević, jedan od zatočenika, opisuje mučenje žeđu u podlogoru Stara Gradiška:

Wikicitati „Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: - Od svih poslova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: "Ne pljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti."[83]

Logoraš Milko Riffer je opisao postupanje s Romima, masovna istrebljenja i druge zločine u Jasenovcu:

Wikicitati „Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme.... Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade premlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine.[84]
(Milko Riffer)

Joka Nikolić, preživjeli zatočenik, opisuje noćne likvidacije:

Wikicitati „Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima.Sve nas potjeraše.Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču. U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu... Jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku... Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata... Doveli su nas do velike grobnice... Gledam: kolju, mlate. Ustaše otpuhuju, psuju majku, sestru... Zasukanih rukava stalno se cerekaju. Kratko i odrešito narediše nam da se skinemo do gola...[85]
(Joka Nikolić)

Djelomično i postupno smanjivanje represije u logoru (potkraj 1942. do kraja 1943. godine)

Ustaška straža u Jasenovcu

Prema povjesničaru Ivi Goldsteinu, "u jesen 1942. zbog unutarnjih i vanjskopolitičkih okolnosti dolazi nešto što se zove mirna godina koja traje znatnim dijelom i 1943, kada izostaju masovne deportacije, a ima svega nekoliko masovnih ubojstava.". Naime, nakon smjene Dide Kvaternika potkraj 1942. i Luburić je maknut iz Jasenovca i premješten na druge dužnosti, što je označilo početak manje krvavog razdoblja u logoru.[86] Nakon što za 1942. godinu Poimenični popis žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac, kojega vodi JUSP Jasenovac, bilježi više od 56 tisuća imena žrtava, za 1943. godinu taj broj pada na nešto ispod 4 tisuće.[87]

Da su masovna ubijanja u Jasenovcu uglavnom obustavljena dolaskom Ivice Brkljačića na mjesto zapovjednika u ožujku 1943. god. potvrđuju i posljeratni jugoslavenski izvori. U knjizi pod nazivom "Zločini u Logoru Jasenovac" koju je u Zagrebu 1946. god. izdala Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača takvu promjenu objašnjavaju porazom njemačke vojske u Bitki za Staljingrad na istočnom bojištu u tadašnjem Sovjetskom savezu. Isti izvor navodi da su se ustaški zločini ponovo intenzivirali u rujnu 1944. godine, nakon što su otkriveni planovi za pokušaj bijega iz logora, a još i više u listopadu kada su nakon oslobođenja Beograda i istoka tadašnje Jugoslavije ustaše pristupile likvidacijama preostalih zatvorenika.[88]

Ipak i tijekom tog zatišja bilo je povremenih eskalacija surovosti, kako u svojoj knjizi "Grad mrtvih: Jasenovac 1943." iznosi bivši logoraš Milko Riffer. On opisuje kako je početkom ožujka 1943. god. promijenjen zapovjednik logora, te kako je novi zapovjednik Ivica Brkljačić objavio da više neće biti terora. Potom su doista, bilježi Riffer, prestali svakodnevni teror i ubijanja, ali je hrana i dalje ostala vrlo loša. Logoraši su, kaže, ipak mogli primati pakete s hranom koje su slale njihove obitelji, što ih je uglavnom spašavalo od izgladnjivanja. Postupanje stražara i logoraša koji su bili zaduženi za disciplinu je i dalje bilo vrlo grubo, ali uglavnom bez ubijanja, za preostalo vrijeme dok Milko Riffer nije otpušten iz Jasenovca. U ljeto 1943. godine je ubijena veća grupa, prema Rifferovom sjećanju, od preko 100 logoraša za odmazdu zbog pogibije dvojice čuvara logora prigodom bijega grupe od čak 16 logoraša. Većina preostalih logoraša bila je tada premlaćivana čitavih 8 dana. Zapovjednik Ivica Brkljačić je prigodom tih ubijanja i premlaćivanja bio izvan logora, da bi poslije svojega povratka ponovno naredio obustavu brutalnosti i držao pred logorašima govore u kojima je tvrdio da su se sva ta kažnjavanja navodno dogodila bez njegovog naređenja, ali i uz prijetnju da će on morati napustiti dužnost ako disciplina u logoru ne bude uzorna, pa da će onda logoraši opet biti prepušteni takvom surovom tretmanu. Riffer ne izvješćuje da je Brkljačić kaznio bilo kojeg čuvara zbog tih ubijanja i surovosti.[89]

Povratak strogog režima i masovnih likvidacija (potkraj 1943. do proljeća 1945.)

Logoraši

Zločini su se krajem 1943. i 1944. god ponovo intenzivirali, navodi I. Goldstein.[86] Naime, kako su saveznici i partizani napredovali i sve više ugrožavali ustaški režim, krajem 1943. Pavelić poziva Luburića u Zagreb i ponovo ga zadužuje za upravljanje logorom.[90] Luburić tada za zapovjednike logora postavlja Dinka Šakića i ing. Picillija, nakon čega dolazi "do novih masovnih ubijanja, klanja i davljenja",[91] tako da su već u prosincu 1943. izvršene dvije veće likvidacije zatočenika iz Radne grupe III, Pilana.[91] U Splitu je tijekom 1943., nakon kapitulacije Italije, već bila pohvatana većina splitskih Židova i preko Zemuna deportirana u Auschwitz, a u ožujku 1944. sve preostale splitske Židove, među njima u velikom broju i žene i djecu, odvode u Jasenovac, odakle se nitko od njih nije vratio [91]

Jedan dogadjaj iz svibnja 1944. se urezao u sjećanje preživijelima: ponapite ustaše su zaklale 20-godišnjeg logoraša, zagrebačkog studenta Ivicu Volnera, nakon što su ga odveli da im svira na nekoj svadbi. Tvrdeći da je Volner pokušao pobjeći, Dinko Šakić postrojio je zarobljenike i tražio od njih da nađu Volnerove suučesnike:

Wikicitati „U tom se trenutku jedan od prisutnih logoraša uneredio se u gaće ("verovatno usled straha, a možda i zbog dijareje..“), na što su se Sarajlije Avram Montiljo i Leon Perera, koji su stajali pored njega, nasmijali. To je opazio jedan ustaša i prijavio Šakiću – "Gledaj, ona dvojica Ti se smiju!" Šakić je Pereru i Montilja pozvao, naložio im da kleknu te ih ustrijelio hicima u potiljak. Potom je, "onako razjaren", naredio da "svi Židovi stanu u trored", jer "pošto je Židov pokušao bjekstvo, oni će platiti!" ...odabrao je 25 ljudi [medju njima] i dvadesetak članova kazališne družine i orkestra (čiji je Volner bio član). Predvečer trećeg dana...vezali [su] zatočenike i te noći ih odveli na Gradinu. Od logoraške kazališne družine i orkestra rat je preživio samo Vladimir Cvija (koji je tada bio zatočen u Staru Gradišku, [te kasnije] bio zamijenjen).[92]

Ubrzo su uslijedile i druge likvidacije, a svjedoci navode kako je od rujna 1944. nastupilo "najgore razdoblje našeg života u Jasenovcu ...masovne likvidacije žena i muškaraca bile su svakodnevna pojava. Te jeseni 1944. naš ženski logor u Jasenovcu brojio je stalno oko 500 do 1000 žena, jer su svakodnevno dolazili novi transporti, a svako je veče prozivano 100 do 200 žena za likvidaciju."[93] U muškome logoru, "od kraja rujna pa do Nove 1945. godine odvodili su svake noći po 200 i više zatočenika na Granik ili u Gradinu, gdje su ih ubijali i bacali u Savu.“ Pristizanjem novih zatočenika, samo u rujnu 1944. broj zatvorenika popeo se s 2.500 na 8.000, a kad je "koncem 1944. prestalo masovno ubijanje, u logoru je od 8.000 bilo ostalo još 1.800 zatočenika, ne računajući one, koje su po danu dovlačili, a na večer ubijali“.[91] Prema poimeničnom popisu JUSP-a, preko 12.000 logoraša pobijeno je u 1944. pa sve do travnja 1945., velika većina nakon rujna 1944.

Neuspjeli pokušaj proboja tijekom 1944. godine

U ljeto 1944. godine logoraši iz redova narodnooslobodilačkog pokreta su detaljno isplanirali organizaciju proboja. U logoru su formirane takozvane "trojke" koje su u određenom trenutku trebale napasti stražare. Ove trojke bile su naoružane kriomice izrađenim oružjem proizvedenim ilegalno u jasenovačkoj radionici »lančari«. Radilo se o malim puškama koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden na način da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, s namjerom spajanja s jedinicama NOVJ na bosanskoj strani.[72]

Međutim, početkom jeseni 1944. uhvaćena je veza NOP-a u Bosanskoj Dubici. Tako je nastala »provala« u logoru i oko trideset logoraša odvedeno je u jasenovačku »zvonaru«, zatvor sa samicama unutar logora, gde su zarobljenici intezivno mučeni, što opisuje zatočenica Nada Salamon:

Wikicitati „Bilo je više ćelija oko nas u kojima su bili naši drugovi i mi smo slušale kako ih muče. Jednu čitavu noć jednome su rezali komad po komad tijela, vriska je bila nepodnošljiva, kletve užasne, mi nismo uopće spavale već drhtale i željele samo brzu, a ne tako polaganu smrt.[72]
(Nada Salamon)

Sljedeće večeri je Maks Luburić, glavni zapovjednik logora, objavio: "Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom!" Pred velikim brojem okupljenih logoraša izvršeno je vješanje tridesetorice zatvorenika kao i strijeljanje dr. Mila Boškovića. Prema pričama logoraša, Dinko Šakić, zadužen da strijeljanje Boškovića mu je tom prilikom naredio: "Klekni, da pucam u tebe!" Bošković je uzvratio: "Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!"[72]

U narednom periodu veliku nadu logorašima su pobudile razmjene zarobljenika s partizanima koje su postale učestale pa je i na taj način jedan dio aktivista i boraca NOP preživio Jasenovac.

Proboj logoraša 22. travnja 1945.

Ante Bakotić, jedan od organizatora proboja

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor minira, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Velik dio žena ubijen je u posljednjoj likvidaciji u travnju 1945.[72] Poslednja grupa od 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja.[94] Noću, sa 21. na 22. travnja dio posljednjih preostalih muških zatočenika odlučio se na očajnički pokušaj proboja iz logora, sluteći da će i oni biti sutra ubijeni. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. I dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika među kojima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr. Krstić dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora. Usvojili su plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koje će istovremeno razvaliti sva vrata i bježati prema izlazu iz logora.[72]

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. u oko 10 sati ujutro na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, desetine su razvalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Mile Ristić, uhvaćen i zarobljen kao partizan na Kozari, golim je rukama zadavio jednog od stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i time spriječio dolazak ustaškog pojačanja.[95]

Od 600 logoraša koji su izvršili proboj, preživjelo je manje od sto ljudi. Postoje različite brojke zatočenika koji su preživeli proboj: najviše 107 zatočenika,[96] potom 92[97] ili 89[98] zatočenika, a prema nekim sjećanjima preživelih, spasilo se "svega 72 druga".[72] Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju, a nitko od tih zarobljenika koji nisu mogli bježati nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini.[99]

Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[100]

Preživjele logoraše su ustaše uglavnom pobili, njih 8 se sakrilo u ruševinama pogona "Ciglana", a 30 ih je preživjelo jer su ih ustaše povele sa sobom kao osoblje bolnice i automehaničarske radionice. 14 logoraša koji su bili u samom mjestu Jasenovac bilo je pušteno.[86]

Pokušaji prikrivanja zločina (travanj i svibanj 1945.) i oslobođenje logora

Ljubo Miloš pred sudom 1948.

Baš kao i nacisti i njihov Sonderaktion 1005, kojim su pokušali organizirano prikrivati zločine ekshumacijom i spaljivanjem posmrtnih ostataka ubijenih logoraša onda kad su naslutili da će izgubiti rat i ustaše su pred kraj rata na isti način nastojale prikriti dokaze svojih zločina u Jasenovcu.[101] Među nekolicinom preživjelih logoraša barem četvorica - Miroslav Trautman, Karl Weiss, Walter Grünn i Egon Berger - svjedočili su kako su ustaše iskapale leševe iz masovnih grobnica i palili ih kako bi prikrili tragove.[102] Tako Walter Grünn opisuje:

Wikicitati „Sva nafta i drvene grede iz logora odvezene su u Gradinu. Od tih greda podignute su lomače na koje su navažana otkopana tijela koja su polivena naftom i zapaljena.[102]
(Walter Grünn)

Zapovjednici koncentracijskog logora Jasenovac, Miroslav Filipović i Ljubo Miloš, potvrdili su na suđenju kako su dobili naredbu da u potpunosti unište sve dokaze o masovnim grobnicama u Jasenovcu,[101] a Miloš je opisao i postupak:

Wikicitati „Jaka straža postavljena je na lokacijama masnovnih grobnica, a tada su sposobni logoraši dovedeni iz logora sa naredbom da iskopaju leševe i da ih premjeste na posebnu lokaciju gdje su u potpunosti spaljeni koristeći benzin i naftu.[102]
(Ljubo Miloš)

Ovakvo masovno spaljivanje leševa u svrhu prikrivanja dokaza potvrdila je i posljeratna komisija koja je izvodila selektivna iskopavanja prilikom kojih je na mnogim mjestima nađen "pepeo i nagoreni ostaci kostiju", iako su pronađene i neke netaknute masovne grobnice.[102]

Nedugo nakon proboja, u napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljunu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[103] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[103] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[103] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[103]

Reakcije suvremenika na logor i počinjene zločine

Partizanske reakcije

Josip broz Tito, u okolici Bihaća, svibanj 1942.

Vrhovni štab NOVJ na čelu s Josipom Brozom Titom bio upoznat s podacima o karakteru i strahotama počinjenima u koncentracijskom logoru Jasenovac. Logorski partijski komitet koji je s više ili manje uspjeha djelovao tijekom gotovo cijelog perioda postojanja koncentracijskog logora Jasenovac, održavao je na različite načine tajne veze s partijskim organizacijama na terenu (preko OK KPH Nova Gradiška), izvještavao o stanju u logoru, potrebama logoraša i pripremao akciju samooslobađanja logoraša do koje bi došlo prilikom eventualnog partizanskog napada na logor. Upravo stoga Tito je vlastoručno 31. ožujka 1942. izdao naredbu da se ispita mogućnost napada na Jasenovac iz pravca bosanske Krajine i Slavonije do kojega nikada nije došlo. U naredbi između ostalog piše:

Wikicitati „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.[12]
(Josip Broz Tito)

Ne znajući za tu Titovu naredbu, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša.[104]

Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945, kad na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina koje su raščišćavane. Uz njega je tada bio Ivan-Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i Dušan Dragosavac. Tito je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava.[105]

Reakcije katoličke crkve

Nadbiskup Alojzije Stepinac (krajnji desno) i ostali crkveni dužnosnici na sahrani Predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora Marka Došena u rujnu 1944. godine.

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih.[106] Povodom pogubljenja sedam katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše 6. ožujka te godine poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske".[107] Stepinac je također poručio Paveliću: “Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom[108], te je pokušao spasiti pojedine Židove iz Jasenovca. Tako je na primjer intervenirao za bečkog Židova, Dr. Ladislava Bodnara, te Židove Vladimira Rosenberga i Hansa Hochsingera. No unatoč tome, ustaše su ubile svo troje u Jasenovcu[109]. U zimu 1941. – 1942., nakon što je zagrebački židovski trgovac, Hahn, opisao Stepincu kako su ga ustaše krvnički isprebijale i ranile u Jasenovcu, Stepinac mu odgovorio: “Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča o logorima. Sada me, ali nitko neće razuvjeriti[109]

1942. Stepinac imenuje don Juru Paršića za jasenovačkog župnika, uz opomenu da se tamo “odigravaju strašne stvari”.[110] Kao župnik, Paršić je ispovjedovao jasenovačke ustaše, te se pitao, "ima li među tim mladim ljudima nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke – okrvavio!' Tako se barem govorkalo, ali ja nisam vjerovao.” Paršić je “informacije dobivao ne samo od ustaša, nego i od mojih vjernika. "Bili su izvanredno upućeni u sve, što se iza 'žice' odigravalo. Mnogi su od njih imali svoju djecu ili muževe ili očeve u ustaškim jedinicama i onda se zna otkuda su crpili svoje znanje i o najtajanstvenijim događajima...Čak su i djeca znala više nego što bi trebala znati".[110] Navodi kako su kod njega intervenirali mnogi Hrvati i ne-Hrvati ne bi li spasili svoje drage iz logora, no on je bio nemoćan. Paršić je Stepincu "u tančine pričao sve što je do tad u Jasenovcu bio čuo ili doživio... Nikad još u životu nisam imao 'pažljivijeg đaka'. Zapisivao je pomnjivo sve. I na kraju, to se ne može zaboraviti, na papir, koji je bio do kraja ispisan, pala je suza". Paršić navodi da su prema njegovoj procijeni ustaše istrijebile 30.000 do 40.000 ljudi u Jasenovcu.[110]

S druge strane, Jozo Tomasevich navodi da je veliki dio hrvatske Crkve podržavao ustaške vlasti sve do kraja,[111] te da sam Stepinac nikada nije izgovorio nijednu javnu riječ osude genocide nad Srbima, najbrojnijim žrtvama ustaškog terora i Jasenovca, što "se ne može obraniti sa stajališta humanosti, pravde, niti uobičajene pristojnosti."[112] Stepinac je isprva rasne zakone nazvao "potrebnim", te tražio samo da se iz njih izostave Židovi koji su prešli na katoličanstvo.[113] Također isprva se nije susprostavio deportaciji Židova u ustaške koncentracijske logore, več je samo tražio da ih šalju na "humanije" načine.[114] Poslije, mnoge njegove intervencije da izvuče pojedine Židove iz Jasenovca su bile neuspješne[109]. Diana Budisavljević piše da je Stepinac dugo vremena bio nevoljan pomoči joj izvuči srpsku djecu iz Jasenovca i drugih logora.[115] Kad je napokon javno progovorio, ogromna večina Židova je več bila istrijebljena, i u nijednoj javnoj osudi Stepinac nikada nije osudio Ustaše imenom. Sarajevski biskup Ivan Šarić izravno je zagovarao Holokaustu, kad je u svom biskupskom listu objavio "oslobađanje svijeta od Židova je pokret za obnovu čovječanstva."[116] Američki povijesničar Robert, McCormick, piše da "unatoč [Stepinčevom] stiskanju ruka, nastavio je biti prešutni suradnik NDH. Više puta se pojavljivao u javnosti s Poglavnikom i priređivao Te Deume tokom godišnjice osnivanja NDH. Njegov propust da javno osudi ustaška zlodjela u ime NDH, bio je ravan prihvaćanju Pavelićeve politike."[117] Stepinac je slavio Te Deum za NDH i 10. travnja 1945. dok je isti NDH još uvijek imao na snazi Rasne zakone, te je upravo sprovodio zadnje masovne likvidacije u Jasenovcu.

Broj žrtava logora

Službeni podaci Spomen područja Jasenovac govore o 83.145 poimenično nabrojane žrtve, a istraživači tog centra iznose procjene od 80.000 - 100.000 ukupno ubijenih osoba[118] s čime se ugrubo slažu i neovisni međunarodni izvori. Tako brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),[119] dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava.[120]

Procjene od sudionika zločina i suvremenika iz doba Drugog svjetskog rata

Dokumentacija o Jasenovcu potječe iz različitih izvora s različitih strana rata u bivšoj Jugoslaviji - ustaški izvori, njemački, talijanski, te izvori partizana i saveznika s druge strane. Također, sačuvana je i dokumentacija koje je o Jasenovcu sačinio Vatikan.

Ustaški izvori

Ustaše su za vrijeme rata imale običaj namjerno pretjerivati u procjenama broja ljudi koje su pobili. Vjekoslav Maks Luburić, glavni zapovjednik svih ustaških logora, hvalio se velikom "efikasnošću" Jasenovačkog koncentracijskog logora na jednom prijemu 9. listopada 1942. godine. Za vrijeme banketa koji je uslijedio, Luburić je izjavio:

Wikicitati „U Jasenovcu smo pobili više ljudi nego što ih je pobilo Otomansko carstvo za vrijeme njegove okupacije Europe.”
(Vjekoslav Maks Luburić)
Dopis od 27. travnja 1942.

U cirkularnom pismu ustaškog glavnog stožera je navedeno: "sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničen broj zatvorenika". Miroslav Filipović, nakon što su ga uhvatili partizani, priznao je da je za vrijeme tri mjeseca njegovog upravljanja logorom pobijeno 20.000 - 30.000 ljudi.[121] To njegovo priznanje ocijenjeno je pokušajem umanjivanja broja žrtava budući da su za vrijeme njegovog zapovijedanja logorom u ljetu i ranoj jeseni 1942. godine, prema procjenama većine povjesničara, ustaše istrijebile čak 25.000 - 27.000 Roma[122], skoro sve koji su postojali u Jasenovcu, bez da se broje druge žrtve koje su također tada masovno ubijane.

Zapovjednici koncentracijskog logora Jasenovac, Miroslav Filipović i Ljubo Miloš su pred sudom posvjedočili kako je pretkraj rata izdana naredba o uništenju dokaza o masovnim grobnicama u logoru Jasenovac koju su provodili tako što su prisilili preostale zatvorenike da iskopaju i zapale leševe [123][102] što je slično onome što su radili nacisti u Njemačkoj kako bi prikrili prirodu i obim svojih zločina.

Njemački izvori

Prema njemačkom izvještaju iz veljače 1942. godine, sačinjenom nakon obilaska, stanje u logoru opisano je kao besprijekorno:

Wikicitati „To je jedna stara ciglana, koja je u roku od 4 mjeseca od ustaša bila preuređena u sadašnji koncentracijski logor. Smještaj je izvršen po drvenim barakama, sa po okruglo 100 ljudi u svakoj. Ležajevi za spavanje su na dva kata, barake besprijekorne. Dalje, postoje kuhinjska i sanitetska baraka. U sanitetskoj baraci je pored jedne sobe za pregled, u kojoj se nalazi logorski liječnik (Židov, kirurg) i zubar (također jedan Židov, koji je studirao u Njemačkoj), smještena bolnica. Bolesnici leže u posebnim jednokrevetnim posteljama i imaju čistu posteljinu ... Jelo kuhano u toku jučerašnjeg dana 100% je bolje od onog koje sada u Zagrebu može sebi osigurati jedan radnik... Disciplina u logoru je dobra. Koncentracijski logor u svom sadašnjem stanju daje u potpunosti besprijekoran i dobar utisak. (Može se, sa dobrim razlogom, odbaciti kao neosnovane sve glasine koje kruže o Jasenovcu). Brojno stanje logora je trenutno oko 1000 ljudi, od toga su otprilike 75% Židovi. Ostatak otpada na Cigane, Srbe i komuniste.[124]
(Izvještaj njemačkog veleposlanstva u Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke o stanju u logoru Jasenovac, veljača 1942.)

Njemački kapetan, Arthur Haeffner, koji je bio prisutan prilikom obilaska, kasnije je napisao da je obilazak bio organiziran "u propagandne svrhe" za njemačke predstavnike i novinare, te je Jasenovac nazvao “logorom najgore vrste, usporedivim s Danteovim paklom”,[125] a i logoraši poput Milka Riffera u svojim svjedočanstvima opisuju kako su se ustaše pripremale za takve najavljene inspekcije.[126] Slične, unaprijed najavljene posjete Crvenog križa nacističkim koncentracijskim logorima, također bi često završile pohvalama Crvenog križa kako su Židovi u logorima bolje tretirani nego civili van logora.[127][128]

Već u ožujku 1943. godine njemački predstavnik u NDH, general Edmund Glaise von Horstenau iznosi da je u NDH "Do sada ubijeno oko 250.000 Srba (prema srpskim tvrdnjama 700.000, prema hrvatskim tvrdnjama 500.000)."[129] Povijesničar Jozo Tomasevich navodi da je "Glaise bio vrlo dobro obaviješten i vjerojatno je jedan od najobjektivnijih izvora o događajima u NDH".[129] Već su u to vrijeme postojale znatno više procjene. Tako u kolovozu 1943. godine njemački general Lothar Rendulic koji je s novopristiglim postrojbama Wehrmachta preuzimao kontrolu nad područjem NDH postavlja pitanje kako je moglo biti u NDH pobijeno čak pola milijuna Srba – na što mu visoki ustaški časnik odgovara: "Pola milijuna je klevetnička optužba; ta brojka nije veća od 200.000.".

Njemačka Sigurnosna služba, Sicherheitsdienst, prosinca 1943. izvjestila je iz Zagreba da je Vjekoslav Luburić kao zapovjednik svih sabirnih logora u NDH odgovoran za 120.000 žrtvi u Jasenovcu, 80.000 u Staroj Gradiški i 20.000 u drugim logorima.[130] Dužnosnik SS-a Ernst Fick, piše u ožujku 1944. god. u izvješću Himmleru da je u ustaškim sabirnim logorima ubijeno između 600 i 700 tisuća ljudi.

Njemačko korištenje podatka o izrazito visokom broju pobijenih Srba – znatno većem nego što demografi smatraju mogućim – je, prema mišljenju Joze Tomasevicha, vrlo vjerojatno predstavljalo "svjesno pretjerivanje". Nijemci i Talijani poticali su glasine o velikom broju srpskih žrtava koje su počinile ustaše kako bi izazvali još više neprijateljstava između Srba i Hrvata te se oni stoga ne bi ujedinili u oružanom otporu protiv okupacijskih snaga. Nijemci su takve procjene posebno koristili u okupiranoj Srbiji kako bi Srbe uvjerili u potrebu da se suzdrže od oružane borbe protiv okupacijskoga režima jer bi to moglo ugroziti biološki opstanak srpskoga naroda. Također su htjeli održati mir i red u NDH iz vojnih i ekonomskih razloga. Naspram toga, talijanski fašisti su pokušavali iskoristiti Srbe u NDH kao protutežu Hrvatima te da bi destabilizirali ustaški režim. Do studenoga 1941. širili su glasine u onim dijelovima koje su Talijani pripojili i u onima koje su ponovno zauzeli da su "Ustaše do sada već ubile pola milijuna Srba."[130]

Njemački obavještajac, Arthur Haeffner, je zapisao da su se brojni njemački vojni i diplomatski predstavnici zgražali nad "zločinačkim grozotama" masovnih ustaških zločina.[131] Tomasevich smatra da su Von Horstenauove procjene od 250.000 srpskih žrtava u NDH do 3. ožujka 1943. najbliže istini (i kasnijim procjenama Žerjavića),[129] te da su ustaše sprovodile genocidnu politiku nad Srbima,[132] politiku koja potpaljivala partizanski otpor, zbog čega su Von Horstenau, Siegfried Kasche i drugi njemački visoki zvaničnici i časnici prosvjedovali protiv ustaškog terora nad Srbima,[133] te pritisnuli Pavelića da smjeni Didu Kvaternika, pod čijom upravom je bio i Jasenovac.

Izvori iz Katoličke Crkve

Alojzije Stepinac postavio je za župnika u Jasenovcu u listopadu 1942. godine Juru Paršića. Iako je Paršić podržavao ustaška nastojanja u obnovi hrvatske države i iako je u Jasenovac stigao tek nakon što je većina Jasenovačkih žrtava već bila ubijena i dalje je procjenjivao da su ustaše ubile od 30.000 do 40.000 tisuća ljudi.[134] U memorarima, koje je napisao 1985. u Njemačkoj, piše da je čitavo mjesto znalo što se događalo u logoru, a "čak su i djeca znala više nego što su smjela". Od ustaških stražara koje je ispovijedao Paršić je doznao "stvari strašnije nego što je mogao pretpostaviti", dodajući da je sumnjao kako je uopće bilo stražara koji nisu "okrvavili ruke". Međutim, pošto je te stvari doznao prilikom ispovijedi, izjavio je da će te "informacije ponijeti sa sobom u grob".[134] Paršić je pisao i to kako je detaljno ispričao nadbiskupu Stepincu što je sve saznao u Jasenovcu, na što je kaže, Stepinac "prolio suzu".[134]

Nakon što su ustaše u Jasenovcu pogubile sedam slovenskih svećenika,[135] Stepinac je 24. veljače 1943. pisao poglavniku Anti Paveliću:

Wikicitati „Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu - Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine![136]
(nadbiskup Alojzije Stepinac)

Stepinac nipošto nije bio jedini visoki predstavnik Katoličke Crkve u Hrvatskoj koji je osuđivao počinjene zločine. Još u lipnju 1942. godine, poznati i dobro povezani teolog, monsinjor Augustin Juretić piše:

Wikicitati „Sabirni logor Jasenovac je prava klaonica! Nećete pročitati nigdje - ni ako ste u Gestapou ni u NKVD-u - o strašnim zločinima koje su ustaše počinile... Priča o Jasenovcu je najcrnija stranica ustaškog režima, jer su tamo pobijene na tisuće ljudi.[137]
(monsinjor Augustin Juretić)

Procjene logoraša

Jasenovački logoraši Milko Riffer i Egon Berger pisali su o "stotinama tisuća" žrtava.[138][139] Romi su svi dovedeni u isto vrijeme, držani na otvorenom, ograđeni bodljikavom žicom gdje su ih mogli vidjeti svi zatvorenici i svi su poubijani za par mjeseci. Zbog toga su procjene broja romskih žrtava preciznije navedene - od 20.000 (Riffer str. 155) do 45.000 (Berger, str. 67).[140] Riffer također pojašnjava zašto su druge procjene teže za iznijeti - puno žrtava je ubijeno i prije ulaska u logor pa nikad nisu registrirane, a osim toga, ustaše su, kako bi prikrile svoje zločine, zapalile sve logorske zapise o zatvorenicima.

Anti-komunist i anti-Jugoslaven, politički prebjeg i bivši logoraš Ante Ciliga opisuje Jasenovac kao "veliki stroj" s jednom jedinom namjenom - "da neki budu ubijeni odmah po dolasku, a drugi nakon nekog vremena".[141] Ciliga spominje Gradinu kao glavno stratište, "naša rijeka Stiks - tko je god prešao rijeku i nogom stao na gradinu, za njega nije bilo povratka među žive".[142] Također je izjavio da je očekivano vrijeme preživljavanja zatvorenika Sabirnog logora br. III, Ciglane, bilo samo dva tjedna i opisao je kako je svjedočio masovnom pokolju Roma koji su pokušali pobjeći iz logora. I on i drugi logoraši su izjavili kako je broj logoraša u jasenovcu uvijek bio održavan između 3.000 do 5.000 ljudi, a svi oni koji su dovedeni u logor preko tog broja bili su odmah ubijani.[143] Ciliga i drugi opisuju i pojavu kanibalizma u logoru jer su na smrt izgladnjeli logoraši jeli svoje mrtve drugove.[144]

Jugoslavenske i hrvatske službene procjene

U izvješću Hrvatskog nacionalnog komiteta za istraživanje zločina okupatora i njegovih suradnika od 15. studenoga 1945. godine, kojeg je angažirala nova jugoslavenska vlada s Titom na čelu, procijenjeno je da je u Jasenovcu ubijeno između 500.000 i 600.000 ljudi. Te brojke su preuzeli Israel Gutman i Menachem Shelach i naveli u Enciklopediji holokausta iz 1990. godine. Shelach još navodi i to da je pronađeno i ekshumirano oko 300.000 žrtava, što je podatak za kojeg ne postoje vjerodostojni izvori. Muzej tolerancije Centra Simon Wiesenthal u jednom trenutku preuzeo je također te iste brojke.[145]

Godine 1964. Savezni zavod za statistiku (SFRJ) sačinio je listu žrtava Drugoga svjetskog rata na kojoj je bilo 597.323 imena (popis je obuhvatio poginule pripadnike vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije, NOVJ, poginule u logorima i internaciji, poginule u direktnom teroru okupatora i njihovih suradnika, te poginule u svim bombardiranjima - ali ne i poginule civile i vojnike na strani Sila Osovine). Prema popisu žrtava iz 1964. u Jasenovcu je stradalo 49.874 osoba, u Staroj Gradiški 9.587 osoba, a za 128 osoba kao mjesto smrti navodi se Gradina, što za jasenovački kompleks logora daje ukupni broj od 59.589 smrtno stradalih.[146]

Drugo izdanje Vojne enciklopedije (1979) koristi se brojkom od 600.000 žrtava do 1943. godine koju je iznijela Državna komisija za utvrđivanje zločina.[147] U kolovozu 1983. partizanski general Velimir Terzić izjavio je da je u Jasenovcu prema najnovijim podacima stradalo najmanje milijun Srba. Književnik Milan D. Miletić špekulirao je s brojem od milijun i više.[147] Arhivist Antun Miletić, koji je svoja istraživanja temeljio na dokumentaciji i informacijama od logoraša, logorskih dužnosnika i dužnosnika komisije za ratne zločine iznosi njihove navode, odnosno procjene o 600.000 - 700.000 žrtava, većinom Srba.[148]

Spomen područje Jasenovac, muzejska ustanova koju je osnovala i financira hrvatska država od kraja Domovinskog rata,[149][150][151] iznosi trenutne procjene istraživanja kako je broj žrtava između 80.000 i 100.000.[152] S druge strane, jedan dio autora - koje njihovi kritičari nazivaju "povijesnim revizionistima"[153] - u Hrvatskoj nastavljaju s iznošenjem jako umanjenih brojeva žrtava, ili posve negiraju činjenicu da je Jasenovac uopće mjesto masovnog pokolja Srba, Židova i Roma te tvrde da je Jasenovac bio samo "radni logor". [154][155][156] Primjerice Tomislav Vuković iznosi cijeli niz kritika na stanje literature o Jasenovcu, Kritičari primjećuju da su takvi napori naišli na podršku Katoličke Crkve u Hrvatskoj, državnih medija, nekih političara, a čak ih financira država.[155][156][157][158]

Forenzička istraživanja nakon Drugog svjetskog rata i tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća

U Uskočkim šumama, gdje su počinjeni masovni pokolji zatočenika Stare Gradiške, iz 4 masovne grobnice 1946. eshumirano je 967 žrtava - 311 muškaraca, 467 žena i 189 djece, gotovo svi s područja Srijema.[159] Posmrtni ostaci su sahranjeni u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci. U šumi Međustrugovi samo u jednoj grobnoj jami dimenzija sahranjeno je oko 1.000 žrtava čija su tijela pobacana u jamu bez odjeće. Njihova identifikacija i iskopavanje nije bilo moguće zbog stanja i položaja u kojem su nađene.[160]

Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Jasenovcu su provođena forenzička istraživanja. Dr. Alojz Šercelj je započeo preliminarna iskapanja kako bi identificirao izgledne lokacije masovnih grobnica, nakon čega su mu se, između 22. i 27. lipnja 1964., pridružili Vida Brodar i Anton Pogačnik s Instituta za biologiju u Ljubljani, Katedre za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. Srboljub Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. Pod njihovim vodstvom vršene su ekshumacije tijela i provođeno je daljnje uzorkovanje tla. U skladu sa ustaškim izvještajima i izjavama nekolicine preživjelih logoraša o ustaškim otkopavanjima i spaljivanjima leševa u svrhu prikrivanja dokaza neposredno prije završetka rata, na nekim mjestima komisija je našla samo pepeo i nagorjele ostatke kostiju.[161][162] Osim toga, pronašli su i ukupno 7 masovnih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke od ukupno 284 osobe, uključujući jednu masovnu grobnicu koja je sadržavala 197 kostura, od kojih je 51 pripadalo djetetu mlađem od 14 godina, a 123 kostura bila su ženska.[161][162] Velik broj kostura, posebno dječjih imali su smrskane lubanje. Znanstvenici su zaključili da bi cijeli Jasenovački kompleks mogao imati i do 200 takvih masovnih grobnica.[163]

Pokušaji neovisnih istraživanja za vrijeme SFRJ

U svojoj knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi" iz 1982. Franjo Tuđman spominje podatak o ukupno 59.639 ubijenih u svim logorima na području tadašnje SR Hrvatske, dodajući da je u svim logorima živote izgubilo 3 do 4 puta više osoba s područja NDH, tj. 180.000 do 240.000 ljudi. Takve je tvrdnje Tuđman temeljio na demografskim izračunima koji su se dijelom oslanjali na popise stanovništva, a dijelom na neobjavljeni jugoslavenski popis žrtava poginulih na antifašističkoj strani koje za potrebe traženja ratne odštete od Njemačke sačinjen 1964. godine. Tuđman je podatke iz 1964. godine u svojim knjigama koristio bez navođenja izvora, jer ih je bilo zabranjeno koristiti, a prvi put javno iznosi procjene na svojem suđenju 1981. godine.[164] U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ukazuje na to da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.[165] Povijesničar Jozo Tomasevich također piše da su Tuđmanove brojke nevjerodostojne: "Zato što Tuđman nije dao nikakvo statističko objašnjenje za svoje brojke, zato što se čini je svjesno krivo interpretirao podatke iz istraživanja iz 1964. i zato što se njegove procjene u toliko velikoj mjeri razlikuju od onih koje su iznijeli drugi znanstvenici s toga područja, one se sa sigurnošću mogu odbaciti."[129]

M. Sobolevski u pogledu podataka, tj. argumenata koje je koristio Franjo Tuđman koristio u svojoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti" objavljenoj u Zagrebu 1989. god. (dakle, još za vrijeme SFR Jugoslavije), ukazuje da je Tuđman u svojstvu tadašnjeg direktora Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu uspio od Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske pribaviti 1965. godine prethodne rezultate jugoslavenskog popisa žrtava za područje Hrvatske, da je objavljivanje tih podataka (koji su prema ocjeni M. Sobolevski dosta pouzdani, makar osobe koje su davale podatke o žrtvama često nisu znale točnu lokaciju smrti poginule osobe) bilo u Jugoslaviji zabranjeno i da je brojeve žrtava iz jugoslavenskog popisa iz 1960.-ih godina objavio Tuđmanov suradnik Bruno Bušić, ali u emigraciji. Stvarna preokupacija Tuđmanove knjige je bila da progovori o stvaranju i održavanju tzv. jasenovačkog mita - gdje se broj žrtava jasenovačkog logora višestruko umnožavao - kao "dokazu genocidnosti hrvatskog naroda" [166] U pogledu poginulih u samom Jasenovcu, Tuđman je kasnije tvrdio da se radi o 30.000 - 40.000 žrtava (1989. u Glasu Koncila)[167], na što mu Ivo Goldstein u svojoj knjizi "Jasenovac" prigovara kako kod pisanja svojih knjiga iz 1980-ih za takvu tvrdnju nije iznio nikakve dokaze, te kako je "bez argumenata" broj žrtava iz reda Srba po brojnosti smjestio iza Roma i Židova.[168]

Ipak, Tuđman nije negirao prirodu zločina pa u svojoj knjizi "Velike ideje i mali narodi" piše: "No, bez obzira na mitsko umnogostručenje jasenovačkih žrtava (svejedno koliko desetorostruko ono bilo) - zločin se zbio. Užasan i golem. I po svojim dimenzijama i po načinu provedbe. Imao je i genocidne značajke. [...] Povijesna je činjenica da je ustaški režim NDH, u provedbi svojih planova o smanjenju ‘neprijateljskog srpsko-pravoslavnog pučanstva u hrvatskim zemljama’ izvršio velik genocidni zločin nad Srbima, a razmjerno još veći nad Romima i Židovima, u provedbi nacističke rasne politike."[169]

Hrvatske službene procjene nakon osamostaljenja

Tijekom raspada Jugoslavije, hrvatska strana je počela javno iznositi značajno umanjene brojeve žrtava.[170] U 1991. godini nova hrvatska vlada osnovala je Komisiju za utvrđivanje broja ratnih i poratnih žrtava koja u svom završnom izvješću navodi samo 2.238 žrtava poginulih u Jasenovcu, među njima samo 293 Židova (uz opasku da posao nije dovršen).[171] Vladimir Geiger navodi da su te neznatne brojke rezultat “pristrane podjele ljudskih gubitaka na poželjne i nepoželjne” te da je komisija “u kroatocentričnom i selektivnom popisu… iskazuje zanemarive brojke ljudskih gubitaka ostalih nacionalnosti izuzev Hrvata”.[171] Tako za cijeli teritorij NDH navode svega 18.410 srpskih žrtava,[171] u usporedbi sa Žerjavićevom procjenom od 322.000 srpskih žrtava unutar granica NDH. Geiger takodjer odbija kao netočne sve tvrdnje s kojima je komisija pokušala opravdati svoj postupak i rezultate.[171] Jedan od predsjednika komisije Vice Vukojević je 2015. god. izjavio kako je komisija u svom radu krenula od nalaza Zemaljske komisije SRH koja je odmah nakon Drugog svjetskog rata počela sačinjavati popise žrtava, ali striktno pazeći da se popisuju samo "žrtve narodnooslobodilačke borbe", a ne i žrtve - vojnike i civile - poginule na protivničkoj strani. "Ideja Komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća bila je popisati sve žrtve u Hrvatskoj stradale tijekom II. svjetskog rata, ali i poslije završetka II. svjetskog rata, poći od podataka Zemaljske komisije – ne osporavati podatke Zemaljske komisije, nego dodatno popisati i one žrtve koje nisu ušle u popis Zemaljske komisije zbog ideološkog kriterija" objasnio je Vukojević, dodajući da je poslije "radi izazivanja ideoloških sukoba" pogrešno interpretirano kako komisija tvrdi da je u Hrvatskoj tijekom rata ubijen samo 331 Židov, umjesto da se shvati da su to nova 331 imena povrh onih koje je već utvrdila Zemaljska komisija 1945. i 1946.[172] Mediji su u travnju 2009. godine prenijeli da je Vice Vukojević, predsjednik komisije, a kasnije i ustavni sudac, izjavio da su "Jasenovcem upravljali Židovi, a (NDH) država je samo osigurala stražare";[173] sam Vukojević je ubrzo demantirao da je takvo što rekao - objasnio je da je novinaru iznio činjenicu kako su vlasti NDH koristile zatočene Židove za administrativne poslove. "Uvijek sam smatrao da osnovnu krivicu za događaje u logoru snose oni koji su ga osnovali i njime upravljali, a onda i jedan dio logoraša koji je prihvatio sudjelovanje u tzv. unutarnjoj upravi, odnosno kolaboraciju s ustaškom upravom te zlostavljao i ubijao supatnike u logoru", dodao je Vukojević.[174]

Poimenični popisi žrtava

Pregled žrtava po narodnosti i spolu, Spomen područje Jasenovac, 2013. [175]
Narodnost Djeca Muškarci Žene Ukupno
Srbi 12.683 21.738 13.206 47.627
Romi 5.608 5.688 4.877 16.173
Židovi 1.601 7.762 3.753 13.116
Hrvati 140 2.866 1.249 4.255
Muslimani 52 897 179 1.128
Slovenci 6 195 65 266
Česi 2 96 16 114
Slovaci 1 92 13 106
Ukrajinci 4 52 8 64
Crnogorci 33 11 44
Mađari 1 20 6 27
Talijani 18 1 19
Rusi 12 6 18
Rusini 1 8 1 10
Nijemci 4 6 10
Poljaci 5 4 9
Albanci 1 1
Austrijanci 1 1
Gruzijci 1 1
Rumunji 1 1
Nepoznato 2 80 73 155
UKUPNO 20.101 39.570 23.474 83.145

Iz dosad najobimnijeg popisa žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, Poimeničnog popisa žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, kojeg je na osnovi Imeničnog popisa žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. i prikupljenih dodatnih podataka SUBNOR-a o žrtvama rata, 1964. sačinio Savezni zavod za statistiku SFRJ, djelatnici istraživači Spomen područja Jasenovac izdvojili su imena svih osoba kojima su kao mjesto stradanja navedeni logori i stratišta iz sustava Koncentracijskog logora Jasenovac. Popis sadrži rubrike s biografskim podacima žrtve (prezime, ime, ime oca, općina rođenja, mjesto rođenja, godina rođenja, etnička pripadnost), rubrike o stradanju (način smrti, izvršitelj zločina, godina smrti, mjesto stradanja, logor i naziv stratišta na kojem je žrtva ubijena) i rubriku u kojoj su navedeni izvori u kojima se svaka pojedina žrtva ponaosob spominje te razlike pojedinih podataka u izvorima za svaku pojedinu žrtvu. Ovim načinom rada prikupljena su do sada imena i podaci za 83.145 žrtava Jasenovca. U sustavu logora Jasenovac umoreno je prema navedenim podacima 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti (v. tablica desno) .

Na temelju podataka istog jugoslavenskog popisa vodi se poimenični popis također i kod Muzeja žrtava genocida Beograd. Kustos tog muzeja Dragan Cvetković je 2013. objavio da ondje raspolažu s poimeničnim podacima o preko 88.000 stradalih.[176] Taj broj Cvetković ne smatra konačnim brojem stradalih logoraša. Cvetković, na temelju analize "djelomično revidiranog" jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine iznosi u radu objavljenom 2019. godine svoju procjenu da broj žrtava jasenovačkog sustava logora iznosi između 122.279 i 130.120.[177] U svojem osvrtu na rad D. Cvetkovića, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić navodi da Cvetković nije objasnio metodu kojom je popis iz 1964. godine bio svojedobno revidiran kod jugoslavenskog Saveznog zavoda za statistiku, te kazuje da se s "brojem kolege Cvetkovića u vezi žrtava logora Jasenovac ne slažem i mislim da ne može biti toliko visok", ali prihvaća da Cvetkovićev rad ostaje u okvirima znanstvenog diskursa.[178]

Hrvatski povjesničar židovskog porijekla Ivo Goldstein također procjenjuje ukupan broj žrtava na oko 100.000 i pojašnjava da broju od oko 83.000 žrtava na poimeničnim popisima treba dodati i "10-20% onih koji još nedostaju", a za kojima se još uvijek traga.[179]

Gore spomenuti Poimenični popis žrtava kojega vodi JUSP Jasenovac dostupan je i na internetskim stranicama United States Holocaust Memorial Museum.[180] Nikola Banić i Neven Elezović objavljuju 2021. godine statističku analizu Poimeničnog popisa kojega je dostupnim učinila ta američka ustanova, te ustanovljuju da se kod popisanih žrtava opaža povećan broj onih čije godine rođenja završavaju znamenkama "0", "2" i "5". Osobito, za žrtve kod kojih se navodi da bi bile rođene 1900. godine iskazuje se približno trostruko veći broj od broja žrtava s kronološki susjednim godinama rođenja. U tom radu, Banić i Elezović - koji nisu povjesničari, nego znanstvenici na području računalstva i matematike - ne iznose zaključke o razlozima odstupanja podataka o godini rođenja žrtava od demografski očekivanih.[181]

Procjene institucija koje se bave holokaustom

United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava i to od 45.000 do 52.000 Srba, između 12.000 i 20.000 Židova, između 15.000 i 20.000 Roma i između 5.000 i 12.000 Hrvata i Muslimana koji su bili politički protivnici režima.[182]

Brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance)[183], a procjene tog centra idu i do brojke od 100.000 žrtava.[184]

Statističke procjene i demografska istraživanja

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću, u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo je oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma)[185], dok je dr. Kočović došao do procjene da je u tim ustaškim stratištima život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu – u okviru demografske struke – opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.

Na osnovi popisa stanovništva prije i poslije rata, Žerjavić daje procjenu o ukupno 322.000 srpskih žrtava s područja NDH, od čega 82 tisuća stradalih kao pripadnika partizanskih postrojbi, 23 tisuća kao pripadnika četničkih, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih u jamama, zatvorima i drugim logorima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac. Žerjavić 1995. godine iznosi procjenu da je pored tih 50 tisuća Srba, u Jasenovcu stradalo još i 10 tisuća Hrvata, 13 tisuća Židova, 2 tisuće Muslimana i 10 tisuća Roma, tj. ukupno oko 85 tisuća ljudi.[186] To ukazuje na nerealnost procjena o 700.000 ili više srpskih žrtava Jasenovca. No istovremeno to znači da je stradao svaki šesti Srbin u NDH, što je na razini najvećih gubitaka uopće tijekom Drugog svjetskog rata u Europi (približno polovica žrtava u Poljskoj su bili Židovi, dok su među etničkim Poljacima gubici bili manji).

Prema prijeratnim popisima i procjenama, Jozo Tomasevich navodi da se 1941. godine 30.300 Židova nalazilo na području NDH; citira međutim i više procjene, koje govore o nešto više od 39 tisuća Židova na istom području. Približno 4/5 Židova u NDH pobijeno je tijekom Drugog svjetskog rata. Povijesničari Tomasevich i Goldstein navode da je NDH sprovodio racije te plačao Nacistima za transport Židova u njemačke logore. Tako je dokumentirano da je sve skupa 6.200 Židova poslano u Njemačku,[187][188] dok su preostalu ogromnu večinu od 30.000 ukupnih židovskih žrtvi istrijebile ustaše u ustaškim logorima. Zna se da je znatan broj Židova bio zatvoren i u Jasenovcu, gdje su činili važan dio radne snage u tvorničkim pogonima, a smatra se da su mnogi ondje i pobijeni.

Na osnovi neizravnih indikacija iz popisa, Mark Biondich procjenjuje da je uoči rata 31.000 Roma živjelo na području NDH, dok se druge procjene uglavnom kreću od 27.000 do 28.000 Roma. Prvi poslijeratni popis iz 1948. otkrio je svega 405 Roma u Hrvatskoj, i 422 u BiH, tako da je njihovo istrebljenje bilo gotovo totalno, osobito izvan područja BiH. Na području BiH je stanoviti broj Roma koji su bili muslimanske vjeroispovijedi i koji nisu bili nomadi, izbjegao pokolj – ali su se iz tog razloga prestali deklarirati kao Romi.[nedostaje izvor] Pretežni dio Roma s područja NDH postradalih u Porajmosu u Drugom svjetskom ratu pobijen je u sustavu logora Jasenovac.[189]

Spomen područje Jasenovac

Kameni cvijet, spomenik žrtvama logora, djelo arhitekta Bogdana Bogdanovića

Spomen područje Jasenovac izgrađeno je uz uže područje bivšeg koncentracijskog logora III Ciglana Jasenovac. Na spomeničkom prostoru zemljanim humcima i udubljenjima označena su mjesta autentičnih logorskih objekata i stratišta unutar samog logora. Put do spomenika Cvijet popločan je pružnim pragovima. Oni simbolično označavaju dio sačuvane pruge kojom su transporti zatočenika stizali u logor. Uz spomenički prostor u Jasenovcu, Spomen područje Jasenovac brine o sačuvanom autentičnom logorskom objektu Kula i logorskom groblju u Staroj Gradišci, o romskom groblju u Uštici te o masovnim grobnicama u Krapju, Mlaci i Jablancu.[190]

Djelatnost Spomen područja Jasenovac razvija se u više smjernica - od prikupljanja, istraživanja, stručne obrade, zaštite i prezentacije muzejske građe i dokumentacije o djelovanju ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac - do programa odgoja i obrazovanja, organizacije izložbi i izdavaštva, kontinuirane suradnje s preživjelim zatočenicima i organiziranje komemoracija u počast jasenovačkim žrtvama. Uz Memorijalni muzej u Spomen području Jasenovac djeluje i Obrazovni centar.[190]

Poznata jasenovačka stratišta

Donja Gradina

"Topola užasa" u Donjoj Gradini

Logor III Ciglana sa stratištem u Donjoj Gradini bio je najveći u sustavu ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Do početka 1942., kada likvidacije zatočenika još uvijek nisu vršene u Donjoj Gradini, većina zatočenika ubijana je unutar logora i na lijevoj obali rijeke Save. Posebna grobarska skupina zatočenika svakodnevno je zakapala leševe ubijenih u velike rovove koji su bili iskopani u neposrednoj blizini logorske ograde na lokalitetu Limani (jugoistočni ugao velikog logora), kao i u samom logoru.[191]

Prvu masovnu likvidaciju zatočenika u Donjoj Gradini, na desnoj obali rijeke Save, obavio je u siječnju 1942., Stanko-Staniša Vasilj, ustaški natporučnik 1. bojne Ustaškog obrambenog sdruga u Jasenovcu. Pošto zbog jake zime nije bilo moguće iskopati grobnice, ustaše su mještane obližnjeg Jablanac prevezli skelom u Donju Gradinu i pobili ih, zapalivši ih u kućama prognanih Gradinjana. Ovaj prostrani plavni i močvarni teren bio je nepristupačan i udaljen od kumunikacija, osiguran sustavom bunkera. Stalnu sponu između Donje Gradine i logora III Ciglana u Jasenovcu činila je skela kojom su zatočenici prevoženi na Gradinu. Od početka 1942. pa do posljednjeg dana postojanja logora III Ciglana, masovne likvidacije zatočenika događale su se u Donjoj Gradini. Na devet grobnih polja nalazi se 105 masovnih grobnica ukupne površine od 10.130 m2. Naknadno su pronađene još 22 masovne grobnice kojih površina nije još utvrđena. Na ušću Une u Savu nalazi se "Topola uzdaha" kako su je nazivali zatočenici, prirodni spomenik koji svojim postojanjem svjedoči o stravičnim ustaškim zločinima. Pod topolom i na njenom stablu ustaše su vješali zatočenike. U mučenjima prilikom vješanja isticao se ustaški bojnik Miroslav Filipović Majstorović. Posve istrulilo iznutra stablo se srušilo 1978. Tada je izvršena zaštita i konzervacija stabla i na njoj sačuvanih metalnih klinova te je topola postavljena na metalne nosače u vodoravnom položaju.[192]

Stara Gradiška

Logor u Staroj Gradiški

Prodorom turske vojske u hrvatske krajeve, Gradiška je postajala utvrda kroz nekoliko sljedećih stoljeća, a od 1799. godine, kada su u tvrđavu internirani francuski vojni zarobljenici, Stara Gradiška opstoji kao zatvor, kaznionica i logor kroz gotovo dva stoljeća svoje povijesti. Nakon 1918. godine u njoj su bili utamničeni prvi politički zatvorenici u novosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne postoje pouzdani statistički pokazatelji o broju političkih zatvorenika u Staroj Gradišci, no sačuvane fotografije dokumentiraju da poslije 1920. godine započinje izgradnja novih objekata za potrebe kaznionice. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u razdoblju od 1941. do početka 1945. godine ustaše su kaznionicu pretvorile u koncentracijski logor.[193]

Prve grupe zatočenika, utjecajnijih i bogatijih Srba i Židova, dovedene su u Staru Gradišku već u svibnju 1941. iz Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Slavonske Požege i Bosanske Gradiške. Potkraj 1941. i početkom 1942. kaznionica u Staroj Gradiški dovođenjem zatvorenika iz zagrebačkih zatvora i zatočenika iz logora u Lepoglavi, Koprivnici i Jasenovcu postala je koncentracijski logor pod zapovjedništvom Ureda III Ustaške obrane. Zakonskom odredbom od 17. veljače 1942. i preseljenjem zatvorenika u kazneni zavod u Sremskoj Mitrovici, i formalno je ukinuta Kaznionica i zavod za prisilni rad u Staroj Gradiški i ona postaje ustaški koncentracijski logor. Prema Poimeničnom popisu žrtava koncantracijskog logora Jasenovac, koji je obuhvatio istraživanja do 31. kolovoza 2008., utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški. Kula, dio bedema nekadašnje utvrde, simbol je stradanja žena i djece u ustaškim logorima.[193]

U blizini Stare Gradiške, u Uskočkoj šumi je 1946. eshumirano 967 žrtava (311 muškaraca, 467 žena i 189 djece) iz četiri masovne grobnice. Posmrtni ostaci ovih žrtava kasnije su sahranjeni u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci. Posmrtni ostaci identificiranih žrtava preneseni su u krajeve iz kojih su bile dovedene u logor (gotovo isključivo radilo se o žrtvama s područja Srijema). Grobnice se nalaze desno od šumskog puta (desna obala rijeke Strug - nizvodno), ograđene su žičanom ogradom i označene spomenikom. Mjesto masovnih grobnica označeno je i tablom postavljenom na drvo s lijeve strane ceste.[160]

Također u blizini Stare Gradiške, u šumi Međustrugovi u jednoj grobnoj jami velikih dimenzija sahranjeno je oko 1.000 žrtava. Međusobno isprepletene, bez grobnih priloga, ove su žrtve pobacane gole u jamu. Njihova identifikacija i iskopavanje nije bilo moguće zbog stanja i položaja u kojem su nađene. Između ostalih u ovoj masovnoj grobnici sahranjen je veliki broj mještana sela Vrbovljani.[160]

Uštica

Romski memorijalni centar u Uštici

Nasuprot Jasenovcu, između rijeka Save i Une, smjestilo se selo Uštica. U njemu je od 1942. do 1945. djelovao ustaški logor za Rome, tzv. "ciganski logor". Ustaše su 8. svibnja 1942. pravoslavno stanovništvo ovog sela otjerale u logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci, odakle je dio bio prebačen preko logora Sajmište u Zemunu, u nacističke logore u Trećem Reichu. Njihove domove i imanja ustaše su odmah nakon toga ogradili žicom i pretvorili u sabirni logor smrti. U njega su bile smještene romske obitelji koje nakon deportiranja zbog prenatrpanosti nisu mogle biti smještene u logor III Ciglana Jasenovac. Tijekom trajanja neprijateljske ofenzive na Kozaru (lipanj 1942.), jedan dio Srba također je smješten u logor u Uštici. Dio zatočenika ovog logora prebacivan je svakodnevno tijekom ljeta 1942. u Donju Gradinu i ondje ubijan, dok su drugi ubijani u samom logoru.[194] Na tom mjestu u spomen ubijenima danas se nalazi Romski memorijalni centar Uštica.

Krapje

Mjesto nekadašnjeg logora ograđeno je 1967. godine, a nad centralnom grobnicom podignut je spomenik, djelo Ninoslava Jankovića. Jugozapadno od nje, na udaljenosti od otprilike 30 metara obilježena je druga masovna grobnica u kojoj su većinom sahranjeni Židovi, a oko 800 metara prema sjeveroistoku u šumi Krndija (Krapje Đol) nalazi se treća veća grobnica u kojoj su sahranjeni ubijeni radnici Zagrebačkog električnog tramvaja. Prostor bivšeg logora i masovnih grobnica, iako zaštićeni Zakonom o zaštiti nepokretnih spomenika kulture, devastirani su u Domovinskom ratu.[195]

Bročice

Jedan od prvih u sustavu ustaških koncentracijskih logora Jasenovac, logor Bročice, nalazio se uz desnu obalu rijeke Strug u blizini šume Donja Krndija, na lokalitetu zvanom "Bročke jasenine", udaljen oko 2 km sjeverno od prostora bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu. Zarastao u drveće i grmlje, prostor nekadašnjeg logora i masovne grobnice uz njega, danas je gotovo nemoguće identificirati.[196]

Mlaka

Na poljske radove u Mlaku, selo udaljeno oko 12 km nizvodno od Jasenovca, ustaše su prve zatočenike odveli tijekom ljeta 1941., a zatim su od ljeta 1942. organizirale logorsku ekonomiju na kojoj su zatočenice i manjim dijelom zatočenici radili na sezonskim poljoprivrednim poslovima. Po završetku poslova ubijani su na pašnjacima i u šumama oko sela, a leševi zatočenica bačeni su i u nekoliko seoskih bunara. U travnju 1942. ustaše su mještane Mlake deportirali u logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški, odakle su muškarci deportirani preko logora Sajmište u Zemunu na prisilni rad u Treći Reich, a žene i djeca jednim dijelom raspoređeni su kao radna snaga na seoska imanja u Slavoniji. Do sada su utvrđeni podaci za 742 osobe iz Mlake ubijene u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. U Mlaci je utvrđeno pet masovnih grobnica od kojih su dvije obilježene.[197]

Jablanac

U iseljenim srpskim selima Jablanac i Mlaka ustaše su u ljeto 1942. formirale logorske ekonomije na kojima su tijekom sezonskih poljoprivrednih radova radili zatočenici iz logora u Staroj Gradišci i Jasenovcu. Po završetku radova, izmučene, gladne i bolesne logoraše ustaše su likvidirali u selu, a na njihova mjesta dovodili nove žrtve. O strahotama Jablanca svjedoče masovne i pojedinačne grobnice u okolnim šumama.[198]

Poznati jasenovački logoraši

Ovo su samo neke od istaknutih osoba koje su bile zatočene ili ubijene u sistemu koncentracijskih logora Jasenovac:

Logoraši ubijeni u kompleksu koncentracijskih logora Jasenovac označeni su znakom †

Kontroverze

Manipulacije brojem žrtava i povijesni revizionizam

Godine 2013. dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest iznosi pregled procjena,[199] izračuna i poimeničnih popisa žrtava logora Jasenovac s različitim izvorima:

Žrtve logora Jasenovac i Stara Gradiška prema različitim procjenama, izračunima i popisima
Izvor Jasenovac Stara Gradiška Ukupno
Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NKOJ-a, 1945. (procjena) 600.000 - 600.000
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 1946. (procjena) 500.000 - 600.000 - 500.000 - 600.000
Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 1947. (poimenični popis) 15.792 2.927 18.719
N. Nikolić, 1948. (procjena) 600.000 - 700.000 - 600.000 - 700.000
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 1958. (procjena) 500.000 - 600.000 - 500.000 - 600.000
Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 1959. (procjena) 350.000 - 350.000
Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, 1964. (poimenični popis) 49.602 9.586 59.188
Vojna enciklopedija, 1967. i Enciklopedija Jugoslavije, 1971. (procjena) 600.000 75.000 675.000
A. Miletić, 1986./1987. (procjena) 700.000 - 700.000
M. Bulajić, 1988. (procjena) 700.000 - 700.000
F. Tuđman, 1989. (procjena) 30.000 - 40.000 - 30.000 - 40.000
R. Bulatović, 1990. (izračun) 1.110.929 - 1.110.929
V. Žerjavić, 1992.(izračun i procjena) 85.000 - 85.000
Muzej žrtava genocida 1997. (procjena) 122.300 - 130.100 - 122.300 - 130.100
Muzej žrtava genocida 1997. (izračun) 78.163 - 78.163
G. Heinsohn, Lexikon der Völkermorde, 1999. (procjena) 650.000 - 650.000
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH, 1999. (poimenični popis, nije dovršen) 2.238 - 2.238
Spomen-područje Jasenovac, 2007. (poimenični popis) 59.403 12.790 72.193
Spomen-područje Jasenovac, 2013. (broj žrtava Jasenovca i stare Gradiške izražen skupno) 83.145 - 83.145
Međunarodna komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu, S. Živanović, 2008./2011./2012. 700.000 - 700.000
A. Miletić, 2010. (poimenični popis i procjena) 146.401 - 146.401
A. Miletić, 2011. (poimenični popis i procjena) 146.248 - 146.248

Uvećavanje broja žrtava od komunističkih vlasti nakon rata

Za vrijeme komunističke vladavine se u svrhu propagande o Jasenovcu desetljećima manipulativno pisalo, a tragovi te propagande – koja se nije zasnivala na znanstvenim istraživanjima koja doista nisu mogla potvrditi razmjere zločina u Jasenovcu o kakvima je komunistička propaganda govorila – ostali su prisutni do danas.[200][201]

Iako je broj žrtava u Jasenovcu zbog velikog nesuglasja u znanstvenoj zajednici vrlo teško procijeniti i dalje postoje činjenice koje potvrđuju da se broj jasenovačkih žrtava i u novije vrijeme krivotvorio te da su na popis žrtava u Jasenovcu uvršteni ljudi koji su umrli prije ili poslije samog postojanja logora u Jasenovcu ili su pak stradali na nekom drugom području.

dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest tvrdi da jugoslavenski poimenični popis iz 1964. nije dao "očekivani broj", pa je stavljen pod embargo i nije se uopće spominjao do kraja komunističke vladavine: podaci iz tog zabranjenog statističkog istraživanja objavljeni su tek 1997. god. (sumarni podaci kod Muzeja žrtava genocida u Beogradu) i 1998. godine (cjelokupni popis, kod Bošnjačkog instituta u Sarajevu). Na temelju više studija koje su objavili hrvatski povjesničari u razdoblju 2008. – 2013. godine, V. Geiger iznosi kako se i u poimeničnim podacima iz 1964. god. mogu opaziti grube greške, te se među navodnim žrtvama Jasenovca nalaze osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima – kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, čak među partizanima poginulima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, te među poginulim pripadnicima domobranskih i ustaških postrojbi.

Kako je komunistička propaganda desetljećima stvarala "istinu" o Koncentracijskom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.[202] Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić ne smatra kako bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: "Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u NDH imali golema stradanja."[178] U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ipak ukazuje da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.[203]

Uvećavanje broja žrtava od suvremenih srpskih političara i autora

Procjena broja žrtava izvješena u neposrednoj blizini Spomen područja Jasenovac, na teritoriju susjedne BiH u kojoj se nalazi dio nekadašnjeg logora.

Manipulacija brojem žrtava je zadnjih desetljeća, uoči i nakon 1990-te bila je praksa dijela srpskih političara i autora bliskih političkom vrhu bivše Jugoslavije, a danas i Republike Srbije. Prema mnogim hrvatskim autorima, glavni cilj promicanja tog svojevrsnog Jasenovačkog mita kao i korištenja znanstveno neutemeljenih brojki bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. Primjerice, anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o Jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći osvajački rat protiv Hrvatske, Franjo Tuđman se u svojoj Knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti" (1989.) upitao i "nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?".[204]

Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govori o 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je navodno 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. "Postojale su tri vrste masovnih grobnica: one u koje su saterivani ljudi i potom ubijani maljevima, one u koje su bacani već ubijeni logoraši i one u kojima su ukopavane kuvane i paljene kosti, ljudski ostaci iz takozvane tvornice sapuna i spaljivanja leševa", iznosi Nikolić tom prigodom. Sam Nikolić objašnjava kako iznošenjem ovih podataka želi prikazati kako su zapravo Srbi prvenstveno žrtve, a zlikovci su prvenstveno na drugoj strani: "Nama danas udaraju žig zlikovca, a zlikovcima stavljaju oreal žrtve."[205]

Umanjivanje broja žrtava od hrvatskih političara, nacionalista i povijesnih revizionista

Franjo Tuđman, u vrijeme dok je bio zaposlenik Instituta za radnički pokret

U novije vrijeme, neki autori iznose podatke o broju žrtava logora, koji su daleko niži od onih koje iskazuje Javna ustanova Spomen područje Jasenovac. Tako povjesničari Nikola Banić i Mladen Koić 2017. godine dovode u pitanje točnost Poimeničnog popisa žrtava Jasenovca kojega vodi JUSP Jasenovac, za kojega tvrde da sadrži veliki broj podataka o žrtvama koje su stradale na drugim logorima (navode primjer nekoliko stotina poginulih koji se nalaze na popisima stradalih u logoru Buchenwald, Auschwitz i drugim njemačkim logorima, ali koji se navode na Poimeničnom popisu JUSP Jasenovac kao žrtve Jasenovca; te nekih osoba za koje se zna da su preživjele rat, ali čija su se imena svejedno 2017. god. nalazila na popisu).[206]

Drugi povijesničari navode da mnogi stradali nedostaju na poimeničnim popisima. Tako Goran Hutinec piše da su među izostavljenima pogotovo brojni Romi, a naročito romska djeca, koji su unatoč skoro potpuno uništenoj romskoj zajednici ostali nepopisani. (JUSP popis sadrži 16.000 imena Roma, dok mnogi povijesničari procjenjuju 25.000 do 27.000 romskih žrtvi).[102] Poimenični popisi deportiranih u nacističke logore također se smatraju nepotpunima - poznato je, primjerice, da dostupni poimenični popisi logora Auschwitz sadrže tek oko 200.000 imena, dok se službene procjene broja stradalih kreću u broju od preko miljun žrtava tog logora.[207] Zbog toga se pretpostavlja da među Židovima 90% od ukupnog broja procijenjenih žrtava nije na poimeničnim popisima.[207] Naime, židovske žrtve su uglavnom procijenjene prema broju vagona koje se Nacisti poslali u Auschwitz i druge logore te oslanjajući se na demografske podatke o smanjenju populacije Židova u zemljama iz kojih su ti vagoni sa Židovima poslani.[208]

Vladimir Geiger piše 2020. god. da je pitanje vjerodostojnosti Poimeničnog popisa JUSP Jasenovac među autorima tema političkih prepirki pri čemu autori zauzimaju jedni prema drugima neprijateljske pozicije što bitno otežava znanstveno utvrđivanje istine. U isto vrijeme, opaža Geiger, neki srpski autori, kojima se pridružio i izraelski autor Gideon Greif, iznova promoviraju demografski nemoguće brojeve poginulih koje je svojedobno širila jugoslavenska propaganda - Gideon Greif čak i hrvatskog povjesničara i sveučilišnog profesora židovskog podrijetla, Ivu Goldsteina, koji se snažno zauzima za korištenje i daljnje dopunjavanje podataka iz Poimeničnog popisa žrtava, naziva "revizionistom".[209]

Kontroverzni slovenski publicist Roman Leljak (u 2008. godini osuđen na zatvor zbog prijevare) početkom 2018. godine govori o dokumentima iz vojnih arhiva u Beogradu, sačinjenima 1946. godine, u kojima je evidentirano 18.600 zatočenika, od kojih da je smrtno stradalo njih samo 1.654,[210]. Vladimir Geiger piše da Leljak, uspješno „prodaje maglu” ponajprije Hrvatskom tjedniku i Glasu Koncila "te da posebno mjesto imaju njegovi precizno izmišljeni brojevi jasenovačkih logoraša i žrtava logora Jasenovac...Leljak u knjizi donosi tek dva dokumenta, jedan Zemaljske komisije…u kojem je navedeno 576 osoba, i dokument čiji je tvorac nepoznat, a u kojem je navedeno 1078 osoba, i to samo žena (što zbrojeno iznosi 1654) i koje proglašava „Popisom žrtava logora Jasenovac”. – Imalo upućenima jasno je da se ne radi o nekim posebnim dokumentima iz Beograda koji bi donosili ukupan broj jasenovačkih žrtava, kako je to Leljak senzacionalistički mjesecima najavljivao Hrvatima željnima 'istine'.”[211]

Hrvatska družba povjesničara dr. Rudolf Horvat navodi da su za vrijeme ustaškog logora u Jasenovcu ubijene tek 7.133 osobe, dok je u Staroj Gradiški ubijeno samo 2.825 osoba.[nedostaje izvor]

Negiranje stvarne prirode logora

Povjesničar Vladimir Geiger piše kako je od početka 2000-ih uslijedio "nastup pojedinaca i skupina koji uporno zastupaju svoje osebujno manirističko viđenje NDH i logora Jasenovac te ustraju u tome da broj žrtava logora Jasenovac...ne može biti veći od četveroznamenkastog . ...Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara-amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka."[211]

Hrvatski novinar, publicist i istraživač Igor Vukić, koji je i sam srpskog podrijetla i čija je obitelj prošla kroz logor Jasenovac, tvrdi da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava.[212] U svojoj knjizi "Radni logor Jasenovac" iz 2018. Igor Vukić godine ističe da nitko nije interniran u logor zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti već kao politički protivnik Nezavisne Države Hrvatske. Vukić u intervjuu iz 2015. god. tvrdi da očevici iz reda logoraša ne potvrđuju da su vidjeli ubijanje većih grupa Roma u Jasenovcu; da je pretežni dio Židova iz NDH zapravo bio predan Nijemcima i potom upućen u logore izvan NDH, pri čemu je samo manji dio prošao kroz Jasenovac, te je onda u Jasenovcu ostalo samo njih 700 do 900 izuzetih od deportacije; te da su Srbi većinu vremena dovođeni u Jasenovac u manjim brojevima, izuzev onih koji su tu prikupljani radi upućivanja na rad u Njemačku, te stanovnika Kozare i Potkozarja (među njima obitelj samog Igora Vukića) koji su zarobljavani i od ustaša dovođeni u Jasenovac u većim brojevima, ali uglavnom radi slanja u sela po Slavoniji. Srpska djeca koje su se našla u logoru, kaže Vukić, nisu ubijana, nego su navodno djeca "iz Jasenovca..., koja su ostala bez roditelja ili čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, razmještana po dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom, Sisku, Gornjoj Rijeci" i drugima pod upravom Ministarstva udružbe, "u kojem je Kamilo Bresler bio glavni organizator. On je organizirao crkvene redove, posebno sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog, koje su u Jastrebarskom vodile dječji dom i prihvaćale tu djecu."[213]

Protivno Vukiću, povijesničarka Nataša Mataušić navodi kako ustaše, nakon što im ubili roditelje ili ih nasilno odvojili od roditelja koje su poslali na robovski rad u Njemačku, ne samo da nisu adekvatno zbrinule ratnu siročad već logor za djecu u Sisku naziva "koncentracijskim logorom za djecu". Autorica navodi kako je u dječjem logoru u Sisku pomrlo 74% djece, ili njih čak 1.700, dok je u isto vrijeme Jastrebarskom pomrlo "samo" 419 djece ili njih 17%, iako su u Jastrebarsko upućivana najteže bolesna djeca.[214] Svoj očevid mrtve i umiruće djece u logoru Sisak je sa zgražanjem opisao i njemački general von Horstenau.[211] Diana Budisavljević navodi kako je prvog dana većina djece u Staroj Gradiški pomrla pred njenim očima, te nekima crijeva visjela vani iz anusa, zbog ekstremne dijareje. Hrvatske zatočenice su opisale svoje očevide masovnog ubijanja kozaračke djece plinom Zyklon B u Staroj Gradiški, što je priznao i sam zapovjednik logora.[211] Poimenični popis žrtvi Spomen područja Jasenovac sadrži 20.101 imena djece do 14 godina starosti, od kojih 12.683 srpske, te 1.601 židovske djece,[215] dok mnogi logoraši i povjesničari pišu o gotovo totalnom istrebljenju Roma u Jasenovcu, uključujući gotovo sve romske djece.

Grobnica svjedoči o ustaškom istrijebljenju 10 bliskih židovskih rodjaka Olge Hebrang u ”radnom logoru” Jasenovac, medju njima njen otac, prvi muž i 9-godišnji sin, plus još troje djece stari 7 i 4 godina, te beba od 17-mjeseci

Povijesničar Hutinec piše da je temeljna Vukićeva metoda kako bi Jasenovac prikazao u što boljem svjetlu zapravo krajnje selektivno probiranje izvora.[125] Tako Vukić citira logoraša Milka Riffera o jasenovačkom orkestru, no prešučuje cijela poglavlja u kojima Riffer opisuje svoj očevid ubijanja 1.500 ljudi u jednom danu, zvijerska istrijebljenja desetina tisuća, genocid nad Romima, te činjenicu da su ustaše pobile čak 20 od 21 članova orkestra.[125] Što se tiče tvrdnji da je večina NDH Židova istrijebljena u Njemačkoj, povijesničari Tomasevich i Goldstein navode da je NDH sprovodio racije te plaćao Nacistima za transport Židova u njemačke logore. Tako je dokumentirano da je sve skupa 6.200 Židova poslano u Njemačku,[187][188] dok su preostalu ogromnu većinu od 30.000 ukupnih židovskih žrtava istrijebile ustaše u ustaškim logorima. Olga Hebrang je npr. svjedočila kako su samo iz njene familije ustaše pobile 55 Židova te odveli sve Židove iz rodnog Pakraca u Jasenovac, gdje su većinu pobili, uključujući i njenog oca, prvog muža i 9-godišnjeg sina.[216] Kontra Vukićevih tvrdnji stoje i izvešća nacističkih obavještajnih službi koje su Jasenovac okarakterizirale kao masovni logor smrti, a i demografska istraživanja Žerjavića pokazuju da su Srbi pretrpjeli daleko najviše žrtvi za vrijeme vladavine NDH - stradalo je njih čak 322.000, ili svaki šesti Srbin u NDH.

Povjesničar Stjepan Razum, koji je među osnivačima "Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac", koje se financira donacijama istomišljenika,[217] uglavnom pohvalno prezentira radove autora koji osporavaju karakter i broj žrtava Jasenovca.[218] Vladimir Geiger piše da je Razumova osnovna metoda to što sve “što se ne uklapa u njegova stajališta i znanja neopterećena činjenicama” proglašava "protuhrvatskim uratcima.” Takodjer navodi da je Razum došao do svojih znatno umanjenih procjena žrtvi Jasenovca tako što je “bez razmišljanja povjerovao izmišljotinama Romana Leljaka”.[211]

Mladen Ivezić, koji je 2003. godine u vlastitoj naknadi bio objavio knjigu "Sabirni i radni logor Jasenovac (Svezak 1.: Jasenovac – brojke)”, a 2014. god. također u vlastitoj naknadi knjigu "Titov Jasenovac", smatra na temelju onih dokaza koje je odabrao smatrati vjerodostojnima da je u Jasenovcu najvjerojatnije bilo oko 1.000 umrlih i pobijenih, ali dopušta mogućnost da je postradalih bilo do 5.000. Uglavnom se bavi traženjem nedosljednosti u izvorima o Jasenovcu.[219] No Vladimir Geiger navodi kako je Ivezić "poseban slučaj među hrvatskim istraživačima i „umanjivačima” žrtava logora Jasenovac", čiji su radovi preopterećni ekstremnim hrvatskim nacionalizmom i neskrivenim antisemitizmom.[211]

U svojoj knjižici "Ogoljela laž logora Jasenovac” iz 2008. god., Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat tvrde da je Jasenovac izvorno ustanovljen kao radni logor, da se zaključci o Jasenovcu uglavnom temelje na "percepciji" o samom logoru, a da za masovna ubijanja u logoru Jasenovac nema dokaza. Autori iznose ocjene kako su najbrojniji logoraši bili Hrvati koji su bili protivnici ustaškoga režima.[220]

Poricanje zločina u masovnim medijima

U 2016.godini redatelj i filmski producent Jakov Sedlar objavio je - prema nekim kritičarima revizionistički - dokumentarac pod nazivom "Jasenovac - Istina"[221] u kojem je sustavno umanjivan broj žrtava ustaškog logora,[222] a u kojem se spominje i "posljeratni Jasenovac" u kojem su navodno partizani ubijali Hrvate zarobljene kao pripadnike ustaških i domobranskih postrojbi. Premijeri su prisustvovala četiri ministra iz tadašnje HDZ-ove vlade, uključujući i Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture, koji su se o filmu izjašnjavali u superlativima. Neki ugledni hrvatski povjesničari su reagirali optužbama na Sedlarov račun kako je u filmu iznio laži i krivotvorine,[223] uključujući i krivotvorenu naslovnu stranicu dnevnih novina koja je sadržavala tvrdnju kako su leševi iz "posljeratnog Jasenovca" rijekom doplutali do Zagreba, koji se inače nalazi 100 km uzvodno od Jasenovca.[224][225] Izraelska veleposlanica je osudila film[226] dok je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić Sedlara nagradio Nagradom grada Zagreba, unatoč prosvjedima židovskih udruga,[227] a rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras imenovao ga je svojim savjetnikom za kulturu.[228]

Priče o poslijeratnom Jasenovcu

Nakon raspada socijalističke Jugoslavije, a s mogućom intencijom izjednačavanja i relativizacije krivnje, počelo se pričati i o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu. Prema nekim tvrdnjama, u taj su logor dovedene i u njemu ubijene tisuće zarobljenih pripadnika HOS-a i njemačkog Wehrmachta.[229] Drugi, među kojima je i Franjo Tuđman, tvrde da su nakon rata u Jasenovcu pobijeni brojni pripadnici ustaških i domobranskih postrojbi koji su bili zarobljeni na Bleiburgu.[230]

Hipoteze o "posljeratnom Jasenovcu" iznose i prije spomenuti reviozionisti poput Stjepana Razumai Mladena izvezića, koji je napisao čak i knjigu na tu temu pod nazivom "Titov Jasenovac". Za Razumove tvrdnje da je u poraću u Jasenovcu stradao „neizmjerno veći broj nego li u ratnom logoru”, Geiger piše da vjerodostojnih dokaza "jednostavno nema".[211] Identične stavove zastupaju i drugi revizionisti poput Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata koji također smatraju da je nakon kraja II. svjetskog rata u Jasenovcu bio jugoslavenski logor, gdje su komunističke vlasti provodile masovna ubijanja.[220]

Slavko Goldstein u svojoj knjizi iz 2016. godine iznosi da je u okolici Jasenovca postojao je od ljeta 1945. godine do sredine 1947. godine izdvojeni dio zarobljeničkog logora Viktorovac (glavni se logor nalazio u Sisku) u kojemu su bili zatočeni pripadnici Oružanih snaga NDH, koji su sudjelovali u čišćenju ostataka nekadašnjeg ustaškog logora i obnovi samog Jasenovca; međutim iznosi da su bivši logor smrti još u travnju 1945. godine uništile ustaške snage u povlačenju, a preostalu ciglu i ostali građevni materijal kotarski NOO Novska prepustio je na korištenje lokalnom stanovništvu.[231]

Spomen podrućje Jasenovac (JUSP) navodi rezultate njihovih istraživanja o poratnom Jasenovcu.[232] Pišu da u Hrvatskom državnom arhivu nisu pronađeni nikakvi dokumenti o tome da je na području bivšeg ustaškog logora poslije rata postojao zarobljenički logor. U JUSP-u pohranjeno je 20-ak opširnih audio i pisanih iskaza mještana, službenika poratnih vlasti, te ratnih zarobljenika. Svi navode da su zgrade bivšeg ustaškog logora bile u takvom ruševnom stanju da se nisu mogle koristiti za smještaj. Ratni zarobljenici (Njemci, pripadnici oružanih snaga NDH, četnici i slovenački domobrani) koje su dovodili na rad, bili su smješteni u mjestu Jasenovac, te su radili na prikupljanju gradjevinskog materjala iz logora i na obnovi u okolini. Iz izjava svih svjedoka vidljivo je da se u tom razdoblju na području bivšeg ustaškog logora Jasenovac nije desilo niti jedno pojedinačno ili masovno ubojstvo, dok se spominju pojedinačne likvidacije i ubijanja manjih skupina u okolnom području, tj. povratnika ili bjegunca s Križnog puta i Bleiburga.

JUSP Jasenovac objavljuje 2016. godine Fotomonografiju autora Đorđa Mihovilovića, s fotografijama iz razdoblja 1945. do 1947. godine,[233] koje prema nekim ocjenama dokazuju Goldsteinove tvrdnje da u Jasenovcu nakon 1945. godine nije djelovao komunistički logor.[234]

Za razliku od ustaškog logora Jasenovac, za kojeg ne postoje dokazi kako je nakon rata korišten kao logor, neki nacistički logori jesu korišteni na takav način. Tako su, primjerice, američke okupacione vlasti 1946. godine zatočile 30.000 SS-ovaca i drugih ratnih zarobljenika u bivšem nacističkom koncentracijskom logoru Dachau.

Manipulacije fotografijama

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac objavila je 2008. godine je Fotomonografiju autorice Nataše Mataušić, s velikim brojem izvornih fotografija iz Koncentracijskog logora Jasenovac, ali također s nevjerodostojnim slikama snimljenim na drugim mjestima, koje su u raznim prigodama i opetovano bile korištene uz tvrdnje da su posrijedi slike zločina iz Jasenovca. Tako su primjerice fotografije zvjerskog ubojstva dvojice slovenskih partizana kojeg su počinili njemački vojnici pripisivane ustašama u Jasenovcu; kao i slike grupe pobijenih domobrana i civila izvučenih iz Save u Sisku (uzvodno od Jasenovca, dakle) u svibnju 1945. godine. Kao ilustracije ubijanja zarobljenika u Jasenovcu korištene su iste slike koje su u knjigama korištene kao dokumenti o ustaškim zločinima počinjenima u drugim krajevima, pa čak i kao dokumenti o zločinima partizana. Autorica navodi da su i slike iz njemačkih sabirnih logora korištene kao tobožnje fotografije zločina u Jasenovcu.[235]

U veljači i ožujku 2009. godine je u časopisu Glas Koncila objavljena serija od 7 članaka autora Tomislava Vukovića, u kojima autor također tvrdi da su u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata korištene mnoge fotografije koje se s Jasenovcem ne mogu dovesti u vezu, ili čak za koje se pouzdano zna da su snimljene na drugim mjestima, kako bi se pomoću njih, u nedostatku pravih dokumentarnih slika, pokušalo dokazivati strahotu zločina u Jasenovcu.[236] Postoje i fotografije za koje se zna da su snimljene u Jasenovcu, ali na njima nije dokumentiran neki pojedinačni zločin.[237]

Postavljanje ploče s ustaškim pozdravom

Spomen ploča postavljena u Jasenovcu 2016. godine, sada izmještena, koja sadrži kontroverzni ustaški pozdrav koji je sastavni dio insignija postrojbi HOS-a koje su sudjelovale u Domovinskom ratu

U studenom 2016. godine udruge ratnih veterana HOS-a postavile su ploču koja je sadržavala ustaški pozdrav "Za dom spremni" u mjestu Jasenovcu, nedaleko od logora, u znak sjećanja na 11 poginulih pripadnika 1. satnije ‘Ante Paradžik’ Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koji su stradali na tom području.[238] Ploču su postavili veterani HOS-a Jasenovca i Udruge dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba. Pored imena žrtava, stoji i grb postrojbe s ustaškim uzvikom, koji su HOS-ovci početkom devedesetih godina preuzeli od službenog znakovlja Nezavisne Države Hrvatske. Unatoč protivljenju židovskih, srpskih i hrvatskih antifašističkih udruga ploča nije uklonjena sve do oštrog prosvjeda posebnog izaslanika za holokaust američkog State Departmenta što je hrvatsku vladu prisililo da izmjesti spornu ploču.[239] Zbog inertnosti i tolerancije ustaštva od hrvatskih vlasti udruge Židova, Srba i antifašista bojkotirale su zajedničku godišnju komemoraciju s predstavnicima vlade u Jasenovcu te su organizirali alternativnu na kojoj se pojavilo više tisuća ljudi .[240]

Filmovi i knjige o Jasenovcu

Povezani članci

Izvori

  1. Tomasevich 2002, str. 381,404.
  2. Ljiljana Radonić (2009), "Krieg um die Erinnerung an das KZ Jasenovac: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards" (njem.), Kulturen der Differenz- Transformationsprozesse in Zentraleuropa Nach 1989 (Göttingen: V&R unipress): 179 
  3. "Balkan 'Auschwitz' haunts Croatia". BBC News. 25. travnja 2005.. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4479837.stm Pristupljeno 29. rujna 2010. "Survivors of a World War II death camp have been mourning the victims of Croatia's Nazi puppet regime." 
  4. Breitman, Richard (2005). U.S. intelligence and the Nazis. Cambridge: Cambridge University Press. str. 204. ISBN 978-0-511-11584-4. https://books.google.com/books?id=GnkBYN8ipYcC 
  5. "JUSP Jasenovac - KL JASENOVAC". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5109 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  6. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 399. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  7. Crowe, David M. (2013). Crimes of State Past and Present : Government-Sponsored Atrocities and International Legal Responses.. Hoboken: Taylor and Francis. str. 71. ISBN 978-1-317-98682-9. https://www.worldcat.org/oclc/862825591 
  8. Freund, Michael (4. svibnja 2016.). "Remembering Croatia's 'Auschwitz of the Balkans'". The Jerusalem Post. https://www.jpost.com/Opinion/FUNDAMENTALLY-FREUND-Remembering-Croatias-Auschwitz-of-the-Balkans-453128 
  9. "JUSP Jasenovac - JASENOVAČKI STRADALNICI". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5463 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  10. Ivo Goldstein (Zbornik Janković, br. 4 (2019)). "O PSIHOLOGIJI USTAŠKIH ČUVARA I LOGORAŠA U JASENOVCU". https://hrcak.srce.hr/file/352625 Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  11. "JUSP Jasenovac - JASENOVAČKI STRADALNICI". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5463 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  12. 12,0 12,1 12,2 "JUSP Jasenovac - PITAJU NAS". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 Pristupljeno 5. siječnja 2021. 
  13. Zecevic, Aleksandar J. (2004). Amendments I to the Charter of the United Nations.. Belgrad: A.J. Zecevic. str. 169. ISBN 9788690575329. https://www.worldcat.org/oclc/608113241 
  14. Taylor, Andrew. (2013). The European Union and South East Europe : the dynamics of Europeanisation and multi-level governance. London: Routledge. str. 217. ISBN 978-1-136-28157-0. https://www.worldcat.org/oclc/844437620 
  15. P.F./HRT (12. travnja 2019.). "Obilježavanje dana proboja logoraša u Jasenovcu". HRT. https://vijesti.hrt.hr/504367/obiljezavanje-dana-proboja-logorasa-u-jasenovcu Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  16. "JUSP Jasenovac - HRVATSKI". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5019 Pristupljeno 22. travnja 2021. 
  17. "Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o spomen-području Jasenovac". narodne-novine.nn.hr. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2001_03_22_393.html Pristupljeno 22. travnja 2021. 
  18. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 41-233. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  19. "Načela Hrvatskog ustaškog pokreta – Wikizvor". hr.wikisource.org. https://hr.wikisource.org/wiki/Na%C4%8Dela_Hrvatskog_usta%C5%A1kog_pokreta Pristupljeno 22. travnja 2021. 
  20. Ante Pavelić: "Hrvatsko pitanje", Prof. Hugh Agnew, Katedra za povijest, Sveučilište George Washington, USA |http://chnm.gmu.edu/history/faculty/kelly/blogs/h312/wp-content/sources/pavelic.pdf
  21. Lemkin, Raphael, 1900-1959. (2008). Axis rule in occupied Europe : laws of occupation, analysis of government, proposals for redress (2nd ed ed.). Clark, N.J.: Lawbook Exchange. str. 259, 613. ISBN 978-1-58477-901-8. https://www.worldcat.org/oclc/228300824 
  22. 22,0 22,1 22,2 Boško Zuckerman (15. prosinca 2010.). "Prilog proučavanju antisemitizma i protužidovske propagande u vodećem zagrebačkom ustaškom tisku (1941-1943)". Radovi : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 42 (1): 355–385. https://hrcak.srce.hr/63336 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  23. Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia (English-language edition ed.). Pittsburgh, Pa.. str. 115. ISBN 978-0-8229-4451-5. https://www.worldcat.org/oclc/924637455 
  24. Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia (English-language edition ed.). Pittsburgh, Pa.. str. 170. ISBN 978-0-8229-4451-5. https://www.worldcat.org/oclc/924637455 
  25. Alexander, Stella. (1987). The triple myth : a life of Archbishop Alojzije Stepinac. Boulder: East European Monographs. str. 71. ISBN 0-88033-122-4. https://www.worldcat.org/oclc/16902148 
  26. "Ustasha", Yad Vashem, Shoah Resource Center.
  27. McCormick, Robert B.. Croatia under Ante Pavelić : America, the Ustaše and Croatian genocide. London. str. sadržano u naslovu. ISBN 978-0-85772-535-6. https://www.worldcat.org/oclc/900783683 
  28. Samuel Totten, William S. Parsons (2009) (engl.). Century of genocide : critical essays and eyewitness accounts (3rd ed ed.). New York: Routledge. str. 430. ISBN 978-0-203-89043-1. https://www.worldcat.org/oclc/275169084 
  29. Ivo Goldstein. "Uspon i pad NDH". Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. srpnja 2011.. http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=10921 Pristupljeno 20. veljače 2011. 
  30. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 383-384. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  31. Lituchy, Barry M. (2006). Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia : analyses and survivor testimonies (1st ed ed.). New York: Jasenovac Research Institute. str. 68. ISBN 0-9753432-0-3. https://www.worldcat.org/oclc/76795535 
  32. "Osijek". www.jewishvirtuallibrary.org. https://www.jewishvirtuallibrary.org/osijek Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  33. Tomo Vukušić (21. rujna 2006.). "MOSTARSKI BISKUP ALOJZIJE MIŠIĆ (1912.-1942.) ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA (II.) Prilog proučavanju međucrkvenih i međunacionalnih odnosa*". Crkva u svijetu : Crkva u svijetu 41 (3): 326–341. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=37130 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  34. 34,0 34,1 "Danica, prvi ustaški logor u NDH". www.vecernji.hr. https://www.vecernji.hr/premium/danica-prvi-ustaski-logor-u-ndh-540688 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  35. 35,0 35,1 Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia (English-language edition ed.). Pittsburgh, Pa.. str. 265. ISBN 978-0-8229-4451-5. https://www.worldcat.org/oclc/924637455 
  36. Kallis, Aristotle A., 1970- (2009). Genocide and fascism : the eliminationist drive in fascist Europe. New York: Routledge. str. 236. ISBN 978-0-415-33960-5. https://www.worldcat.org/oclc/212375999 
  37. Bazyler, Michael J.,. Searching for Justice after the Holocaust : fulfilling the Terezin declaration and immovable property restitution. New York, NY. str. 83-85. ISBN 978-0-19-092307-5. https://www.worldcat.org/oclc/1076271101 
  38. Hillgruber, Andreas (njemački). Staatsmänner und Diplomaten bei Hitler. str. 611. ISBN 978-3763750832 
  39. Wansee, sudski spis sa suđenja u Nurembergu, NG-2568-G.
  40. 40,0 40,1 Lewinger, Yossef; Matkovski, Alexander (1990). Shelach, Menachem (urednik.). רמנחם שלח (עו'),"תולדות השואה: יוגוסלביה". חלק שני: פרק חמישי, "יאסנובאץ" [Povijest holokaustat: Jugoslavija] (na hebrejskom). Jeruzalem: Yad Vashem. Str. 153
  41. Božović, Branislav (srpski) (pdf). Jevejski zbornik 8, Specijalna policija i stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941.-1944.. str. 77-147. https://core.ac.uk/download/pdf/286765921.pdf 
  42. Horst Seferens, Soviet prisoners of war in Sachsenhausen concentration camp 1941-1945. Svezak 104, str. 38
  43. Wolfgang Benz (2009). Barbara Distel (ur.). ed (njemački). Der Ort des Terrors: Geschichte der nationalsozialistischen Konzentrationslager; Svezak 9: Arbeitserziehungslager, Ghettos, Jugendschutzlager, Polizeihaftlager, Sonderlager, Zigeunerlager, Zwangsarbeiterlager. München: C.H. Beck. str. 327. ISBN 978-3-406-52960-3. https://www.worldcat.org/oclc/58602670 
  44. Nataša Mataušić (2008.). "KONCENTRACIONI LOGOR JASENOVAC Fotomonografija". JUSP Jasenovac. http://znaci.net/00003/611.pdf Pristupljeno 5. siječnja 2021. 
  45. "JUSP Jasenovac, "Pitaju nas"". http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 Pristupljeno 5. siječnja 2021. 
  46. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 34, 50, 70, 71, 72, 137, 138, 166
  47. Bergholz, Max. (2016). Violence as a Generative Force.. Cornell University Press. str. 107-108. ISBN 1-5017-0588-1. https://www.worldcat.org/oclc/962413052 
  48. 48,0 48,1 Goldstein, Ivo,. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 115-121. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  49. Adriano, Pino,. Nationalism and terror : Ante Pavelic and Ustashe terrorism from fascism to the Cold War. Budapest. str. 193. ISBN 978-963-386-207-0. https://www.worldcat.org/oclc/1011548148 
  50. Korb, Alexander (2010). "A multipronged attack : Ustaša persecution of Serbs, Jews, and Roma in wartime Croatia". Eradicating differences : the treatment of minorities in Nazi-dominated Europe. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars. str. 145-163. ISBN 978-1-4438-2449-1. https://www.worldcat.org/oclc/768265335 
  51. 51,0 51,1 Dulić, Tomislav. (2005). Utopias of nation : local mass killing in Bosnia and Herzegovina, 1941-42. Uppsala: Uppsala Universitet. str. 253. ISBN 91-554-6302-9. https://www.worldcat.org/oclc/62092200 
  52. McCormick, Rob. "The United States' Response to Genocide in the Independent State of Croatia, 1941–1945". Genocide Studies and Prevention: An International Journal.
  53. 53,0 53,1 53,2 53,3 Goldstein, Ivo,. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 324. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  54. Škiljan, Filip (2005). "Akcija Crkveni Bok" (PDF). RADOVI – Zavod Za Hrvatsku Povijest: str. 335.
  55. Pavlowitch, Stevan K. (2008) (engl.). Hitler's new disorder : the Second World War in Yugoslavia. London: Hurst & Co. str. 34. ISBN 978-1-85065-895-5. https://www.worldcat.org/oclc/271872116 
  56. Nikica Barić. "Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece". Pilar : časopis za društvene i humanističke studije, Vol. XI No. 2, 2016.. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=276819 Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  57. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 359. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  58. Diana Budisavljević. "Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945.". Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002., str. 58, 59, 68-76. https://hrcak.srce.hr/54981 Pristupljeno 4. siječnja 2020. 
  59. "Logor u Sisku". JUSP Jasenovac. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5501 Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  60. "Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša" (engl.). autograf.hr. https://www.autograf.hr/tragedija-djece-s-kozare-istina-o-krvavoj-brutalnosti-ustasa/ Pristupljeno 19. prosinca 2020. 
  61. Goldstein, Ivo,. "Tragedija djece s Kozare". Jasenovac. [Zaprešić]. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  62. 62,0 62,1 "Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša" (engl.). autograf.hr. https://www.autograf.hr/tragedija-djece-s-kozare-istina-o-krvavoj-brutalnosti-ustasa/ Pristupljeno 19. prosinca 2020. 
  63. Spomen-područje Jasenovac
  64. Spomen-područje Jasenovac
  65. Avro Manhattan: "The Vatican's Holocaust" , Chapter IV (citirano na: http://www.reformation.org/holoc4.html)"
  66. "JUSP Jasenovac - ŽENE U KL JASENOVAC". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5519 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  67. "JUSP Jasenovac - ŽENE U KL JASENOVAC". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5519 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  68. "POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.". JUSP Jasenovac. http://jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  69. Encyclopedia of the Holocaust. New York. str. 739. ISBN 0-02-896090-4. https://www.worldcat.org/oclc/20594356 
  70. 70,0 70,1 Schwartz, Đuro. במחנות המוות של יאסנובץ, קובץ מחקרים כ"ה של יד-ושם "U jasenovačkom logoru smrti" (Na hebrejskom)
  71. Goldstein, Ivo,. The Holocaust in Croatia (English-language edition ed.). Pittsburgh, Pa.. str. 272. ISBN 978-0-8229-4451-5. https://www.worldcat.org/oclc/924637455 
  72. 72,0 72,1 72,2 72,3 72,4 72,5 72,6 Arhiva znaci.net. "Omladina u ustaškim logorima". http://www.znaci.net/00001/217_6.pdf
  73. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 154-156
  74. Ivor Fuka: LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI: Kako smo preživjeli Jasenova.], Lupiga.com, 27. travnja 2015., pristupljeno 24. kolovoza 2018.
  75. Goldstein, Ivo,. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 105. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  76. Политика. "Политика: Јаша Алмули: Ни нацистичка Немачка није имала Јасеновац" (sr-rs). Нова српска политичка мисао. http://www.nspm.rs/hronika/jasa-almuli-ni-nacisticka-nemacka-nije-imala-jasenovac.html?alphabet=l Pristupljeno 22. travnja 2021. 
  77. "JUSP Jasenovac - DOMINIK HINKO PICCILI (PIĆILI)". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6248 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  78. "JUSP Jasenovac - Tzv. Pićilijeva peć, logor III Ciglana Jasenovac, 1945.". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6249 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  79. Tauber, Eli (prosinac 2007.). "Još malo sjećanja na Jasenovac". Jevrejski glas 36: str. 7. https://www.jews.ba/1542701030-Glas_decembar_2007.pdf 
  80. "JUSP Jasenovac - JASENOVAČKI STRADALNICI". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5463 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  81. Edmund Glaise von Horstenau: "Ein General im Zwielicht: die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau", Böhlau Verlag, Wien, Austria, 1988, str: 166.
  82. Egon Berger: "44 mjeseca u Jasenovu", Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb: 1966, str:. 57
  83. "Historijska čitanka, Drugi svjetski rat" (PDF). http://www.cdsee.org/jhp/pdf/WorkBook4_bih.pdf Pristupljeno 20. travnja 2015. 
  84. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 154-156
  85. "JUSP Jasenovac - Svjedočenje Joke Nikolića iz Šarampova kod Čazme". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5724 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  86. 86,0 86,1 86,2 Dragan Štavljanin (30. travanj 2018.). "Ivo Goldstein: Istinu o Jasenovcu zna svatko tko želi". Radio Slobodna Europa. https://www.slobodnaevropa.org/a/ivo-goldstein-jasenovac-logor-/29198835.html Pristupljeno 5. siječnja 2021. 
  87. "POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.". JUSP Jasenovac. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Pristupljeno 5. siječnja 2021. 
  88. ZEMALJSKA KOMISIJA HRVATSKE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA (1946.). ""Zločini u logoru Jasenovac", str. 42, 60, 61, 64-68". http://digital.nub.rs/pdf/jasenovac.pdf. http://digital.nub.rs/pdf/jasenovac.pdf Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  89. Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946., digitalizirano na: Znaci.net, str. 31-34, 60-63, 137-142, 160-165
  90. Goldstein 2018, str. 590.
  91. 91,0 91,1 91,2 91,3 Goldstein 2018, str. 591.
  92. Goldstein 2018, str. 591-.
  93. Goldstein 2018, str. 597.
  94. Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy, ISBN 1-84065-092-3, strana LI
  95. "Jasenovac: Proboj u novi život". www.6yka.com. https://www.6yka.com/novosti/jasenovac-proboj-u-novi-zivot Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  96. Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia, Barry M. Lituchy, ISBN 1-84065-092-3, strana LII
  97. "Jasenovac: Proboj u novi život". www.6yka.com. https://www.6yka.com/novosti/jasenovac-proboj-u-novi-zivot Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  98. 31. SIJEČNJA 2013.
  99. "Jasenovac: Proboj u novi život". www.6yka.com. https://www.6yka.com/novosti/jasenovac-proboj-u-novi-zivot Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  100. "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9
  101. 101,0 101,1 Goldstein, Ivo,. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 603. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  102. 102,0 102,1 102,2 102,3 102,4 102,5 "Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (3)". Forum tjedni magazin - Forum.tm. https://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-3-6039 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  103. 103,0 103,1 103,2 103,3 "Jasenovac 1941. – 1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str. 98. ISBN 953-99169-0-9
  104. REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  105. Nenad Jovanović, Dragosavac: U Hrvatskoj je pobijedila kontrarevolucija, SKD Prosvjeta
  106. Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu, IKA, 3. rujna 2011., 13:46, IKA V – 134624/9
    "Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati"."
  107. “Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režim“, Vladimir Horvat, [1]Obnovljeni život, [2]Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.
  108. "Stepinac: Ne možete trijebiti ljude; Pavelić: Ti si magarac". Slobodna Dalmacija. 5. srpnja 2015.. http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/278903/stepinac-ne-mozete-trijebiti-ljude-pavelic-ti-si-magarac-i-balavac Pristupljeno 24. prosinca 2018. 
  109. 109,0 109,1 109,2 Ivo Goldstein. "Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi". issuu.com. https://issuu.com/z.uvanovic/docs/ivo_goldstein_holokaust_u_zagrebu_-_katoli_ka_crkv Pristupljeno 24. prosinca 2018. 
  110. 110,0 110,1 110,2 "Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota". tportal.hr. 11. studenoga 2018.. https://www.tportal.hr/kultura/clanak/ivo-goldstein-revizionisti-pokusavaju-hrvate-napraviti-kolektivno-odgovornim-za-zlocine-u-jasenovcu-a-to-je-civilizacijska-strahota-i-sramota-foto-20181111/print Pristupljeno 24. prosinca 3018. 
  111. Tomasevich 2001, str. 370.
  112. Tomasevich 2001, str. 564.
  113. Goldstein 2018, str. 564.
  114. Goldstein 2018, str. 567.
  115. Diana Budisavljević (29. studenoga 2002.). "Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945.". Fontes : izvori za hrvatsku povijest 08 (1): 13–171. https://hrcak.srce.hr/54981 Pristupljeno 8. siječnja 2021. 
  116. Phayer, Michael (2000). "Genocide before the Holocaust: Croatia 1941" (engl.). The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965. Indiana University Press. str. 35. ISBN 978-0-253-21471-3. https://books.google.com/books?id=aZTD96Upq9AC&newbks=0&hl=en 
  117. Croatia Under Ante Pavelic: America, the Ustase and Croatian Genocide, Robert McCormick, I.B. Tauris, London, 2014, str. 83.
  118. "JUSP Jasenovac - POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Pristupljeno 11. prosinca 2020. 
  119. "Operation Last Chance: Croatia", posjećeno 22. veljače 2015.
  120. "Holocaust Encyclopedia – Jasenovac", United States Holocaust Memorial Museum, pristupljeno 22. veljače 2015.
  121. Državna komisija, 1946, str. 62
  122. Biondich, Matt. "Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945 .". United States Holocaust Memorial Museum Center for Advanced Holocaust Studies: 38–39. https://www.ushmm.org/m/pdfs/Publication_OP_2002-06.pdf 
  123. Goldstein, Ivo (2018) (engl.). Jasenovac. Fraktura. str. 601. ISBN 978-953-266-987-9. https://books.google.com/books?id=tAI3wAEACAAJ 
  124. Arhiva znaci.net, http://www.znaci.net/00001/138_47.pdf
  125. 125,0 125,1 125,2 Hutinec, Goran. "Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje". www.jutarnji.hr. Jutarnji list. https://www.jutarnji.hr/globus/potrebno-je-zacepiti-nos-da-bi-se-ugazilo-u-kloaku-vukiceve-konstrukcije-da-je-jasenovac-mjesto-na-kojem-su-zrtve-same-izazvale-svoje-stradanje-7468782 Pristupljeno 3. siječnja 2021. 
  126. Milko Riffer. ""Grad mrtvih, Jasenovac", poglavlje: "Potemkinova sela" str. 82-85". http://znaci.net/00003/759.php?broj=79 Pristupljeno 5. sijecanja, 2021 
  127. "Theresienstadt: Red Cross Visit" (engl.). encyclopedia.ushmm.org. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/theresienstadt-red-cross-visit Pristupljeno 18. siječnja 2021. 
  128. Rothkirchen, Livia (1. siječnja 2006.) (engl.). The Jews of Bohemia and Moravia: Facing the Holocaust. U of Nebraska Press. str. 258. ISBN 978-0-8032-0502-4. https://books.google.com/books?id=Hx2xBWN3hX0C&newbks=0&hl=en 
  129. 129,0 129,1 129,2 129,3 Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 721-722. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  130. 130,0 130,1 "Preuveličavanje broja žrtava". RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA. Naslov izvornika War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Kollaboration by Jozo Tomasevich, Stanford University Press. Zagreb: EPH Liber. 2010. str. 810-813. ISBN 0804736154. http://www.znaci.net/00003/524.pdf Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. 
  131. Goldstein 2018, str. 49.
  132. Tomasevich, str. 381,404.
  133. Tomasevich, str. 401.
  134. 134,0 134,1 134,2 "Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota". https://www.tportal.hr/kultura/clanak/ivo-goldstein-revizionisti-pokusavaju-hrvate-napraviti-kolektivno-odgovornim-za-zlocine-u-jasenovcu-a-to-je-civilizacijska-strahota-i-sramota-foto-20181111 Pristupljeno 21. ožujka 2020. 
  135. Tomasevich, Jozo (2002) (engl.). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford University Press. str. 571. ISBN 978-0-8047-7924-1. https://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC 
  136. Ratko Perić (5. listopada 2017.). "Stepinčevi interventi kod Pavelića". Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe (3): 179–211. 10.47960/2712-1844.2017.3.179. https://hrcak.srce.hr/187173 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  137. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 400. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  138. Riffer, Milko (1946). Grad mrtvih: Jasenovac 1943. Nakladni zavod Hrvatske. str. 145. https://books.google.hr/books?id=wckBAAAAMAAJ&redir_esc=y 
  139. "44 mjeseca u Jasenovcu", Egon Berger. Sentia Publishing, 2016
  140. Biondich, Mark (2002) (engl.) (pdf). Roma and Sinti, Under-Studied Victims of Nazism. Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945. CENTER FOR ADVANCED HOLOCAUST STUDIES, UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM. str. 38-39. https://www.ushmm.org/m/pdfs/Publication_OP_2002-06.pdf 
  141. Goldstein, Ivo,. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 97. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  142. Goldstein, Ivo,. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 292. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  143. Goldstein, Ivo. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 409. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  144. Goldstein, Ivo. Jasenovac. [Zaprešić]. str. 470-471. ISBN 978-953-266-987-9. https://www.worldcat.org/oclc/1079365054 
  145. "Jasenovac". Museum of Tolerance. Simon Wiesenthal Center. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. svibnja 2006.. http://motlc.learningcenter.wiesenthal.org/pages/t034/t03448.html Pristupljeno 22. ožujka 2015. 
  146. Mihael Sobolevski; (1993) Suppressed truth - The war victims on the territory of former Yugoslavia 1941-1945; Časopis za suvremenu povijest, Vol. 25, No. 2-3, str. 112
  147. 147,0 147,1 Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 725. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  148. Tomasevich, Jozo, 1908-1994. (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 : occupation and collaboration. Stanford, Calif.: Stanford University Press. str. 726. ISBN 0-8047-3615-4. https://www.worldcat.org/oclc/45820953 
  149. "Renovation of Jasenovac Memorial Site". Jasenovac Memorial Site. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6484 Pristupljeno 22. ožujka 2015. 
  150. "Jasenovac Memorial Site – From the return of the museum inventory to the present day". Jasenovac Memorial Site. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6502 Pristupljeno 22. ožujka 2015. 
  151. "Propisi". Ministry of Culture. http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=78 Pristupljeno 22. ožujka 2015.. "Zakon o Spomen-području Jasenovac (NN 15/90; NN 28/90 Ispravak, NN 22/01)" 
  152. "How many victims were there of [sic Jasenovac Concentration Camp?"]. FAQs. Jasenovac Memorial Site. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619 Pristupljeno 22. ožujka 2015. 
  153. HINA (21. studenoga 2018.). "Predstavljena Monografija "Jasenovac" Ive Goldsteina". Večernji list. https://www.vecernji.hr/kultura/predstavljena-monografija-jasenovac-ive-goldsteina-1284197 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  154. Kasapović, Mirjana (26. ožujka 2018.). "Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina". Politička Misao : časopis Za Politologiju 55 (1): 7–32. doi:10.20901/pm.55.1.01. ISSN 0032-3241. https://hrcak.srce.hr/196775 
  155. 155,0 155,1 "Dunja Mijatović: Negiranje zločina u Jasenovcu opasan put" (sh). https://www.slobodnaevropa.org/a/29877282.html Pristupljeno 5. rujna 2020. 
  156. 156,0 156,1 "Croatian Book on Jasenovac Distorts Holocaust History" (engl.). 4. rujna 2018.. https://balkaninsight.com/2018/09/04/croatian-book-on-jasenovac-distorts-holocaust-history-09-03-2018/ Pristupljeno 5. rujna 2020. 
  157. "Jutarnji list - Glas Koncila objavljuje revizionističku 'nizanku' o Jasenovcu. O ustaškim klanjima nema ni slova". 18. srpnja 2020.. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/glas-koncila-objavljuje-revizionisticku-nizanku-o-jasenovcu-o-ustaskim-klanjima-nema-ni-slova-15008803 Pristupljeno 5. rujna 2020. 
  158. "Globus - KOLIKO NISKO MOŽE PASTI HRT? NIŽE NEGO ŠTO MISLITE Skandalozno pozivanje čovjeka koji negira zločinački karakter Jasenovca". 19. lipnja 2018.. https://www.jutarnji.hr/globus/koliko-nisko-moze-pasti-hrt-nize-nego-sto-mislite-skandalozno-pozivanje-covjeka-koji-negira-zlocinacki-karakter-jasenovca-7500075 Pristupljeno 5. rujna 2020. 
  159. "JUSP Jasenovac - MEĐUSTRUGOVI I USKOČKE ŠUME". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5967 Pristupljeno 12. veljače 2021. 
  160. 160,0 160,1 160,2 "JUSP Jasenovac - MEĐUSTRUGOVI I USKOČKE ŠUME". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5967 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  161. 161,0 161,1 "Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (3)". Forum tjedni magazin - Forum.tm. https://forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-3-6039 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  162. 162,0 162,1 "Globus - Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje". www.jutarnji.hr. 8. lipnja 2018.. https://www.jutarnji.hr/globus/potrebno-je-zacepiti-nos-da-bi-se-ugazilo-u-kloaku-vukiceve-konstrukcije-da-je-jasenovac-mjesto-na-kojem-su-zrtve-same-izazvale-svoje-stradanje-7468782 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  163. "Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava". web.archive.org. 25. studenoga 2005.. https://web.archive.org/web/20051125014140/http://www.vjesnik.hr/html/2005/04/23/Clanak.asp?r=tem&c=4 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  164. [http://www.znaci.net/00003/524.pdf Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. OKUPACIJA I KOLABORACIJA]. Zagreb: Novi Liber. 2010. str. 814, 815, 839 ,840 (815, 816, 840 i 841, u PDF dokumentu). ISBN 978-953-6045-58-7. http://www.znaci.net/00003/524.pdf Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  165. Benčić, Andriana. "Koncentravijski logir Jasenivac: Konfliktno ratno nasljeđe i osporavsni muzejski postav". Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.: 46. https://hrcak.srce.hr/207132 Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  166. Mihael Sobolevski. "SUPPRESED TRUTH - THE WAR VICTIMS ON THE TERRITORY OF FORMER YUGOSLAVIA 1941-1945str. 87-92 i 112-113". Časopis za suvremenu povijest, Vol. 25 No. 2-3, 1993.,. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=308060 Pristupljeno 9. siječnja 2021. 
  167. "Franje dostojno". Portal Novosti. https://www.portalnovosti.com/franje-dostojno Pristupljeno 17. siječnja 2021. 
  168. Goldstein, Ivo (2018) (engl.). Jasenovac. Fraktura. str. 889. ISBN 978-953-266-987-9. https://books.google.com/books?id=tAI3wAEACAAJ&newbks=0&hl=en 
  169. "O izučavanju holokausta u Hrvatskoj i hrvatskoj državotvornosti". Nova prisutnost : časopis za intelektualna i duhovna pitanja XIII (1): 105. 30. ožujka 2015.. https://hrcak.srce.hr/137033 Pristupljeno 16. siječnja 2021. 
  170. Schemo, Diana Jean (22. travnja 1993.). "Anger Greets Croatian's Invitation To Holocaust Museum Dedication". The New York Times. https://www.nytimes.com/1993/04/22/us/anger-greets-croatian-s-invitation-to-holocaust-museum-dedication.html?pagewanted=all&src=pm Pristupljeno 14. lipnja 2011. 
  171. 171,0 171,1 171,2 171,3 Geiger, Vladimir (21. listopada 2013.). "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)". Časopis Za Suvremenu Povijest 45 (2): 219. ISSN 0590-9597. https://hrcak.srce.hr/109878 
  172. "Suđenje u Münchenu: Kako je Vice Vukojević nasmijao sudnicu do suza". Narod.hr. 29. travnja 2015.. https://narod.hr/eu/sudenje-u-munchenu-kako-je-vice-vukojevic-nasmijao-sudnicu-do-suza Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  173. "Jutarnji list - Vice Vukojević: Židovi su upravljali Jasenovcem". 22. travnja 2009.. https://www.jutarnji.hr/naslovnica/vice-vukojevic-zidovi-su-upravljali-jasenovcem-3815754 Pristupljeno 19. rujna 2020. 
  174. "'Nisam izjavio da su Židovi u Jasenovcu sami ubijali sebe'". Dnevnik.hr. 28. travnja. 2009.. https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/nisam-izjavio-da-su-zidovi-u-jasenovcu-sami-ubijali-sebe.html Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  175. "JUSP Jasenovac - POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  176. Nenad Jovanović, „Dragan Cvetković: Jasenovac je paradigma stradanja“, Novosti, 699, Zagreb, 11.5.2013.
  177. Cvetković, Dragan (2019.). "GEOSTATISTIČKA ANALIZA LJUDSKIH GUBITAKA U KONCENTRACIONOM LOGORU JASENOVAC". Istorija 20 veka 1-2019. http://istorija20veka.rs/wp-content/uploads/2019/01/2019_1_05_cve_93-120.pdf Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  178. 178,0 178,1 "Andriana Benčić: Negatore Jasenovca treba kazniti". Novosti. 4. lipnja 2018.. https://www.portalnovosti.com/andriana-bencic-negatore-jasenovca-treba-kazniti Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  179. Vale, Giovanni (23. travnja 2019.). "The truth about Jasenovac". Osservatorio Balcani Caucaso Transeuropa. https://www.balcanicaucaso.org/eng/Areas/Croatia/The-truth-about-Jasenovac-194127 
  180. "LIST OF INDIVIDUAL VICTIMS OF JASENOVAC CONCENTRATION CAMP (ID: 45409)" (engl.). UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM. https://www.ushmm.org/online/hsv/source_view.php?SourceId=45409 Pristupljeno 23. ožujka 2021. god. 
  181. NIKOLA BANIĆ i NEVEN ELEZOVIĆ. [https://ieeexplore.ieee.org/stamp/stamp.jsp?tp=&arnumber=9306761 "TVOR: Finding Discrete Total Variation Outliers Among Histograms, str. 1826 i 1830"] (engl.). IEEE ACCESS, VOLUME 9, 2021. https://ieeexplore.ieee.org/stamp/stamp.jsp?tp=&arnumber=9306761 
  182. "Jasenovac" (engl.). encyclopedia.ushmm.org. https://encyclopedia.ushmm.org/content/fr/article/jasenovac Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  183. "Operation: Last Chance.CROATIA.OLC Activities.News-Other languages". swcjerusalem.org. https://swcjerusalem.org/oldsite/CROATIA_125-372.html Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  184. "Wiesenthal Center: Flowers at Jasenovac Concentration Camp Reminiscent of Symbol of Wartime Genocidal Ustasha Regime are an Insult to Camp's Victims and Croatian Anti-Nazi Partisans". www.wiesenthal.com. https://www.wiesenthal.com/about/news/wiesenthal-center-flowers-at.html Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  185. "Yugoslavia – Manipulations – With the Number of Second World War Victims", Hrvatski informacijski centar, 1993.
  186. Vladimir Žerjavić (Časopis za suvremenu povijest, Vol. 27 No. 3, 1995.). "Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću (v. osobito Tabela 10.)". https://hrcak.srce.hr/213638 Pristupljeno 6. siječnja 2019. 
  187. 187,0 187,1 Tomasevich 2001, str. 661-662.
  188. 188,0 188,1 Goldstein 2016, str. 223-235.
  189. Mark Biondich (2002). "Persecution of Roma-Sinti in Croatia, 1941–1945 (članak u zborniku)" (engl.). CENTER FOR ADVANCED HOLOCAUST STUDIES, UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM. https://www.ushmm.org/m/pdfs/Publication_OP_2002-06.pdf Pristupljeno 6. siječnja 2018. 
  190. 190,0 190,1 "JUSP Jasenovac - SPOMEN PODRUČJEJASENOVAC". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5021 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  191. "JUSP Jasenovac - LOGORSKO GROBLJE LIMANI". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5966 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  192. "JUSP Jasenovac - DONJA GRADINA". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5959 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  193. 193,0 193,1 "JUSP Jasenovac - STARA GRADIŠKA". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5960 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  194. "JUSP Jasenovac - UŠTICA". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5961 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  195. "JUSP Jasenovac - KRAPJE". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5962 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  196. "JUSP Jasenovac - BROČICE". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5969 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  197. Utilis d.o.o., Zagreb, www.utilis.biz. "JUSP Jasenovac - MLAKA". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5963 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  198. "JUSP Jasenovac - JABLANAC". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5964 Pristupljeno 21. prosinca 2020. 
  199. Vladimir Geiger (2013.). "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941–1945". hrcak.srce.hr. Časopis za suvremenu povijest, Vol.45, No.2.. str. str. 239. https://hrcak.srce.hr/file/161951 Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  200. "KOLIKO JE ZAISTA SRBA UBIJENO U JASENOVCU?" (srpski). VESTINET. 16. srpnja 2014.. http://www.vestinet.rs/info/koliko-je-zaista-srba-ubijeno-u-jasenovcu Pristupljeno 12. PROSINCA 2018. 
  201. Haris Ljevo (16. travnja 2018.). "UBOGI, PROVIDNI MILE: Dodik ponovo ponizio žrtve zločina u Jasenovcu; Bošnjake i Hrvate on, zapravo, želi..." (bosanski). Slobodna Bosna. https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/78049/ubogi_providni_mile_dodik_ponovo_ponizio_zrtve_zlochina_u_jasenovcu_a_on_bosnjake_i_hrvate_zapravo_zeli.html Pristupljeno 12. prosinca 2018. 
  202. Davor Dijanović (20. ožujka 2016.). "Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja". HKV. https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/23220-d-dijanovic-knjiga-koja-znanstveno-rusi-jasenovacki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrazivanja.html Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  203. Benčić, Andriana. "KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC: KONFLIKTNO RATNO NASLJEĐE I OSPORAVANI MUZEJSKI POSTAV". Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.: 46. https://hrcak.srce.hr/207132 Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  204. "D. Dijanović: Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja". Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. 20. ožujka 2016.. https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/23220-d-dijanovic-knjiga-koja-znanstveno-rusi-jasenovacki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrazivanja.html Pristupljeno 18. prosinca 2020. 
  205. "Nikolić: Sećanje na žrtve genocida je sveta obaveza", RTS 8. svibnja 2016.
  206. Tomislav Vuković (3. kolovoza 2017.). "DR. NIKOLA BANIĆ I DR. MLADEN KOIĆ O JASENOVAČKIM ŽRTVAMA Poimenični popis JUSP-a Jasenovac masovna je prijevara". Glas Koncila. https://www.glas-koncila.hr/dr-nikola-banic-i-dr-mladen-koic-o-jasenovackim-zrtvama/ Pristupljeno 11. siječnja 2021. 
  207. 207,0 207,1 Długoborski, Wacław (2000). Auschwitz, 1940-1945: central issues in the history of the camp. Oświęcim: Auschwitz-Birkenau State Museum. ISBN 978-83-85047-87-2. https://www.worldcat.org/title/auschwitz-1940-1945-central-issues-in-the-history-of-the-camp/oclc/45370501 
  208. "Documenting Numbers of Victims of the Holocaust and Nazi Persecution" (engl.). encyclopedia.ushmm.org. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/documenting-numbers-of-victims-of-the-holocaust-and-nazi-persecution Pristupljeno 27. siječnja 2021. 
  209. Vladimir Geiger. "Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, publicistici i javnosti nakon raspada SFR Jugoslavije – činjenice, kontroverze i manipulacije". Časopis za suvremenu povijest, Vol. 52 No. 2, 2020.. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=350228 Pristupljeno 11. siječnja 2021. 
  210. Roman Leljak: Prema podacima iz arhiva u Beogradu, u Jasenovcu su stradale 1654 osobe. Maxportal, 30. siječnja 2018. Pristupljeno 23.8.2018.
  211. 211,0 211,1 211,2 211,3 211,4 211,5 211,6 Vladimir Geiger (20. srpnja 2020.). "Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, publicistici i javnosti nakon raspada SFR Jugoslavije – činjenice, kontroverze i manipulacije". Časopis za suvremenu povijest 52 (2): 517–585. 10.22586/csp.v52i2.11253. https://hrcak.srce.hr/241240 Pristupljeno 20. siječnja 2021. 
  212. Andrija Tunjić (12. studenoga 2015.). "Vrijeme je za istinu o logoru Jasenovac". Vijenac, br. 566. https://www.matica.hr/vijenac/566/vrijeme-je-za-istinu-o-logoru-jasenovac-25030/ Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  213. Andrija Tunjić (12. studenog 2015.). "Vrijeme je za istinu o logoru Jasenovac". Vijenac MH, br. 566. https://www.matica.hr/vijenac/566/vrijeme-je-za-istinu-o-logoru-jasenovac-25030/ Pristupljeno 11. siječnja 2021 
  214. "Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci". Forum tjedni magazin - Forum.tm. https://forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-5849 Pristupljeno 20. siječnja 2021. 
  215. "JUSP Jasenovac - POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KL JASENOVAC 1941-1945.". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Pristupljeno 24. travnja 2021. 
  216. Feljton (3. veljače 2018.). "Ispovijest Olge Hebrang (1)". Žurnalist. https://www.zurnalist.online/blog/feljton/ispovijest-olge-hebrang-1/1073/ Pristupljeno 20. siječnja 2021. 
  217. "Podržite rad Društva!". Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. 22. veljače 2016.. https://drustvojasenovac.wordpress.com/podrzi-rad-drustva/ Pristupljeno 22. travnja 2021. 
  218. Krešimir (intervju s dr. Stjepanom Razumom) (29. siječnja 2021.). "Logor Jasenovac je komunističko-velikosrbski mit". Kamenjar.hr. https://kamenjar.com/logor-jasenovac-je-komunisticko-velikosrbski-mit/ Pristupljeno 18. siječnja 2021. 
  219. MilaN (18. siječja 2021.). "MR. MLADEN IVEZIĆ: Jasenovac – stožerna laž zločinačkog komunizma (intervju s Mladenom Ivezićem)". HU Benedikt. http://hu-benedikt.hr/?p=21965 Pristupljeno 18. siječnja 2021. 
  220. 220,0 220,1 Stjepan Razum. "Prikaz knjige"Ogoljela laž Jasenovca" autora S. Horvata i V. Markocija". Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/02/stjepan-razum-o-knjizi-ogoljela-lac5be-logora-jasenovac-vladimira-horvata-i-vladimira-mrkocija.pdf Pristupljeno 18. siječnja 2021. 
  221. Sedlar, Jakov (4. travnja 2016.), Jasenovac: Istina, Marija Brandvajer, Dragan Despot, Ivo Josipovic, Zdravko Macura, Tesla Film, https://www.imdb.com/title/tt5355524/, pristupljeno 22. travnja 2021. 
  222. Hockenos, Paul. "Croatia's Far Right Weaponizes the Past" (engl.). Foreign Policy. https://foreignpolicy.com/2016/05/06/croatias-far-right-weaponizes-the-past-ustase-hasanbegovic/ Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  223. Caucaso, Osservatorio Balcani e. "The truth about Jasenovac" (tal.). OBC Transeuropa. https://www.balcanicaucaso.org/eng/Areas/Croatia/The-truth-about-Jasenovac-194127 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  224. "Croatian Director Reported for Jasenovac Camp Film" (engl.). Balkan Insight. 15. srpnja 2016.. https://balkaninsight.com/2016/07/15/croatian-director-reported-for-jasenovac-camp-film-07-15-2016/ Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  225. "Sve laži Jakova Sedlara". Portal Novosti. https://www.portalnovosti.com/sve-lai-jakova-sedlara Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  226. HINA (07. travnja 2016.). "Sedlarov film 'Jasenovac – istina' povijest prikazuje selektivno i pokušava revidirati povijesne činjenice". Balkan Insight. https://www.vecernji.hr/kultura/sedlarov-film-povijest-prikazuje-selektivno-i-pokusava-revidirati-povijesne-cinjenice-1074400 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  227. "Zagreb Award For Jasenovac Film Director Draws Protests" (engl.). Balkan Insight. 20. travnja 2017.. https://balkaninsight.com/2017/04/20/zagreb-awards-controversial-film-director-04-19-2017/ Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  228. "Jutarnji list - SVEUČILIŠTE ZA 'FAKE NEWS' U svijetu u kojem Sedlar može biti cijenjeni režiser, a Čović uvaženi državnik, i Bandić može postati profesor emeritus". www.jutarnji.hr. 24. ožujka 2019.. https://www.jutarnji.hr/naslovnica/sveuciliste-za-fake-news-u-svijetu-u-kojem-sedlar-moze-biti-cijenjeni-reziser-a-covic-uvazeni-drzavnik-i-bandic-moze-postati-profesor-emeritus-8637134 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  229. Horvat, Vukić, Pilić, Matković. "Jasenovački logori – istraživanja" Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015, str. 176
  230. "Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima". Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (56): 333, 335. 19. prosinca 2014.. https://hrcak.srce.hr/131238 Pristupljeno 17. siječnja 2021. 
  231. Goldstein, Slavko. "Jasenovac – tragika, mitomanija, istina". Fraktura, Zagreb, 2016, ISBN 978-953-266-709-7, str. 73:
    Wikicitati „Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš”
  232. "JUSP Jasenovac - PITAJU NAS". www.jusp-jasenovac.hr. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 Pristupljeno 23. siječnja 2021. 
  233. Đorđe Mihovilović. Jasenovac 1945. – 1947. : fotomonografija 
  234. "Tribina: ‘Jasenovac 1945-1947. – fotomonografija’". Novosti. 5. lipnja 2017.. https://www.portalnovosti.com/tribina-jasenovac-1945-1947-fotomonografija Pristupljeno 16. kolovoza 2018. 
  235. Nataša Mataušić. KONCENTRACIONI LOGOR JASENOVAC: Fotomonografija. Zagreb: Javna ustanova Spomen područje Jasenovac. str. Str. 10, 18-23, 38-41, 72-76. http://www.znaci.net/00003/611.pdf Pristupljeno 16. kolovoza 2018. 
  236. Tomislav Vuković. "FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU (1)-(7) serija članaka, Glas Koncila br. 6 do 12 iz 2009.". http://www.pobijeni.info/userfiles/Fotokrivotvorine-o-Jasenovackom-logoru.pdf Pristupljeno 16. kolovoza 2018. 
  237. Davor Dijanović. [https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2016/03/dijanovic487_knjiga-koja-znanstveno-ruc5a1i-jasenovac48dki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrac5beivanja.pdf ""Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, Jasenovački logori – istraživanja', Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015.", v. fotografije na str. 16. i dalje"]. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2016/03/dijanovic487_knjiga-koja-znanstveno-ruc5a1i-jasenovac48dki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrac5beivanja.pdf Pristupljeno 12. prosinca 2018. 
  238. "Jutarnji list - USRED JASENOVCA POSTAVILI PLOČU S NATPISOM 'ZA DOM SPREMNI' Ustaški pozdrav u mjestu poznatom po ustaškom koncentracijskom logoru". www.jutarnji.hr. 3. prosinca 2016.. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/usred-jasenovca-postavili-plocu-s-natpisom-za-dom-spremni-ustaski-pozdrav-u-mjestu-poznatom-po-ustaskom-koncentracijskom-logoru-5341691 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  239. "Jutarnji list - Američki izaslanik za holokaust pozvao hrvatsku vladu da ubrza povrat imovine preživjelima holokausta". www.jutarnji.hr. 23. ožujka 2017.. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/americki-izaslanik-za-holokaust-pozvao-hrvatsku-vladu-da-ubrza-povrat-imovine-prezivjelima-holokausta-5806767 Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  240. "Više tisuća ljudi na alternativnoj komemoraciji u Jasenovcu" (sh). Radio Slobodna Evropa. https://www.slobodnaevropa.org/a/alternativna-komemoracija-jasenovac/28446106.html Pristupljeno 22. prosinca 2020. 
  241. Jasenovac (1945.), dokumentarni film, http://www.clipshack.com/Clip.aspx?key=39BCEE61D026B76A
  242. 242,0 242,1 242,2 242,3 "Skrivaju li Hrvati istinu o Jasenovcu? Na to pitanje odgovorili su nam hrvatski, ali i srpski povjesničari". www.jutarnji.hr. Jutarnji list. 6. ožujka 2021.. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/skrivaju-li-hrvati-istinu-o-jasenovcu-na-to-pitanje-odgovorili-su-nam-hrvatski-ali-i-srpski-povjesnicari-15055656 Pristupljeno 8. ožujka 2021.. "U razdoblju socijalizma snimljeno je i pet dokumentarnih filmova o Jasenovcu. Prvi već 1945. godine pod naslovom "Jasenovac". Svi ti filmovi prikazivali su se u Memorijalnom muzeju kao dopunska sredstva muzeološke prezentacije. U neovisnoj Hrvatskoj snimljena su tri filma na tu temu - "Jasenovački memento" Bogdana Žižića iz 2016. godine prošao je, nažalost, sasvim nezapaženo, te film o Diani Budisavljević, dok je film Jakova Sedlara "Jasenovac - istina" iz 2018. godine jeftini nacionalistički i propagandni uradak s nizom laži i manipulacija, kaže Mataušić." 

Literatura

Preuzeti su i prilagođeni tekstovi:

  • Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  • Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac – Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. – veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  • Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. – Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske poveznice