Ante Ciliga

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ante Ciliga

Ante Ciliga (Šegotići kod Vodnjana, 20. veljače 1898. - Zagreb, 21. listopada 1992.), bio je hrvatski političar, ljevičarski revolucionar, novinar i publicist. Dvadesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti komunistički aktivist te zatim disident. Djela su mu doživjela prijevode na svjetskim jezicima a posebice knjiga U zemlji velike laži koja je među ostalim prevedena i na japanski jezik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Ante Ciliga rodio se u Šegotićima kod Vodnjana na jugu Istre, 1898. godine. Gimnaziju je pohađao u Mostaru gdje je živio od svoje osme godine; iz te je gimnazije izbačen na početku I. svjetskog rata 1914. godine, zbog izražavanja protuastrijskih stavova. Nastavlja školovanje u pazinskoj gimnaziji iz koje je i opet istjeran 1915. godine zbog protuaustrijskih stavova. Nakon što cijelo njegovo selo Šegotići biva iseljeno zbog moguće izloženosti ratnim događanjima oko glavne austrijske ratne luke Pule, gimnaziju nastavlja i završava u Brnu 1917. godine, a 1918. godine upisuje Više gospodarsko učilište u Križevcima.

Godine 1919., ponesen idejama komunističke oktobarske revolucije u Rusiji, sudjelovao je u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici, a u svibnju iste godine ga jugoslavenska komunistička sekcija upućuje na ilegalan rad u Kraljevinu SHS-a, a u srpnju je sudjelovao u vojničkoj pobuni u Varaždinu. Godine 1921. Ante Ciliga sudjeluje i jedan je od organizatora revolucionarnih zbivanja protiv protiv fašističkog terora u Istri (Proštinska[1] i Labinska buna[2]).

Visoko školovanje pohađao je u Pragu i Zagrebu, a doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu, s temom "O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida. Kritika i obrana marksizma na području filozofije".

Bio je jedan od osnivača i urednik zagrebačkih novina Borba[3] - službenog glasila Komunističke partije, gdje se posebice posvetio raspravama o nacionalnom pitanju. Vodio je polemike i osuđivao je Simu Markovića i "marksističko-ekonomsku obranu srbijanske hegemonije", tražeći uspostavljanje federalne države, čije bi federalne jedinice raspolagale i svojim nacionalnim vojskama. U prosincu 1924. je tajnika oblasnog odbora (tj. sekretar oblasnog komiteta; sekretar je u komunističkoj nomenklaturi glavni voditelj određene ustrojbene jedinice) Komunističke partije Jugoslavije za Hrvatsku i Slavoniju.

SSSR i Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Već 1926. godine biva - kao talijanski podanik (naime njegova rodna Istra dolazi nakon I. svjetskog rata u sastav Kraljevine Italije) i osoba koja se bavi revolucionarnim radom - protjeran iz Kraljevine Jugoslavije. Odlazi u onda međunarodno izolirani Sovjetski Savez gdje je predavao na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina do 1928. godine; zajedno s grupom internacionalnih komunista u Moskvi sklonih Lavu Trockom (vođa opozicije Staljinu unutar Centralnog komiteta Ruske komunističke partije) zalaže se potporu prevratničkim težnjama malih naroda koji su u višenacionalnim državama nacionalno potlačeni. 1929. godine uhićen je zbog potpore Trockome i zatvoren u logor, a potom stavljen u konfinaciju. Odatle je pušten 1936. godine na temelju sporazuma Staljin-Mussolini, pošto je formalno bio talijanski građanin: dospijeva u Pariz.

U Parizu ga prima sam Trocki (inače, osnivač Crvene armije i jedan od vodećih Lenjinovih suradnika u provođenju revolucije; potom glavni Staljinov takmac u preuzimanju vlasti nakon Lenjinove smrti), te se na naslovnici pariškog trockističkog časopisa "Bjulleten oppozicii" (na ruskom jeziku) objavljuje u siječnju 1936. godine Ciligin članak "O represiji u SSSR-u", s novim i pouzdanim podacima o stanju u Rusiji. S Trockim se Ciliga ubrzo razilazi, čim šalje članak također i manjševičkom glasilu "Socialističeskij vestnik", s kojima su trockisti bili u zavadi.

U razradi svojih političkih uvjerenja, Ciliga ostaje ljevičar, međutim dolazi zaključka - za komunistu posve "heretičkog" - da jednopartijski sistem valja napustiti za korist višestranačja. Takav stav izlaže u većem broju članaka. Naposljetku ga na dojmljiv način iznosi u zapaženom djelu biografskog karaktera Au Pays du Grand Mensonge (U zemlji velike laži; na engleskome The Russian Enigma) iz 1938. godine - znatno prije nego što slično učiniti Aleksandar Solženjicin. Drugi dio svojih ruskih sjećanja objavljuje u kolovozu 1941. godine u knjizi Siberie, Terre de I'Exil et de I'Industrialisation. Valja opaziti da je 1930.-ih godina ljevičarska propaganda diljem Europe uspješno plasirala "retuširanu" sliku SSSR-a kao svojevrsnog radničkog "raja na zemlji"; idealne zemlje pravde i napretka - te je propaganda koju je totalitarni sovjetski režim nametao svojim podanicima, preuveličavajući svoje uspjehe i prikrivajući ružne aspekte života u komunizmu uspješno prenošena širom svijeta.

Naposljetku je 1940. godine Ciliga presjekao sve veze s marksizmom i radničkim pokretom.

Pad Francuske doživljava u Parizu. Potom se u prosincu 1941. godine vraća u Hrvatsku - sada već pod vlasti ustaša. Ustaške vlasti ga ubrzo po dolasku uhićuju; kao osobito važnog političkog zatvorenika posjećuje ga u zatvoru sam poglavnik Ante Pavelić. Iz istražnog zatvora Zagrebu upućen je u Jasenovac, pod smrtnom presudom. Iz Jasenovca je ipak pušten nakon godinu dana, 1. siječnja 1943. godine, na zalaganje bliskog Pavelićevog suradnika prof. Aleksandra Seitza. Ciliga je vjerovao da je to bilo zbog njegove knjige The Russian Enigma, objavljenje u Britaniji kasnih 1930.-ih godina; u trenucima kada je postala jasna mogućnost da Njemačka ipak izgubi u ratu, ustaše ga puštaju iz zatvora, zajedno s većom grupom masona i drugih "prosavezničkih elemenata".

U Jasenovcu je uspio završiti knjigu Štorice iz Proštine, knjigu pripovjedaka iz zavičajnog života Istre na proštinskom dijalektu.

Dobiva namještenje u uredu prof. A. Seitza. Vlasti toleriraju njegovo pisanje za zagrebačku "Spremnost", na glasu kao liberalni i čak "prosaveznički" list. Na Sveučilištu u Zagrebu drži predavanja o Rusiji. U lipnju 1944. godine dolazi u Berlin, odakle odlazi 1945. godine, u vrijeme kada se gradu približavaju Rusi. Njegovi hrvatski prijatelji u Berlinu sjećaju se da je i nadalje bio ljevičar, da su ga zanimali odnosi između nacionalsocijalista i radništva, te da je gajio iskreno divljenje prema Sjedinjenim Američkim Državama i gajio velike nade da bi oni mogli zaštititi Hrvatse i druge narode u tom dijelu Europe. Ima velike probleme s vidom, te moli druge osobe da mu čitaju.

Emigracija nakon 1945. godine[uredi VE | uredi]

Nakon Berlina, boravi Ciliga neko vrijeme u Bavarskoj i u Francuskoj okupacijskoj zoni (u dijelu Njemačke uz Rajnu), potom u Francuskoj i Italiji.

Odgovarajući na interes koji na Zapadu postoji za sada još moćniju Rusiju, objavljuje svoja biografska djela na raznim jezicima. Trajno se smješta u Rimu, gdje mu prihodi od izdavanja knjiga omogućuju skroman život - u vrijeme kada postaje praktički slijep. Nastavlja objavljivati knjige: "La Yougoslavie sous la Menace Interieure et Exterieure" ("Jugoslavija i unutarnji i vanjski pristup do nje") objavljuje 1951. i opet 1954. godine; potom dolaze i memoari "Sam kroz Europu u ratu" (Alone Across Europe in War). U emigraciji je nastavio s novinarskim radom surađujući u Biltenu Hrvatske demokratske i socijalne akcije, Na pragu sutrašnjice (kojima je bio i urednik), Hrvatskom listu i inima. U člancima koje piše u tom razdbolju posvećuje pažnju položaju hrvatskog naroda i Hrvatske u Jugoslaviji, te piše o odnosu SSSR-a prema hrvatsko-srpskim odnosima u Jugoslaviji. Također kritički piše o Titovom odnosu prema hrvatskom pitanju. Od 1980. do 1982. godine objavljuje je niz članaka u kojem temeljito obrađuje ta pitanja, za razdoblje prije Titove smrti i nakon nje.

O Titovom komunističkom režimu piše stvari koje imaju dramatičan prizvuk, kada dolaze iz pere dosljednog ljevičarskog intelektualca i bivšeg komunističkog revolucionara. U eseju "Tito nije uspio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji" (objavljen u zborniku simpozija "Hrvatskoj naciji u njezinoj borbi za slobodu i neovisnost.", održanog u Chicagu 1955. godine) iznosi ocjene: "Kao što je Staljinova Moskva naslijedila imperijalizam cara, tako je Titov Beograd naslijedio imperijalizam Pašića i kralja Aleksandra."; dokazuje da je "u stvari, Beograd želio i još želi steći imperijalističku jednakost s Moskvom: Titov režim prihvatio je dominaciju velikoruskoga imperijalizma nad narodima SSSR-a, te je za sebe želio priznavanje dominacije velikosrpskog imperijalizma nad narodima Jugoslavije i Balkana"; na drugom mjestu u eseju u eseju on napominje da Srbi "ne posjeduju one brojčane, geografske, ekonomske, tehničke, kulturne ili političke prednosti koje ... Rusi imaju nad narodima SSSR-a. Srbi i neupućeni koji u Titovoj Jugoslaviji vide 'mali SSSR' ne uočavaju dovoljno dobro slabost te države.".

U vrijeme kada 1974. u Rimu počinje izlaziti časopisa "Na pragu sutrašnjice" (On the Threshold of the Future; časopis na hrvatskom jeziku poslije izlazi u Švedskoj) i gdje Ciliga objavljuje iznimno važne dokumente o povijesti Komunističke partije jugoslavije te o hrvatskoj i južnoslavenskoj politici, Ciliga postaje prominentan u političkome životu hrvatske dijaspore.[4]

Povratak u domovinu i smrt[uredi VE | uredi]

Za višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine - sada u vrlo odmakloj dobi od 92 godine - vratio se A. Ciliga u domovinu.

Tijekom svoga dugog političkog i novinarskog života Ante Ciliga je često morao pisati pod pseudonimima, među kojima su: A.A., Baltić, Genčić, Istrijanac, Jagić, Josip Kovač, Mbt, Mt, Mvg, Tone Proštinar, Tone Valić, Rošić, Anton Antonovič Zadvornij i dr. Svojim djelima ušao je u antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca Šimuna Šite Ćorića.

Umro je u Zagrebu 21. listopada 1992. godine.

Djela[uredi VE | uredi]

  • U zemlji velike laži, (Au pays du grand mensonge) Pariz, 1938. (2007., na hrv. prevedeno s francuskoga, preveo Predrag Raos)
  • Ruska enigma, (The Russian Enigma), London, 1940., 1942., 1973., 1980.
  • The Kronstadt Revolt, London, 1942. (franc. izd. L’insurrection de Cronstadt, Le Prolétaire, Lyon, 1946.)[5]
  • Deset godina u Sovjetskoj Rusiji, Zagreb, 1943.
  • Štorice iz Proštine, Zagreb, 1944. (izdato pod pseudonimom Tone Valić)
  • Komunistička stranka, Zagreb, 1944.
  • Lenjin i revolucija, (Lénine et la Révolution), Pariz, 1948.
  • Sibirija, zemlja izgnanstva i industrijalizacije, 1950.
  • U sjeni Moskve: nacionalizam i komunizam u hrvatsko-srpskom sporu, 1951.
  • Jugoslavija pred unutarnjom i vanskom opasnošću, Pariz, 1952.
  • Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom?, Pariz, 1952.
  • Sam kroz Europu u ratu (1939-1945), Pariz, 1954., Rim, 1978.
  • Kriza režima u Titovoj Jugoslaviji, (Crise d'Etat dans la Yougoslavie de Tito), Pariz, 1974.
  • Deset godina u zemlji zbunjujuće laži, (Dix ans au pays du mensonge déconcertant), Pariz, 1977.
  • Jugoslavenski labirint, 1983.
  • Poslije Rusije 1936-1990, (Apres la Russie 1936-1990), Pariz, 1994.
  • Sve i odmah, Mainz-Washington-Toronto-Lund-Zagreb, 1998.
  • Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća, Zagreb, 2001. (odabrao i za tisak priredio Branimir Donat)
  • Jasenovac: ljudi pred licem smrti, Zagreb, 2011.[6]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Proštinska buna. istrapedia.hr. pristupljeno 10. srpnja 2010.
  2. Labinska republika. istrapedia.hr. pristupljeno 10. srpnja 2010.
  3. Ante Ciliga. povijest.net. pristupljeno 11. srpnja 2010.
  4. Ante Ciliga (1898-1992): život na povijesnim raskrižjima, Stjepan Schwarz, Društvena istraživanja, br. 2.-3. (16.-17.) (1995.), str. 315-339
  5. (engl.), (fr.) archive.org: L'insurrection de Cronstadt, pristupljeno 19. lipnja 2013.
  6. Večernji list: Knjige o povijesti. Razorna sjećanja Ante Cilige na logoraške dane u Jasenovcu, pristupljeno 24. studenoga 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]