Branimir Jelić
Branimir Branko Jelić (Donji Dolac kraj Omiša, 28. veljače 1905. – Berlin, 31. svibnja 1972.) bio je hrvatski političar, liječnik i publicist.
Branko Jelić rodio se Donjem Docu kraj Omiša 1905. godine. Rodio se kao četvrto dijete od osmero u obitelji Ike (Ivana) Jelića i Ive Jelić rođ. Simunić.[1] Pučku školu pohađa u rodnom mjestu od 1911. do 1915. godine a u Splitu klasičnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1923. godine. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagrebu gdje upisuje studij medicine i ostaje sljedećih pet godina. Već od đačkih dana djeluje politički a djelovanje nastavlja i u Zagrebu tijekom studija.[1] Jelić se aktivirao u Hrvatskoj pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke prava od 1926. godine kada je pokrenut i njezin organ Starčević. Početkom listopada 1928. godine osnovano je društvo Hrvatski Domobran koje je pod plaštom legalnog športskog društva trebalo vježbati omladince za ilegalne borbene akcije.[2] Ne dobivši dozvolu za legalno djelovanje društvo ipak nastavlja potajno okupljati omladince i pripremati ih za terorističke aktivnosti.[2]
Iz knjige Hrvoja Matkovića Povijest Nezavisne Države Hrvatske: "Aktivnost pravaške omladine došla je do izražaja u demonstracijama 1. decembra 1928. povodom proslave 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebačke katedrale, u trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu. Kada je policija uhitila dva omladinca (sudionika incidenta), te ih sprovodila do policijske postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata i krvoprolića. Organizatori te akcije Branimir Jelić i Gustav Perčec tada su ilegalno napustili zemlju."[2]
Nakon organiziranja demonstracija Jelić odlazi u Graz gdje nastavlja i završava studij medicine.
Jelić se u emigraciji priključio pokretu Ante Pavelića i dobiva položaj poglavnog pobočnika i mogućnost političkog djelovanja među hrvatskim iseljenicima u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi.[3] U jednom od svojih zapisa bilježi osobno viđenje prijelomne odluke o novom pokušaju internacionalizacije hrvatskog pitanja i odlasku u političku emigraciju: "Vodstvo hrvatskog domobranskog pokreta odlazi u inozemstvo, da od tamo vodi daljnju borbu, jer je to u domovini zakonito bilo nemoguće. Borba izmedju krvavog Aleksandar-Živkovićevog režima i domobranskog pokreta, koji se onda prozvao domobransko-ustaški, biva sve žešća i dobiva čisto revolucionarni karakter."[3] Kasnije Jelić odlazi u Južnu Ameriku gdje organizira Hrvatski Domobran, zatim to isto čini i u Sjevernoj Americi.[1] Po drugom dolasku u SAD u veljači 1939. godine biva interniran 56 dana a nakon kampanje američkih Hrvata i nekih američkih političara, otvorenog pisma predsjedniku SAD-a Franklinu D. Rooseveltu bio mu je dopušten ulazak u SAD.[3] U listopadu 1939. godine prilikom povratka u Europu britanske tajne službe skidaju ga s talijanskog broda Conte di Savoia[4] u Gibraltaru i interniraju na otoku Man u Irskom moru, gdje je, uz povremena prebacivanja u druga mjesta zatočenja, boravio od lipnja 1940. godine[4] do prosinca 1945. godine.[3]
Nakon Drugog svjetskog rata Jelić nastavlja političku djelatnost i borbu za samostalnu Hrvatsku.
Godine 1949. dolazi u Njemačku, u München, gdje 1950. godine osniva Hrvatski narodni odbor te počinje izdavati novine Hrvatska Država.[1] Kao predsjednik HNO sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu održanom u New Yorku od 29. kolovoza do 2. rujna 1962. godine, iz kojega proizlazi prvo Hrvatsko narodno vijeće pod predsjedanjem dra Ibrahimbega Džinića.[1]
Povjesničar dr. Jere Jareb je prikupio, uredio i bilješkama popratio Jelićeve pisane uspomene i memorijalne članke te ih objavio kao Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, 1982. godine.[1]
Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Beograd je razmišljao o ubojstvu Branka Jelića, Milan Stojadinović u svojim je memoarima napisao kako je knez Pavle Karađorđević namjeravao zatražiti od Hitlerove vlade izručenje Jelića, da bi ga, prilikom transporta za Jugoslaviju, izbacili iz zrakoplova negdje nad Karavankama u Sloveniji.[5] Nakon pokušaja otmice 1950. godine u Düsseldorfu i atentata 10. rujna 1970. godine u Berlinu, kada je lakše ranjen od postavljenog eksploziva, UDBA organizira drugi pokušaj bombaškog atentata, 5. svibnja 1971. godine, postavljajući bombu pred ulazom u Jelićevu liječničku ordinaciju.[5] Jelić je zadobio teže ozljede na nogama i desnom ramenu a njegova tajnica Waltraud Gorski zadobila je lakše povrede. Prebačen je u berlinsku bolnicu gdje je dva dana kasnije, 7. svibnja 1971. godine, ponovno pokušan atentat na njega.[5] Dragica Jeremić pokušala je ući u Jelićevu bolesničku sobu ali je od policije spriječena a kod nje je pronađen pištolj s prigušivačem i nekoliko ručnih bombi.[5] Nakon izlaska iz bolnice Jelić se odselio na sigurnije područje, u München, a umro je 31. svibnja 1972. godine od posljedica trovanja.[5]
Nalogodavci i počinitelj zločina još nisu procesuirani.
Članci objavljeni u Hrvatskoj reviji
[uredi | uredi kôd]- Memorandum Hrvatskog Narodnog Odbora u Münchenu Predsjedniku 6. Skupštine Ujedinjenih Naroda, sv. 2., str. 159-165. (Dokumenti), 1952.
- Za jedinstvo hrvatske emigracije, sv. 3., str. 195-197., 1952.
- Prigodne uspomene. Povodom 25.-god. Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu. U spomen pok. Ivanu Žuvaniću i inž. Ivanu Marion Kolusiu. Sv. 4., str. 531-534., 1955.
- Tko je odgovoran za Bleiburg? Razgovor dra Branimira Jelića i dra Jure Petričevića. Sv. 2-4., str. 382-385., 1966.
- ↑ a b c d e f Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 200.-201.
- ↑ a b c Hrvoje Matković: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Drugo, dopunjeno izdanje, Zagreb, 2002., str. 11., preuzeto 29. veljače 2012.
- ↑ a b c d Politički zatvorenik: Dr. sc. Stjepan Matković: Narušeni "američki san": nepoznati prilog o radu dr. Branimira Jelića[neaktivna poveznica], preuzeto 29. veljače 2012.
- ↑ a b (engl.) MI5: Branimir Jelić, preuzeto 29. veljače 2012.
- ↑ a b c d e Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava: Poratne žrtave državnog terora SFRJ u inozemstvu Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. kolovoza 2016. (Wayback Machine), str. 16.-17., safaric-safaric.si, preuzeto 5. ožujka 2012.