Branko Dragišić

Izvor: Wikipedija

Branko Dragišić (Rujevac na Banovini, 27. studenog 1896.Zagreb, 5. veljače 1947.), hrvatski pedijatar srpskog podrijetla, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Otac mu je bio pravoslavni svećenik. Imao je petero braće i jednu sestru.

Nakon što je osnovnu školu završio u rodnom mjestu, gdje mu je službovao otac, gimnaziju je pohađao u Petrinji i Srijemskim Karlovcima.

Zbog suradnje s velikosrpskom organizacijom Mlada Bosna, involviranom u terorističke akte, osuđen je na smrt, ali je pomilovan te upućen na vojnu službu. Zarobljen je na bojištu u Galiciji, te je interniran u Sibiru. Bježi preko kineske pustinje Gobi, te uspijeva brodom doći do Grčke, gdje se na Solunskom frontu pridružuje srbijanskoj vojsci. Kao srpski vojnik, teško je ranjen u glavu.

Nakon I. svjetskog rata, završava 1924. godine studij medicine u Čehoslovačkoj. Od 1934. godine je docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 1939. je u zvanju izvanrednog profesora, za za predmet Higijena dječjeg doba.

Godine 1939. objavljuje tri rada o endemskom sifilisu u Bosni, te opširan izvještaj pod naslovom "Endemijski sifilis kod djece u Bosni". Za vrijeme terenskog rada u Bosni se i zarazio infekcijom dizenterije; od njenih poslјedica duže je patio.

Iste godine u suradnji s dr. Ernestom Majerhoferom objavljuje udžbenik "Pedijatrija", a naredne godine radove: "Opće smjernice zaštite djeteta na selu", "Meningitis cerebrospinalis epidemica", "Naša iskustva kod pilerospasma dojenčadi" i "Indikacije i kontraindikacije klime našeg mora kod dečjih bolesti".

Nakon uspostave NDH je umirovljen, ali nastoji ostati aktivan, te se bilježe njegova predavanja u masonskoj loži u Zagrebu 1941. i 1942. godine.[1]

Godine 1942. je upućen za liječnika u Domu za djecu Jastrebarsko - ustanovu koju efektivno i osniva u suradnji s Akcijom Diane Budisavljević. Upravu ustanove i rad u njoj ubrzo preuzimaju Sestre milosrdnice, a dr. Dragišić nastavlja djeci pružati medicinsku skrb, zajedno s liječnicima Brankom Davilom i Karlom Weissmannom.[2][3]

Nakon kraja rata, od lipnja 1945. godine je redovni profesor na Katedri pedijatrije Medicinskog fakulteta u Zagrebu.[4]

Bio je član uredničkog odbora "Liječničkog vjesnika", tajnik i kasniji potpredsjednik Društva pedijatara Hrvatske, kao i Jugoslavenskog pedijatrijskog društva.[5]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Robert Bajruši. 6. srpnja 2013. KONAČNI POPIS HRVATSKIHMASONA 20. STOLJEĆATito nije bio slobodni zidar. Jutarnji list. Pristupljeno 15. listopada 2019.
  2. Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (1.). Narod.hr. 20. kolovoza 2016. Pristupljeno 15. listopada 2019.
  3. Igor Vukić. Glas čovječnosti iz Ministarstva udružbe. Novosti. Pristupljeno 26. veljače 2011.
  4. Dnevnik Diane Budisavljević, Polemos, Zagreb, 2003, str. 65, 76, 101, 126
  5. Poznati Banijci: Liječnik Branko Dragišić. Banija.rs. 22. siječnja 2016. Pristupljeno 15. listopada 2019.