Cetin

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Cetin
Cetinska tvrđava

Tvrđava Cetin nalazi se 5 km južno od Cetingrada, iznad naselja Podcetina. Tko je sagradio ovu tvrđavu, kada je sagrađena i po kojim kriterijima je odabrana ova lokacija, nije poznato. Rimski natpisi na kamenim pločama (koje su vjerojatno završile u bečkom muzeju) su dokaz da su Cetinom nekad davno vladali Rimljani, odnosno da je Cetin tada postojao.

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

U neposrednoj blizini tvrđave nalaze se dosta viša brda, što je dokaz da graditelji nisu znali za topnička oružja. Pokraj tvrđave u prošlosti je vjerojatno vodio važan stari prometni put koji je povezivao sjeverne dijelove Hrvatske s Primorjem, još za hrvatskih narodnih vladara. U kasnijim fazama srednjeg vijeka ovuda je prolazila također važna cesta, koja je vodila iz slovenskih krajeva prema Bosni. Križala se s drugom važnom cestom kod nedalekog Klokoča. Ta druga cesta spajala je Senj i Modruš s Karlovcem i Siskom. Sve je to pogodovalo da se ovdje razvije veliki srednjovjekovni grad i važno trgovište, kojem je zbog osiguranja trebala utvrda.[1] Istočno od Cetingrada je rječica Ruševica.

Izgled[uredi VE | uredi]

Cetinska utvrda postoji još od 14. stoljeća. Malo se zna o prvobitnom izgledu, zbog dugotrajne napuštenosti, zbog izostanka tlocrta, planova i dugotrajne turske vlasti. [2] U stara je vremena grad bio jako utvrđen. Oko njega su bili dvostruki obrambeni bedemi visoki 18 metara. Na njima su bile kule i osmatračnice.[3] Izgledom je posvema drugačija od hrvatskih utvrda i zamkova. Poznato je da je na sjeverozapadu još prije Turaka bio bastion, Lenkovićev bastion. Ali-paša Bosanski da je sagraditi Hergarsku kulu 1739., a Mehmed-paša glavnu kulu Drenđulu (pregrađena i nadograđivana stara srednjovjekovna branič-kula) 1756./1757. Polukula i okruglih kula nema, nego višekutni bastioni, oni koji se grade u 16. st. kojima su sklonost pokazivali osmanski graditelji. Osmanski bastioni ("tabije") građeni su na mjestu starih dijelova utvrde.[2] Begova tabija bila je kod ulaza na sjeveroistoku, na jugu Nebojša. Do nje je bio pašin stan, a do njega Hergarska tabija. Hergarska je bila na zapadu kod tzv. ciganskih vrata. Kroz njih se ulazilo u predvorje. Stara predturska Lenkovićeva tabija bila je na sjeverozapadu. Mošeja se nalazila pred glavnim ulazom. Nastambe stanovnika bile su oko Drenđule, glavne kule s drvenim čardacima. Nakon oslobođenja sačuvalo se više dokumentacije, a iz zadnjih dana postoji fotografija. Polovicom 19. stoljeća unutar utvrde je velika krajiška vojarna. Radikalno pretvaranje u vojarnu dosta je oštetilo utvrdu. Kao i u turskim vremenima, ovdje je bilo sjedište visokog vojnog zapovjednika. Sve do 1860. bila je boravištem vojnog zapovjednika Korduna. Fotografija iz 1866. zabilježila je gradski zid s kruništem ispred Drenđule, a desnog od njega ulaz s pokretnim mostom i Begova tabija. Uskoro je utvrda prodana i razorena po nalogu krajiške uprave. [2]

Povijest[uredi VE | uredi]

Župa Svih svetih prvi put se spominje 1334. godine. Kralj Žigmund Luksemburški godine 1387. u znak zahvalnosti darovao je Cetin i još neke posjede knezu Ivanu Krčkom.

Srednji vijek bio je razdoblje najvećeg procvata Cetina. Pokraj velebne tvrđave, najveće na širem području tadašnje središnje Hrvatske, nalazili su se veliki franjevački samostan i nekoliko crkava (sv. Mirka, stara crkva Marijina Uznesenja). Vodoopskrba je išla sa Kloštarskog vrela neposredno pod cetinskim zidinama.[3] Nagađa se da je možda je upravo u relativno sačuvanom dijelu utvrde bio najprije franjevački samostan u kojem je održan Cetinski sabor.[1]

U to vrijeme Cetin je bio u posjedu Frankopana. U 15. stoljeću nastao je njihov ogranak poznat pod nazivom Frankopani Cetinski. Ivan Frankopan Cetinski poginuo je u Bitki na Krbavskom polju, a njegov brat Grgur i sin Franjo Frankopan postali su kaločki nadbiskupi. S njima je ogranak izumro, a Cetin je prešao u ruke Frankopana Slunjskih.

U hrvatskoj povijesti Cetin je odigrao važnu ulogu. Poslije poraza u Mohačkoj bitki između ugarsko-hrvatskih i turskih snaga 1526. godine, dolazi do rasula u tadašnjem Ugarskom-Hrvatskom kraljevstvu. Krajem godine na saboru u Cetinu sastao se jedan dio hrvatskoga plemstva i 1. siječnja 1527. god. izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Tom je prilikom grb s kvadratima prvi put korišten na hrvatskom državnom dokumentu. Novi kralj je obećao da će braniti sve povlastice, prava i slobode Kraljevine Hrvatske i njezinih stanovnika, te ih materijalno i vojno pomagati u boju za obranu od Turaka. Od tada je sudbina Hrvata skoro 400 godina usko povezana s Austrijom, a cetinska tvrđava se našla na braniku hrvatske domovine.

U stoljetnim bitkama s Turcima tvrđava je teško oštećena i postala je gotovo neupotrebljiva. U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu pohranjene su dvije kamene ploče koje svjedoče o popravku tvrđave u 18. stoljeću dok je bila pod turskom vlašću. Nekoliko je puta mijenjala vlasnika. Premda granična i služila za obranu, upravo su ju hrvatske i austrijske snage učestalo rušile, vodeći se tad raširenom strategijom rušenja napuštenih utvrda, da ne bi poslužile neprijatelju.[1]

Osmanlije su prvi put zauzele godine 1536., ali nakratko. Temeljito ga obnavljaju. Pod vlast Habsburške Monarhije opet je 1578. kad ga je preuzeo kralj Rudolf. Habsburške snage su srušile Cetin[2] (1584.)[4] 1586. godine. Napušten je kao ruševina. Osmanlije su ponjale dobro važnost Cetina kao oslon kod njihova četovanja i napadanja na krajinu, te kao utočište i obramba iza stradanja.[4] Dogodio se ugovor Frankopana i bosanskog paše, da će cetinska utvrda ostati pusta. Dogovoreno se nije poštovalo u potpunosti, a naposljetku je napuštena 1596. godine. Po dopuštenju Vuk Frankopan 1638. minirao je utvrdu.[2] Osmanlije nisu propustili unatoč ustanovam primirja od g. 1635 opet ga zauzeti i učvrstiti.[4] Oštećenu je utvrdu oslobodio Gašpar Frankopan i ponovo ju srušio. Osmanska se vlast stabilizira od 1670., unatoč čestim opsadama carske austrijske vojske. Godine 1739. vezir-paša Ećimović popravio je i dodatno utvrdio utvrdu.[2] Cetin je namislio uzeti general Laudon 1789. godine, no 1790. je godine general Wallisch krenuo pod Cetin. Snage su stigle do napogled grada 23. lipnja. Odmah su stali namješćati bitnice i sipati vatru na grad. 20. srpnja austrijske su snage krenule u juriš. Prvi, koji se popne kroz provale i dopre do glavne kule Drenđule, zapalio je grad, koji je za pol sata sav bio u ognju. Turske su se snage povukle u neredu uz gubitke. Cetin je gorio četiri dana i izgorili su svi drveni objekti.[4] Tako su 1790. god. austrijske čete pod zapovjedništvom generala Walischa konačno su vratile Cetin u sastav Habsburške monarhije (Vojna krajina). Za zasluge u bitci, koja je trajala mjesec dana, više časnika je odlikovano. Svištovačkim mirom potvrđen je status Cetina, kao i Drežnika koji je oslobođen u isto vrijeme. 1809. godine, na poticaj Francuza, Turci su ponovo zauzeli Cetin,[2] ali su ga već 1810. morali napustiti pod prijetnjom maršala Marmonta, upravitelja Ilirskih provincija. U povijesnim zapisima iz tog vremena umjesto imena Cetin upotrebljava se naziv Czettin. Osmanlije su neuspješno opsjele grad 1813. i 1814. godine.[2]

Krajem 19. stoljeća, poslije austrijskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine, sva administrativna i upravna vlast iz Cetina je preseljena u novo naselje Vališ Selo (nazvano po austrijskom generalu,[3] današnji Cetingrad), a cetinska tvrđava ostala je napuštena i zaboravljena. Ostaci zidina i gomila kamenja su danas jedini i nijemi svjedoci o burnoj prošlosti impozantne cetinske tvrđave.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Radoslav Lopašić: Oko Kupe i Korane, Matica Hrvatska, 1895, Zagreb
  • Dr. Milan Kruhek: Cetin, grad izbornog sabora Kraljevine Hrvatske 1527, Karlovačka Županija, 1997, Karlovac
  • Iz memoara maršala Marmonta: ilirske uspomene 1806-1811, Čakavski Sabor, 1977, Split

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Časopis Građevinar Branko Nadilo: Utvrde. Pregled utvrda južnog Korduna i ruševine Cetingrada, 54 (2002) 11, str. 695
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Časopis Građevinar Branko Nadilo: Utvrde. Pregled utvrda južnog Korduna i ruševine Cetingrada, 54 (2002) 11, str. 693-694
  3. 3,0 3,1 3,2 Općina Cetingrad Službene stranice Povijest Cetingrada (pristupljeno 1. ožujka 2017.)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Arhinet Ivan Standl: Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Cetin. (pristupljeno 1. ožujka 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 45°08′18″N 15°43′53″E / 45.13831°N 15.73148°E / 45.13831; 15.73148