Vojna krajina
Ovo je glavno značenje pojma Vojna krajina. Za druga značenja pogledajte Vojna krajina (NDH).
Ovaj članak dio je niza o |
|
Hrvatska prije Hrvata
Rana povijest Hrvata
Srednji vijek
Habsburška Monarhija
Prvi svjetski rat
Versajska Jugoslavija
Drugi svjetski rat
Socijalističko razdoblje
Neovisna Hrvatska
|
Vojna krajina ili Vojna granica (njemački Militärgrenze), naziv za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija i koje je poslije preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju. Trajala je od potpisivanja Cetingradske povelje 1. siječnja 1527., kad je bila u nadležnosti Hrvatskog sabora, reformiran i proširen 1553. godine, čija je nadležnost prebačena na Dvoransko ratno vijeće u Grazu do 15. srpnja 1881. zbog Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1875.
Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata. U europskoj povijesti poznata je ne samo kao zaseban politički, nego i kao vojnički, gospodarski i društveni fenomen.
Zametkom Vojne krajine mogu se smatrati vojnoustrojbene mjere kralja Matije Korvina protiv Osmanlija. Stvaranjem Jajačke, Srebreničke i Šabačke banovine, Korvin je štitio južnu Mađarsku i Slavoniju, no središnja je Hrvatska i dalje ostala nezaštićena. Kako bi to otklonio, 1469., po uzoru na osmanlijske kapetanije u Bosni, osniva Senjsku kapetaniju. Zbog nedovoljno snažne i nedovoljno organizirane obrane te sustavnih pljačkaških pohoda i osmanlijskih osvajanja, Hrvatska je tijekom XVI. stoljeća svedena na «ostatak ostataka».
Izborom habsburškog nadvojvode Ferdinanda za hrvatskoga kralja, 1. siječnja 1527. godine, počinje razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenog sustava. Iako vladar na sebe preuzima sasvim određene obveze u obrani Hrvatske, on ih u prvom desetljeću vrlo slabo ispunjava. Osnovana je samo Bihaćka kapetanija, a Osmanlije su 1529. godine dospjeli čak do bečkih zidina. Domaće stanovništvo odvedeno je u tursko ropstvo ili je izbjeglo u brojnim valovima. Gospodarska i vojna snaga hrvatskog plemstva neprekidno se smanjivala. U nemogućnosti da održava svoje utvrde i posjede, ono je sve češće prisiljeno predavati ih habsburškom vladaru.
Tek je 1553. godine uslijedilo prvo značajnije uređenje Vojne krajine. Tvorac prve reforme bio je vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković. Krajiško je područje podijeljeno na dva dijela: Hrvatsku krajinu (Krabatische Graenitz) i Gornjoslavonsku krajinu (Windische, Oberslawonische Graenitz), poznatu kao Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat. Na granici s ondašnjim Osmanskim Carstvom tj. na crti Senj-Otočac-Slunj- Glina-Hrastovica-Sisak-Ivanić (Ivanić-Grad)-Koprivnica-Križevci-Đurđevac-Drnje, gradi se prvi, neprekinut niz utvrda i čardaka. Ustrojene su nove kapetanije koje nose ime najznačajnije utvrde na svom području: Ogulinska, Hrastovička, Žumberačka, Koprivnička, Križevačka i Ivanićka. U manjim se utvrdama nalaze posade sastavljene od njemačkih pješaka i lako naoružanih hrvatskih vojnika. U većim tvrđavama posadu čine teško naoružani njemački konjanici i lako Hrvatsko konjaništvo.
Troškovi vojnokrajiške obrane za habsburške su vladare predstavljali veliki teret. Sabor zemalja Unutarnje Austrije u Brucku na Muri 1578. godine točno je utvrdio obveze u pokrivanju vojnih troškova te odredio prioritete u ostvarivanju bolje obrambene strategije. Štajerski su staleži trebali financirati Gornjoslavonsku, a kranjski i koruški staleži Hrvatsku krajinu.
Potkraj XVI. stoljeća uobičajio se naziv Karlovački generalat za Hrvatsku krajinu, a 30-ih god. XVII. stoljeća Varaždinski generalat za Gornjoslavonsku. Vojna krajina tijekom XVI. i XVII. stoljeća u vojnom je pogledu izdvojena iz vlasti hrvatskog bana i Hrvatskoga sabora i podčinjena je vrhovnom zapovjedništvu nadvojvode Karla i Ratnog vijeća u Grazu.
Bez obzira na novčanu potporu unutarnjoaustrijskih staleža, financiranje Vojne krajine nije potpuno učinkovito. Umjesto uporabe plaćenićkih postrojbi, vojni krugovi u Grazu nastoje primijeniti druga rješenja za vojnokrajišku obranu na opustjelim područjima Hrvatske. Već 30-ih godina XVI. stoljeća Dvor je odlučio podijeliti zemlju i određene povlastice novim doseljenicima (uskoci, prebjezi) na žumberačkom području, koji su zauzvrat trebali služiti u carskoj vojsci. Jamčeći posebne povlastice, dajući im status slobodnih seljaka, Beč je istodobno pokušavao zadržati i preostalo domaće stanovništvo. Za razliku od plaćenih posada u pograničnim utvrdama, ovi su krajiški borci bili organizirani u desetak i više vojvodstava po jednoj kapetaniji.
Tijekom XVII. stoljeća slijedi razdoblje razmjernog mira, u kojem su iz Bosanskoga pašaluka provaljivali tek manji vojni odredi.
Početkom studenoga 1630. godine vladar izdaje Vlaške statute, odnosno Statuta Valachorum, koji su regulirali odnos vlaških doseljenika iz Osmanlijskog Carstva prema vojnim zapovjednicima, njihove obveze i prava na unutarnju samoupravu. Stvaranjem novoga, vojnog staleža krajišnika, polako se ostvarivao proces izdvajanja krajiškog teritorija od vlasti Hrvatskog sabora i bana.
Uspješnim ratom koji je uslijedio nakon turskog poraza pred Bečom 1683. godine, oslobođen je veći dio teritorija Hrvatskog Kraljevstva. Bez obzira na to što je Vojna krajina izgubila svoju osnovnu obrambenu namjenu, vojnokrajiški se sustav i dalje održao, dapače je i proširen na prostor Slavonije i Banata. Razlozi održavanja vojnog sustava u njegovim su centralističkim i apsolutističkim mogućnostima za habsburško prijestolje te u potrebi brzog prikupljanja jeftine i brojne vojske.
Sredinom XVIII. stoljeća uslijedio je proces temeljite reorganizacije Vojne krajine po uzoru na carsku vojsku i njezine regularne pukovnije. Godine 1737. dolazi i do formalnog ukidanja Vlaških statuta. Ukinute su sve dotadanje kapetanije i vojvodstva, a umjesto njih slijedila je raspodjela Vojne krajine na generalkomande, pukovnije i satnije. Tako su Križevačka i Đurdevačka pukovnija odsad činile Varaždinsku krajinu; Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovačku krajinu; Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonsku krajinu, a Prva i Druga banska pukovnija Bansku krajinu.
Dok je u Vojnoj krajini nakon 1767. godine svaki dvanaesti stanovnik služio kao vojnik, to je za ostali dio Habsburške Monarhije vrijedilo tek za svakoga šezdesetdrugog stanovnika. Krajišnici su ubuduće nastupali kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta.
Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojačena tek 8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. srpnja 1881. godine.
- Dragutin Pavličević (ur.): Vojna krajina: povijesni pregled-historiografija-rasprave, SN Liber, 1984., Zagreb
- Mirko Valentić: Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849. – 1881., CHP, 1981., Zagreb
- Gligor Stanojević: Dalmacija u doba Morejskog rata, 1967., Beograd
- Alexander Buczynski: Gradovi Vojne krajine 1-2, HIP, 1997., Zagreb
- Milan Kruhek: Krajiške utvrde Hrvatskog kraljevstva, HIP, 1995., Zagreb
- Drago Roksandić: Vojna Hrvatska (1809. – 1813.), 1-2, ŠK, 1988., Zagreb
- Drago Roksandić: Etnos, konfesija, tolerancija, SKD Prosvjeta, 2004., Zagreb
