Dinja
Ovo je glavno značenje pojma Dinja. Za organ koji se javlja kod oceanskih dupina pogledajte Dinja (kit).| Dinja | |
|---|---|
 C. melo, ilustracija | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Cucurbitales |
| Porodica: | Cucurbitaceae |
| Potporodica: | Cucurbitoideae |
| Tribus: | Benincaseae |
| Rod: | Cucumis |
| Vrsta: | C. melo |
| Dvojno ime | |
| Cucumis melo L. | |
| Baze podataka | |
Dinja (lat. Cucumis melo) je jednogodišnja biljka koja se ubraja u porodicu Cucurbitaceae. Uzgaja se uglavnom u Aziji, SAD-u, Meksiku, ali i u mnogim mediteranskim zemljama. Naziva se još bostan, cata, dina, melon, milun, mlûn, pekun, pepun, pipun.[1] Uzgaja se u vrtovima i na plantažama. Cvate na početku ljeta, a bere se u jesen.
Opis[uredi | uredi kôd]
Plod dinje je ovalnog oblika. Obično je dug 15-22 cm, a težak 1-2 kg. Ima jako lijep miris i okus. Tvrda kora može biti glatka, naborana ili mrežasta s režnjevima. Unutrašnji, jestivi dio najčešće je narančaste ili svjetlozelene boje, a šupljina je ispunjena sjemenkama. Stablo je visoko 2-3 m. Tamnozeleni cjeloviti listovi su po rubovima nazubljeni. Naizmjenično su poredani na dugačkim peteljkama.
Razmnožavanje[uredi | uredi kôd]
Dinja ima odvojene muške i ženske cvjetove na istoj vriježi. Prvo se razvijaju muški cvjetovi, koji najčešće rastu na glavnoj vriježi, dok ženski cvjetovi cvjetaju na bočnim vriježama. Sastoje se od svjetlozelenih lapova i pet međusobno sraslih latica žute boje.[2] Ženski cvjetovi imaju tučak s 3-5 dijelova, a muški 3-5 prašnika.
Podrijetlo[uredi | uredi kôd]
Smatra se da dinja potječe iz Azije. U Kini je bila poznata već 1000. godine pr. n. e. U Bibliji se spominje da su Izraelci, kada su napustili Egipat i s Mojsijem četrdeset godina lutali pustinjom, žalili za svojom omiljenom hranom, a posebice dinjom. Slike iz gradova Herkulaneja i Pompeja iz 79. godine dokaz su da su i Rimljani poznavali dinju.
Energetska i nutritivna vrijednost[uredi | uredi kôd]
Plod dinje sadrži 95% vode, 1% bjelančevina, 5,5% šećera, 1 g biljnih vlakana, limunsku kiselinu i eterično ulje. Od vitamina sadrži jako puno karotena, vitamin B i vitamin C, a od minerala bogata je kalijem, fosforom, magnezijem, kalcijem, željezom, cinkom i bakrom. Energetska vrijednost u 100 grama iznosi 100 kj (24 kcal).[3]
Koristi[uredi | uredi kôd]
Od plodova se često pravi kompot i marmelada. Osim toga, koristi se u pripremi voćne salate, iako nije voće. U egzotičnim kuhinjama se priprema salsa, umak od kockica dinje. Taj umak se poslužuje uz ribu i piletinu s roštilja. U Indiji se uz piletinu poslužuje ljuti curry od dinje. Kuglice od dinje često se dodaju pićima.[4]
Ljekovitost[uredi | uredi kôd]
Dinja ima jako pozitivne učinke na zdravlje organizma. Štiti organizam od kardiovaskularnih bolesti i starenja Potiče rad bubrega, te pomaže u smanjenju tjelesne težine. Zbog dosta karotena u sebi, dinja se smatra antikancerogenom hranom. Oblog od iscijeđenog soka dinje ili od naribane dinje služi za otklanjanje boli.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Spicijarić Paškvan, Nina. 15. prosinca 2015. Nazivi za lubenicu, dinju i krastavac i njihove etimologije. Jezikoslovlje. 16 (2–3): 187–210. ISSN 1331-7202
- ↑ Dinje: morfologija. povrce.com. Pristupljeno 29. lipnja 2022.
- ↑ Elika, Mesaroš-Kanjski. 5. travnja 2022. Voće. Narodni zdravstveni list. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. travnja 2022. Pristupljeno 29. lipnja 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ Dinja. Coolinarika. Pristupljeno 29. lipnja 2022.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Cucumis melo |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Cucumis melo |