Prijeđi na sadržaj

Distimija

Izvor: Wikipedija
Distimija
klasifikacija
MKB-10-CMF34.1 Uredi na Wikipodatcima
MeSHD019263 Uredi na Wikipodatcima

Distimija ili perzistentni (rekurentni) depresivni poremećaj[1] oblik je kliničke depresije s dužim tijekom trajanja bolesti i nešto blažim depresivnim simptomima. Termin je 1970-ih prvi upotrijebio američki psihijatar Robert Spitzer kao zamjenu za izraz „depresivne ličnosti”.[2]

Distimija je kronični mentalni i bihevioralni poremećaj. U petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika termin distimije zamijenjen je terminom perzistentnog depresivnog poremećaja.

Simptomi

[uredi | uredi kôd]

Distimiju karakteriziraju kronično depresivno raspoloženje, nesanica ili hipersomnija, umor, promjene apetita, gubitak motivacije ili osjećaja zadovoljstva (anhedonija), patološka ravnodušnost (apatija) i nisko samopouzdanje te osjećaj bespomoćnosti. Također se mogu pojaviti kognitivne teškoće poput slabe koncentracije ili teško donošenje odluka.[3] Iritabilnost je češći simptom u djece i adolescenata.

Postoji visoka komorbidnost kod ovog poremećaja. Suicidalno ponašanje često je kod osoba koje pate od distimije, a mogu se javiti i panični poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, socijalna fobija, problemi ovisnosti te poremećaj ličnosti.[4]

Liječenje

[uredi | uredi kôd]

Kako se radi o kroničnom poremećaju s vrlo rijetkim i kratkim fazama remisije, čest je fenomen anosognozije, odnosno izostanka svjesnosti pacijenta da zapravo boluje od mentalnog poremećaja. Često takvi pacijenti svoje tegobe pripisuju sebi samima, odnosno samopripisanim defektima svoje ličnosti.

Liječenje distimije slično je kao i liječenje velikog depresivnog poremećaja. Od psihoterapija najčešće se provodi kognitivno-bihevioralna terapija. Redovita tjelesna aktivnost dokazano smanjuje simptome depresije.[5][6]

Antidepresivni lijekovi koji su dokazano učinkoviti jesu selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina poput sertralina, modulatori serotonina, primjerice vortioksetin, inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina poput milnaciprana. Zatim, inhibitori ponovne pohrane noradrenalina i dopamina kao što je bupropion, koji može biti posebno učinkovit ako su prisutni tzv. atipični simptomi. Rabe se još, iako rjeđe, ireverzibilni MAO inhibitori, moklobemid[7] i triciklički antidepresivi.

Također, mogu se, kao monoterapija ili u kombinaciji, primjenjivati atipični antidepresivi poput agomelatina, mirtazapina, tianeptina i trazodona, ali i stimulansi, litij, hormoni štitnjače,[8] gvanfacin, klonidin te terapija svjetlom i kalciferol ako je prisutan i sezonski afektivni poremećaj.[9]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez savjetovanja s liječnikom!