Dragica Martinis

Izvor: Wikipedija
Dragica Martinis

Dragica (Carla) Martinis (Sošice pokraj Jastrebarskog, 19. siječnja 1922.Beč, 9. kolovoza 2010.), hrvatska sopranistica.[1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Učila je pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić. Debitirala je 9. srpnja 1942. kao Mimi u La Bohème.

Zagrebačka opera nije pokazala zanimanje za nju pa je otišla u Njemačku i nakon iznimno uspjele audicije između brojnih ponuda izabrala je angažman u Stuttgartu. No zbog ratnih zbivanja vratila se u Hrvatsku i u rujnu 1943. postala je članica Zagrebačke opere[2] i pjevala Cio-Cio-San u obnovljenoj izvedbi opere Madama Butterfly, Margaretu, Leonoru u Trubaduru i Massenetovu Manon. Godine 1946. godine pjevala je ulogu Lize u „Pikovoj dami“, svojoj prvoj premijeri.[1]

Nakon Drugoga svjetskoga rata njezina se karijera počela vrtoglavo razvijati. Postala je prva operna zvijezda bivše države. Godine 1949. osvojila je Prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi, u prosincu 1950. prvi je put gostovala u Beču kao Turandot, i, kako je kritika u Die Presse pisala, došla je, otpjevala i pobijedila.[3] Otpjevala je još i Toscu i stupila u angažman u Bečku državnu operu, te u njoj postala prva pjevačica belkanta, dobila naslov komorne pjevačice i visoko austrijsko odličje Počasni križ za znanost i umjetnost i Zlatni orden grada Beča.[1] Nakon Leonore u operi Moć sudbine prozvali su je akustičkim čudom.

Ranih pedesetih bila je u pravom smislu riječi svjetska zvijezda, čiji se dolazak najavljivao debelim novinskim naslovima, kojoj su u garderobu dolazile čestitati najpoznatije holivudske filmske dive. U prigodi pedesete obljetnice Verdijeve smrti 1951. Herbert von Karajan odabrao ju je za koncertnu izvedbu Aide, Wilhelm Furtwängler za glasovitog Otella na Salzburškim svečanim igrama (obje objavljene na CD-u). EMI je izdao njezin recital s orkestrom Philharmonia pod ravnanjem Issaya Dobrowena. U doba kada u Italiji inozemni pjevači gotovo uopće nisu nastupali, u Scali je pjevala Donnu Annu u Don Giovanniju, Elenu u Mefistofeleu i Elizabetu u Don Carlosu, u napuljskom San Carlu Desdemonu s Mariom Del Monacom, u rimskim Karakalinim termama Aidu.

Tijekom karijere pjevala je samo glavne uloge i gostovala u novim produkcijama. Njezin je glas zabilježen je na nosačima zvuka velikih gramofonskih tvrtki. Promijenila je ime u zapadnoj publici prihvatljivije Carla. Njena blistava karijera brzo je završila; tragična sinova smrt 1957. udaljila ju je sa scene.[3] U Bečkoj državnoj operi ostala je u angažmanu do 1962. i otpjevala četrnaest uloga i ostvarila 275 nastupa.[1] Bečka je kritika za nju pisala: ta je mlada pjevačica fenomen, umjetnica koja pripada rijetkim pojavama na opernoj sceni, koja ima sve i sve zna dati — najveću pjevačku kulturu, lirsku produhovljenost, dramatsku težinu, osobnost i unutrašnju snagu. Do sredine osamdesetih godina njezine se snimke nisu smjele emitirati na Radiju Zagreb.[4]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d http://dns1.vjesnik.hr/html/2010/08/11/Clanak.asp?r=kul&c=3[neaktivna poveznica] Preuzeto 11. kolovoza 2010.
  2. http://www.matica.hr/Vijenac/vij220.nsf/AllWebDocs/martinisArhivirana inačica izvorne stranice od 17. veljače 2021. (Wayback Machine) Preuzeto 11. kolovoza 2010.
  3. a b In memoriam Dragici Martinis (PDF). Cantus. Hrvatsko društvo skladatelja. Listopad 2010. Pristupljeno 9. prosinca 2020.
  4. https://www.matica.hr/vijenac/219/hrvatski-operni-pjevaci-1945-2002-14050/Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. srpnja 2004. (Wayback Machine) Preuzeto 9. prosinca 2020.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.