Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja"

Izvor: Wikipedija
Spomen ploča na ulazu Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«
Grb Družbe

Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« (skr. DBHZ, lat. Societas Fratres Draconis Croatici), kulturna je udruga, osnovana u Zagrebu 1905. godine, sa svrhom čuvanja i obnavljanja hrvatske kulturne i povijesne baštine te održavanja uspomene na događaje iz hrvatske prošlosti i na zaslužne Hrvate. Osebujno ime odabrano je po uzoru na Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) kralja Sigismunda, koji je utemeljen 1408. godine, a u kojem je sudjelovalo mnogo Hrvata. Znakom Družbe postao je zlatni zmaj zelenih krila koji čuva štit s hrvatskim grbom. Zaštitnik Družbe je sv. Juraj Mučenik, dok je Družbino geslo Pro aris et focis, Deo propitio! (Za žrtvenike i ognjišta s Božjom milošću).Sjedište Družbe je u Kuli nad Kamenitim vratima u Zagrebu, a u vlasništvu Družbe je srednjovjekovni dvorac Stari grad Ozalj.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Družbu su u Zagrebu osnovali 16. studenoga 1905. godine Emilij Laszowski i dr. Velimir Deželić stariji. Pravila (Statut) Družbe potvrđena su 1906. godine, ali su više puta mijenjana i dopunjavana. Rad Družbe vodi Meštarski zbor koji se prema sadašnjim Pravilima sastoji od devet članova: Velikoga meštra i osam meštara, a bira se na pet godina. U svojim je redovima Družba imala velik broj istaknutih imena hrvatske kulture i javnoga života: akademika, sveučilišnih profesora, povjesničara, arhitekata, odvjetnika, gospodarstvenika, umjetnika, svećenika i svih ostalih pojedinaca koji su pripravni raditi za kulturni napredak domovine.

Družba se pamti u hrvatskoj povjesnici po nizu izuzetnih ostvarenja tijekom 20. stoljeća, a i kasnije, kako onih od općenacionalnog hrvatskog značaja, tako i niza ostvarenja koja su se neposredno odnosila na grad Zagreb i njegove građane. Kulu nad Kamenitim vratima, kao svoje sjedište, Družba je osigurala općedruštvenom djelatnošću početkom 20. stoljeća, kojom je na zahtjev Družbe i uz potporu mnoštva građana sačuvana od rušenja „radi ometanja prometa“ ta starodrevna Kula, kao posljednja u nekadašnjem fortifikacijskom sustavu starog grada Gradeca na Gričkom brdu. Od tada su „gradski oci“, kroz niz režima i promjena koje je Zagreb doživio tijekom burnog 20. stoljeća, Družbu i njene članove smatrali zaštitnicima hrvatske kulturne baštine, ali i čuvarima Kule nad Kamenitim vratima. Važnost Družbe za grad Zagreb ističe se i u činjenici da trg između Radićeve ulice i Kamenite ulice, u podnožju Kamenitih vrata, nosi naziv Trg Braće Hrvatskoga Zmaja, čime se i na takav simboličan način daje dužna počast Družbi za sve ono što je Družba činila, ali što i dalje čini za Zagreb, ali i za domovinu Hrvatsku.

Oktroiranje i zabrana rada[uredi | uredi kôd]

Oktroiranjem Družbe na početku 2. svjetskog rata ona je preimenovana u »Vitežki red hrvatskog zmaja« što je izazvalo revolt većine članova Družbe koji nisu htjeli sudjelovati u takvom nametnutom „Redu“. Pred sam kraj 2. svjetskog rata članovi Družbe se okupljaju, poništavaju nametnute odluke i vraćaju izvorni naziv Družbe. Međutim, Družbi je zabranjen rad odlukom od 4. ožujka 1946.[1] Time je Družba postala prva kulturna udruga koju su vlasti jugoslavenskoga komunističkog režima zabranile i raspustile te zaplijenile njezinu pokretnu i nepokretnu imovinu. Družba je obnovljena u Zagrebu 1990. godine.

Ostvarenja[uredi | uredi kôd]

Družba je zaslužna za mnoga vrijedna kulturna ostvarenja: 1907. godine Družba je osnovala Gradsku knjižnicu (danas Knjižnice grada Zagreba), Gradski arhiv (danas Državni arhiv u Zagrebu) i Gradski muzej (danas Muzej grada Zagreba), koje su sve proistekle i prvih desetljeća djelovale upravo iz sjedišta Družbe u Kuli nad Kamenitim vratima. Od mnoštva ostalih brojnih ostvarenja Družbe vrijedno je istaknuti i to da su članovi Družbe potakli osnivanje Pučkog otvorenog učilišta 1907. godine, osnovali su 1909. godine Društvo za spašavanje (današnja zagrebačka Hitna pomoć odnosno Nastavni zavod za hitnu medicinu Grada Zagreba), inicirali su 1917. godine osnivanje Etnografskog muzeja u Zagrebu, pronašli su i očuvali posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novigradu i prenijeli ih u Zagrebačku katedralu (1919.), kao i posmrtne ostatke Eugena Kvaternika i njegovih sudrugova (1921.). Družba je postavila spomenik hrvatskoj himni u Zelenjaku (1935.), inicirala je, predvodila i koordinirala veliku nacionalnu proslavu 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva (1925.). Nakon obnove Družbe 1990. godine, Družba je nastavila sa svojim aktivnostima pa je podigla spomenike „Hrvatskoj majci“ u Velikoj Erpenji, gdje se svake godine nacionalno obilježava Majčin dan, spomenik „Hrvatskom jeziku“ u Varaždinskim Toplicama, spomenik kralju Zvonimiru u Kninu, postavila je skulpturu sokola na tzv. Sokolsku mogilu u perivoju Maksimir (1996.) itd. Među javnim spomenicima u Zagrebu valja istaknuti: natpis na glagoljici u Zagrebačkoj katedrali - najveći natpis na hrvatskom glagoljskom pismu na svijetu, postavljen u povodu 1300. obljetnice početka pokrštenja Hrvata, uređenje groba dr. Anti Starčeviću u Šestinama, postavljanje kipa svetog Jurja na Trgu Braće Hrvatskoga Zmaja, spomenik dr. Anti Starčeviću u niši Starčevićevog doma itd.

Kult Zrinskih i Frankopana[uredi | uredi kôd]

Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ više od jednog stoljeća nositelj je kulta štovanja Zrinskih i Frankopana. Članovi Družbe pronašli i očuvali posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novigradu i prenijeli ih u Zagrebačku katedralu 1919. godine. Prvi Veliki meštar Družbe Emilij pl. Laszowski Szeliga, Prazmaj-osnivatelj Brloški i Ozaljski, po povratku iz Bečkog Novigrada 28. travnja 1919. godine u svom je dnevniku zapisao: „Nu, veseli me, da sam pod Zmajskom firmom s bratom Deželićem priveo kraju želju naroda, da kosti naših mučenika Zrinskog i Frankopana počivaju u Hrvatskoj - u Zagrebu“. Doista, te 1919. godine, bio je to zaista jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih, državotvornih i nacionalnih fenomena, u kojemu je sudjelovalo 100.000. ljudi, a sve pod koordinacijom i organizacijom Družbe.

Stari grad Ozalj[uredi | uredi kôd]

Stari grad Ozalj, smješten na klisuri iznad rijeke Kupe u današnjem gradu Ozlju, prvi put spominje se u ispravi od 20. travnja 1278. godine, kada je u posjedu Babonića. Stari grad Ozalj nalazi se na mjestu gdje su arheološka iskapanja utvrdila postojanje starih zidina iz 6. stoljeća, ali se početak gradnje današnjega objekta stavlja u 13. stoljeće. Stari grad Ozalj jedan je od najvrjednijih i najbolje sačuvanih srednjovjekovnih plemićkih gradova u Hrvatskoj, koji je višekratno mijenjao vlasnike, od Babonića preko Frankopana do Zrinskih. Nakon Zrinsko-Frankopanske žrtve višekratno mijenja vlasnike, da bi na koncu bio u posjedu obitelji Thurn i Taxis. Albert Maria Lamoral knez od Thurn i Taxisa, posebnom darovnicom, izdanom u njegovom sjedištu u Regensburgu 6. srpnja 1928. godine, poklonio je dvorac Stari grad Ozalj, s pripadajućim zemljištem, Družbi „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Stari grad Ozalj bio je u vlasništvu Družbe od 1928. do 1946. godine te je ponovno vraćen u vlasništvo Družbe nakon što je Družba obnovljena 1990. godine. Okolnost da je Stari grad Ozalj u vlasništvu Družbe, kojoj je jedan od osnovnih ciljeva promicanje hrvatske kulturne i povijesne baštine, predstavlja veliki potencijal vezao za obnovu Starog grada Ozlja i njegovo stavljanje u funkciju, s naglaskom na samoodrživost.

Veliki meštri[uredi | uredi kôd]

Članovi[uredi | uredi kôd]

Članovi Družbe istaknute su osobe iz javnog i društvenog života Hrvatske, a među povijesno važnim osobama ističu se: blaženi Alojzije kardinal Stepinac, Zmaj od Bakačeve kule; dr. Franjo Tuđman, Zmaj od Hrvatske; sluga Božji Franjo kardinal Kuharić, Zmaj Kaptolski III., fra Bernardin Sokol, Zmaj Putaljski - prvi mučenik Družbe, ubijen od partizana 1944. godine; Emilije pl. Laszowski, dr. Velimir Deželić, stariji, prof. Antun Bauer, Robert Frangeš Mihanović, Vjekoslav Heinzel, dr. Franjo Bučar, Oton Iveković, Ivo Kerdić, Vjekoslav Klaić, Oton Kučera, Vladimir Mažuranić, Ivo Pilar, markiza Marija Ružička Strozzi, Mirko Seljan, Ante Trumbić, barun Ljudevit Vranyczany-Dobrinović, Ivan pl. Zajc, Otto von Habsburg-Lothringen.

Popis osoba koje su bile ili jesu članovi Družbe čini zasigurno svojevrsni leksikon zaslužnih imena naše Domovine, a velika većina ih se zaista može naći navedena u općim i specijaliziranima enciklopedijama i leksikonima, a mnoga od tih imena čine skup općeg znanja koje hrvatski građani prepoznaju i cijene.

Od uspostave Družbe 1905. godine do danas u Družbi je uvijek oko 10 % članova pripadalo „duhovnom staležu“ - kleru (svećenici i redovnici). Nakon obnove Družbe 1990. godine, u Družbi su djelovali ili i dalje djeluju biskupi: Đuro Kokša, Mile Bogović, Juraj Jezerinac i Ivan Milovan, nadbiskup Marijan Oblak i Franjo kardinal Kuharić.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Ministarstvo unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, odluka br. 7548/46, na osnovu člana 16 i člana 12 točka b Zakona o udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Kolarić, Juraj. Deset godina djelovanja obnovljene družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja": (1990. – 2001.), Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja": Zagreb, 2001., ISBN 953-96798-9-3
  • xxxxxxxxx. Pravila i Ordo draconicus Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja", 1990., signatura u NSK 691.083
  • Machala, Marijan, (ur.) Prigodnica: Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" 1905. – 16. XI. 2005., 2. izd., Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja": Zagreb, 2005., ISBN 953-6928-11-6

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]