Emilij Laszowski
| Emilij Laszowski | |
 Emilij Laszowski | |
| Rođenje | 1. travnja 1868. |
|---|---|
| Smrt | 28. studenoga 1949. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Zanimanje | povjesničar |
| Portal o životopisima | |
Emilij Laszowski (Brlog na Kupi kraj Ozlja, 1. travnja 1868. – Zagreb, 28. studenoga 1949.), bio je hrvatski povjesničar i arhivist, kulturni i javni djelatnik.[1]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Emilij Laszowski rodio se je u kaštelu Brlog na Kupi,[2][3] sjeverozapadno od Brloga Ozaljskoga uz samu Kupu, 1868. godine. Potječe iz starog poljskog roda Szeliga.[1] Prezime mu se izvorno piše Łaszowski. Pučku školu i gimnaziju polazio je privatno, a maturirao je u Zagrebu 1887. godine. Kao gimnazijalac proučavao je stare isprave u rodnom Brlogu. Studirao je medicinu u Grazu, a diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1893. godine. Od 1891. godine kao pravnik bio je zaposlen u Zemaljskom arhivu (današnji Hrvatski državni arhiv). Prvi svoj članak objavio je 10. veljače 1889. godine u karlovačkom Svjetlu pod naslovom »Brlog na Kupi i njegovi gospodari«. Sređivao je arhivsko gradivo brojnih hrvatskih arhiva, od studentskih dana djelatnikom je i poslije ravnateljom Zemaljskoga arhiva, znatno unaprijedivši arhivsku struku. Uredio županijske arhive u Bjelovaru i Virovitici. U Zemaljskom arhivu je 1899. godine zajedno s Ivanom Bojničićem Kninskim kao urednikom pokrenuo Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskoga arkiva. Bio je urednikom mjesečnika za rodoslovlje, životoslovje, grboslovlje i pečatoslovlje Vitezović (od 1903. do 1905. godine). Više godina uređivao je list Prosvjeta, a obnašao je dužnost člana zemaljskoga povjerenstva za čuvanje historijskih spomenika kao i zemaljskoga povjerenstva za nazivlje mjesta.
Zajedno s Velimirom Deželićem starijim utemeljio je Družbu »Braća Hrvatskoga Zmaja« (16. studenoga 1905. godine), bio je Zmaj Brloški i Ozaljski, te prvi Veliki meštar Družbe (do 1935. godine), a poslije je proglašen Prazmajem Brloškim i Ozaljskim.[4] Na njegov poticaj osnovani su 1907. godine Muzej grada Zagreba[5] s arhivom i zagrebačka Gradska knjižnica kojima je bio ravnatelj (do 1925. godine). Bio je dionikom u organizaciji Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba (1925. godine, prigodom proslave tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva).[5] Sudjelovao je u osnivanju Društva za spasavanje (1909. godine), prethodnice Hitne pomoći i kojemu je bio prvi, privremeni, predsjednik sve do izbora stalnoga predsjednika Miroslava grofa Kulmera, a Laszowski potom obnaša dužnost tajnika.[1] Bio je urednikom glasila Hrvatski Zmaj (1917., 1918. i 1925. godine). U Družbi se njegov rad posebice ističe kod ekshumacije i prijenosa posmrtnih ostataka Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana iz Bečkoga Novog Mjesta (Wiener-Neustadta) u Zagreb (1919. godine), prijenosa posmrtnih ostataka Ivana Antuna Zrinskoga iz Graza u Zagreb (1944. godine) te kod prijenosa posmrtnih ostataka Eugena Kvaternika, Vjekoslava Bacha i Ante Rakijaša u Zagreb (1921. godine) kao i kod uređenja Ozlja i drugih gradova koji su prije bili u vlasništvu Zrinskih čiji kult njeguje Družba upravo zaslugom Emilija Laszowskog. Zalagao se i postigao je da knez Thurn und Taxis daruje grad Ozalj hrvatskome narodu u kojemu je kasnije uredio Zrinsko-Frankopanski muzej.[3] Inicijatorom je obnove grada Ozlja.[5] Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske surađivao je i objavljivao članke u Hrvatskom kolu (1942.), Nedjeljnim vijestima (1942.), Gospodarstvu (1943.), Hrvatskoj prošlosti (1943.), Hrvatskom narodu (1943. – 44.), Časopisu za hrvatsku povijest (1943.), Novoj Hrvatskoj (1943. – 44.) i inima.[3]
Umro je u Zagrebu 1949. godine a pokopan je na Mirogoju.[6]
Znanstvena djela i radovi[uredi | uredi kôd]
Glavna izdanja arhivske građe za hrvatsku povijest[uredi | uredi kôd]
- Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć »Zagrebačko polje« zvane, (I-IV), 1904. – 1908.
- Monumenta Habsburgica, (I-III), 1914. – 1917.
- Povijesni spomenici slobodnog i kraljevskog grada Zagreba, (XII-XVIII), 1929. – 1949.
- Građa za gospodarsku povijest Hrvatske u XVI. i XVII. stoljeću: izbor isprava feuda Zrinskih i Frankopana, 1951.
Glavna povijesna djela[uredi | uredi kôd]
- Hrvatske povijesne građevine (I.), 1902.
- Matica plemstva županije Požeške, Srijemske i Virovitičke 1745-1902, 1903.
- Matija Vlačić Franković (Mathias Flacius Illyricus): glasoviti Hrvat-Istranin XVI. vijeka, 1909.
- Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (sur. Velimir Deželić stariji, Janko Barle i Milan Šenoa), 1-3, 1910., 1911. i 1924.[7]
- Povijest Desinca-Prhoća nekoć hrvatske plemenske općine stare županije podgorske, 1914.
- Iz prošlosti Vrbovca rodnog mjesta hrvatskoga bana Petra grofa Zrinskoga, 1921.[8]
- Gorski kotar i Vinodol, 1923.[9]
- Stari i novi Zagreb, 1925. (pretisak 1994.)
- Grad Ozalj i njegova okolina, 1929.
- Grof Ivan Zrinski sin sigetskoga junaka, 1934.
- Grbovi Jugoslavije, (album) (zajedno s Rudolfom Horvatom).
- Stari lički gradovi, 1941.
- Rudarstvo u Hrvatskoj, I–II., 1942. – 1944.
Urednik i priređivač[uredi | uredi kôd]
- Za tisak priredio i dopunio djelo Radoslava Lopašića Oko Kupe i Korane, 1895. godine. Napisao je na stotine članaka i znanstvenih radova u brojnim časopisima i glasilima. Bio je suradnikom u izradi Diplomatičkoga zbornika kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (sv. VI–XII., 1908. – 14.)[10] te je incirao i uredio leksikon Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, (Zagreb, 1925.) gdje je od ukupno oko tri tisuće životopisa napisao njih 583.[1] Bio je suradnikom Tadiji Smičiklasu pri sabiranju i uređivanju građe za Codex diplomaticus.[3] Surađivao je u Hrvatskoj enciklopediji, (1-5, Zagreb, 1941. – 1945.), te Našoj domovini, (I, Zagreb, 1943.).[1] U njegovoj bibliografiji postoje i radovi koji se odnose na teme iz povijesti umjetnosti.[5]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e Švab, Mladen. 1999. Uzleti jednoga zmaja: u povodu 50. godišnjice smrti i 110. obljetnice objelodanjivanja prvenca Emilija Laszowskog. Vijenac. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2008. Pristupljeno 11. ožujka 2018.
- ↑ »Laszowski (Lašovski), Emilij«. U enciklopediji glavnog uredništva: Nada Bogdanov, Danko Grlić, Mladen Iveković, Kruno Krstić, Rikard Podhorsky, Borko Vranjican, Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 2. izd., Sv. 4. : (Laghouat - Oživljavanje), Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1968., str. 22., (NSK)
- ↑ a b c d Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 229. – 230.
- ↑ Družba "Braća hrvatskoga zmaja": Osnutak Družbe, dbhz.hr, preuzeto 11. ožujka 2018.
- ↑ a b c d Lelja Dobronić, »Laszowski, Emilij«, u publikaciji: Žarko Domljan, gl. ur., Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2. sv. : (K – Ren), Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1987., ISBN 86-7053-001-5, str. 174. (NSK)
- ↑ Gradska groblja Zagreb - L, preuzeto 22. rujna 2012.
- ↑ Archive.org: Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane, preuzeto 22. rujna 2012.
- ↑ Laszowski, Emilij. Iz prošlosti Vrbovca rodnoga mjesta hrvatskoga bana Petra grofa Zrinskoga. Digitalne zbirke Knjižnica grada Zagreba. Pristupljeno 28. studenoga 2021.
- ↑ Laszowski, Emilij. Gorski kotar i Vinodol: dio državine knezova Frankopana i Zrinskih. Digitalne zbirke Knjižnica grada Zagreba. Pristupljeno 28. studenoga 2021.
- ↑ Proleksis enciklopedija: Laszowski, Emilij, preuzeto 22. rujna 2012.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane
- Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć "Zagrebačko polje" zvane
- Matica plemstva županije Požeške, Srijemske i Virovitičke, 1745. – 1902., Tisak Antuna Scholza, Zagreb. 1903.
- Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!, hkv.hr, 27. studenoga 2011.