Hrvatska povijest

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Povijest Hrvata, Ivan Meštrović

Hrvatski je narod oko 626. podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi. Nakon izumiranja domaće dinastije Trpimirovića, Sabor (parlament) je za kraljeve Hrvatske izabirao vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju najprije Hrvatske i Ugarske (1102. – 1300. i 1307. – 1526.), a zatim Hrvatske i Austrije (1527. – 1918.). Kao predziđe kršćanske Europe između 15. i 18. stoljeća, Hrvatsko je Kraljevstvo bilo ključno za zaustavljanje daljnjeg prodora Osmanskoga Carstva na zapad, dok je s druge strane Mletačka Republika zaposjela većinu hrvatske obale. Hrvatska je država izgubila velik dio svoga povijesnog teritorija, koji je pripao Bosni i Hercegovini. Hrvatsko je Kraljevstvo sačuvalo svoju državnu suverenost posebnim položajem unutar Habsburške Monarhije sve do njezina raspada, 1918.

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Nakon što je godine 1918. prekinula državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom, Hrvatska je bez suglasnosti Sabora uključena u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasniju Kraljevinu Jugoslaviju). Time je Hrvatska prvi put stavljena u balkanski politički okvir te je nasilno prestala postojati kao država. Autonomna Banovina Hrvatska, uspostavljena sporazumom hrvatske oporbe i jugoslavenske Vlade 1939., trajala je do osovinskog razbijanja Jugoslavije, 1941. Unatoč plebiscitarnoj podršci stanovništva prozapadnoj seljačko-demokratskoj koaliciji, Drugi je svjetski rat u Hrvatskoj vođen između dvaju radikalnih pokreta – ustaša pod pokroviteljstvom Osovine i komunista (partizana) na strani Saveznika, koja su oba proglasila svoju hrvatsku državu. Od 1945., Hrvatska je bila jedna od šest saveznih država socijalističke Jugoslavije maršala Tita. Demokratski narodni pokret poznat kao Hrvatsko proljeće, za politička prava Hrvatske u Jugoslaviji, koji se 1967. suprotstavio nasilnom spajanju hrvatskoga jezika sa srpskim u srpskohrvatski, suzbio je jugoslavenski režim 1971.

Slijedom demokratskih izbora 1990., Republika Hrvatska na čelu s Franjom Tuđmanom, 1991. je proglasila neovisnost kao i većina država članica Jugoslavije. Koristeći bivšu saveznu vojsku i lokalne pobunjenike, Srbija i Crna Gora napale su 1991. Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu s ciljem zadržavanja osvojenih teritorija u krnjoj Jugoslaviji. Rat je završio 1995. pobjedom Hrvatske i oslobođenjem okupiranih područja, dok su istodobni saveznički hrvatsko-bošnjački uspjesi doveli do mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini. Od 2000. počinju europske integracije. Potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska je pristupila Partnerstvu za mir i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Postupno su jačali pozitivni procesi društvene i političke stabilizacije zemlje. Hrvatska je postala punopravna članica NATO-a 1. travnja 2009., a Europske unije, 1. srpnja 2013.

Sadržaj

Hrvatska prije dolaska Hrvata (do 7. stoljeća)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska prije Hrvata

Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista.

Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci i razdoblja neolita u poriječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je vučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura. Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tene).

Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje. Dva stoljeća poslije Grka na istočnu obalu Jadranskog mora dolaze Rimljani, ali su ova područja osvojili tek slomom ustanka pod Batonom (6. do 9. godine poslije Krista). Uskoro su ustrojili svoje provincije poput Dalmacije uz more i na području današnje Bosne i Panonije u Podunavlju. Prva je imala svoje središte u Saloni kraj današnjeg Splita, a druga u Ptuju (Poetovio). Istra je bila u sastavu italske oblasti (Venetia et Histria). Budući se razvijala trgovina, promet, da su izgrađene ceste i luke, tadašnji rimski Ilirik se dobro gospodarski razvijao. Nicali su brojni gradovi poput Pole (Pula), Parentiuma (Poreč), Jadere (Zadar), Scardone (Skradin), Narone na ušću Neretve te u kontinentalnom dijelu: Siscie (Sisak), Cibalaea (Vinkovci), Sirmiuma (Mitrovica), Murse (Osijek) i brojni drugi koji i danas postoje uzduž nekadašnjih rimskih cesta i plovnih puteva.

Doseljenje Hrvata u novu domovinu (7. stoljeće)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Podrijetlo Hrvata, Bijela Hrvatska, Dolazak Hrvata, i Pokrštenje Hrvata

Nacionalno ime Hrvata vjerojatno je iranskog podrijetla. Njegovo značenje i postojanje još nije istraženo. Uostalom, kao ni imena i podrijetlo brojnih drugih naroda. Spominje se prvi put kao osobno ime na dva grčka natpisa koja su nađena na ušću Dona u Azovsko more (Horoathos, Horuathos). Bizantski car Konstantin Porfirogenet piše u 10. stoljeću kako su Hrvati došli iz Bijele ili Velike Hrvatske (danas južna Poljska) u 7. stoljeću pod vodstvom petero braće i dvije sestre, a jedan od braće zvao se Hrvat. Car je, ujedno, prvi pokušao protumačiti ime Hrvata kao onih koji imaju mnogo zemlje. Postoje i druga brojna tumačenja od kojih je jedno vezano uz gorje Karpati, zatim uz glagol hrvati se, boriti, itd.

Osim imena Hrvat i Hrvatska u prošlosti spominje se i naziv Slavonija, Slavonac koje je vjerojatno nastalo od zajedničkog imena Slaven, slično kao Slovačka, Slovak i Slovenija, Slovenac. Rabila su se u srednjem vijeku i slična imena poput Sklavinije, Slovinje, Slovin.

U južnom, priobalnom dijelu Hrvatske bilo je u uporabi i ime Dalmacija, Dalmatinac, ali je tijekom 19. stoljeća poslije hrvatskog narodnog preporoda i nacionalne integracije prevladalo zajedničko ime Hrvat i Hrvatska. I Hrvatska kao kraljevina (regnum) nosila je tri imena, tj. Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija i u svom je zajedničkom grbu imala grbove tih hrvatskih povijesnih pokrajina. Danas se imena poput Slavonac, Dalmatinac, Istranin smatraju pokrajinskim, regionalnim nazivima.

Hrvati su kao i drugi neki narodi došli s istoka, iz azijskih i današnjih rusko-ukrajinskih prostora i naselili se na područje južne Poljske i sjeverne Češke gdje se nalazila Bijela Hrvatska. Otud su u početku 7. stoljeća krenuli u Podunavlje, na područje od rijeke Drine do Jadranskog mora i sjeverne Italije. Budući su Hrvati bili organizirano, ratničko pleme i da su bili u savezu s Avarima, sustavno su naseljavali područje bivšeg rimskog Ilirika, najprije Panoniju, a zatim i Dalmaciju. Osvojili su 582. cvatući grad Sirmij, a 614. i Salonu, pa Epidaurum (Cavtat). Bivši stanovnici, romanizirani Iliri, povukli su se iz ta dva grada u Dioklecijanovu palaču (Spalato, danas Split) i u Ragusium (danas Dubrovnik).

Osim današnjeg, hrvatskog prostora naselili su Hrvati i područje današnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim Bosnu, Istru, te istočne dijelove današnje Slovenije, južnu Mađarsku i jugoistočnu Austriju, ali se nisu u većem broju na svim tim rubnim prostorima održali. Staro romansko pučanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke npr. Split, Zadar, Trogir, Rab, Osor, Krk, a ilirsko i romansko u planine gdje su kasnije bili poznati kao Vlasi - stočari. U Iliriku su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, građevine, ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima. Uskoro su prihvatili i kršćanstvo, uglavnom sa Zapada, i postali dionicima rimske i zapadnokršćanske civilizacije.

Hrvatska u doba narodnih vladara (do 1102.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Srednjovjekovna hrvatska država
Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Crvena Hrvatska, Neretvanska kneževina, Zahumlje, Travunja, i Duklja

Hrvati su stigli u današnju Hrvatsku i Bosnu u 7. stoljeću. Također se smatra da su se doselile i druge, malobrojnije slavenske skupine koje su Hrvati vrlo brzo asimilirali. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, sklavinije: Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska.

Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).

Prve hrvatske kneževine (do 925.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatske kneževine, Panonska Hrvatska (kneževina), Primorska Hrvatska (kneževina), Hrvatski knezovi, i Starohrvatska umjetnost

Potkraj 8. stoljeća spominju se prve hrvatske oblasti. Godine 812. Franci (Karlo Veliki) i Bizant dijele interesne sfere pa neki dijelovi Hrvatske pripadaju franačkoj, a gradovi uz more bizantskoj upravi. Posljedica te podjele je ustanak Ljudevita, kneza Posavske Hrvatske protiv Franaka i Borne, kneza Dalmatinske Hrvatske koji je podržavao Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit odbio desetak franačkih vojski i pobijedio Bornu, kako su to ratovanje opisali suvremenici u Franačkoj kronici.

Trpimirov natpis

Poslije sloma Ljudevitova ustanka (822.) Posavska Hrvatska više nije ojačala. Težište hrvatske državnosti preneseno je na Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku gdje su Hrvati podigli i svoje prve lučke gradove (Šibenik, Biograd, Nin), izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijaći). Među knezovima ističu se Trpimir (845.-864.), Domagoj (864.-876.) i Branimir (864.-892.). Prvi je uspješno ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi hrvatski knez (»dux Chroatorum«).

Drugi je u obrambenom sukobu žestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima, od Arapa osvojio Bari u Italiji, a treći, Branimir, uspostavio odlične odnose s papom Ivanom VIII. i od njega dobio 879. priznanje Hrvatske kao samostalne države - prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba su Hrvati - Neretljani žestoko porazili Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu. Tako su Hrvati ovladali istočnim, plovidbenim dijelom Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju “»našim«” tj. hrvatskim morem.

Za kneza Branimira došli su u Hrvatsku svećenici, učenici “slavenskih apostola” Ćirila i Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja služba Božja, pišu crkvene knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo službe Božje na dva hrvatska idioma, tj. na standardnom hrvatskom i gradišćanskohrvatskom (Burgenland) u Austriji.

Hrvatski su knezovi ostavili u kamen uklesana svjedočanstva kakvih imaju samo najstariji narodi u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. »“pro duce Trepim(ero)”« - za kneza Trpimira. Branimir je ostavio više natpisa kao »“dux Croatorum”« - knez Hrvata, Višeslav posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda rimskoj crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima još zapisa i hrvatske kamene plastike, posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.

Hrvatsko Kraljevstvo (925.-1102.)[uredi VE | uredi]

Hrvatski kralj u Splitu

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatsko Kraljevstvo, Hrvatski kraljevi, i Starohrvatska kruna

Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je, uz Bugarsku, postala najjača država između Rimsko-Njemačkog Carstva i Bizanta. On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobijedio najprije Mađare i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj državi sjedinio je Posavsku Hrvatsku između Drave, Save i Kupe koja će se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to ujedinjenje dviju hrvatskih kneževina. Kao saveznik Bizanta pobijedio je Tomislav i bugarsku vojsku pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv. Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokružio svoju državu od Jadranskog mora do Drave i od Raše u Istri do Bosne i Neretve. Na vrhuncu moći okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva narodna crkvena sabora u Splitu uredio odnose između splitske, latinske i ninske hrvatske biskupije i na taj način ojačao unutarnje i crkvene prilike.

Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom više kraljeva iz narodne dinastije od kojih treba istaknuti Držislava koji je prvi dobio krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969.-997.), zatim Petra Krešimira IV. kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dmitra Zvonimira kada je najviše gospodarski i politički napredovala (1074.-1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putovima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Iza vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. Bašćanska ploča s kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sačuvana. Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom pa se otada računa ne samo početak pismenosti, nego i hrvatske književnosti.

Zvonimira je za kralja okrunio izaslanik velikoga pape Grgura VII. i predao mu mač, žezlo i zastavu kao simbole vlasti. Bio je to prvi i posljednji hrvatski kralj koji se tako krunio po europskim običajima toga doba. Položio je i prisegu vjernosti papi u kojoj stoji da je on vladar Hrvatske i Dalmacije. Prema jednoj srednjovjekovnoj kronici, Zvonimir je ubijen na saboru naroda koji nije htio ići u križarski rat u Svetu zemlju. Uz tu nedokazanu smrt postoji i legenda prema kojoj je umirući kralj prokleo Hrvate da nemaju više vladara narodne krvi. Budući Hrvati zaista nisu imali 9. stoljeća svoga vladara i svoje nezavisne države, u narodnoj tradiciji se održala pretpostavka o postojanju Zvonimirova prokletstva.

Personalna unija s Ugarskom (1102.-1526.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom

Personalna unija i Pacta conventa (1102.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Bitka na Petrovoj gori, Pacta conventa, i Hrvatski vladari#Arpadovići

Oton Iveković: Smrt kralja Petra Svačića na gori Gvozdu 1097. godine

Budući je hrvatska narodna dinastija Trpimirovića (nazvana po utemeljitelju knezu Trpimiru) izumrla, uslijedila je potkraj 11. stoljeća borba za hrvatsko prijestolje. Oko udovice kralja Zvonimira, Jelene, skupljala se ugarska, a oko novoizabranog kralja Petra narodna, hrvatska stranka. U tim previranjima i sukobima ugarski su kraljevi po feudalnom običaju nastojali baštiniti i hrvatsku krunu. Naime, Jelena je bila iz ugarske dinastije Arpadovića. Oni su nastojali vojničkim i političkim putem dobiti Hrvatsku, pa su 1094. utemeljili Zagrebačku biskupiju i postavili svoga pouzdanika za biskupa. Ugarski je kralj 1097. i s vojskom prodro u hrvatsku i u bitci na Petrovoj gori pobijedio posljednjeg hrvatskog kralja Petra koji je poginuo u boju. Kako usprkos tome nije uspio “»na sablji« dobiti Hrvatsku, ugarski je kralj s Hrvatskom sklopio ugovor nazvan Pacta conventa 1102. godine.

Bio je to ugovor između hrvatskih velikaša i ugarskoga kralja Kolomana iz dinastije Arpadovića. On se obvezao da će poštovati poseban položaj i privilegije plemstva i hrvatskog kraljevstva i kao potvrdu tome okruniti hrvatskom krunom. Doista, 1102. se u Biogradu kraj Zadra okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga kralja. Prema Pacta conventi Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska bile su povezane samo osobom vladara, a to znači da je među njima postojala klasična personalna unija. Dakle Hrvatska je sačuvala svoju unutarnju upravu, poreze, svoj sabor, bana, pa je čak i kovala svoj novac, a to znači da je zadržala osnovne elemente svoje državne posebnosti. Zemljom su u ime kralja upravljali njegovi namjesnici, ban ili herceg. Godine 1113., Koloman je hrvatsko-dalmatinskom krunom okrunio svoga sina Stjepana.

Jačanje domaćeg plemstva (1102.-1322.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska pod Arpadovićima, Šubići, Frankapani, Babonići, i Nelipići

Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. S vremenom slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.

Zlatna bula Bele IV., kojom je Gradec postao slobodni kraljevski grad izuzet iz banske i županijske vlasti.

Ugarsko-hrvatska država bila je vrlo značajan faktor na prostoru između Rimsko-Njemačkog Carstva i Bizanta i konkurent ojačaloj Veneciji na moru. Zajednički su se Hrvati i Ugri odupirali svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. stoljeća uspjeli su preživjeti veliku tatarsku najezdu. Poslije nje počinju se graditi brojne utvrde, jača domaće visoko plemstvo i proglašavaju prvi slobodni kraljevski gradovi među kojima se sve više ističe Zagreb kao političko, crkveno i gospodarsko središte Slavonije, a od 16. stoljeća i čitave Hrvatske. Među feudalnim velikašima prednjače knezovi Krčki, kasnije nazvani Frankopanima i Šubići Bribirski, kasnije Zrinski. Babonići su vladali Slavonijom, dok su bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Njihovi veliki vlastelinski posjedi u južnoj Hrvatskoj, prave države, bili su gotovo neovisni od kralja, često su baš oni odlučivali o sudbini Hrvatske i čitavog kraljevstva.

Izdvajanje Bosne, postanak i jačanje Dubrovnika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Srednjovjekovna bosanska država i Dubrovačka Republika

Od 12. stoljeća sve se više iz vlasti hrvatsko-ugarske krune izdvaja Bosna kao posebna banovina, i potkraj 14. stoljeća, pod Tvrtkom I., postaje kraljevinom (1377.). Bila je to zapadno orijentirana, katolička kraljevina koja postaje tampon država između katoličke Hrvatske i grkoistočne Srbije. U Bosni se širi posebna vjerska zajednica nazvana Crkva bosanska (krstjani) koju papa i hrvatsko-ugarski vladari smatraju heretičkom i često protiv nje šalju križarske vojne.

Na području južne Dalmacije koju su izvori nazivali i Crvenom Hrvatskom nastaje, jača, širi se trgovinom i pomorstvom potpomognuta još jedna hrvatska “državica”. To je Dubrovačka Republika, koja nastaje na mjestu antičkog Ragusija. Stoljećima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, hrvatsko-ugarske krune i od 16. stoljeća Osmanskog Carstva. Za svoju slobodu i trgovinu od Mediterana do Britanije Dubrovčani plaćaju godišnji danak. Dubrovnik kao grad-država je važno središte, zapravo žarište hrvatske kulture, književnosti, umjetnosti, pa je zato kasnije slikovito nazivan »hrvatskom Atenom«.

Anžuvinci na hrvatsko-ugarskom prijestolju (1301.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska pod Anžuvincima, Hrvatski vladari#Anžuvinci, i Bosanska Banovina

Od 1102. do 1301. nose hrvatsku i ugarsku krunu vladari iz dinastije Arpadovića, a kad je ona izumrla počinje borba za nasljedstvo. U Hrvatskoj tada poput kraljeva vladaju Šubići Bribirski, a čast “»bana Hrvata«” obnaša Pavao I. Bribirski koji se od 1299. naziva i “»gospodarom čitave Bosne”«. Njegov brat Mladen I. je 1300. otišao u Napulj i otud doveo u Zagreb Karla Roberta, sina Karla Martela iz dinastije Anžu (Anjou). Uskoro su ga slavonski plemići otpremili u Ostrogon u Ugarskoj gdje je okrunjen za kralja krune sv. Stjepana, pa od 1301. do 1409. hrvatsko-ugarskim prijestoljem vladaju Anžuvinci, podrijetlom Francuzi.

Hrvatska nakon Zadarskog mira

Ta dinastija dala je dva snažna vladara, Karla Roberta (1301.-1342.) i njegova sina Ludovika I., (1342.-1382.). Iako su Šubići Bribirski doveli Anžuvince na prijestolje, Karlo Robert je uz pomoć ostalih hrvatskih velikaša slomio moć bribirskih knezova koji su gotovo obnovili hrvatsku državu kao u doba hrvatskih narodnih kraljeva od 925. do 1089.

Poslije poraza i zatočenja bana Mladena II. Bribirskog (1322.) koji se titulirao kao “ban Hrvata, Bosne, knez Zadra i princip Dalmacije” počela je jačati Bosna za Stjepana II. Kotromanića koji ju je kao vazal kralja Karla Roberta dobio na upravu. Stjepan je proširio svoju vlast na tada hrvatske zemlje: Završje (Livno, Duvno, Glamoč) i Hum (s Neretvanskom krajinom) i počeo širiti Bosnu na zapad što su kasnije nastavili Tvrtko i Osmanlije.

Za vladanja Ludovika I. ojačala je hrvatsko-ugarska kruna i postala vodeća sila u srednjoj Europi. Najprije je Ludovik slomio moć hrvatskih velikaških obitelji (Nelipića i Šubića Bribirskih), a zatim vodio tri rata protiv Venecije za hrvatsku obalu. Zadarskim mirom 1358. odbacio je Mlečane s istočne obale Jadranskog mora i uzeo u zaštitu hrvatski Dubrovnik, tada trgovačkog konkurenta Venecije. Ratovao je sa Srbima oko Huma, a zatim prisilio bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića da mu vrati krajeve koje je uzeo Stjepan II. Kotromanić (Završje, Hum). Ludovik je postao i kraljem Poljske pa se njegova vlast protezala od Baltičkog do Jadranskog mora.

Protukraljevski pokret u Hrvatskoj (1382.-1432.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatski vladari#Razne dinastije i Bosansko Kraljevstvo

Tvrtkov zlatnik

Poslije Ludovikove smrti (1382.) nastupilo je razdoblje feudalne anarhije, koja će potrajati četrdesetak godina. Protiv tzv. ženske vlade Ludovikovih nasljednika, koji također žele vladati centralistički, digli su se Hrvati, tri brata Horvata i Ivan Paližna i počeli protucentralistički pokret uz pomoć bosanskog kralja Tvrtka I. koji te borbe koristi za proširenje svoje vlasti. Međutim, to nastoje iskoristiti i Turci-Osmanlije koji se poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. sve više ubacuju u Bosnu, a s mora prijete Mlečani, koji žele poništiti Zadarski mir iz 1358. godine.

Kad je ženidbom 1387. postao hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismund (Žigmund) Luksemburgovac, a 1391. umro Tvrtko I., zapravo obnovitelj stare hrvatske države, hrvatski otpor bio je osuđen na propast. Braću Horvate je potukao Žigmund kod Dobora u Bosni 1394. i ponovno 1408. porazio bosansku vojsku na istom mjestu. Dinastičke borbe iskoristila je Venecija i 1409. “kupila” od pretendenta na prijestolje hrvatsko pravo na Dalmaciju. Uzalud je hrvatski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozivao u pomoć Turke i pobijedio Žigmundovu vojsku 1415. kod Doboja u Bosni. Osmanlije su to iskoristile i prodrle prvi put čak do Celja u Štajerskoj pljačkajući putem čitavu Hrvatsku.

Osmanlijska opasnost i agresija (1433.-1493.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Jajačka banovina i Srebrenička banovina

Godine 1433. kralj Žigmund je shvatio da je velika opasnost zaprijetila njegovim kraljevinama i od Osmanlija i od Mlečana. Zato je ustrojio tri obrambena tabora - područja, prva u srednjoj Europi. Prvo, hrvatsko, koji je trebalo braniti Hrvatsku i Dalmaciju, drugo, slavonsko, prema rijeci Uni i treće, usorsko, za obranu sjeverne Bosne i Podunavlja. Bio je to začetak organizirane obrane prostora, koji će se u kasnijim stoljećima razviti kao Vojna krajina, granica (Militärgrenze).

Hrvatska (grb Dalmacije) u grbu kralja Matije Korvina

Od 1458. do 1490. Hrvatskom i Ugarskom vlada kralj Matijaš Korvin, koji je sklopio s bosanskim kraljevima savez protiv Osmanlija, a podržala ga je i Sveta Stolica. Međutim, u ljeto 1463. sultan Mehmed II. prodire u Bosnu, a kako joj Matijaš nije mogao tada pomoći, Bosna je “»šaptom pala”«, tj. bez otpora. Već u jesen kralj Matijaš prodro je do Jajca, oslobodio nekoliko gradova. Opet je obnovio obrambeni sustav, tzv. banovine, Jajačku uz rijeku Vrbas i Srebreničku u istočnoj Bosni. U dolini Neretve Hrvatsku je branila utvrda Počitelj. Budući su Osmanlije već 1393. osvojile Bugarsku, 1453. zauzele Carigrad, 1459. Srbiju, na redu su tada bile Hercegovina, Hrvatska i Ugarska.

Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493.-1593.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Stogodišnji hrvatsko-turski rat, Krbavska bitka, i Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću

Ostaci počiteljske tvrđave

U drugoj polovici 15. stoljeća nastavljaju se stalni napadaji Osmanlija iz okupirane Bosne prema Hrvatskoj. Njih, zapravo, vode pretežito domaći, islamizirani begovi od kojih su mnogi donedavno bili katolicima. Bio je to stalni “mali rat” na granici koga vode Turska i Hrvatska. Tako su već 1465. oni osvojili Blagaj na Sani, nekoć grad hrvatskih velikaša Babonića i sjedište hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Godine 1471. zauzimaju Počitelj na Neretvi, a 1482. pada i Herceg-Novi, posljednji slobodni dio Hercegovine. Uzalud je Nikola Iločki, hrvatski velikaš imenovan za kralja Bosne (1471.), a kralj Matijaš Korvin 1480. prodro u Bosnu čak do Sarajeva.

Osmanlijski prodori

U tim teškim vremenima Hrvati su uspjeli 1491. pobijediti tursku vojsku koja se vraćala s pohoda u Kranjskoj. Ali sve je izgledalo izgubljeno kad je hrvatsko plemstvo 1493. teško potučeno na susjednom Krbavskom polju. Međutim, poraz Hrvata na Krbavi bio je najava i početak stogodišnjeg obrambenog rata u kome su Hrvati hrabro branili svaku stopu svoje zemlje. I dok su Osmanlije od 1453. do 1482. osvojili Carigrad, srušili Bizantsko Carstvo i pokorili brojne kraljevine, Hrvati su u stotinu godina izgubili pedesetak kilometara u dubini svoga prostora. Sačuvali su uski pojas svoje države koji su sami nazvali “»ostatcima ostataka”« nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva.

Na braniku srednje Europe - predziđe kršćanstva[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Antemurale Christianitatis

Hrvatski sabor se 1494. sastao u hrvatskom gradu Bihaću i zamolio njemačko-rimskog cara Maksimilijana i papu Aleksandra VI. za pomoć u obrani, jer će se, u protivnom morati Hrvati iseliti ili nagoditi s Turcima. Pomoć koja je stizala nije bila dovoljna. Ali, rat je nastavljen, osobito kad je hrvatskim banom postao Petar Berislavić. On je 1513. uz Papinu pomoć potukao tursku vojsku kod Dubice i tako dao nove nade. To je ponovio i 1518. kad je s vojskom prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom i streljivom. Isto je učinio i iduće godine, a 1519. je papa Lav X. dao Hrvatskoj častan naziv predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis). Međutim, iduće godine je Berislavić, koga su nazivali ocem i braniteljem domovine, poginuo u turskoj zasjedi na »“Vražjoj gori«” (Plješivici).

Osmanlijska osvajanja i Mohačka bitka (1526.)[uredi VE | uredi]

Hrvatska prije Mohačke bitke

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Pad Beograda (1521.) i Mohačka bitka

Od 1521. do 1566. kad je vladao sultan Sulejman II. doživljavale su i Hrvatska i Ugarska najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije je 1521. pao Beograd, tada ugarski grad, nazvan slikovito »“zlatnim ključem, Ugarske”«, a također i Hrvatske i Slavonije. Osmanlije zauzimaju Srijem, a njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju Knin, Sinj i Skradin.

Uzalud je 1522. knez Bernardin Frankopan Ozaljski u Nürnbergu molio pomoć od njemačkog državnog sabora, ona nije stizala. Godine 1525. njegov je sin Krsto Frankopan posljednji put spasio Jajce od pada u smionom pohodu kome se divila ondašnja Europa.

Poslije Hrvatske na red je došla Ugarska. Sultan Sulejman II. poveo je glavninu svoje vojske preko Vukovara i Osijeka na sjever. Sagradili su poznati most na Dravi i preko njega usmjerili svoje napadaje prema habsburškom Beču. Kralj Ludovik II. Jagelović se slabo priredio za obranu, primio je samo pomoć iz Slavonije, a hrvatsku vojsku nije čekao, nego je ušao u boj i doživio 1526. strahoviti poraz kod Mohača na Dunavu. Poslije te katastrofe, koja je značila slom Jagelovića i preustrojstvo hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Osmanlije su imale otvoren put prema Budimu i Beču. I Hrvati i Ugri su se nakon toga okrenuli svaki posebno za pomoć Europi. Prva na tom smjeru bila je habsburška Austrija iza koje je stajalo Sveto Rimsko Carstvo, također pod Karlom V. Habsburškim.

Među zemljama Habsburške krune (1527.-1790.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska pod Habsburzima

Izbor Habsburgovaca za hrvatske kraljeve (1527.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kraljevina Hrvatska, Habsburg, Cetinski sabor, i građanski rat

Budući je kod Mohača poginuo i posljednji Jagelović, Ludovik II., kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga, Habsburgovci su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške).

Zbog svega toga Hrvati na Cetinu 1527. slobodnom voljom i nezavisno od Ugarske biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva.

Međutim, dio slavonskog plemstva bira kao i dio ugarskog plemstva za svoga kralja erdeljskog vojvodu Ivana Zapolju. Zbog toga izbija građanski rat koji će potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine. Za to vrijeme Osmanlije iz Bosne su stalno napadali i zauzeli 1528. Jajce kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. kreće glavnina vojske prema Beču. Zaustavio ih je kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj Hrvat Nikola Jurišić. Godine 1536. pada Požega, glavni stup obrane Slavonije, a iduće godine i Klis, dotad neosvojiva tvrđava u obrani južne Hrvatske, Dalmacije.

Između osmanlijske agresije i mletačke okupacije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću, Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću, i Dubrovačka Republika

Hrvati su u Habsburškoj Monarhiji sačuvali svoju samoupravu, tj. Sabor kao predstavnika državno-pravne individualnosti hrvatskoga kraljevstva, bana na čelu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga povijesnog, nacionalnog teritorija, osobito u istočnoj Slavoniji i Podunavlju, južnu Dalmaciju, Liku, Krbavu i svoje bivše prijestolnice npr. Knin. Venecija je zaposjela gradove Split, Zadar, Šibenik i druge pa je slobodan bio samo Dubrovnik, ali je i on 1526. morao priznati osmanlijsku vrhovnu vlast i plaćati godišnji danak. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraža, branič srednje Europe, a jedan dio njenog teritorija na granici bio je izuzet iz banske vlasti i od njega uređene obrambeni kordon prema okupiranoj Bosni, nazvan Vojnom krajinom, ili granicom pod izravnom vojničkom upravom iz Graza i Beča.

Zadarska kopnena vrata iz 1543.

Na stotine tisuća Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku, isto tako je velik broj Hrvata pobjegao u austrijske zemlje: u Ugarsku, Italiju, Češku pa i danas tamo žive njihovi ostatci kao gradišćanski, mađarski, slovački, moravski, rumunjski i talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova ognjišta su najprije Osmanlije, a zatim generali Vojne krajine naselili na tisuće neslavenskih Vlaha-stočara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i dijelove teritorija i vise od polovice svog stanovništva. Bivši dijelovi hrvatskog teritorija pripadali su tada trima velesilama toga doba, habsburškoj Austriji, zatim dio koji su zauzeli Osmanlije i obalni pojas na kom su gospodarili Mlečani. Dakle, hrvatski državni teritorij bio je pod upravom Carigrada, Venecije i Beča, koji je putem svojih generala upravljao Vojnom krajinom, ali je Hrvatskoj ipak priznavao status kraljevine.

Nastavak stogodišnjeg rata - sigetska bitka (1566.)[uredi VE | uredi]

Tvrđava Nehaj, vojna utvrda senjskih uskoka

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatski vladari#Habsburgovci (1527. - 1918.) i Bitka kod Sigeta

Habsburgovci su skupili veliku vojsku i 1537. nastojali osloboditi Slavoniju, ali je njihov vojskovođa Ivan Katzianer teško potučen kod Gorjana. Osmanlije nastavljaju prodore i do 1552. osvajaju Moslavinu, Viroviticu, Čazmu i dolaze do najzapadnije točke, do rijeke Česme. Tu se granica stabilizirala. Hrvati podižu za obranu utvrdu Sisak, a na moru se u Senju utvrđuju uskoci koji su napustili Klis.

Godine 1556. su Turci-Osmanlije zauzeli Kostajnicu, nazvanu “vratima Hrvatske”. Hrvatska u idućih dva desetljeća gubi Banovinu i umjesto Une posljednja crta obrane prelazi na Kupu gdje dominira utvrda Sisak.

U tim protuturskim ratovima svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši, poglavito Zrinski, Frankopani, Erdődyji i drugi. Oni su svojom upornošću i junaštvom često iznenađivali i tursku i austrijsku stranu i postizali zapažene pobjede koje su davale snagu za nove borbe. Međutim, junački otpor Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu (u Ugarskoj) kada je 1566. zadržao i iscrpio golemu osmanlijsku silu i spasio Beč, zadivio je tadašnju Europu. Stoga je dobio laskavi naziv »hrvatskog Leonide«, a danas ga i Hrvati i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.

Ostaci ostataka i slom Osmanlija kod Siska (1593.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Seljačka buna i Bitka kod Siska

Ostaci ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva

Godine 1573. na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanje renti i terora Franje Tahija, izbila je seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca, koja je ugušena u krvi.

Bosanski sandžak-beg Ferhad paša počeo je s osvajanjem krajeva između Une i Kupe i u porječju rijeke Gline. Pobijedio je kod Budačkog 1575. pa 1577. zauzeo hrvatske gradove - utvrde: Kladušu, Ostrožac i Zrin, a odmah zatim i Gvozdansko. To je upravo onaj prostor koji se najviše usjekao u središnju Hrvatsku u smjeru Karlovca koji je za obranu odmah zatim podignut. U hrvatskim rukama ostao je u pozadini još samo Bihać s okolicom.

Ipak, od 1584. je i hrvatska vojska dobila nekoliko bitaka i najavila konac osmanlijske osvajačke plime. Kad je 1580. Bosna postala pašalukom, Osmanlije se nastoje proširiti i dalje na hrvatsko tlo. To je pokušao islamizirani Hasan paša Predojević, koji je odlučio zauzeti Sisak, tada “ključ Hrvatske”. Najprije je osvojio Bihać, a zatim podigao na Kupi novu Petrinju, da bi zaobišao Sisak. Preostalih 16.800 km2 teritorija nazvano je »ostacima ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva« (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae).

Ipak, Predojević nije uspio uzeti Sisak ni 1592., ni 1593., nego je, naprotiv, doživio sa svojom velikom vojskom katastrofalan poraz na ušću Kupe u Savu, na “sisačkom otoku”. Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i “godina propasti” za Turke-Osmanlije, poglavito islamizirane Bošnjane, a najveći uspjeh hrvatskog bana Tome Erdődyja koga je slavila čitava katolička Europa. Sisak je tada spasio srednju Hrvatsku, poglavito Zagreb od osvajanja i presijecanja njena teritorija.

Postanak Hrvatsko-slavonske Vojne krajine (16. st.)[uredi VE | uredi]

Sisačka tvrđava

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Vojna krajina, Hrvatska vojna krajina, i Slavonska vojna krajina

Za obranu Hrvatske i Slavonije od stalnih osmanlijskih upada ustrojene su kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihaću, Hrastovici, Žumberku, Ivaniću, Križevcima i Koprivnici i tako je pokriveno područje od mora do Drave. Dok su Hrvati za obranu utvrdili Sisak, Habsburgovci su za te svrhe izgradili Karlovac (1579.). Sve kapetanije u Hrvatskoj uskoro su se uredile kao Karlovačka ili Hrvatska krajina, a u Slavoniji kao Varaždinska krajina. Njihovu upravu i financiranje preuzeli su izravno Habsburgovci, a njihovi generali su upravljali njima iz Graza, a kasnije iz Beča. Bio je to čitav niz, pravi sustav vojničkih utvrda, stražarnica (čardaka) koje su imale obrambenu, ali i dojavnu službu. Isto je uređeno i u južnoj Ugarskoj i Erdelju.

Između Hrvatske i Slavonske krajine, u Pokuplju, ostavljen je pojas utvrda pod izravnom vlašću hrvatskog bana pa je stoga nazvan Banskom krajinom ili danas Banovinom. Kasnije su tu postojale pukovnije ili regimente Glina i Petrinja. Osnovni problem Vojne krajine bilo je financiranje, naoružavanje, ali i naseljavanje pustih područja. Budući je vojničko-krajiška uprava ta područja izuzela, točnije otela iz vlasti hrvatskog Sabora i bana, ona je od kraja 16. i tijekom 17. stoljeća tu naselila Vlahe kojima je morala dati neke privilegije, npr. 1630. tzv. Vlaški zakon za Varaždinsku krajinu. Vlasi, koji su bili nomadi, grkoistočne vjere, često su se bunili, a austrijska ih je uprava koristila i za pritisak na Hrvate koji su nastojali sačuvati svoja staleška prava. Budući pokušaji s prelaskom Vlaha na grkokatoličku vjeru nisu uspjeli (unija), te da se oni nisu uklopili u hrvatsko društvo, ostali su, “strano tijelo” na području hrvatske države.

Urota i smaknuće Zrinskog i Frankopana (1671.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Žitvanski mir, Opsada Novog Zrina, Vašvarski mir, i Zrinsko-frankopanska urota

Poslije turskog poraza pod Siskom nastavljen je dugogodišnji rat između Habsburgovaca i Osmanlija u kome su djelatno sudjelovali i Hrvati pod svojim banovima. Prvi put su kršćanske snage održale ravnotežu, izborile nekoliko pobjeda, a Žitvanskim mirom 1606. Hrvatskoj su vraćeni Čazma, Petrinja i Moslavina. Počelo je povlačenje Bošnjana i regresija osmanlijskih napadaja. Bio je to, ujedno, znak Vlasima, koji su dotada masovno sudjelovali u njihovim pohodima, da napuste stranu koja je počela gubiti i počnu brojnije seliti na kršćansku, habsburšku stranu, na hrvatski povijesni prostor.

Mačevi, kojima su pogubljeni

Zatišje na istočnoj granici iskoristili su Habsburgovci za ratove u Europi gdje su morali sudjelovati hrvatski plemići, vojnici i krajišnici, u Tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. godine. Tu su se istaknuli posebice braća Zrinski, tada najmoćniji hrvatski velikaši i hrvatski banovi. Oni su, kao i čitava Hrvatska, zahtijevali ofenzivu na istoku i vraćanje još uvijek okupiranih hrvatskih prostora, poglavito poslije poraza Turaka kod sv. Gotharda 1664. Tada su Habsburgovci, kao pobjednici, sklopili nepovoljan mir s Osmanskim Carstvom.

Budući je mir u Vašvaru potpisan bez znanja i sudjelovanja Hrvata bio je to povod braći Zrinskima da se povežu s ugarskim velikašima i pruže otpor nezakonitim i centralističkim postupcima Habsburgovaca. Zato su zatražili pomoć od Francuske, Poljske, Venecije, Turske, ali su bili iznevjereni, proglašeni uskoro i zavjerenicima, a 1671. su ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan, koji su na vladarevu riječ došli u Beč, smaknuti u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) kao veleizdajice, a njihova golema imanja su opljačkana i zaplijenjena. Bio je to slom glasovitih hrvatskih velikaša, ujedno i kraj njihova roda.

Oživjela Hrvatska i mir u Srijem. Karlovcima (1699.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Mir u Srijemskim Karlovcima i Kraljevina Slavonija

Osmanlije su posljednji put 1683. skupile golemu vojsku i opkolile Beč, ali su ga ovaj put spasili Poljaci. Turska vojska se povlačila u neredu, a za njom su nastupili Austrijanci, Mađari, Hrvati i drugi. Počeo je veliki rat za oslobođenje u kojem je sudjelovao čitav hrvatski narod pa je u idućih 15 godina oslobođena čitava Slavonija, Banovina, Lika, Gacka i Krbava. Pojedini su vojskovođe izveli prodore do Sarajeva u Bosni, te čak do Skopja, ali su se morali povući zbog francuskih napadaja na habsburške posjede u Njemačkoj. Unutar bivših osmanlijskih posjeda buknuli su ustanci pokorenih naroda, brojnih hajdučkih družina, a izvana je napredovala hrvatska i carska vojska.

Oživjela Hrvatska (Croatia rediviva) nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699.

U tim borbama istaknuli su se u Slavoniji franjevac Luka Ibrišimović i u Lici svećenik Marko Mesić. Oni su vodili ne samo ustanak, nego okupljali i naseljavali narod na oslobođena podrucja. Prema prvom povoljnom, zapravo pobjedničkom, miru u Srijemskim Karlovcima 1699. oslobođena je čitava Ugarska. Hrvatska vojska je vratila okupirani dio Slavonije i Srijema, kao i prije spomenuti banovinsko-lički prostor. Hrvatska, koja je osmanlijskim osvajanjima privremeno izgubila četiri petine svoga povijesnog teritorija povećala se tada za više nego dvostruko i imala oko 40.000 km2. Istodobno su brojni muslimani i islamizirani katolici kao i grko-istočni Vlasi pobjegli u Bosnu i Hercegovinu, a otud je više desetaka tisuća katolika-Hrvata, tzv. Šokaca prešlo Savu i naselilo se u Slavoniji i Podunavlju. Usprkos tome što je Venecija kao sudionik rata uspjela proširiti posjede na štetu hrvatskih povijesno-etničkih teritorija u Dalmaciji, ipak se prihvatilo mišljenje sudionika zbivanja Pavla Rittera Vitezovića kako je to bila »oživjela Hrvatska« (Croatia rediviva).

Pragmatička sankcija (1712.), prosvij. apsolutizam[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska pragmatička sankcija, Trenkovi panduri, i Prosvijećeni apsolutizam

Budući Karlo VI. Habsburški nije imao muškog potomka postojala je mogućnost podjele njegove države. U želji da to spriječi, nastojao je osigurati prijestolje svojoj kćerki Mariji Tereziji. U tome je dinastiji pomogao Hrvatski sabor, koji je donio akt nazvan Pragmatičkom sankcijom kojom, nezavisno od Ugarske, priznaje žensku lozu na prijestolju. Tim činom su Hrvati, kao i 1102. i 1527. istupili samostalno, kao kraljevstvo i svojom voljom, a ne silom, izabrali vladara. Tome su se protivili Ugri smatrajući da to mogu samo oni učiniti i u ime Hrvata. Međutim, ipak su 1715. morali priznati kako se Ugarski sabor ne može miješati u poslove Hrvatskog sabora.

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina

Marija Terezija je vodila austrijski nasljedni rat protiv Pruske u kojem su se istaknuli Hrvati pod vodstvom baruna Franje Trenka, a zatim i Sedmogodišnji rat. U oba rata sudjelovali su djelatno hrvatski krajišnici. Kako bi izvukla iz Vojne krajine što više vojnika, Marija Terezija je tijekom nasljednog rata (1746.) dala reformirati hrvatsko-slavonsku Vojnu granicu (krajinu) i preustrojila ih na pukovnije i satnije. Morala je po povijesnom pravu vratiti od Osmanlija oslobođenu Slavoniju pod vlast Hrvatskog sabora i bana (1745.) i obnoviti starodrevni hrvatski županijski sustav.

U unutarnjoj politici Marija Terezija je nastojala provesti mjere tzv. prosvijećenog apsolutizma, ali je provodila i nasilnu centralizaciju, nije sazivala hrvatski niti ugarski sabor i upravljala je, kao i njezin sin Josip II., patentima ili privremenim naredbama. Iako je učinila mnogo na području školstva, gospodarstva, pa i uvela urbare putem kojih se uređuju i olakšavaju kmetske feudalne obveze ipak Hrvatski sabor nije prihvaćao habsburšku centralizaciju i germanizaciju, pogotovo u doba njena sina Josipa II. (1780.-1790.).

Povezivanje s Kraljevinom Ugarskom (1790.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kraljevina Ugarska

Kralj Josip II.

Poslije desetogodišnje centralizacije, germanizacije i apsolutizma Josipa II. koji je nastojao stvoriti europsku i njemačku Austriju i negirati sva staleška prava i Hrvatske i Ugarske, odlučili su Hrvati na svom saboru da se što čvršće povežu s Ugrima i tako zajednički pruže otpor tim nastojanjima iz Beča. Posljedica toga je zajednička vlada na koju su Hrvati prenijeli dio svojih prava sve dok se ne oslobode i od Osmanlija i Venecije te tako ujedine sve hrvatske zemlje (1790.). Bio je to privremeni potez koga su u Ugarskoj iskoristili i htjeli uskoro Hrvatskoj nametnuti svoj jezik, zakone i upravu. Otada počinje politička borba Hrvata na dvije strane: protiv mađarskog hegemonizma i austrijskog centralizma i germanizacije. Hrvatski se narod našao u tjesnacu između Beča i Pešte i tako će uglavnom biti sve do sloma austrijske carevine (od 1867. Austro-Ugarske Monarhije) 1918. godine.

Propast Venecije (1797.) i Dubrovnika (1806.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću, Ilirske pokrajine, i Kraljevina Dalmacija

Poslije Francuske revolucije počeli su Napoleonski ratovi, koji su zahvatili i Hrvatsku. U njima je 1797. nestalo Venecije, a njene posjede na istočnoj obali Jadranskog mora uzela je Austrija, pa su se tako pod vlašću iste krune ujedinile Hrvatska i Slavonija s Dalmacijom. Francuzi su te krajeve 1805. oteli od Austrije, a 1809. su u novom ratu zaposjeli još i Hrvatsku južno od Save i tu stvorili tzv. Ilirske provincije koje su postojale do 1813. godine.

Napoleonova vojska ušla je 1806. u Dubrovnik da bi ga zaštitila od pljačke Rusa i Crnogoraca, a 1808. proglasila da je Dubrovačka Republika prestala postojati. Iza poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom ušli u sastav Austrije pa su se tako gotovo sve hrvatske zemlje našle u sastavu iste - habsburške krune.

Hrvatski narodni preporod (1830.-1848.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatski narodni preporod i Ilirski pokret

Hrvatski preporod, Vlaho Bukovac

Pod utjecajem slabljenja feudalnog društva poslije Francuske revolucije, ali i zbog pritisaka germanizacije i mađarizacije te unutarnjeg razvoja, bogate kulture i državnopravne tradicije, Hrvati su od 1830. do 1848. ubrzali svoj narodni preporod. Zahvaljujući nastojanjima Ljudevita Gaja, a osobito Janka Draškovića, te predradnjama zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, Hrvati su normirali svoj književni jezik i pismo, pokrenuli novine, moderne časopise, ustrojili nacionalne ustanove, odbacili službeni latinski, nisu prihvatili nametani njemački i mađarski jezik i od 1847. uzeli u službenu uporabu samo svoj - hrvatski jezik. Na taj način su okupili oko Zagreba sve hrvatske zemlje, utjecali na preporod Hrvata u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini i Bačkoj. Slovenci su djelomice prihvatili ideje ilirskog pokreta, ali su Srbi odbacili i neutralno ilirsko ime i istupali samo pod srpskim imenom i idejom o stvaranju samostalne Srbije, a uskoro i tzv. Velike Srbije na račun Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Albanije.

Revolucija (1848.), neoapsolutizam (do 1860.)[uredi VE | uredi]

Jelačićeva ujedinjena Hrvatska

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska u Revoluciji 1848., Zahtijevanja naroda, Josip Jelačić, Hrvatski sabor 1848., i Revolucija u Mađarskoj 1848.

Prva službena uporaba hrvatske zastave
Prijelaz banske vojske preko Drave 1848.
Hrvatski sabor 1848., Weingärtner

Revolucija 1848. zahvatila je i Habsburšku Monarhiju, posebice Beč, Ugarsku i Hrvatsku. Hrvatski narod je donio svoja »Zahtijevanja«, zapravo politički program, a za bana je postavljen pukovnik Josip Jelačić. On je prekinuo sve odnose s Ugarskom, poglavito odbacio onu odluku o zajedničkoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo, ustrojio samostalnu hrvatsku vladu. Na prijetnje iz Mađarske počeo se spremati za obranu zemlje. Budući je Jelačić bio hrvatski ban, krajiški zapovjednik, a kako je imenovan za guvernera Rijeke i Dalmacije, oko njega se okupila čitava Hrvatska.

U Ugarskoj je izbila revolucija koja nije priznavala ni jedan drugi narod osim Mađara, a oružjem su zaprijetili Hrvatima pa je to dovelo i do zbližavanja Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj (Bačkoj). Uskoro je izbio pravi rat između Hrvata i Mađara, ali tek nakon neuspješnih pregovora i uz suglasnost bečkog dvora. Jelačić je s hrvatskom vojskom prešao Dravu, vratio hrvatsko Međimurje, a potom stupio na ugarsko tlo, ali je poslije nekoliko bitaka morao ratovati i za obranu dvora i Austrije.

Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija, novi vladar Franjo Josip I. je proglasio apsolutizam koji je nametnut svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovcima kao i Mađarima koji su digli revoluciju. Za postojanja apsolutizma Jelačić je i dalje ostao banom i nastojao koliko je bilo moguće pomoći Hrvatskoj na gospodarskom području i odvajanju hrvatske katoličke biskupije od ugarske crkvene uprave. Zagreb tada postaje jedinstveni grad i kao nadbiskupsko sjedište postaje glavni grad i integracijsko središte svih Hrvata.

U Austro-Ugarskoj Monarhiji (1868.-1918.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u Austro-Ugarskoj

Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.) i Trojednica[uredi VE | uredi]

Najpoznatiji prikaz grba Trojednice (lijevo) na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatski sabor 1861., Hrvatski sabor 1865. – 1867., Hrvatsko-ugarska nagodba, Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, i Kraljevsko hrvatsko domobranstvo

Poslije poraza Austrije 1859. u Italiji, vladar je morao ukinuti apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutar Monarhije sve se više raspravljalo o centralizmu ili federalizmu. Godine 1861. sazvan je Hrvatski sabor koji je zahtijevao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. čitave Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio ulazak u bečko Carevinsko vijeće, a time i moguću nagodbu s Austrijom i opet se približio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju moderne političke stranke, prvi put je iznesena ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi (Ante Starčević, Eugen Kvaternik). Isto tako su prvi put istupili i Srbi zahtijevajući podjelu državnog suvereniteta s Hrvatima, te svoje ime za jezik, svoje pismo, ćirilicu kao službeno i drugo.

Poslije novog poraza u ratu protiv Italije i Pruske 1866., Austrija se kao centralistička država morala ustrojiti kao dvojna monarhija: podijeliti na Austriju i Ugarsku, odnosno službeno Austro-Ugarsku. Budući su Hrvati imali svoja stoljetna prava, državnopravnu individualnost i status kraljevine, morali su se Hrvati i Mađari 1868. posebno nagoditi. Tada je izdan poseban akt zvan Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom se Hrvatima priznaje državnopravna posebnost i autonomni unutarnji poslovi (uprava, sudstvo, školstvo, vjerski poslovi) te posebni državni simboli i vojska (domobranstvo). Iako Hrvati nisu bili time zadovoljni, takav status u Austro-Ugarskoj nije imao ni jedan drugi narod (npr. Česi, Poljaci, Rumunji).

Sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom (1881.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Rakovička buna, Trojednica#Doba modernizacije, i Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

Hrvatske zemlje u Austro-Ugarskoj, Hrvatska i Slavonija u Translajtaniji, Istra i Dalmacija u Cislajtaniji. Bosna i Hercegovina je bila austro-ugarski kondominij.

Iako Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila sasvim povoljna poglavito na području gospodarstva, poreza i prometa, ipak je zemlja napredovala i modernizirala se u doba bana pučanina i reformatora Ivana Mažuranića (1873.-1880.). U to doba je Austro-Ugarska dobila na Berlinskom kongresu protektorat u Bosni i Hercegovini (1878.) pa se tako čitav hrvatski narod našao u jednoj državi. Kada je 1881. ukinuta Vojna krajina ili granica, vraćeni su njeni dijelovi po povijesnom pravu matici zemlji Hrvatskoj čije je upravno, političko i kulturno središte bio Zagreb. Međutim, Dalmacija, Boka kotorska i Istra bile su i dalje u austrijskom dijelu Monarhije, a Rijekom kao lukom i Međimurjem upravljala je Ugarska, iako je Hrvatski sabor radio na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Tako je ostalo sve do raspada Austro-Ugarske.

Županijski sustav u Trojednoj Kraljevini nakon sjedinjenja Vojne krajine

Sjedinjenjem Vojne krajine 1881. povećao se broj Srba u Hrvatskoj. To su bili potomci spomenutih Vlaha-stočara koji su za turske agresije naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. stoljeća su zbog iste grkoistočne vjere prihvatili srpsku nacionalnu pripadnost. Oni su zahtijevali podjelu suvereniteta s Hrvatima, te kulturnu i političku autonomiju. Jedan njihov dio, na poticaj iz Srbije, radio je na odvajanju bivših teritorija Vojne krajine i na njenom sjedinjenju s Kraljevinom Srbijom.

Bio je to dobro poznati velikosrpski program u koji su oni osim dijelova Hrvatske uključivali Bosnu i Hercegovinu, Kneževinu Crnu Goru, Makedoniju itd. Ta politička i osvajačka nastojanja Srba i Srbije, nazvana i tzv. srpskim pitanjem, dugo su bila uzrokom nestabilnosti.

U trokutu između Beča, Budimpešte i Beograda[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Južnoslavenska ideja, Narodna stranka, Hrvatsko državno pravo, Stranka prava, Trojednica#Héderváryjevo doba (1883.-1903.), Posjet Franje Josipa Zagrebu, i spaljivanje mađarske zastave 1895.

Živio kralj, Bukovac. Doček Franje Josipa u Zagrebu 1895.

Poslije hrvatskog narodnog preporoda nastaju u Hrvatskoj političke stranke od kojih je najjača Narodna stranka, koju vodi poznati biskup Josip Juraj Strossmayer. Ta stranka radi na prosvjetnom uzdizanju Hrvatske i okupljanju svih Južnih Slavena oko Zagreba na temelju tzv. južnoslavenske ideje ili južnoslavenstva. Od 1861. postoji i Stranka prava, koja je za samostalnu hrvatsku državu i protiv nagodbe s Austrijom, Ugarskom ili Srbijom. U toj političkoj borbi u trokutu između Beča, Budimpešte i Beograda i nastojanju oko ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u Hrvatskoj je jačala južnoslavenska ideja, koja je bila usmjerena na izlazak iz Austro-Ugarske i formiranje zajedničke države Južnih Slavena.

Konac 19. i početak 20. st. u Hrvatskoj je protekao u protumađarskim istupima hrvatske oporbe, poput 1883. kad su u Zagrebu zbačeni nezakoniti mađarski grbovi i natpisi, a zatim je čitavu srednju Hrvatsku zahvatio protumađarski narodni pokret, koji je ugušila vojska. Godine 1895. zagrebački su studenti spalili mađarsku trobojnicu kao simbol mađarizacije. To su ponovili 1903. i hrvatski seljaci kad je izbio drugi protumađarski narodni pokret i odstupio ban mađarizator grof Khuen-Héderváry. Budući su lokalni Srbi u Zagrebu u svom glasilu »Srbobran« objavili pamflet u kome su navijestili Hrvatima rat do uništenja, izbile su u Zagrebu 1902. i prve protusrpske demonstracije.

Politika novog kursa-prema Beogradu (1903.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Narodni pokret 1903. godine, Politika novog kursa, Riječka rezolucija, Zadarska rezolucija, i Hrvatsko-srpska koalicija

Drugi i narodni pokret 1903. godine aktualizirao je neriješeno hrvatsko pitanje u dvojnoj Austro-Ugarskoj. Njega su podržavali Hrvati iz Dalmacije i Istre koji su bili u sastavu Austrije, a priključili su im se Slovenci i drugi slavenski narodi u Monarhiji. U toj akciji potpore Hrvatskoj istaknuli su se hrvatski političari iz Dalmacije, poglavito Frano Supilo i Ante Trumbić. Oni su 1905. pokrenuli tzv. politiku »novog kursa«, koja je predviđala okupljanje svih oporbenih stranaka, kako Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i Mađara u Ugarskoj i Talijana u Monarhiji. Potkraj 1905. sastali su se u Rijeci hrvatski oporbeni političari i objavili Riječku rezoluciju, a odmah zatim i srpski političari objavljuju u Zadru svoju Zadarsku rezoluciju. Oni podržavaju politiku »novog kursa«, ali zahtijevaju priznanje Srba kao konstitutivnog naroda.

Odmah zatim oblikuje se Hrvatsko-srpska koalicija, koja dobiva većinu na izborima (1906.). Najuglednija ličnost Koalicije bio je Hrvat Frano Supilo, ali njega vještom i lukavom politikom potiskuje hrvatski Srbin Svetozar Pribičević, koji radi u suradnji sa srbijanskom vladom u Beogradu i usmjerava Koaliciju prema zajedničkoj državi sa Srbijom.

Hrvatska u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.)[uredi VE | uredi]

Prijelaz domobrana preko Drine 1914.

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu i Predložak:Hrvatska u Prvom svjetskom ratu

Srbija je izašla kao pobjednica u Balkanskim ratovima (1912.-1913.), znatno proširila svoj teritorij i odmah nakon obračuna s Turskom i Bugarskom planirala Sarajevski atentat, koji je bio povod I. svjetskom ratu 1914. godine. Srbija je u početku uspješno ratovala uzduž Drine, a onda je 1915. okupirana i morala se s vojskom povući skupa s Crnom Gorom na otok Krf i u Grčku odakle je 1917. sa zapadnim saveznicima krenula u proboj solunskog bojišta, zatim oslobađanje svog teritorija i osvajanje (gotovo bez otpora) Bosne i Hercegovine, dijelova Hrvatske i Austro-Ugarske.

Sastavljači Krfske deklaracije, 20. srpnja 1917. Potpisali su ju Trumbić i Pašić.

Većina oporbenih političara sa Supilom i Trumbićem na čelu pobjegla je 1914. u Italiju, Francusku, Englesku i ustrojila tzv. Jugoslavenski odbor za oslobađanje Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj i za suradnju sa Srbijom. Zbog zastupanja federalizma u novoj državi napustio je Odbor Supilo i uskoro umro. Srbijanski predsjednik vlade Nikola Pašić želio je stvoriti proširenu, zapravo Veliku Srbiju i centralističku monarhiju. Trumbić je bio popustljiv u nadi da će se najprije stvoriti nova država, a zatim odrediti njeno unutarnje uređenje.

Austro-Ugarska sastavljena od brojnih naroda raspala se poslije izgubljenog rata 1918. na sastavne dijelove. Italija, pobjednica u ratu, imala je tajni Londonski sporazum iz 1915. koji joj daje pravo na dijelove hrvatske jadranske obale. Zato je trebalo nešto brzo poduzeti da se onemoguće osvajački apetiti Italije, ali i Srbije.

U monarhističkoj Jugoslaviji (1918.-1941.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u prvoj Jugoslaviji

Država SHS, potom Kraljevstvo SHS (1918.)[uredi VE | uredi]

Hrvatski sabor, 29. listopada 1918.

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Država Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

O prekidu svih državno-pravnih odnosa s Austro-Ugarskom mogao je donijeti odluku samo Hrvatski sabor kao nositelj povijesnog suvereniteta Hrvatske. On je to i učinio 29. listopada 1918. i tako je nastala prijelazna Država Slovenaca, Hrvata i Srba SHS sa središtem u Zagrebu. Ona je sa zapada bila ugrožena od Italije, koja kao pobjednica zahtijevala hrvatsku jadransku obalu. S druge strane, s vojskom napreduje pobjednička Srbija, zaposjeda saveznicu Crnu Goru, južnu Ugarsku i predlaže ujedinjenje u centralističku monarhiju sa srpskom dinastijom Karađorđevića.

Ujedinjenje, 1. 12. 1918.

Vodstvo Države SHS kojoj su na čelu bili Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribičević i Slovenac Anton Korošec pristaje na sjedinjenje i 1. prosinca 1918. proglašavaju u Beogradu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca sa središtem u Beogradu. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Italija je kao jedna od sila pobjednica od 1918. do 1924. uzela Hrvatima (i Slovencima) Istru, najveću hrvatsku luku Rijeku, dotad glavni grad Dalmacije Zadar i otoke (Cres, Lošinj, Lastovo i dr.).

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1921.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio Hrvatski sabor i nije odobrila većina hrvatskog naroda. Nova država bila je nedemokratska monarhija s prevlašću Beograda, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu priznata nacionalna prava. Takvo je centralističko ustrojstvo ozakonjeno Vidovdanskim ustavom iz 1921., kojim je država dobila novo ime, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Nesrpskim narodima su odmjeravani veći porezi, financijski se najviše ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su (oko 90% njih) Srbi i Crnogorci. Dok se u prvoj Jugoslaviji provodi unitarizacija i srbizacija, u Istri, Rijeci, Zadru na djelu je nasilna, totalna talijanizacija od 1922. i fašizacija kojoj su prvi otpor pružili baš istarski Hrvati (Labin, Praština).

Kada su se 1927. protiv Beograda ujedinili Hrvati i neki hrvatski Srbi i oformili Seljačko-demokratsku koaliciju (Radić-Pribičević) bio je to poticaj da se u skupštini, u Beogradu ubiju vođe hrvatskog naroda s tribunom Stjepanom Radićem na čelu 1928. godine. Vodstvo HSS-a preuzima Vladko Maček.

K. Jugoslavija (1929.), Banovina Hrvatska (1939.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kraljevina Jugoslavija i Banovina Hrvatska

Iduće godine proglašena je izravna Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra. Država je dobila novo ime, Kraljevina Jugoslavija. Upravno je podijeljena na 9 banovina s ciljem da u što više njih bude srpska većina. Hrvatski je teritorij podijeljen na Savsku i Primorsku banovinu, a Hrvatskoj su oduzeti istočni Srijem, Dubrovnik i Boka Kotorska. Počeli su masovni progoni i pokolji Hrvata, pa su neki pobjegli u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilačku organizaciju. Bili su to Ustaše, kojima je glavni cilj bio rušenje Kraljevine Jugoslavije, zapravo srpske države i stvaranje slobodne Hrvatske. Njihov vođa bio je Ante Pavelić. Za rušenje te države bili su tada i komunisti.

Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata na kralja Aleksandra 1934. koga su izveli makedonski revolucionari uz pomoć hrvatskih ustaša u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se uskoro odvaja od politike francuske i versailleske Europe, skreće prema fašizmu, a unutar zemlje sve se više progone i ubijaju Hrvati.

Hrvatska seljačka stranka dobiva sve više glasača i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje Banovine Hrvatske, kojoj je vraćena autonomija i djelomice atributi državnosti, koju je izgubila ujedinjenjem 1918. Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina (Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik). Bilo je to »mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja« i korak prema federalizaciji države, ali je sve onemogućio II. svjetski rat, koji je tada započeo.

Građanski rat u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Drugi svjetski rat u Jugoslaviji

Nezavisna Država Hrvatska (1941.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Travanjski rat, Nezavisna Država Hrvatska, i Drugi svjetski rat u BiH

Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu, ali je uskoro uz pomoć Engleske izveden puč u Beogradu kojim je taj pristup poništen. To je bio povod Njemačkoj da uz pomoć svojih saveznika (Italija, Mađarska, Bugarska) napadne i u 12 travanjskih dana rata slomi, a odmah zatim podijeli Jugoslaviju. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koju su pomagale spomenute države, osobito Italija, koja je sebi uzela veliki dio hrvatske morske obale, više otoka i gradova, a Mađarska Međimurje. Vlast u NDH preuzeli su ustaše i njihov vođa Ante Pavelić. Budući da su oni, iako manjina u Hrvatskoj, uz pomoć fašističkih sila ipak obnovili hrvatsku državu, imali su u početku potporu dijela hrvatskog naroda, koja je izgubljena nakon prodaje Dalmacije. Većina, koja nije htjela suradnju s Njemačkom i Italijom, a pripadala je Hrvatskoj seljačkoj stranci Vladka Mačeka, ostala je neutralna.

Federativna Država Hrvatska (1943.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj, AVNOJ, ZAVNOH, i Federativna Država Hrvatska

Druga, lijevo orijentirana manjina predvođena komunistima počela je u Hrvatskoj borbu protiv fašizma već 22. lipnja 1941. osnovavši Sisački, prvi partizanski odred u Europi. Oni su pomalo pridobivali pristaše među Hrvatima i hrvatskim Srbima i 1943. utemeljili svoju komunističku, ali federalno utemeljenu državu u okviru buduće Jugoslavije (AVNOJ, ZAVNOH). Ustaška vlast brzo je gubila potporu naroda jer se kompromitirala progonima Srba, Židova, Roma ali i hrvatskih komunista (logori Jasenovac, Stara Gradiška i dr.) Međutim, srpska je propaganda kasnije višestruko povećala broj svojih žrtava, a o onim partizanskim i četničkim bilo je zabranjeno do 1990. govoriti, pa se tako planski stvorila netočna slika o tobožnjoj genocidnosti hrvatskog naroda.

Oslobođeni teritorij (crvena)

Poslije kapitulacije Italije 1943. hrvatski narod masovno odlazi u partizane, poglavito u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju i zaleđu koje je dotad nadzirala Italija, pa Hrvatska uz Bosnu i Hercegovinu, te Sloveniju postaje središtem antifašističke borbe. U Srbiji do 1944. vlast drži kvislinška vlada i četnici. Tada uz pomoć Rusa, Titovi partizani prelaze u Srbiju, oslobađaju Beograd i počinju završne borbe za Hrvatsku i Sloveniju (u proljeće 1945.).

Bleiburški pokolj i križni put (1945.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Svibanjska katastrofa, Pokolj u Bleiburgu, i Križni put (1945.)

Iako je rat u Europi završio 8. svibnja 1945., hrvatska vojska je vodila borbu još tjedan dana u južnoj Austriji, a tada se predala Englezima koji su je, protivno ratnom pravu, izručili Titovoj vojsci. Većina je uskoro bez suđenja pobijena kod Bleiburga i po Sloveniji a ostali su u marševima smrti vođeni po Jugoslaviji i uglavnom likvidirani. Na tom križnom putu, ali i poratnim likvidacijama najviše su stradali Hrvati, kao što su u ustaškim logorima (Jasenovac i dr.) pretežito pogibali politički protivnici (četnici, partizani, komunisti, antifašisti), a zbog rasnih zakona i vjerskih razlika i Židovi, Srbi i Romi. Razlika je bila samo u tome što su likvidacije političkih protivnika do 1945. provođene u ratu, a one poslije u miru (pa i u spomenutom Jasenovcu).

U socijalističkoj Jugoslaviji (1945.-1991.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u drugoj Jugoslaviji

Narodna Republika Hrvatska (1945.-1966.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Narodna Republika Hrvatska

Komunisti su obećali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da će poslije rata imati svoje države u federativnoj Jugoslaviji. Doista, 1945. godine proglašena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, u njoj Hrvatska i druge republike, ali nacionalno pitanje nije bilo riješeno. Umjesto demokracije postojala je diktatura uske partijske grupe s Josipom Brozom Titom na čelu.

U vojsci, policiji, diplomaciji dominirali su Srbi i Crnogorci, prohrvatski komunisti bili su odstranjeni ili likvidirani, npr. Andrija Hebrang, svaka demokratska odluka bila je suspendirana, Katolička crkva progonjena, a zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen na robiju. Hrvatska kao gospodarski razvijenija bila je teško eksploatirana u korist Srbije. Zabranjena je uporaba čistog hrvatskog jezika, ukinute su brojne nacionalne institucije, a puna ravnopravnost nacija postojala je samo formalno.

Hrvatsko proljeće, MASPOK (1966.-1971.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatsko proljeće

Kad je Tito 1966. odstranio iz političkog života Aleksandra Rankovića, Srbina, koji je bio nositelj prikrivenog velikosrpskog programa, ohrabrili su se hrvatski intelektualci, pokrenuli u okviru Matice hrvatske javni prosvjed protiv nametanja srpskog jezika, i objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. koju su potpisale sve najvažnije hrvatske nacionalne institucije i javni djelatnici, a među njima i najugledniji hrvatski pisac lijeve orijentacije Miroslav Krleža. Deklaracija je naišla na najoštriju osudu partijskih vođa i organizacija, ali je postigla svoj cilj. Pokreću se novi listovi i časopisi koji zahtijevaju više slobode, demokracije, čiste račune u gospodarstvu, pa čak i članstvo Hrvatske kao države u Ujedinjenim narodima. Čitav taj pokret koji je nazivan »Hrvatskim proljećem« ili partijski »masovnim pokretom« (MASPOK), napokon naišao je na odjek i u prohrvatski orijentiranim članovima Komunističke partije.

Protiv tih zahtjeva istupili su uglavnom hrvatski Srbi, ortodoksni komunisti, tzv. Jugoslaveni s Titom i Vladimirom Bakarićem na čelu i silom slomili »Hrvatsko proljeće« potkraj 1971. Na sastanku u Karađorđevu, 2. prosinca 1971. osuđen je »hrvatski nacionalizam«, zatim cjelokupno vodstvo Komunističke partije Hrvatske (Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i dr.) prisiljeni su na odstup. Počelo je odmah uhićenje, zatvaranje, proganjanje tisuća Hrvata. Mnogi su morali pobjeći u inozemstvo. Smijenjeno je na tisuće Hrvata u kulturnim, znanstvenim pa i gospodarskim institucijama, a Matica hrvatska je raspuštena, tobože kao nacionalistička ustanova. Stoga je sastanak šefova Komunističke partije u Karađorđevu dobio naziv »sječa« hrvatskih kadrova. Tamnice su bile pune, a neki intelektualci su odležali u njima i do 10 godina (Marko Veselica i dr.) Neke je Hrvate poubijala UDBA (tajna policija) u inozemstvu (Bruno Bušić).

Socijalistička Rep. Hrvatska (1971.-1990.)[uredi VE | uredi]

Iako je 10. najveći ubojica 20. stoljeća, nadimak »najveći sin« najbolje opisuje Tita kao najmoćniju ličnost u hrvatskoj povijesti.

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska šutnja i Socijalistička Republika Hrvatska

Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastičan karakter kao u Hrvatskoj. Počela je tzv. »hrvatska šutnja«. Provodio se teror prema Hrvatima kao političkim neprijateljima koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata izazvali su val velikosrpskog raspoloženja i demonizaciju svega hrvatskog. To je shvatio Josip Broz Tito do koga su došli podaci o srbizaciji Jugoslavenske narodne armije, diplomacije, uopće sve politike gdje se odlučivalo. Zbog toga je inicirao donošenje Ustava iz 1974. u koji su ušli ustavni amandmani iz 1971. Po tom Ustavu su uvedeni paritetni odnosi između republika, konsenzus u odlučivanju, a Kosovo i Vojvodina, dotad pokrajine, dobile su gotovo status republika. Socijalistička Republika Hrvatska definira se u tom Ustavu kao država i samoupravna zajednica. Ipak, bilo je to mrtvo slovo na papiru sve dok je živio Tito do 1980., a onda se sve više počelo raspravljati o odnosima među republikama i o potrebi stvarnog federalizma, čak i konfederalizma.

Konačan raspad Jugoslavije (1981.-1991.)[uredi VE | uredi]

Zastava prve Jugoslavije je nastala obrtanjem hrvatske trobojnice, a u drugoj Jugoslaviji na zastavu je dodana crvena petokraka zvijezda, simbol socijalizma

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Raspad SFRJ

Najveći problem druge, Titove Jugoslavije bilo je tzv. kosovsko pitanje. Kosovo, pokrajina u okviru Srbije, gdje je broj albanskog pučanstva dosegao gotovo 90 posto, zahtijevalo je posebnu republiku, a najradikalniji dio i odcjepljenje. Srpsko, komunističko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu to ne dopušta, nego na velikoalbanski nacionalizam i separatizam odgovara oživljavanjem velikosrspkih, četničkih programa s parolom: "Svi Srbi u jednoj državi". Na tome je od 1986. radila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), a od 1987. i Miloševićevi komunisti i Srpska pravoslavna crkva.

Etnička karta Jugoslavije

Najprije su ukinute autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine (Antibirokratska revolucija), zatim je za to pridobijeno i vodstvo Crne Gore, a 1989. kad se na Kosovu slavila 600. obljetnica srpskog poraza protiv Osmanlija, Slobodan Milošević je otvoreno najavio velikosrpski program koji će Srbija uz pomoć Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije ostvariti milom ili silom. Dakle, bile su otada ugrožene i dvije zapadne republike, tj. Bosna i Hercegovina gdje je živjelo oko jedne trećine Srba i Hrvatska gdje je taj broj bio oko 12 posto. Najava velikosrpskog programa, koja je bila ujedno i prijetnja dotadašnjoj višenacionalnoj Jugoslaviji, zbila se upravo u doba rušenja Berlinskog zida, sloma komunizma u istočnoj Europi, te početka raspada višenacionalnih država kakve su bile SSSR i Čehoslovačka 1989.

Neovisna Hrvatska (od 1991.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest neovisne Hrvatske

Osamostaljenje[uredi VE | uredi]

Hrvatska vlada, nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991., proglasila je razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja. Pod pritiskom međunarodne zajednice na tu odluku stavljen je tromjesečni moratorij.

JNA je od konca 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskog programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku stavila je na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica, JNA i velikosrpski agitanti poticali su lokalne Srbe na pobunu i širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. Pobunjenička djela pokazivala su terorističku narav - blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva koje je svo vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. U više navrata JNA je intervenirala protiv hrvatskog redarstva/snaga MUP-a kada bi ove reagirale na pobunjeničke akcije. Sve te akcije JNA bile su pod izlikom mirotvorstva.

Velikosrpske snage uvukle su se i u crnogorsko rukovodstvo te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela, a njihova propaganda djelovala je i u drugim republikama i pokrajinama SFRJ s ciljem slabljenja položaja Hrvatske.

Domovinski rat[uredi VE | uredi]

Uništen tenk jugoslavenske vojske u na cesti za Drniš, 1992.
Područja pod samoproglašenom Republikom Srpskom Krajinom

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Domovinski rat
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Međunarodno priznanje Hrvatske

Snage JNA pokušale su prisilno zadržati Hrvatsku pod okupacijom i tako izazvale rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga.

Stotine tisuća Hrvata i drugih pobjegle su ili su protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima JNA prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).

Hrvatski sabor prekinuo je sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada 1991. Odlukom o raskidu državnopravnih sveza.

Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade, poznate kao bitka za Vukovar. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih postrojbi koji su zatim smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. U toj bitci su srpske snage izgubile velik dio oklopnih snaga.

Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su koncem prosinca 1991. najavile priznanje. Polovicom siječnja 1992. Hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, Efte i zemlje istočne Europe. Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Zadnji su, od svjetski značajnih zemalja, nekoliko mjeseci kasnije Hrvatsku priznale Izrael i SAD.

Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi uvodili su primirja između ukopanih neprijatelja postavljanjem snaga UNPROFOR-a. Na okupiranim područjima su, uz obilatu pomoć Srbije, lokalni vlastodršci proglasili t.zv. Republiku Srpsku Krajinu. JNA se povukla iz Hrvatske u BiH gdje je zatim počeo novi rat te su tijekom 1992. i 1993.. u Hrvatsku izbjegle tisuće izbjeglica.

Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala dijelove svojeg teritorija. Koncem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. 1992. oslobođen je dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluotoka Pelješca; u brzoj akciji oslobođena je Miljevačka zaravan, a u operaciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe; u akciji Medački džep oslobođena je okolica Gospića. Moćnici međunarodne zajednice priječili su i zaustavljali svaku hrvatsku osloboditeljsku akciju diplomatskim pritiscima i prijetnjama sankcijama.

Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja, dok je srpsko stanovništvo (oko 350.000) masovno pobjeglo u Srbiju. Par mjeseci kasnije rat je okončan Daytonskim sporazumom.

Hrvatska nakon 1995.[uredi VE | uredi]

Preostali dio Hrvatske, a to je istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u operacijama Bljesak i Oluja, vraćen je 1998. godine mirnom reintegracijom u političko-pravni sustav Republike Hrvatske nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja.

Stjepan Mesić

Predsjednik Tuđman umro je 10. prosinca 1999. u svojoj 77-oj godini nakon čega je do tada vladajući HDZ na izborima izgubio vlast. Većinu u Saboru osvaja koalicija 6 stranaka, na čelu sa SDP-om, a za novog predsjednika izabran je Stjepan Mesić. U sljedećih nekoliko godina Hrvatska se transformirala iz poluratnog sustava u suvremenu demokratsku državu. Između ostalog, znatno je smanjena uloga i vlast Predsjednika Republike.

Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije i 21. veljače 2003. kandidirla se za članstvo u Europsku Uniju.

Na izborima 2003. na vlast je opet došao HDZ, ali je uglavnom nastavljena politika prošle vlade. Kvaliteta života je porasla, te se nastavilo s velikim razvojnim projektima, kao što je gradnja autocesta. 18. lipnja 2004. dobiven je pozitivan odgovor Europske Unije i počelo se s pristupnim pregovorima.

Stjepan Mesić je ponovno izabran za predsjednika 2005.

2009. godine postaje članica NATO-a. Iste te godine Jadranka Kosor postaje predsjednicom vlade nakon odlaska Ive Sanadera. U njenom mandatu započinje borba protiv korupcije, jednog od najvećih problema hrvatskog društva, te uspiješno završava pregovore u lipnju 2011. godine.

2010. godine, nakon dva mandata predsjednika Mesića, za predsjednika Republike izabran je Ivo Josipović. Na parlamentarnim izborima 2011. pobjeđuje Kukuriku koalicija predvođena SDP-om. Hrvatska je 1. srpnja 2013. primljena u Europsku Uniju.

Vidi još[uredi VE | uredi]

U Wikipediji[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)