Dušan Simović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dušan Simović
Dušan Simović.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 28. listopada 1882.
Mjesto rođenja Kragujevac, Kraljevina Srbija
Datum smrti 26. kolovoza 1962.
Mjesto smrti Beograd, Jugoslavija
Nacionalnost Srbin
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1905. - 1945.
Čin general
Ratovi Prvi Balkanski rat
Drugi Balkanski rat
Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Važnije bitke Travanjski rat
Vojska State Flag of Serbia (1882-1918).svg Vojska Kraljevine Srbije
Flag of Yugoslavia (1918–1941).svg Kraljevska jugoslavenska vojska
Rod vojske Kopnena vojska
Zrakoplovstvo
Zapovijedao 7. pješačka pukovnija
Odlikovanja Kraljevski orden Karađorđeve zvijezde 4. stupnja s mačevima

Dušan Simović (Kragujevac, 28. listopada 1882. — Beograd, 26. kolovoza 1962.), bio je general Vojske Kraljevine Jugoslavije, načelnik Glavnog vrhovnog stožera, ministar vojske, a poslije proglašenja Petra II. Karađorđevića za kralja Kraljevine Jugoslavije postaje predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije i načelnik Glavnog vrhovnog stožera.

Životopis[uredi VE | uredi]

Armijski general Dušan Simović rođen je 28. listopada 1882. godine u Kragujevcu. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u rodnome gradu. Još kao gimnazijalac dosta se zanimao za vojne stvari i vojnički poziv. Zbog svoga velikog zanimanja za vojna pitanja, napušta gimnaziju i upisuje vojnu akademiju u Beogradu. Vojnu akademiju završio je 1900. godine, kada je promaknut u topničkog potporučnika. Višu školu Vojne akademije završio je 1905., a stožernu pripremu 1912. godine. U Balkanskim ratovima 1912. - 1913. i Prvom svjetskom ratu 1914. - 1918. pokazao se kao odličan časnik i u čin stožernog bojnika promaknut je 1913., a u čin potpukovnika 1915. godine. Na Solunskom bojištu bio je zapovjednik 7. pješačke pukovnije. No, još na Solunskom bojištu, Simović se zanimao za zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Svakim danom se sve više zanimao za radove pionira letenja Mihaila Petrovića, čitajući njegove izvještaje u Balkanskim ratovima, kao i njegove studije o zrakoplovstvu. Tako se prelomio i odlučio se poslije rata posvetiti zrakoplovstvu. Godine 1918. određen je za delegata Srbijanske vlade i Vrhovnog zapovjedništva kod Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu. U razdoblju do početka Drugoga svjetskog rata, posvećuje se isključivo zrakoplovstvu.

Kraljevina Jugoslavija i državni udar[uredi VE | uredi]

Vrhovni zapovjednik zrakoplovnih snaga postaje 1936. godine i na tom položaju ostaje sve do 1938. godine kada ga zamjenjuje general Milutin Nedić. U međudobi, čin zrakoplovnog generala dobiva u siječnju 1938. godine, a već u svibnju iste godine postaje načelnik Glavnog vrhovnog stožera sve do 1940. godine. Na položaju načelnika Glavnog vrhovnog stožera naslijedio je generala Milutina Nedića. Kao ministar vojske, zalagao se za to da se u slučaju njemačkog napada na Jugoslaviju pruži otpor koji će trajati sve dok se i saveznici ne pridruže jugoslavenskoj vojsci, a u slučaju neuspjeha da se vojska povuče prema Grčkoj i time stvori nova Solunska bojišnica. Ovakva njegova razmišljanja nisu prihvaćena, pa je u travnju 1940. godine morao dužnost načelnika predati generalu Petru Kosiću. Aktivno je pratio tijek događanja, a kada je potpisano pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, uzeo je maha, zajedno sa brigadnim generalom Borivojem Mirkovićem, pukovnikom Dragutinom Savićem, zrakoplovnim pukovnikom Stjepanom Burazovićem, stožernim pukovnikom Miodragom Lazićem i drugim časnicima u udaru protiv vlade Dragiše Cvetkovića.

Kad je završen vojni udar i srušeno namjesništvo kneza Pavla Karađorđevića, Simović je izabran za novog predsjednika Vlade, a pokraj toga pripala mu je i dužnost načelnika Vrhovnog stožera po drugi put. No, Simović nije imao mnogo vremena pripremiti vojsku za nadolazeći rat. Na dan vjenčanja njegove kćeri, Njemačka napada Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine. Simović, kao predsjednik Vlade, i načelnik Vrhovnog stožera u Travanjskom ratu imao je mnogo problema. Prvo dolazi do sloma na bojištu, a zatim do raspada Vlade, jer su nekolicina ministra, pro-fašistički orijentiranih, podnijeli ostavke. Simović se sa svojom Vladom nalazi u Crnoj Gori, u Nikšiću, gdje je 13. travnja 1941. godine održana posljednja sjednica Vlade pred odlazak iz zemlje.

Simović je podnio Kralju Petru ostavku na mjesto zapovjednika Vrhovnog stožera i predložio za to mjesto armijskog generala Danila Kalafatovića, tadašnjeg zapovjednika pozadine, koji će potpisati kapitulaciju. Simović odlazi iz zemlje 15. travnja zajedno sa svojom ženom i bratom. Poslije dočeka u zrakoplovnoj luci "Agrenion" u Ateni, engleskim zrakoplovom odlazi u London. U inozemstvu ostaje na mjestu predsjednika Vlade sve do čuvene Kairske afere, kada je smijenjen 11. siječnja 1942. godine. U inozemstvu se opredijelio za NOP, vraća se u Beograd 1945. godine i sudjeluje kao svjedok na suđenju Draži Miahiloviću 1946. godine. Kao vojni pisac objavio je veliki broj knjiga i radova. U Beogradu je ostao do svoje smrti. Bio je oženjen, imao je sina i kćer.

Odličja[uredi VE | uredi]

Nositelj je više odličja, za zasluge u ratovima Srbije dobio je dva puta Karađorđevu zvijezdu s mačevima četvrtog stupnja,