Elektronički račun (e-račun)
Elektronički račun je račun koji je izdan, poslan i zaprimljen u strukturiranom elektroničkom obliku koji omogućuje njegovu automatsku i elektroničku obradu[1].
Uvođenjem elektroničkog fakturiranja u poslovanje, ubrzavaju se i automatiziraju poslovni procesi, smanjuju troškovi poslovanja, ostvaruju značajne uštede te se potencijalno stvara veća dodana vrijednost u poslovanju, kako u poslovnom sektoru tako i u državnoj upravi[2].
Prvi elektronički račun (e-račun) u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
U listopadu 2007. godine Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva objavilo je dokument Strategija razvitka elektroničkog poslovanja Republike Hrvatske za razdoblje 2007. – 2010. godine[3] u koji je uvršten i e-račun kao projekt od velike važnosti za gospodarstvo. Dana 4. lipnja 2007. godine u sklopu konferencije „Kako e?“, koji se održao u Muzeju Mimara, uživo je kreiran prvi e-račun, koji je i tada bio temeljen na UBL standardu, potpisan je naprednim elektroničkim potpisom i poslan korisniku. Prvi e-račun testiran je na danskoj verifikacijskoj platformi kako bi se potvrdila njegova ispravnost i usklađenost sa standardom, a najavljivao je eru digitalnog fakturiranja i velikih očekivanja oko utjecaja na tržište. Mogućnosti koje je otvarala elektronička razmjena dokumenata privukle su interes šire društvene zajednice koja se sastojala od državnih tijela, predstavnika banaka, predstavnika gospodarstva i IT industrijske zajednice, akademske zajednice te postojećih i potencijalnih informacijskih korisnika.
Tada se osnovao Poslovni i tehnički odbor za e-račun koji je radio na daljnjem napretku e-računa u skladu s praksama i konceptom koji su uspješno provodile sjevernoeuropske zemlje sa svojim modelom e-računa. Početni entuzijazam splasnuo je zbog tadašnje regulative, odnosno čl. 80. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (PDV) koji je navodio da se računi poslani telekomunikacijskim uređajem se ne smatraju računom u smislu Zakona o PDV-u. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine ponovno se intenzivira rad na uvođenju e-računa kada se zakonodavstvo usklađuje s EU pravnom stečevinom i raspisuju svi uvjeti za e-račun, odnosno preporučene metode te pravila i ograničenja dokazivanja pravne prihvatljivosti e-računa.
U to vrijeme Hrvatska, uz Finu dobiva i prvog privatnog informacijskog posrednika, tvrtku Elektronički računi d.o.o. (servis mojeRačun) koji također intenzivno započinje raditi na promociji elektronički razmjene računa u gospodarstvu. Međutim, aktivniji rad uspostavi tržišta e-računa na području EU donio je i nove izazove pa se uočava da svaka zemlja članica radi na vlastitim standardima, odnosno da ne postoji međusobna povezanost i interoperabilnost, što ponovno otežava ostvarenje cilja jedinstvenog europskog tržišta pa se kreće u razvoj zajedničke europske norme za elektronički račun.
Europska norma za elektronički račun (e-račun)[uredi | uredi kôd]
Nakon što je problem interoperabilnosti standarda za razmjenu e-računa identificiran kao jedna od glavnih prepreka široj digitalizaciji, pokušalo se pronaći jedinstveno rješenje kojim bi se to premostilo. Europski višedionički forum za e-račun, savjetodavno tijelo Europske komisije, u kojem je kao hrvatski predstavnik i jedan od autora dokumenta sudjelovao i Darko Gulija, CTO Elektroničkih računa, donijelo je preporuku za donošenje EU norme koja će uključivati semantički model podataka elektroničkog računa te formate zapisa/razmjene podataka. Temeljem te preporuke, 2014. godine donesena je Direktiva 2014/55/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o elektroničkoj razmjeni računa u javnoj nabavi[4]. Direktiva je osigurala pravni okvir za donošenje Europske norme, a daljnji posao definiranja norme je povjeren Europskom odboru za normizaciju (CEN).
Kao standardizacijsko tijelo, CEN je uključio takozvane zrcalne odbore u zemljama članicama koji su se bavili donošenjem pojedinih dijelova Europske norme i koordinacijom cjelokupnog projekta. U Hrvatskoj je to bio Hrvatski zavod za norme[5] koji je također radio na usuglašavanju i davanju primjedbi na elemente norme te u konačnici na definiranju semantičkog modela podataka osnovnih elemenata elektroničkog računa. Paralelno sa donošenjem EU norme semantičkog modela e-računa, identificirana je i lista sintaksi e-računa koje se testiralo na zadovoljenje uvjeta norme i semantičkog modela. Temeljem EU direktive 2014/55/EU odabrana je lista sintaksi koji su u skladu s EN 16931-1 i obveznih za primjenu. Odabrani su UBL 2.1 i Cross Industry Invoice (CII) te je definirano i mapiranje semantičkog modela podataka u odabrane sintakse. Dodatno, radi interoperabilnosti s tržištem izrađeno je i mapiranje semantičkog modela u EDIFACT format, ali bez obveze primjene.
Pravna regulativa i standardi za elektronički račun (e-račun)[uredi | uredi kôd]
Za proces razmjene elektroničkih računa u Republici Hrvatskoj primjenjuju se sljedeći pravni i tehnički akti Europske unije:
1. Direktiva Vijeća 2010/45/EU od 13. srpnja 2010. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost u vezi s pravilima o izdavanju računa[6];
2. Direktiva 2014/55/EU EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 16.travnja 2014. o elektroničkom računu u javnoj nabavi[7];
3. Europska norma, oznaka: HRN EN 16931-1:2017[8]
- Elektronički račun 1. dio: Semantički model podataka osnovnih elemenata elektroničkog računa (EN 16931-1:2017)[9]
- Elektronički račun 2. dio: Lista sintaksi u skladu s EN 16931-1 (CEN/TS 16931-2:2017)
- Elektronički račun – Dio 3-2: Sintaksno povezivanje za normu ISO/IEC 19845 (UBL 2.1), račun i odobrenje
- Elektronički račun – Dio 3-3: Sintaksno povezivanje za normu Cross Industry Invoice D16B (CII)
- Elektronički račun – Dio 3-4: Sintaksno povezivanje za normu UN/EDIFACT INVOIC D16B (CII)
- Smjernice za uspostavu interoperabilnosti u razmjeni elektroničkog računa na tehničkoj razini (CEN/TR 16931-4:2017)
- Smjernice za primjenu opcionalnih sektorskih ili nacionalnih proširenja u svezi s EN 16931-1, metodologija primjene u stvarnoj okolini (CEN/TR 16931-5:2017)
Osim s gore navedenim zakonskim odredbama EU, razmjena e-računa putem informacijskih posrednika u Hrvatskoj je usklađena sa sljedećim zakonima, pravilnicima i uredbama:
- Zakonu o Porezu na dodanu vrijednost[10]
- Pravilnik o Porezu na dodanu vrijednost[11]
- Zakonu o elektroničkoj trgovini[12]
- Zakonu o računovodstvu[13]
- Opći porezni zakon[14]
- Zakonu o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi[15]
- Pravilnik o tehničkim elementima, izdavanju i razmjeni elektroničkog računa i pratećih isprava u javnoj nabavi[16]
- Pravilnik o vrsti i visini naknada za usluge zaprimanja i slanja elektroničkih računa za javne naručitelje u javnoj nabavi[17]
- Zakonu o provedbi Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu[18]
Obveza izdavanja elektroničkog računa (e-računa) u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi[19] stupio je na snagu 1. prosinca 2018. godine, a s njim i obaveza izdavanja e-računa za javne i sektorske naručitelje kao obveznike javne nabave, u okviru i sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi[20].
Zakonu je prethodila Direktiva 2014/55/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi[21], koja je s navedenim datumom unesena u pravni poredak. Zakonodavno tijelo, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja[22], primjenu zakonskih odredbi je podijelilo u dva dijela pa su od 1. prosinca 2018. godine javni i sektorski nisu smjeli odbiti strukturirani elektronički račun sukladan europskoj normi za e-račun, odnosno naručitelji nisu smjeli prihvatiti papirnati račun za primljene usluge i robu.
Druga faza je bila 1. srpnja 2019. godina od kada je Zakon u punoj primjeni te su javni i sektorski naručitelji, odnosno obveznici Zakona o javnoj nabavi[23], obavezni i slati elektroničke račune. Period prilagodbe od prosinca 2018. do srpnja 2019. godine služio je kako bi se informacijski posrednici, proizvođači računovodstveni softvera i poduzetnici koji posluju s javnim naručiteljima, prilagodili za slanje e-računa sukladno zakonskim propisima.
Pružatelji usluge elektroničkog računa (e-računa)[uredi | uredi kôd]
Informacijski posrednici za javne naručitelje[uredi | uredi kôd]
Centralni informacijski posrednik, čiji je djelokrug definiran posebnim zakonom, je Financijska agencija koja, sukladno članku 3., stavku 3. Zakona o elektroničkom izdavanju računu u javnoj nabavi[24], obavlja elektroničku razmjenu računa između izdavatelja e-računa i javnih naručitelja, u skladu s europskom normom.
Na centralnu platformu su se, sukladno zakonskim odredbama, dužni povezati i ostali subjekti koji pružaju usluge informacijskog posredništva u okviru ovog zakona. Iznimke među javnim naručiteljima su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i tijela koja su oni osnovali.
To se, primjerice, odnosni na škole kojima je osnivač županija ili grad, odnosno na neka druga tijela javnog prava kojima u iznosu većem od 50% upravlja ili ih financira jedinica lokalne samouprave[25]. Navedena tijela i njihovi osnivači JLS, usluge informacijskog posredništva primanja i slanja e-računa mogu povjeriti bilo kojem informacijskom posredniku registriranom na području Republike Hrvatske ili druge države članice.
Informacijski posrednici za sektorske naručitelje[uredi | uredi kôd]
Sukladno članku 3., stavku 4. Zakona o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi[26], sektorski naručitelji posao informacijskog posredništva za e-račun mogu dodijeliti bilo kojem posredniku koji je povezan na centralnu platformu i usklađen s EU normom za e-račun.
Istog posrednika sektorski naručitelji mogu odabrati i za posao arhiviranja elektroničkih dokumenata s obzirom na to da je zakonskim propisima određeno da se dokument mora čuvati u izvornom obliku. Prilikom izbora informacijskog posrednika, sektorski naručitelji moraju utvrditi koji posrednik može ispuniti sve zakonske odredbe, prenijeti potrebni volumen dokumenata i pružiti siguran i kontroliran elektronički arhiv.
Pružatelj usluge elektroničkog računa (e-računa) za poslovne subjekte[uredi | uredi kôd]
Poslovni subjekti u Hrvatskoj mogu odabrati bilo kojeg pružatelja usluga za e-račune koji je registriran u Hrvatskoj ili na području druge države članice EU. Prilikom izbora informacijskog posrednika za zaprimanje i slanje e-računa u gospodarstvu primarno se ističu posrednici koji imaju dugu prisutnost na tržištu, volumen računa koje prenose prema javnim i sektorskim naručiteljima te između gospodarskih subjekata, kao i oni koji pružaju komplementarne usluge kojima se digitalizira cijeli poslovni proces.
Prednosti korištenja elektroničkog računa (e-računa) u poslovanju[uredi | uredi kôd]
Uvođenje e-računa u poslovanje početak je provedbe digitalne transformacije jer se, sukladno zakonskim propisima Republike Hrvatske, uz elektronički razmjenu dokumenata digitalizira i proces obrade i ovjere e-računa. Digitalizirani proces nudi mnogobrojne mogućnosti koje nisu moguće u papirnatom svijetu pa ih treba iskoristiti za „oplemenjivanje“ usluge novim elementima kao što su:
- povezivanje procesa razmjene i elektroničke ovjere e-računa preko DMS sustava,
- pohrana dokumenata u elektronički arhiv,
- pojednostavljena suradnja s računovodstvenim servisima kroz jedinstveni pristup digitalnim servisima na kojima su pohranjeni dokumenti i slično.
Ključne značajke elektroničkog računa (e-računa) za poslovne subjekte[uredi | uredi kôd]
Uvođenje e-računa u poslovanje donosi brojne prednosti kako za izdavatelje tako i za primatelje. Prednosti koje poslovni subjekti mogu odmah osjetiti su:
- niži administrativni troškovi,
- brža isporuka i obrada računa,
- veća sigurnost i dostupnost dokumenata jer se elektronički računi pohranjuju isključivo u elektronički arhiv sukladno zakonskim propisima Republike Hrvatske.
Implementacijom e-računa, poslovni procesi se ubrzavaju i automatiziraju, što smanjuje operativne troškove i povećava efikasnost. Najveća vrijednost proizlazi iz automatizacije zaprimanja i knjiženja e-računa jer se strukturirani dokument preuzima direktno u računovodstveni program pa se minimizira mogućnost pogrešaka kod unosa podataka, što u konačnici povećava točnost financijskih podataka.
Ekonomska analiza elektroničkog računa (e-računa): troškovi i uštede[uredi | uredi kôd]
Procijenjena ušteda po jednom e-računu iznosi od 7 do 20 eura po računu. Europska unija stoga je još 2014. godine izračunala da će potpunim uvođenjem e-računa uštedjeti 423 milijarde eura, dok je samo u javnonabavnom procesu ušteda od uvođenja elektroničkog računa u EU procijenjena na 243 milijarde eura[27].
Prve procjene ušteda za Hrvatsku bile su oko 850 milijuna eura, međutim nakon što se obavezni e-račun u Hrvatskoj uvede i u gospodarstvo, ušteda će biti daleko veća jer se procjenjuje da u Hrvatskoj trenutno posluje oko 300.000 poslovnih subjekata.
Budućnost elektroničkog računa (e-računa)[uredi | uredi kôd]
Hrvatska, kao i druge zemlje članice EU koje to još nisu provele, radi na uvođenju obaveznog e-računa između poslovnih subjekata. Krajem 2025. godine završit će se projekt Fiskalizacija 2.0[28] nakon kojeg će se proširiti primjena elektroničke razmjene dokumenata između poreznih obveznika. Brojne europske države već godinama primjenjuju centralizirano prikupljanje podataka jer su prepoznale da je obavezan e-račun u gospodarstvu izvrstan mehanizam kojim mogu rasteretiti svoje poduzetnike i zahvaljujući kojem država ima veći nadzor nad svojim dijelom poslovanja.
S obzirom na to da su e-računi strukturirani (XML) dokumenti, informacijski posrednici poreznih obveznika (i pošiljatelja i primatelja računa) moći će automatski ekstrahirati određeni skup podataka koji su mu potrebni za fiskalizaciju i fiskalizirati račun umjesto poreznog obveznika, što će maksimalno rasteretiti poduzetnike u smislu izvještavanja prema državi jer će se smanjiti broj potrebnih obraza u poreznom knjigovodstvu, a neće korisnicima uzrokovati dodatne troškove razvoja. Uspostava sustava za fiskaliziranje računa koji se izdaju u gospodarstvu (e-račun u gospodarstvu) donijet će i druge operativne uštede:
- smanjenje troškova uredskog materijala,
- bržu i točniju obrada podataka jer se e-računi učitavaju u računovodstveni program, a ne prepisuju,
- niže troškovi pohrane,
- veću sigurnost i
- učinkovitu borbu protiv sive ekonomije.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. Narodne novine. Pristupljeno 25. svibnja 2024.
- ↑ Prednosti uvođenja e-računa. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske. Pristupljeno 26. svibnja 2024.
- ↑ Strategija razvitka elektroničkog poslovanja Republike Hrvatske za razdoblje 2007. – 2010. godine (PDF). Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ Direktiva 2014/55/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. Zakon. Pristupljeno 12. lipnja 2024.
- ↑ Osnovan tehnički odbor za elektronički račun HZN/TO 573. Hrvatski zavod za norme. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Direktiva Vijeća 2010/45/EU od 13. srpnja 2010. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost u vezi s pravilima o izdavanju računa. EUR-Lex. Pristupljeno 15. svibnja 2024.
- ↑ Elektroničko izdavanje računa u javnoj nabavi. Publications Office of the EU. Pristupljeno 12. lipnja 2024.
- ↑ PROVEDBENA ODLUKA KOMISIJE (EU) 2017/1870. EUR-Lex. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ PROVEDBENA ODLUKA KOMISIJE (EU) 2017/1870 оd 16. listopada 2017. o objavi upućivanja na europsku normu o elektroničkom izdavanju računa i popisa sintaksi u skladu s Direktivom 2014/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća. EUR-Lex. Pristupljeno 12. lipnja 2024.
- ↑ Zakon o porezu na dodanu vrijednost. Narodne novine. Pristupljeno 15. svibnja 2024.
- ↑ Pravilnik o porezu na dodanu vrijednost. Narodne novine. Pristupljeno 28. svibnja 2024.
- ↑ Zakon o elektroničkoj trgovini. Narodne novine. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Zakon o računovodstvu. Narodne novine. Pristupljeno 15. svibnja 2024.
- ↑ Opći porezni zakon. Narodne novine. Pristupljeno 10. svibnja 2024.
- ↑ Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. Narodne novine. Pristupljeno 25. svibnja 2024.
- ↑ Pravilnik o tehničkim elementima, izdavanju i razmjeni elektroničkog računa i pratećih isprava u javnoj nabavi. Narodne novine. Pristupljeno 25. svibnja 2024.
- ↑ Pravilnik o vrsti i visini naknada za usluge zaprimanja i slanja elektroničkih računa za javne naručitelje u javnoj nabavi. Narodne novine. Pristupljeno 25. svibnja 2024.
- ↑ Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ. Zakon. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. Zakon. Pristupljeno 12. lipnja 2024.
- ↑ Tko je obveznik izdavanja e-računa?. Moj-eRačun. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Direktiva 2014/55/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. EUR-Lex. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Propisi. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske. Pristupljeno 25. svibnja 2024.
- ↑ Zakon o javnoj nabavi. Zakon. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. Zakon. Pristupljeno 12. lipnja 2024.
- ↑ Pravilnik o popisu obveznika primjene Zakona o javnoj nabavi. Narodne novine. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Zakon o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi. Zakon. Pristupljeno 10. lipnja 2024.
- ↑ "Uvođenjem eRačuna godišnje bi se u Hrvatskoj uštedjelo 850 milijuna eura". Poslovni dnevnik. 2. prosinca 2017. Pristupljeno 11. lipnja 2024.
- ↑ Projekt Fiskalizacija 2.0 / eRačun. Ministarstvo financija Republike Hrvatske. Pristupljeno 14. svibnja 2024.