Frane Šore Čelik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Frane Šore Čelik (Seget Donji, 14. srpnja 1918. – Vidimlije, 12. lipnja 1942.), poznat i pod nadimkom Bajuba, hrvatski komunistički revolucionar, partizanski zapovjednik i organizator antifašističkog ustanka u Segetu Donjem.[1]

Frane Šore
Frane Šore Čelik, 1939.
Frane Šore Čelik, 1939.
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 14. srpnja 1918.
Mjesto rođenja Donji Seget, Kraljevina Dalmacija, AU Monarhija
Datum smrti 12. lipnja 1942.
Mjesto smrti Vidimlije, NDH, Talijansko carstvo
Nacionalnost Hrvat
Državljanstvo AU Monarhija (1918.)

Kraljevstvo SHS (1918.-1921.) Kraljevina SHS (1921.-1929.) Kraljevina Jugoslavija (1929.-1941.) Kraljevina Italija (1941.-1942.)

Nadimak Čelik, Bajuba
Opis vojnoga službovanja
Čin Nepoznato
Jedinice Livanjski partizanski odred
Zapovijedao četa, vod
Odlikovanja nema

Životopis[uredi VE | uredi]

Frane Šore Čelik je rođen u selu Donji Seget pokraj Trogira ( tadašnja Kraljevina Dalmacija, Austro - Ugarska Monarhija), u ribarskoj obitelji,[2]od oca Marka Šore i majke Ike Šore r. Vukman Ilak iz Gornjeg Segeta. U obitelji je imao i dva starija brata, ribara Jakova Šoru, te vojnog časnika Kraljevine Jugoslavije - Grgu Šoru, koji se osnutkom NDH pridružio postrojbama Hrvatskog domobranstva.

Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu u kojem je proveo djetinjstvo i mladost,[2] gdje zarana uočava nepravdu koju je preko svojih institucija provodila vladajuća monarhističko - kapitalistička jugoslavenska vlast, a koja, nedovoljno sposobna da riješi nagomilane nacionalne i socijalne probleme koji su se nataložili u državi, pribjegava mitu i korupciji, oslanjajući se, između ostalog, i na policijsko - doušničke strukture te institucije Katoličke crkve koje su se trudile pasivizirati svako revolucionarno gibanje koje bi ugrozilo njihove višestoljetne interese.

Rano se uključuje u omladinski revolucionarni pokret, u kojeg ga uključuju članovi KPJ : Zvonko Prlenda, pekarski radnik i tadašnji predsjednik URS-ovih sindikata Hrvatske, Petar Lozovina iz Segeta Donjeg i Tadija Mihanović iz Žrnovnice. U ljeto 1934. postaje član Saveza Komunističke Omladine Jugoslavije - SKOJ-a, a ubrzo je bio izabran za sekretara mjesne organizacije SKOJ-a Donjeg Segeta. Pod njegovim rukovodstvom ova se organizacija isticala brojnim akcijama. Godine 1936. prijavljuje se kao dobrovoljac za odlazak u Španjolsku, gdje zbog slabih veza i policijske provale nije stigao. Po direktivi Partije 1936. odlazi u Stobreč, a potom u Kaštel Kambelovac, gdje je okupljao napredne omladince i osnovao organizaciju SKOJ-a. Godine 1937. postao je član nacionalnog ogranka zabranjene i tajne Komunističke partije Jugoslavije - novoosnovane Komunističke partije Hrvatske i od tada se još jače angažira u revolucionarnom životu. Poklanja pažnju vlastitom idejno - političkom obrazovanju, čita marksističku literaturu,[2] a što je dovelo i do toga da radikalno raskida sa katoličkom vjerom i Rimokatoličkom Crkvom kao institucijom, smatrajući ih negativnim pojavnostima koje u suradnji sa vlastima koče napredak i socijalističku revoluciju, te postaje ateist. To ne prolazi nezamijećeno lokalnim reakcionarima, monarhistima i nacional - klerikalcima koji skupa sa lokalnim župnikom don Jozom Carevom prijavljuju Čelika vlastima.

Godine 1937. odlazi u Šibenik na odsluženje kadrovskog roka. U vojsci je također nastavio sa revolucionarnim radom, gdje je u vojnoj jedinici, izviđačkoj komandi, osnovao tajni aktiv komunista. Vojna komanda uočila je njegovo revolucionarno djelovanje, zbog čega je bio maltretiran i fizički kažnjavan, te bio po kazni premješten na brod "Jadran", na kojem je, također, kažnjavan.[2]

Nakon odsluženja vojnog roka, vraća se u svoje selo, gdje nastavlja revolucionarnim radom. Godine 1938. u selu, u kući Špika Bunde, se osniva mjesna čitaonica "Seljačka sloga" i on je bio njen prvi predsjednik. Uključuje se u akciju osnivanja partijske ćelije KPH - Donji Seget, koja je osnovana u kolovozu 1939. Tada u Partiju prima i svoga, nešto mlađeg, druga iz djetinjstva - Jozu Lozovinu Mosora, koji će se iznjedriti u rukovodioca antifašističkog ustanka u cijelom kotaru Trogir. U vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije našao se kao rezervista (pričuvnik) na bateriji Novica na Drveniku Velikom, odakle je kući donio veću količinu streljiva i oružja.[2]

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, te, na osnovu Rimskih ugovora, uspostave talijanske monarhističko - fašističke vlasti u rodnom mu Segetu, aktivno se uključio u akciju prikupljanja oružja i streljiva, te u pripreme za dizanje ustanka i otpora protiv okupatora. Sudjeluje u ustrojavanju " udarne grupe" u Donjem Segetu, koja organizira te izvodi prve diverzantske akcije, kao što su rušenje telefonsko - telegrafskih stupova prema Marini i Gornjem Segetu, te u suradnji sa trogirskim komunistima, rušenje vlaka HDŽ u Labinskim Dragama koji je prevozio mast za ustaški garnizon u Sinju. Dolaskom okupatora, po direktivi Partije, prelazi u ilegalni ( tajni ) život. Talijanska policija i vlasti tragaju za njim na osnovu svjedočenja doušnika, kao što je bio Filip Bilota, sin Marina, čije ime je navedeno u talijanskim dokumentima. Karabinjeri Čelika uhićuju u kolovozu 1941., u raciji u Donjem Segetu, te ga nakon višednevnog pritvora puštaju, uz obvezu daljnjeg javljanja njihovoj ispostavi u Trogiru. U partizane odlazi 24. travnja 1942., zajedno sa Šimom Špikom. Kao prvi partizani iz Segeta odlaze preko Dalmatinske zagore prema Bosni, na područje tadašnje NDH, gdje je Čelik svrstan u Livanjski partizanski odred, u kojem se ubrzo istakao kao primjeran borac te bio postavljen na dužnost komandira voda, a zatim zamjenika komandira čete. U svim borbama u kojima je sudjelovao isticao se kao neustrašiv borac. Poginuo je 12.lipnja 1942. u selu Vidimlije u Glamočkom polju.[2], tadašnjoj NDH, počinivši samoubojstvo da ne padne živ u ruke četnicima koji su opkolili odred.

Njegov grob je nakon rata pronađen na temelju svjedočenja lokalnih mještana u Vidimlijama te je Čelik prepoznat po mornaričkom opasaču i majici koje je ponio u rat. Njegovi posmrtni ostaci su preneseni na počivalište u obiteljsku grobnicu na groblju Konacvine u Segetu Donjem.

Nasljeđe[uredi VE | uredi]

Frane Šore Čelik jpg.3.jpg

Njegovo ime nosila je tadašnja Srednja ekonomska škola u Segetu Donjem, Omladinsko kulturno - umjetničko društvo te jedna ulica u Segetu Donjem. 15. kolovoza 1979. svečano je otkriveno spomen poprsje, rad splitskog kipara Mirka Ostoje, ispred tadašnje Ekonomske škole u Segetu Donjem.[2] 1990-tih, spomen poprsje biva uklonjeno, a nazivi ulica i institucija koje su nosili njegovo ime su promijenjeni, uslijed politike minoriziranja značaja NOB-a i njegovih pripadnika od strane određenih revizionističko - revanšističkih krugova, a koja se započela agresivnije sprovoditi još od konca 1980-tih, usprkos unošenju značaja antifašističke borbe kao pozitivne tekovine u Ustav RH.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Grupa autora (1984)." Trogirski kraj u NOB-u 1941-45." Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije
  • Josip Miliša (1987). " U spomen revoluciji i NOB-u". Trogir: Koordinacijski odbor za njegovanje revolucionarnih tradicija, pri OK SSRNH Trogir i Fond za razvijanje i njegovanje tekovina revolucije i NOR-a općine Trogir
  • Ivan Špika (1970). "Ratna sjećanja i dnevnik borca II dalmatinske brigade". Zagreb: Stvarnost

Web stranice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Grupa autora [1984]. Miroslav Ćurin "Trogirski kraj u NOB-u", str. 1076, Split: IHRPD
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Josip Miliša [1987.]. Slavko Šurija "U spomen revoluciji i Narodnooslobodilačkoj borbi", Trogir: Slobodna Dalmacija - Split