Jozo Lozovina Mosor

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Jozo Lozovina Mosor (Seget Donji, 20. svibnja 1919. – Seget Donji,19.svibnja 1946.), hrvatski komunistički revolucionar, partizanski zapovjednik, rukovodilac antifašističkog ustanka u ratnom kotaru Trogir i narodni heroj Jugoslavije.[1]

Jozo Lozovina
Portret J.L.Mosor, privatna arhiva
Portret J.L.Mosor, privatna arhiva
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 20.svibnja 1919.
Mjesto rođenja Donji Seget kraj Trogira
Datum smrti 19.svibnja 1946.
Mjesto smrti Seget Donji kraj Trogira
Nacionalnost Hrvat
Državljanstvo Kraljevstvo SHS (1919.-21.)

Kraljevina SHS (1921.-29.), Kraljevina Jugoslavija (1929.-41.) DFJ /FDH (1943.-45.) FNRJ/ NRH (1945.-46.)

Nadimak Mosor
Supruga Anka r. Špika
Knjige "Razvitak NOB-a u kotaru Trogir"
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi Kraljevina Jugoslavija (1940.-41.),

Partizani (1942.-45.)

Čin major
Ratovi Narodnooslobodilački rat 1941.- 45.
Vojska NOV i PO Hrvatske
Rod vojske pješadija
Jedinice Segetsko - marinski partizanski odred, Mosećki partizanski odred, Splitsko vojno područje, Komanda mjesta Trogir
Zapovijedao Segetsko - marinski partizanski odred, Mosećki partizanski odred, Komanda mjesta Trogir
Odlikovanja Partizanska spomenica 1941, Narodni heroj Jugoslavije

Životopis[uredi VE | uredi]

Jozo Lozovina Mosor potječe iz ugledne i imućne zemljoradničko - ribarske obitelji.[2]Rođen je u Donjem Segetu ( tadašnjeKraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pokrajina Dalmacija), od oca Luke i majke Tone r. Mijaković iz Donjeg Okruga (otok Čiovo). U obitelji je još imao dvije sestre, Mariju i Vinku.

Svoje djetinjstvo i mladost, sve do odlaska u partizane, proveo je u svom rodnom selu. Osnovnu (četverogodišnju) školu završio je u Segetu Donjem, a potom je nastavio školovanje u Građanskoj školi u Trogiru. Nakon završenog drugog razreda bio je izbačen iz škole, jer je od strane uprave škole bio ocijenjen kao "opasan element". Naime, već tada je iskazivao svoje neslaganje prema nehumanim postupcima tadašnjih školskih vlasti.[2]

Od svojih mladih dana aktivno se uključuje u u revolucionarni pokret, rado čita literaturu revolucionarnog sadržaja i tako stječe marksistički pogled na život i svijet. Svoja saznanja širi među mladima svoga sela. Postaje ateist sa kritičkim odmakom prema nauku Rimokatoličke crkve u kojem je odgajan, a koja je dominirala u njegovom kraju i obitelji, te tako dolazi u sukob sa seoskim reakcionarima i klerikalcima koje podupire lokalni župnik don Jozo Carev, a koji je svaku misu koristio za političke govore protiv komunizma i republikanaca u Španjolskoj. Godine 1937. postaje kandidat za člana novoosnovanog ogranka KPJ - KPH, a iste godine, kao delegat svoga mjesta, prisustvuje sastanku Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju u Splitu. Mladi Jozo Lozovina odmah se uključio u borbu protiv frakcionaštva u KPH.[2]

U članstvo KPH primljen je 1939. godine od strane Frane Šore Čelika. Te godine, u kolovozu, osnovana je partijska ćelija KPH u Segetu Donjem,[2]kao prva ćelija u kotaru Trogir izvan samog grada.

U svibnju 1940. odlazi na služenje vojnog roka u Šibenik, gdje za njim dolazi prijava civilnih vlasti u kojoj je okarakteriziran kao neprijateljski i opasan element kojeg stalno treba nadzirati. Radi na popularizaciji Partije među mladim vojnicima, a uskoro pomoću partijskih veza biva otpušten iz vojske te poslat nazad u selo.

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i okupacije trogirskog kraja od strane talijanskih vojnika, aktivno se uključuje u pripreme za oružani ustanak, naročito na prikupljanju oružja i streljiva te češćim odlaskom u trogirska sela radi mobiliziranja antifašističkih snaga i formiranja simpatizerskih grupa i uporišta KPH. Sudjeluje, zajedno sa Franom Šorom Čelikom, Ivanom Pavkovićem Smokvom, Vinkom Guinom Dinamom i Grgom Kovačevićem u osnivanju diverzantske "udarne grupe" u Segetu Donjem. U noći 18./19. srpnja 1941. ova grupa organizira akciju uništavanja telefonsko - brzojavnih instalacija u pravcu Marine i Segeta Gornjeg. Također, iste noći, osiguravaju dio alata trogirskim komunistima za diverziju - rušenje vlaka HDŽ na željezničkoj pruzi u Labinskim Dragama koji je prevozio mast za ustaški garnizon u Sinju.Talijanski fašisti ubrzo su saznali za njegovo revolucionarno i antifašističko djelovanje zbog čega su organizirali dvije akcije - racije 05. i 13. kolovoza iste godine, u namjeri da ga živog uhite. Oba puta im je uspio pobjeći, a poslije toga više nije legalno dolazio u svoje selo. Talijanski fašisti su tada raspisali veliku nagradu u iznosu od 100 tisuća lira onom tko ga uhvati živog ili ubije.[2]

Zbog visine preko 2 m, i težine oko 110 kg, te izrazite snage i okretnosti, Jozo Lozovina dobiva konspirativno ime Mosor, po planini iznad Splita.[3]

Sudjeluje u mnogim akcijama likvidacije pripadnika talijanskih vlasti kao i desetak njihovih lokalnih pomoćnika - domaćih izdajnika. U kolovozu 1942. zapovijeda likvidaciju glavara (tal.capoville) Segeta Donjeg, Vice Zulima Virulice, koji se usprkos upozorenjima otvoreno stavio na talijansku stranu zajedno sa ženom Ivanicom, služeći im kao špijun.[1]

Također je povezan i sa likvidacijom don Petra Špike 1943., župnika iz Ljubitovice i rodom iz Segeta, a koji je optužen za špijunažu u korist talijanskih vlasti kao i za svečani doček njemačkih vojnika u Trogiru.[1]

Jozo Lozovina Mosor sa obitelji

28. lipnja 1942. na otočiću Čelica, nedaleko obale, na samom ulasku u Trogirski zaljev, inicira sastanak te drži govor omladincima Segeta Donjeg, nakon kojeg oko 60 mladih Segećana odlazi u partizane. 30. srpnja 1942. talijanska vlast, u nemogućnosti da ga pronađe, vrši internaciju njegove obitelji u sabirni logor na otoku Molatu.[1] U toku NOB-a obavljao je brojne, vrlo odgovorne funkcije: član Rajonskog komiteta KPH Trogir, član Sektorskog rukovodstva KPH Trogir, član Kotarskog komiteta KPH Trogir, bio je konkretno zaduživan za vojno - partizanske akcije, za agitaciju i propagandu te obavještajnu službu. Početkom 1943. bio je izabran za sekretara ( tajnika ) KK KPH Trogir. Sredinom travnja 1943. bio je postavljen za komandanta Splitskog vojnog područja, a formiranjem Komande mjesta Trogir ( u svibnju 1943. ) bio je postavljen za njenog prvog komandanta. Sudjeluje u pregovorima između predstavnika talijanske komande i organa NOP-a kotara Trogir, održanim 25. kolovoza 1943. u Segetu Donjem. Koncem rujna 1943. postaje prvi komandant novoustrojenog Segetsko - marinskog partizanskog odreda. U rujnu 1943. sudjeluje u osnivanju partizanske hidro - avionske baze u Seget Vranjici. Koncem 1943. bio je postavljen za političkog komesara (povjerenika) Štaba Grupe partizanskih odreda srednje Dalmacije. Zbog podmukle bolesti (tuberkuloze pluća ) tu dužnost nikada nije preuzeo, već je upućen na liječenje u savezničke bolnice na Visu, Italiji i Malti gdje ostaje godinu dana, ali se vraća nepotpuno izliječen.[2]

Jozo Lozovina Mosor iskazao se za vrijeme NOB-a kao izuzetno hrabar, odvažan borac i rukovodilac. Osobno je sudjelovao u brojnim partizanskim akcijama, i to uvijek na čelu jedinica kojima je zapovijedao te je uživao veliki ugled u narodu i među suborcima. Svim svojim bićem bio je privržen borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika te izgradnji novog i pravednijeg društva.[2]

Predložen je za čin majora.[3]

Dva dana prije smrti, 17. svibnja 1946. održao je poznati govor na narodnom zboru u Trogiru, posvećen borbi protiv talijanske iredente - njenih otvorenih zahtjeva za diobu teritorija. Nakon tog vatrenog i emotivnog govora zdravlje mu se naglo pogoršalo. Umro je 19. svibnja 1946.[2], u Segetu Donjem, tadašnjoj Narodnoj Republici Hrvatskoj, Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Pokopan je sutradan, na svoj 27. rođendan.

Nasljeđe[uredi VE | uredi]

Za njegov izuzetni doprinos u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, za iskazanu hrabrost i junaštvo, dana 20. prosinca 1951. Jozo Lozovina Mosor proglašen je narodnim herojem socijalističke Jugoslavije, a nosilac je i Partizanske spomenice 1941.[2]

Njegovo ime nosilo je Dobrovoljno vatrogasno društvo iz Trogira, Industrijsko dobrovoljno vatrogasno društvo iz Trogira, Klub dobrovoljnih davalaca krvi iz Trogira, Klub umirovljenika iz Trogira, Klub zavarivača iz Trogira, Omladinska radna brigada iz Trogira te SOUR Brodograđevna industrija iz Trogira.[1][2]

Osnovna škola u Segetu Gornjem te Opća poljoprivredna zaduga u Semeljcima kraj Đakova također su nosile njegovo ime, kao i jedna ulica u Trogiru te jedna u Segetu Donjem.[2]

29.studenog 1956. općinski komitet SKH Trogir sa zapadne strane zadružnog doma u Segetu Donjem ( danas zgrade općine Seget ), podiže spomen - grobnicu sa poprsjem, rad Ivana i Tonća Martinića,[2] a koja, u općem revizionističkom i revanšističkom valu, nedugo nakon prvih višestranačkih izbora , u veljači 1991. biva uništena eksplozivnim sredstvom od strane nepoznatog počinitelja. Također su odlukom tadašnjih političkih vlasti promijenjena imena svih organizacija, zgrada i ulica koja su nosila njegovo ime.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Grupa autora (1984)." Trogirski kraj u NOB-u 1941-45." Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije
  • Josip Miliša (1987). " U spomen revoluciji i NOB-u". Trogir: Koordinacijski odbor za njegovanje revolucionarnih tradicija, pri OK SSRNH Trogir i Fond za razvijanje i njegovanje tekovina revolucije i NOR-a općine Trogir
  • Ivan Špika (1970). "Ratna sjećanja i dnevnik borca II dalmatinske brigade". Zagreb: Stvarnost
  • Jozo Lozovina Mosor (1946). " Razvitak NOB-a u kotaru Trogir ". Seget Donji.Neobjavljeni rukopis

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Grupa autora [1984.]. Miroslav Ćurin "Trogirski kraj u NOB-u", str. 1072, Split: IHRPD
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 Josip Miliša [1987]. Slavko Šurija "U spomen revoluciji i Narodnooslobodilačkoj borbi", Trogir: Slobodna Dalmacija - Split
  3. 3,0 3,1 Josip Lozovina i Josip Miliša [1984]. " Narodni heroj Jozo Lozovina Mosor ", Trogir: SOUR Brodogradilište JL Mosor