Hrvatski školski pravopis

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatski školski pravopis
Hrvatski skolski pravopis SK 040026.jpg
Hrvatski školski pravopis
Autor Stjepan Babić,
Sanda Ham,
Milan Moguš
Država Hrvatska
Jezik hrvatski
Vrsta djela pravopis
Izdavač Školska knjiga
Datum (godina)
izdanja
2005.[1]
Broj stranica 163[1]
ISBN broj 953-0-40026-8[1]

Hrvatski školski pravopis troje autora: Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, pravopis je nastao na temelju Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Predgovor je napisao Radoslav Katičić.[1] Pravopis su ocijenili ocjenjivači Dalibor Brozović i Radoslav Katičić.

Povijest[uredi VE | uredi]

»Hrvatski pravopis« Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nastao je 1971. godine, ali je odmah pošto je objelodanjen i uništen zbog tadašnjih političkih (ne)prilika. Nekoliko je primjeraka ipak ostalo na životu, preneseno je u London i tamo otisnuto. Stoga je Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis uz ime dugo imao i nadimak – Londonac. Zanimljivo je da su mnogi pismeni ljudi pisali prema pravilima Babić-Finka-Moguševa pravopisa i u vrijeme dok je on bio zabranjen i nedostupan jer pravila koja je taj pravopis propisivao bila su ukorijenjena u hrvatskoj pisanoj praksi, što znači poznata i prihvaćena. Godine 1990. izlazi pretisak Hrvatskoga pravopisa iz 1971. godine i tek tada, dvadeset godina nakon nastanka, hrvatski građani mogu doći do te normativne knjige i proučavati je. Do sada je izišlo osam izdanja toga pravopisa, dopunjenih i izmijenjenih, a ovo je »školsko« izdanje nastalo na temelju posljednjega izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa.

Opis[uredi VE | uredi]

Pravopisni je uzor, Babić-Ham-Moguševa pravopisa Babić-Finka-Mogušev Hrvatski pravopis, a novi pravopis troje autora ima još jedan atribut u naslovu uz hrvatski – školski. Dakle, temelji su pravopisne prakse već zacrtani u većem pravopisu trojice autora, a ovaj troje autora prilagođen je za škole. Stoga je on tanji i metodički prilagođen za osnovne i srednje škole.

Podijeljen je na tri velika poglavlja: Pravopisna pravila, Rječnik nazivlja i Pravopisni rječnik. Poglavlje Pravopisna pravila podijeljeno je na uobičajena poglavlja u pravopisu: Slovopis i pravopis, Glasovi i glasovni skupovi, Velika i mala početna slova, Tuđice, Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, Pravopisni znakovi, Kratice. Razvidno je u ovoj podjeli na velika i manja poglavlja da autori rabe već u naslovima domaće nazivlje. U vezi s nazivljem, valja upozoriti na poglavlje Rječnik nazivlja u kojem je abecednim redom poredano pravopisno nazivlje. To je poglavlje opravdano za školski pravopis jer pojedini pravopisni pojmovi imaju različito nazivlje u različitim hrvatskim priručnicima pa se ovim pravopisom ono nastoji usustaviti, ujednačiti, ali i upoznati školsku djecu s navedenim nazivljem. Dovoljno je pogledati već prvu stranicu (od triju) ovoga maloga rječnika, pa uočiti različitost nazivlja. U Hrvatskom se školskom pravopisu rabi naziv zapornik, ali u Rječniku nazivlja nalazimo afrikata ili slivenik – v. zapornik. Ili pod natuknicom interpunkcija zapisano je v. razgodak. Sličnih primjera ima više, a njihov je cilj: a) uputiti učenike na hrvatsko nazivlje koje se rabi u Školskom pravopisu i b) omogućiti učenicima snalaženje u tekstovima koji rabe drugo nazivlje. Iz navedenih je primjera razvidno da autori uvijek daju prednost domaćem nazivu što je za svaki normirani jezik sasvim prirodno, a za pravopis namijenjen školskoj djeci zbog pedagoških razloga i potrebno.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis, s predgovorom Radoslava Katičića, Školska knjiga, Zagreb, 2005., ISBN 953-0-40026-8, (NSK)

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.