Prijeđi na sadržaj

Inaccessible

Koordinate: 37°18′09″S 12°40′28″W / 37.3025°S 12.674444444444°W / -37.3025; -12.674444444444 (WD)
Izvor: Wikipedija
Inaccessible
eng. Inaccessible Island
Panorana otoka
Satelitska snimka otoka (NASA Terra ASTER)
Položaj
Koordinate37°18′09″S 12°40′28″W / 37.3025°S 12.674444444444°W / -37.3025; -12.674444444444 (WD)
SmještajJužni Atlantski ocean
Država
OceanAtlantski ocean
Fizikalne osobine
Površina12.65 km2
Najviši vrhSwale's Fell, 581 m
Stanovništvo
Broj stanovnikanenaseljen

Položaj otočja Tristan da Cunha

Zemljovid otočja Tristan da Cunha s otokom Inaccessible označenim crvenom strelicom
Zemljovid

Inaccessible je vulkanski otok smješten u južnom Atlantskom oceanu, 31 km jugozapadno od otoka Tristan da Cunha. Njegova najviša točka, Swale's Fell, doseže 581 m, a otok je površine 12.65 km2. Vulkan je posljednji put bio aktivan prije šest milijuna godina i trenutno je ugašen.

Otok Inaccessible dio je otočja Tristan da Cunha, koji je dio prekomorskog teritorija Ujedinjenog Kraljevstva poznatog kao Sveta Helena, Ascension i Tristan da Cunha. Sam Tristan da Cunha dostupan je samo morem putem sedmodnevne plovidbe iz Cape Towna u Južnoj Africi, a luka na otoku Inaccessible dopušta pristup samo nekoliko dana u godini.[1] Pristup otoku mora odobriti ured lokalne samouprave.[2]

Geografija[uredi | uredi kôd]

Otok se nalazi oko 40 km jugozapadno od glavnog otoka otočjaTristan da Cunha. Uglavnom je pust i negostoljubiv, no ima nekoliko malih, stjenovitih plaža.[3] Generacije pomoraca zazirale su od teškog pristajanja i negostoljubivog terena.[2] Inaccessible je bez stalnih stanovnika od 1873.[3]

Zajedno s otokom Gough, otok Inaccessible zaštićeni je rezervat divljih životinja i oba čine mjesto svjetske baštine otoci Gough i Inaccessible na UNESCO-vom popisu. Otok Inaccessible dom je endemske vrste mrke kokošice (Laterallus rogersi), najmanje ptice neletačice na svijetu.[4]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Otok Inaccessible otkriven je u siječnju 1656. tijekom putovanja 't Nachtglasa ("noćno staklo"), nizozemskog broda pod zapovjedništvom Jana Jacobszoona,[5] 146 godina nakon što su portugalski mornari prvi put vidjeli Tristana da Cunhu. Jacobszoon ga je izvorno nazvao "Nachtglas" otok.

Dva su objašnjenja za naziv "Nepristupačni" otok. Jedna je da je na kartama novopronađeni otok označen kao "nedostupan" jer nizozemska posada koja se iskrcala nije uspjela doći do njegove unutrašnjosti.[6] Drugi tvrdi da je francuski kapetan d'Etcheverry preimenovao otok 1778. nakon što se nije mogao iskrcati.[7][8]

Godine 1803. američki mornari predvođeni Amasom Delano isplivali su na otok.[5]

Krunati pingvini, iz gravure prema fotografiji, objavljene u knjizi prirodoslovca na brodu HMS Challenger

Braća Gustav i Frederick Stoltenhoff rođeni u Moskvi stigli su na Inaccessible iz Njemačke 1871. i živjeli ondje dvije godine s namjerom zarađivati za život lovom na tuljane i prodajom svoje robe prolaznim trgovcima, iako je takva trgovina bila minimalna. Zbog nestašice hrane, bili su "presretni" što su spašeni 1873. godine tijekom posjeta HMS Challengera s ciljem da ispita tamošnju floru i faunu.[9] Južnoafrički pisac Eric Rosenthal zabilježio je avanturu Stoltenhoffovih 1952.[10] Obližnji otok Stoltenhoff nazvan je po braći.[2]

Godine 1922., brod Ekspedicije Shackleton–Rowett, Quest, nakratko je svratio do otoka Inaccessible, a prirodoslovac Hubert Wilkins na brodu otkrio je pticu kasnije nazvanu debelokljuni sjemenar (Nesospiza wilkinsi). Godine 1938. Norveška znanstvena ekspedicija provela je tri tjedna na otoku, tijekom kojih su uspjeli pristupiti visoravni i opsežno popisivali biljke, ptice i stijene. Još jedan pokušaj mapiranja otoka napravljen je tijekom ekspedicije Kraljevskog društva 1962. na Tristan da Cunha, koja je odvela znanstvenike na Inaccessible. Kao i mnogi drugi istraživači prije njih, znanstvenici nisu uspjeli doći do unutrašnjosti otoka.

Inaccessible je proglašen prirodnim rezervatom prema Uredbi o očuvanju Tristan da Cunha iz 1976. godine. Međutim, otočanima Tristana još uvijek je bilo dopušteno loviti morske ptice s otoka. U ekspediciji 1982. (16. listopada 1982. – 10. veljače 1983.), studenti i profesori koledža Denstone u Engleskoj izradili su detaljne karte otoka, proučavali njegovu floru, faunu i geologiju te proveli program prstenovanja više od 3000 ptica.[11]

Godine 1997., teritorijalne vode otoka Inaccessible do 22 km  proglašeni su prirodnim rezervatom prema Uredbi o očuvanju Tristan da Cunha iz 1976. Trenutno je samo vodičima iz Tristana dopušteno voditi brodove za krstarenje u Inaccessible; većina putovanja na otok sada se obavlja na zahtjev iseljenika. Godine 2004. otok Inaccessible dodan je na UNESCO-ov popis Svjetske baštine otoka Gough kako bi se stvorilo novo mjesto otoci Gough i Inaccessible.

Brodolomi[uredi | uredi kôd]

Najmanje tri potvrđena brodoloma dogodila su se u blizini obale Inaccessible Islanda. Prvi je bio Blenden Hall, britanski brod koji je isplovio 1821. s 54 putnika i članova posade prema Mumbaiju. Kapetan Alexander Grieg namjeravao je ploviti pokraj Svete Helene, ali su ga nepovoljne struje odnijele do Tristana da Cunhe. Zapleo se u morsku travu i 22. srpnja nasukala se na otok Inaccessible. Svi osim dvojice koji su bili na brodu preživjeli su brodolom.[12] Sljedeća četiri mjeseca proveli su preživljavajući na divljem celeru, tuljanima, pingvinima i albatrosima. Uspjeli su izgraditi brod nekoliko mjeseci kasnije. Prvi pokušaj plovidbe do Tristana nije uspio, što je rezultiralo smrću šest osoba; ali je drugi pokušaj uspjeli skrenuti pažnu stanovnicima Tristan de Cunhe. Ostatak je zatim doveden na Tristan, gdje je brik Nerina stigao oko dva mjeseca kasnije i većinu odvezao u Cape Town, Južnoafrička Republika.[12]

Ostala dva brodoloma su olupina Shakespearea kod Pig Beacha 1883. i Helenslea kod North Pointa 1897.

Flora i fauna[uredi | uredi kôd]

Kad su kaplar William Glass i njegova obitelj postali prvi doseljenici na Tristan da Cunha 1816., koze i svinje dovedene su na otok Inaccessible kako bi služile kao izvor hrane. Goveda, ovce i psi također su uvedeni na otok u različitim razdobljima u povijesti otoka. Neke domaće životinje pomogle su da se braća Stoltenhoff održe na životu tijekom njihove ekspedicije, no sve preostale domaće životinje uklonjene su tijekom 1950-ih.[2]

Na Inaccessibleu nisu pronađeni kopneni sisavci, gmazovi, vodozemci, leptiri ili puževi. Na otoku postoje 64 autohtone biljne vrste, uključujući 20 vrsta cvjetnica i 17 vrsta paprati. Osim toga, na otoku živi 48 vrsta beskralješnjaka, od kojih je 10 uneseno.[13] Subantarktički krzneni tuljani i južni morski slonovi također su viđeni na otoku u sve većem broju, a kitovi žive u okolnim vodama: ponajviše južni pravi kitovi i stalna populacija tamnih dupina.

Ptice[uredi | uredi kôd]

Inaccessible je možda najpoznatiji po mrkoj kokošici, najmanjoj živućoj ptici neletačici na svijetu.[14][15][16] BirdLife International označio je otok kao važno područje za ptice (IBA) kao mjesto za razmnožavanje morskih ptica i njihovih endemskih kopnenih ptica. Ptice za koje je ovo područje značajno uključuju krunate pingvine (Eudyptes moseleyi, do 27 000 parova koji se gnijezde), tristanske albatrose (Diomedea dabbenena, 2-3 para), mrke albatrose (Phoebetria fusca, 200 parova), žutonose albatrose (Thalassarche chlororhynchos, 1100 parova), krupnokljune zovoje (Pachyptila vittata, do 500 000 parova), sive zovoje (Pterodroma mollis, do 50 000 parova), zovoje naočare (Procellaria conspicillata), crnokape zovoje (Ardenna gravis, do 2 milijuna parova), kratkorepe zovoje (Puffinus assimilis, do 50 000 parova), bjelolice burnice (Pelagodroma marina, do 50 000 parova), bjelotrbe burnice (Fregetta grallaria, do 50 000 parova), antarktičke čigre (Sterna vittata), mrke kokošice (Laterallus rogersi, do 5 000 parova), tristanske drozdove (Turdus eremita) i zelenkaste sjemenare (Nesospiza acunhae).[17][18]

Gospodarstvo[uredi | uredi kôd]

Otok Inaccessible koristili su otočani Tristan da Cunha u nekoliko gospodarskih razloga. Otok ima naslage guana i jaja, ali zbog teškoća putovanja po otoku, otočani su umjesto toga uglavnom odlučili otići na otok Nightingale .

U popularnoj kulturi[uredi | uredi kôd]

  • Pripovijest Edgara Allana Poea o Arthuru Gordonu Pymu iz Nantucketa aludirala je na otok Nightingale, otok Inaccessible i Tristana da Cunhu.
  • U knjizi The Thirteen Gun Salute (1989) Patricka O'Briana, str. 120–29, brod kapetana Aubreyja Diane, u mrtvom miru, obalna struja nosi prema otoku Inaccessible. Jedan mornar se prisjeća olupine kitolovca koju je vidio kada je bio izgubljen sa svom posadom u sličnim uvjetima. Samo sretan povjetarac spašava Aubreyjev brod. Ta je epizoda prikazana na naslovnoj slici knjige koja prikazuje visoke litice koje se strmoglavljuju izravno u more.
  • "Morski lav", pseudonim "službenog mornaričkog časnika" (Geoffrey Martin Bennett), napisao je Fantomsku flotu (1946.), utemeljenu na pretpostavci da se na otoku nalazi prirodna luka, čiji je ulaz bio skriven od mora. Antagonisti su okupljali flotu zastarjelih ratnih brodova u ovoj luci, s namjerom da izvedu coup de main koji bi doveo do svjetske dominacije, plan osujećen lukavstvom mornaričkog časnika i oružjem Kraljevske mornarice.
  • Eric Newby prošao je nadomak otoka Inaccessible na svom putovanju od 1938. do Australije na brodu Moshulu 1938. – 1939., kako je zapisano u njegovim knjigama The Last Grain Race i Learning the Ropes. Otok Inaccessible bio je jedino kopno koje je posada vidjela na putovanju do Australije i stoga je bio razlog za uzbuđenje.
  • U romanu Influx Daniela Suareza iz 2014. ovaj se otok spominje kao lokacija podzemnog zatvora 'Hibernity'.
  • Roman Teri Terry Mind Games iz 2015. koristi Inaccessible kao ključnu lokaciju - dom sveučilišta think tanka

Fotografije[uredi | uredi kôd]

Pogled na otoke Nightingale i Inaccessible s mora. Slijeva na desno: Nightingale, Middle Island, Stoltenhoff, Inaccessble.
Pogled na otoke Nightingale i Inaccessible s mora. Slijeva na desno: Nightingale, Middle Island, Stoltenhoff, Inaccessble.
Pogled na Inaccessible s mora.
Pogled na Inaccessible s mora.
Turisti na plaži otoka Inaccessible
Turisti na plaži otoka Inaccessible

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. " . .it’s really only possible to land on Inaccessible Island for a week or so each year, probably around December and January." (Atlas Obscura)
  2. a b c d Dan Nosowitz. 1. studenoga 2018. The Questionable Rewards of a Visit to Inaccessible Island. Pristupljeno 6. kolovoza 2021. Prenosi Atlas Obscura
  3. a b Tristan da Cunha Outer Islands / Inaccessible. Tristan da Cunha Website. Tristan da Cunha Government & Tristan da Cunha Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. siječnja 2022. Pristupljeno 13. lipnja 2022.
  4. Gough and Inaccessible Islands UNESCO World Heritage Site. Tristan da Cunha Website. Tristan da Cunha Government & Tristan da Cunha Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. studenoga 2021. Pristupljeno 13. lipnja 2022.
  5. a b R. K. Headland. 1989. Chronological List of Antarctic Expeditions and Related Historical Events. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-30903-5
  6. History of Inaccessible Island, South Atlantic Ocean. archive.is. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. lipnja 2012. Pristupljeno 24. srpnja 2014.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  7. Inaccessible Island. Tristandc.com. Pristupljeno 6. kolovoza 2013.
  8. Édouard Ducéré, Histoire maritime de Bayonne: Les corsaires sous la̓ncien régime (Bayonne, 1895:307-24) reproduces the sieur d'Etcheverry's manuscript narrative of his voyage to Moluccas in 1770 in the Etoile du Matin and mentions a second voyage in 1772.
  9. A Naturalist on the "Challenger", H. N. Moseley.
  10. Rosenthal, Eric (1952) Shelter from the Spray, Cape Town, South Africa: Howard Timmins
  11. Denstone Expedition to Inaccessible Island: Denstonian Supplement (Autumn 1983), p. 2.
  12. a b Lloyd's List. Gregg International. Westmead, Gt. Brit.. 1822. str. 78 v. The Blenden Hall, Greig, from London to Bombay, was totally wrecked on the 23d of July, on Inaccessible Island, near Tristan da Cunha. The Master, Officers, and Passengers saved : two of the crew were drowned when the Ship was lost; and six others who left the island in a boat on the 19th October for Tristan da Cunha, have not since been heard of. The Nerinæ Lachlan, of London, arrived at the Cape of Good Hope 20th January, with 4 ladies, 3 children, 20 other passengers, and 11 of the crew, who had been on Inaccessible Island sixteen weeks, and went from thence in boats to Tristan da Cunha.
  13. Inaccessible Island - Wildlife and Plantlife. University of Central Lancashire. 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. rujna 2007. Pristupljeno 21. prosinca 2007.
  14. Stervander, Martin; Ryan, Peter G.; Melo, Martim; Hansson, Bengt. 1. siječnja 2019. The origin of the world's smallest flightless bird, the Inaccessible Island Rail Atlantisia rogersi (Aves: Rallidae). Molecular Phylogenetics and Evolution. 130: 92–98. doi:10.1016/j.ympev.2018.10.007. PMID 30321695
  15. Birds Ringed on Inaccessible Island. University of Central Lancashire. 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. rujna 2007. Pristupljeno 21. prosinca 2007.
  16. Laskow, Sarah. 2. studenoga 2018. How Did the World's Smallest Flightless Bird Get to Inaccessible Island? The first scientists to describe the animal thought it might have walked. Atlas Obscura. Pocket worthy Stories to fuel your mind. Pristupljeno 14. lipnja 2020.. On this one tiny island, there is a thriving population of thousands of what we’ll now call Laterallus rogersi, but they are considered vulnerable to extinction.
  17. Inaccessible Island. Important Bird Areas factsheet. BirdLife International. 2012. Pristupljeno 26. listopada 2012.
  18. Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Inaccessible