Prijeđi na sadržaj

Indol

Izvor: Wikipedija
Indol
Strukturna formula molekule indola, koja pokazuje konvenciju o numeriranju za supstituentne skupine.
Strukturna formula molekule indola, koja pokazuje konvenciju o numeriranju za supstituentne skupine.

IUPAC nomenklatura 1H-indol
Ostala imena 2,3- benzopirol
Identifikacijski brojevi
CAS broj 120-72-9
RTECS broj NL2450000
EC broj 204-420-7
PubChem broj 798
Osnovna svojstva
Molarna masa 117,151 g·mol−1
Izgled Bijela krutina
Gustoća

1,1747 g/cm3

Talište Od 52 do 54 °C
Vrelište Od 253 do 254 °C
Topljivost u vodi

0,19 g/100 ml (20 °C)
Topiv u vrućoj vodi

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti

Opasan za čovjeka i okolinu

Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Indol (ind[igo] + lat. ol[eum]: ulje) ili benzopirol je heterociklički spoj sastavljen od benzenskoga i pirolskog prstena. Nastaje raspadanjem aminokiseline triptofana u probavnome traktu i ima ga u izmetinama. Nalazi se i u nekim eteričnim uljima (na primjer u jasminovu ulju), a služi u industriji mirisa i polazni je spoj za sintezu bojila i lijekova. Indolsku jezgru sadrži i niz drugih prirodnih organskih spojeva (indoli), na primjer skatol, serotonin, indoksil, indikan, indigo.[1]

Tetraklorizoindolinonski pigmenti

[uredi | uredi kôd]

Tetraklorizoindolinonski pigmenti kratko su vrijeme na tržištu. To su kondenzacijski produkti aromatskih diamina s tetrakloriranim izoindolinonom. Boja tih pigmenata ovisi o vrsti aromatskog dijela diamina i može biti različitih žutih, narančastih i crvenih nijansi. Ti pigmenti nisu osjetljivi prema otapalima niti skloni migraciji, a postojani su na svjetlu i prema djelovanju atmosferilija. Stoga se primjenjuje u mnogim lakovima za vanjsku upotrebu i u bojenju polimernih materijala.[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. indol, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 26. 7. 2020.
  2. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.