Indigo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Indigo
C16H10N2O2
Indigo skeletal.svg
Komad indiga iz biljke indigovke iz Indije (oko 6,35 x 6,35 cm osnova).
Komad indiga iz biljke indigovke iz Indije (oko 6,35 x 6,35 cm osnova).
IUPAC nomenklatura Indigo
Ostala imena 2,2'-bis (2,3-dihidro-3-oksoindoliliden)
Identifikacijski brojevi
CAS broj 482-89-3
EC registarski broj
UN broj
RTECS broj DU2988400
Osnovna svojstva
Molarna masa 262,27 g·mol−1
Relativna molekulska masa
Izgled Tamnoplavi kristalni prah
Gustoća

1,199 g/cm3

Talište Od 390 do 392 °C
Vrelište Raspada se
Topljivost u vodi

990 µg/L (kod 25 °C u vodi)

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti

Opasnost po zdravlje

SI-sustav mjernih jedinica korišten je gdje kod je to moguće. Ukoliko nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Indigo (port. ili španj. índigo, od lat. indicum, od grč. ἰνδıϰός: indijski) je modro bojilo poznato od davnine, derivat indola. Nekoć je bilo najznačajnije bojilo, dobivalo se iz takozvanih indigonosnih biljaka ili indigovki (na primjer lat. Indigofera tinctoria). Lišće se ekstrahiralo (koncentart) vrelom vodom i izdvajao se bezbojni indoksil kao jedan od raspadnih proizvoda glikozida indikana. Indoksil se zatim oksidacijom sa zrakom prevodio u indigo. Pošto je krajem 19. stoljeća određena struktura prirodnog indiga, razvijena je njegova kemijska sinteza. Otada se proizvodi samo sintetski, i to iz anilina i etilen-oksida ili iz naftalena. Njegova je glavna prednost pred prirodnim indigom veća jakost boje. U čistom stanju indigo je prah, koji otapanjem u alkalnome mediju uz reducens daje snažnu (intenzivnu) modru obojenost, pa se u tekstilnoj industriji upotrebljava za bojenje i tisak. Danas je i sintetski indigo donekle potisnut novim vrstama sintetskih bojila. [1]

Organski obojeni pigmenti[uredi VE | uredi]

Za razliku od anorganskih pigmenata, koji su poznati od davnine, organski su se pigmenti u posljednjih stotinjak godina veoma razvili, zahvaljujući velikim dostignućima kemije sintetskih materijala, te razvoju grafičke industrije i sve većoj upotrebi raznobojnog tiska. Organski su pigmenti, kao i bojila, obojene čvrste tvari, koje se prema svom sastavu ubrajaju u organske spojeve. Međutim, od bojila se bitno razlikuju po tome što su praktički netopljivi u mediju u kojemu se primjenjuju, pa se upotrebljavaju u obliku sitne suspenzije.

U usporedbi s anorganskim pigmentima, u organskim je pigmentima šira paleta boja i veći izbor prijelaznih nijansi, veća jakost i svjetloća boje, čišći ton, izdašniji su i veće gustoće. Organski pigmenti nisu toliko postojani na povišenim temperaturama, zbog topljivosti, iako slabe, neotporni su prema organskim otapalima, a osim toga, mnogo su skuplji od anorganskih pigmenata. Njihova je pokrivna moć slabija od moći pokrivanja anorganskih pigmenata, ali su stoga prozirni (transparentni), što je njihova posebna odlika, osobito cijenjena u tiskarstvu. To se ogleda i u pregledu njihove potrošnje: 45% organskih pigmenata troši se za pripravu tiskarskih boja, 36% za pigmentiranje sredstava za ličenje, 15% za bojenje sintetskih materijala, a ostatak od 4% u različite druge svrhe.

Za razlikovanje velikog mnoštva sintetskih organskih pigmenata od velike je pomoći njihova podjela prema oznakama navedenim u međunarodno priznatom indeksu (eng. Colour Index). Oznaka se za svaki pojedini pigment sastoji od slova i brojaka, a opisuje vrstu tvari, boju, redni broj i pripadnost nekoj od grupa kemijskih spojeva. Tako na primjer, oznaka C.I. PR 177, 65 300 označuje da je to prema Colour Index (C.I.) pigment (P) crvene (R) boje, rednog broja 177, koji pripada grupi antrakinonskih (od 58 000 do 72 999) pigmenata.

Organski su pigmenti sintetski spojevi koji se prema svojoj kemijskoj strukturi mogu višestruko razvrstati. Obično se razlikuju dvije glavne grupe organskih pigmenata: azo pigmenti i ostali organski pigmenti. Iako je zajedničko strukturno svojstvo druge grupe što su to policiklički spojevi s kondenziranim prstenima, ta grupa organskih pigmenata obuhvaća vrlo različite organske spojeve, od kojih su najvažniji ftalocijanini, dioksazini i karbonilni policiklički spojevi. [2]

Slike[uredi VE | uredi]

Indigofera tinctoria1.jpg Indigo-guizhou.jpg Jeans.jpg
Biljka indigovka (lat. Indigofera tinctoria). Indigo dobiven iz biljke indigovke. Većina indiga koristi se za bojenje traperica.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. indigo, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 6. 7. 2020.
  2. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Indigo.