Inge Appelt

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Inge Appelt
Inge Appelt
Rođenje 1. siječnja 1943.
Pseudonim(i) Ingeborg Appelt
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Inge Appelt (Osijek, 1. siječnja 1943.), hrvatska je kazališna, televizijska i filmska glumica.

Životopis[uredi VE | uredi]

Osnovnu i srednju školu završila je u Osijeku, a potom u Zagrebu upisuje Akademiju za kazališnu umjetnost, gdje 1966. diplomira u klasi Georgija Para. Od 1. listopada 1966. članica je ansambla Zagrebačkog dramskog kazališta (danas GDK Gavella). U svom matičnom teatru debitira ulogom Marianne u Molierovu Škrcu, u režiji Božidara Violića. Slijede brojne nezaboravne uloge u predstavama kao što su Ibsenov Neprijatelj naroda i Kuća lutaka, Zločin i kazna F. M. Dostojevskog, Brechtov Život Galilejev i Majka Courage, Krležino Kraljevo, Večeras improviziramo Luigija Pirandella, Shakespeareov Macbeth, San Ivanjske noći i Kralj Lear, Čehovljevi Ivanov i Tri sestre, Begovićev Pustolov pred vratima, Marinkovićeva Glorija,Williamsova Mačka na vrućem limenom krovu...

Posebno je važna njena suradnja sa kazališnom družinom KPGT. Prva predstava kojom se KPGT predstavio publici, bila je Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića u režiji Ljubiša Ristića, sa njom i Radom Šerbedžijom u glavnim ulogama. Predstava je premijerno izvedena na Gornjem Gradu u Zagrebu, u lipnju 1978. Zadnji put je igrana u Lenjingradu, u lipnju 1991. Predstava je izvedena 800 puta, od čega 36 puta na turneji u Australiji, 78 puta na turneji po Americi i preko 30 puta u raznim gradovima Europe i Meksika. Ta predstava bila je s jedne strane dočekana kao veliki kazališni novum i pozitivni eksperiment (glazba sastava Leb i sol, glumci naturšćici- zagrebački odvjetnik Vladimir Rubčić), no neki su imali i velike ograde od toga, zbog njezinog prekomjernog bratstva i jedinstva (malo srpski, malo hrvatski, malo makedonski, malo slovenski, malo albanski,). U svakom slučaju predstava je podigla dosta prašine, i pokupala brojne nagrade (pet nagrada na Sterjinom pozorištu[1], OBBIE New York).[2]

U matičnom teatru najuspješnije predstave u kojima je glumila bile su Kraljevo Miroslava Krleže u režiji Dine Radojevića, kultna predstava hrvatskog kazališta sa 173 izvedbe. Također je uspješna bila predstava Priče iz Bečke šume (Odon von Horvath) u režiji Koste Spaića sa 101 izvedbom. Glumila je i u jednoj od najuspješnijih predstava novije povijesti GDK Gavella, predstavi Mjesec dana na selu I.S. Turgenjeva, u režiji Paola Magellia, a koja je neprekidno na repertoaru kazališta bila od 1998. do 2011. godine, te je u tom razdoblju odigrana 135 puta.

Surađivala je s brojnim redateljima, među kojima su i Kosta Spaić, Joško Juvančić, Georgij Paro, Dino Radojević, Vanča Kljaković, Tomislav Radić, Miro Međimorec, Vladimir Gerić, Želimir Mesarić, Ivica Kunčević, Marin Carić, Petar Veček i već spomenuti Paolo Magelli. Igrala je i u predstavama Teatra &TD, Kazalištu Kerempuh, na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Splitskom ljetu.

Jedna je od najomiljenijih hrvatskih filmskih glumica, te ju je u velikoj anketi filmskih profesionalaca i kritičara provedenoj 2005. godine hrvatski filmski časopis Hollywood svrstao u 20 najboljih hrvatskih filmskih glumica svih vremena. Glumila je u trideset dugometražnih filmova, među kojima svakako valja spomenuti filmove Ljubav i poneka psovka, U gori raste zelen bor, Maršal i Fine mrtve djevojke. Često glumi i na televiziji i to u vrlo popularnim televizijskim serijalima kao što su Kapelski kresovi i Dirigenti i muzikaši. Tu je i tridesetak TV drama, sedamdesetak radijskih drama, kao i tri TV opere. Za svoj je glumački rad dvaput nagrađena na Susretima kazališta Hrvatske (za uloge Avdotje Nazarovne u Čehovljevom Ivanovu te Lence u Jovanovićevom Oslobođenju Skoplja), a dobila je i nagrade na Gavellinim večerima (za Mašu u Tri sestre A.P. Čehova) i na Sterijinom pozorju (također za Lence u Oslobođenju Skoplja).

Filmografija[uredi VE | uredi]

Televizijske uloge[uredi VE | uredi]

Filmske uloge[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]