Rade Šerbedžija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija.
Rođenje 27. srpnja 1946. (Bunić kod Korenice)
Zanimanje glumac, pjesnik, glazbenik
Godine rada od 1969.
Supruga Ivanka Cerovac (? – 1987.), Lenka Udovički (od 1991.)
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Rade Šerbedžija (Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946.) je hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik srpskog podrijetla.[1][2]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.

Diplomirao 1969. godine na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkome Dramskom kazalištu "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK u Zagrebu, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i tjelesno najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog (npr. Shakespeareovi Hamlet i Richard III.) i modernoga repertoara (npr. Ibsenov Peer Gynt) – u raznim žanrovima, tumačeći likove pozitivnih i negativnih osobina.

Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji (1967.) Krste Papića, dok prvu glavnu ulogu – mladića na životnoj prekretnici – tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968.) Branka Ivande.

Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najrespektiranijih glumaca bivše države Jugoslavije – u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike. Tako su početkom 1970-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Živojina Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) Krste Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: kao skladatelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakternog glumca) u filmu Bravo maestro (1978.) Rajka Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) Fadila Hadžića. Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australske televizije Sammy za glavnu ulogu u australskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića.

Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju vjerojatno je bila 1986. kada s dvije uloge u filmovima dobiva titulu najuspješnijeg na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima Lordana Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Zorana Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspjehom glumi i na televiziji, u TV-serijama: U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz).

Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Odlazak u inozemstvo[uredi | uredi kôd]

Godine 1991. napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu.[3] Film je snimljen u Beogradu.[4] U tom filmu pokazuju se i snimci razrušenoga hrvatskoga grada Vukovara. U Vukovar, koji je u to vrijeme bio žarište borbe između hrvatskih snaga i snaga JNA, redatelj Pavlović je, za potrebe završnih scena filma, kako bi zabilježio posljedice djelovanja JNA, poslao samo snimatelja.[4]

Nakon Srbije, koju je napustio 1992. godine jedno vrijeme s obitelji živio je u Sloveniji te onda u Londonu i SAD.[5] Unatoč tome što je već glumio u osamdesetak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske filmske vode ostvario je filmom Hanin rat te filmom Prije kiše Milče Mančevskoga. 1996. godine Šerbedžija je glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskome filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim hollywoodskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.

Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, koji je premijeru doživio s predstavom Kralj Lear na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.

Radi s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyom Kubrickom te Clintom Eastwoodom, no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama: "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu", sjećajući se glumaca s naših prostora kao što su Inge Apelt ili Miodrag Krivokapić. Uz obitelj Šovagović, Šerbedžija sa svojom djecom iz prvog braka, Danilom koji je studirao film u Americi i sada je redatelj i Lucijom, glumicom, dobitnicom Zlatne arene za ulogu u filmu "Polagana predaja", na dobrom putu ostvariti još jednu jaku "filmašku obitelj".

Povratak u Hrvatsku, profesor glume u Rijeci[uredi | uredi kôd]

Od 2010. godine živi u Rijeci.[6] U Rijeci je osmislio i pokrenuo novi poslijediplomski studij glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga osnovao Senat Sveučilišta u Rijeci kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture[7] a od jeseni 2011.[8] godine na njemu i predaje[9].

Osobni život[uredi | uredi kôd]

Rade Šerbedžija suprug je redateljice Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu i Vanju. Iz prvoga braka s koreografkinjom i plesnom pedagoginjom Ivankom Cerovac ima kćer Luciju i sina Danila.[10]

Filmografija[uredi | uredi kôd]

1960. – 1970.[uredi | uredi kôd]

1980. – 1990.[uredi | uredi kôd]

1990. – 2000.[uredi | uredi kôd]

2000. – 2010.[uredi | uredi kôd]

2020.[uredi | uredi kôd]

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. www.yurope.com – SAM 17/12/95 – Intervju: Rade Šerbedžija, glumac u emigraciji, pristupljeno 1. ožujka 2015.
  2. www.b92.net – B. Katić: Ko je pucao na Šerbedžiju?, pristupljeno 1. ožujka 2015.
  3. Josip Grozdanić, Vukovar, nesnimljena tragedija, Vijenac, broj 384, 20. studenoga 2008.:
    "Uloga srpskog oficira Pavla Trusića u filmu Dezerter prvaka jugoslavenskoga crnog vala Živojina Pavlovića, naturalizmu sklona autora trajno zaokupljena temom opstanka pojedinca u nesklonoj mu mediokritetskoj okolini, i danas se uzima za zlo Radi Šerbedžiji. Premda se Šerbedžiji opravdano može prigovoriti zbog lošeg tajminga izbora projekta i uloge, ostvarene u vrijeme najžešćih ratnih sukoba i izrazite polarizacije, najčešće se gubi iz vida, ili možda namjerno prešućuje, da je prema motivima priče Fjodora Mihajloviča Dostojevskog rađen film naglašeno antiratno usmjereno ostvarenje u kojem Pavlović podiže i jasno artikulira svoj glas protiv ratnog užasa. Osim što je naslovni lik dezerter iz JNA, završne sekvence u kojima on tenkom stiže pred kuću svog protivnika, smještenu u samu Beogradu, jasno daju do znanja da autor precizno detektira srce tame u kojem leži izvor ratnog zla.", preuzeto 23. veljače 2013.
  4. 4,0 4,1 Svjetlana Hribar, Riječka publika prva u Hrvatskoj gledala "Dezertera" Živojina Pavlovića:
    Wikicitati „U Hrvatskoj je, pak, Ivan Starčević pisao kako sam snimao film u srušenom Vukovaru, optužujući me da – usred rata – veličam JNA i napad na Hrvatsku. Ponovo mogu reći samo to da je film snimljen u Beogradu, da nisam bio u Vukovaru – Pavlović je za potrebe završnih scena filma poslao u Vukovar samo snimatelja, da zabilježi posljedice djelovanja JNA na ovaj grad... Žika Pavlović je bio oštri kritičar Miloševićeve politike i ovim je filmom eksplicite rekao da je JNA srušila Vukovar, što je u ono vrijeme, u Srbiji, bilo vrlo hrabro. I opasno.”
    (Rade Šerbedžija)
    , Novi list, 8. ožujka 2013., preuzeto 21. studenoga 2013.
  5. (srp.) novosti.sr. Jovanka Simić, Rade Šerbedžija: Sve mi naše tamo nedostaje[neaktivna poveznica], preuzeto 23. veljače 2013.
  6. http://www.novilist.hr/2010/10/15/serbedzija-postao-rijecanin.aspx
  7. Sveučilište u Rijeci: O studijuInačica izvorne stranice arhivirana 26. kolovoza 2013., preuzeto 23. veljače 2013.
  8. Sveučilište u Rijeci: Javna izvedba "Ptica" – završni ispit iz glumeInačica izvorne stranice arhivirana 27. kolovoza 2013., preuzeto 23. veljače 2013.
  9. Sveučilište u Rijeci: PredavačiInačica izvorne stranice arhivirana 27. kolovoza 2013., preuzeto 23. veljače 2013.
  10. Snježana Dragojević Harapin, Lucija i Danilo Šerbedžija: oproštaj od mameInačica izvorne stranice arhivirana 4. listopada 2009., Gloria, preuzeto 23. veljače 2013.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]