Prijeđi na sadržaj

Rade Šerbedžija

Izvor: Wikipedija
Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija.
Rođenje27. srpnja 1946.
Bunić kod Korenice
Zanimanjeglumac, pjesnik, glazbenik
Godine radaod 1969.
SuprugaIvanka Cerovac (? – 1987.), Lenka Udovički (od 1991.)
WWW

portal o životopisima ‧ portal o filmu

Rade Šerbedžija (Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946.) hrvatski je filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik. Po podrijetlu je hrvatski Srbin.[1][2]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.

Diplomirao 1969. godine na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkome Dramskom kazalištu "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK u Zagrebu, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i tjelesno najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog (npr. Shakespeareovi Hamlet i Richard III.) i modernoga repertoara (npr. Ibsenov Peer Gynt) – u raznim žanrovima, tumačeći likove pozitivnih i negativnih osobina.

Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji (1967.) Krste Papića, dok prvu glavnu ulogu – mladića na životnoj prekretnici – tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata (1968.) Branka Ivande.

Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najpoštovanijih glumaca bivše države Jugoslavije – u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike. Tako su početkom 1970-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju (1970.) Živojina Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1973.) Krste Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: kao skladatelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakternog glumca) u filmu Bravo maestro (1978.) Rajka Grlića (Zlatna arena u Puli) i u naslovnoj ulozi u Novinaru (1979.) Fadila Hadžića. Godine 1982. dobio je godišnju nagradu australske televizije Sammy za glavnu ulogu u australskoj televizijskoj ekranizaciji drame Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića.

Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju vjerojatno je bila 1986. kada s dvije uloge u filmovima dobiva titulu najuspješnijeg na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u Večernjim zvonima Lordana Zafranovića (Zlatna arena) i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u Snu o ruži Zorana Tadića (Velika povelja u Nišu). Velikog radnog potencijala, s uspjehom glumi i na televiziji, u TV-serijama: U registraturi, Nikola Tesla (u naslovnoj ulozi), Prosjaci i sinovi i Bombaški proces (kao Josip Broz).

Objavio je 2 zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te kao izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Jedan je od prvih potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj i Srbiji govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.[3][4]

Odlazak u inozemstvo

[uredi | uredi kôd]

Godine 1991. napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu.[5] Film je snimljen u Beogradu.[6] U tom filmu pokazuju se i snimci razrušenoga hrvatskoga grada Vukovara. U Vukovar, koji je u to vrijeme bio žarište borbe između hrvatskih snaga i snaga JNA, redatelj Pavlović je, za potrebe završnih scena filma, kako bi zabilježio posljedice djelovanja JNA, poslao samo snimatelja.[6]

Nakon Srbije, koju je napustio 1992. godine jedno vrijeme s obitelji živio je u Sloveniji te onda u Londonu i SAD.[7] Unatoč tome što je već glumio u osamdesetak filmova distribuiranih uglavnom na području bivše Jugoslavije, proboj u svjetske filmske vode ostvario je filmom Hanin rat te filmom Prije kiše Milče Mančevskoga. 1996. godine Šerbedžija je glumio oca izbjeglice u filmu Belma te u novozelandskome filmu Ne znam engleski (Broken English). Potom su uslijedile uloge u vodećim hollywoodskim ostvarenjima Svemirski kauboji, Nemoguća misija, Zdrpi i briši i drugi.

Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, koji je premijeru doživio s predstavom Kralj Lear na Brijunima pod redateljskom palicom njegove supruge Lenke.

Radi s mnogim velikim imenima, a s nekima od njih kao što je Vanessa Redgrave, Phillip Noyce ili Tom Cruise obiteljski je prijatelj. Radio je i sa slavnim Stanleyjem Kubrickom te Clintom Eastwoodom, no Šerbedžija je ostao dosljedan sebi izjavama: "dobri su režiseri jednako dobri svugdje na svijetu, a glumci se prepoznaju već pri prvom pogledu", sjećajući se glumaca s naših prostora kao što su Inge Apelt ili Miodrag Krivokapić. Uz obitelj Šovagović, Šerbedžija sa svojom djecom iz prvog braka, Danilom koji je studirao film u Americi i sada je redatelj i Lucijom, glumicom, dobitnicom Zlatne arene za ulogu u filmu "Polagana predaja", na dobrom putu ostvariti još jednu jaku "filmašku obitelj".

Povratak u Hrvatsku, profesor glume u Rijeci

[uredi | uredi kôd]

Od 2010. godine živi u Rijeci.[8] U Rijeci je osmislio i pokrenuo novi poslijediplomski studij glume (»Gluma, mediji, kultura«) što ga osnovao Senat Sveučilišta u Rijeci kao dvogodišnji program namijenjen stručnom usavršavanju u polju glume, medija i kulture[9] a od jeseni 2011.[10] godine na njemu i predaje.[11]

Osobni život

[uredi | uredi kôd]

Rade Šerbedžija suprug je redateljice Lenke Udovički, s kojom ima kćeri Ninu, Milicu Almu i Vanju. Iz prvoga braka s koreografkinjom i plesnom pedagoginjom Ivankom Cerovac ima kćer Luciju i sina Danila.[12]

Filmografija

[uredi | uredi kôd]

1960. – 1970.

[uredi | uredi kôd]

1980. – 1990.

[uredi | uredi kôd]

1990. – 2000.

[uredi | uredi kôd]

2000. – 2010.

[uredi | uredi kôd]

2020.

[uredi | uredi kôd]

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. www.yurope.com – SAM 17/12/95 – Intervju: Rade Šerbedžija, glumac u emigraciji, pristupljeno 1. ožujka 2015.
  2. www.b92.net – B. Katić: Ko je pucao na Šerbedžiju?, pristupljeno 1. ožujka 2015.
  3. Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 25. ožujka 2024.
  4. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 25. ožujka 2024.
  5. Josip Grozdanić, Vukovar, nesnimljena tragedijaArhivirana inačica izvorne stranice od 16. siječnja 2013. (Wayback Machine), Vijenac, broj 384, 20. studenoga 2008.:
    »Uloga srpskog oficira Pavla Trusića u filmu Dezerter prvaka jugoslavenskoga crnog vala Živojina Pavlovića, naturalizmu sklona autora trajno zaokupljena temom opstanka pojedinca u nesklonoj mu mediokritetskoj okolini, i danas se uzima za zlo Radi Šerbedžiji. Premda se Šerbedžiji opravdano može prigovoriti zbog lošeg tajminga izbora projekta i uloge, ostvarene u vrijeme najžešćih ratnih sukoba i izrazite polarizacije, najčešće se gubi iz vida, ili možda namjerno prešućuje, da je prema motivima priče Fjodora Mihajloviča Dostojevskog rađen film naglašeno antiratno usmjereno ostvarenje u kojem Pavlović podiže i jasno artikulira svoj glas protiv ratnog užasa. Osim što je naslovni lik dezerter iz JNA, završne sekvence u kojima on tenkom stiže pred kuću svog protivnika, smještenu u samu Beogradu, jasno daju do znanja da autor precizno detektira srce tame u kojem leži izvor ratnog zla.«, preuzeto 23. veljače 2013.
  6. a b Svjetlana Hribar, Riječka publika prva u Hrvatskoj gledala "Dezertera" Živojina Pavlovića:
    Wikicitati »U Hrvatskoj je, pak, Ivan Starčević pisao kako sam snimao film u srušenom Vukovaru, optužujući me da – usred rata – veličam JNA i napad na Hrvatsku. Ponovo mogu reći samo to da je film snimljen u Beogradu, da nisam bio u Vukovaru – Pavlović je za potrebe završnih scena filma poslao u Vukovar samo snimatelja, da zabilježi posljedice djelovanja JNA na ovaj grad... Žika Pavlović je bio oštri kritičar Miloševićeve politike i ovim je filmom eksplicite rekao da je JNA srušila Vukovar, što je u ono vrijeme, u Srbiji, bilo vrlo hrabro. I opasno.«
    (Rade Šerbedžija)
    , Novi list, 8. ožujka 2013., preuzeto 21. studenoga 2013.
  7. (srp.) novosti.sr. Jovanka Simić, Rade Šerbedžija: Sve mi naše tamo nedostaje[neaktivna poveznica], preuzeto 23. veljače 2013.
  8. http://www.novilist.hr/2010/10/15/serbedzija-postao-rijecanin.aspx[neaktivna poveznica]
  9. Sveučilište u Rijeci: O studijuArhivirana inačica izvorne stranice od 26. kolovoza 2013. (Wayback Machine), preuzeto 23. veljače 2013.
  10. Sveučilište u Rijeci: Javna izvedba "Ptica" – završni ispit iz glumeArhivirana inačica izvorne stranice od 27. kolovoza 2013. (Wayback Machine), preuzeto 23. veljače 2013.
  11. Sveučilište u Rijeci: PredavačiArhivirana inačica izvorne stranice od 27. kolovoza 2013. (Wayback Machine), preuzeto 23. veljače 2013.
  12. Snježana Dragojević Harapin, Lucija i Danilo Šerbedžija: oproštaj od mameArhivirana inačica izvorne stranice od 4. listopada 2009. (Wayback Machine), Gloria, preuzeto 23. veljače 2013.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]