Fine mrtve djevojke (2002.)
Za druga značenja, pogledajte Fine mrtve djevojke (predstava).| Fine mrtve djevojke | |
|---|---|
| Redatelj | Dalibor Matanić |
| Producent | Jozo Patljak |
| Scenarist | Mate Matišić Dalibor Matanić |
| Glavne uloge | Olga Pakalović Nina Violić Inge Appelt Krešimir Mikić Ivica Vidović Jadranka Đokić Boris Miholjević Milan Štrljić |
| Glazba | Pavle Miholjević |
| Montaža | Tomislav Pavlić |
| Godina izdanja | 2002. |
| Trajanje | 77 min. |
| Država | Hrvatska |
| Jezik | hrvatski |
 Profil na IMDb-u | |
 Portal o filmu | |
Fine mrtve djevojke je hrvatski igrani film autora Dalibora Matanića koji tematizira lezbijsku ljubav, malograđansko licemjerje, nasilje nad manjinama, PTSP, pobačaj i prostituciju. Film je privukao pohvale kritičara koji naglašavaju vizualnu dotjeranost i društvenu angažiranost djela.
Radnja[uredi | uredi kôd]
Dvije zaljubljene djevojke, studentica Iva (Olga Pakalović) i sportašica Marija (Nina Violić), unajmljuju stan u jednoj tipičnoj zagrebačkoj zgradi sretne jer su ostvarile san o svom mirnom, skrivenom kutku... Ispod njih žive gazdarica Olga (Inge Appelt), njezin povučeni suprug Blaž (Ivica Vidović) i primitivni sin Danijel (Krešimir Mikić), koji želi zavesti Ivu. Bezobzirna Olga daje otkaz djevojkama čim dozna da su lezbijke, a Danijel siluje Ivu...
Nagrade[uredi | uredi kôd]
- 49. Pula film festival:
- Grand prix žirija - Velika zlatna arena za najbolji film
- Zlatna arena za režiju
- Nagrada kritičara Oktavijan za najbolji film
- Nagrada publike Zlatna vrata Pule za najbolji film
- Zlatna arena za najbolju produkciju
- Zlatna arena za mušku epizodnu ulogu (Ivica Vidović)
- Zlatna arena za žensku epizodnu ulogu (Olga Pakalović)
- Specijalna nagrada žirija - Sochi IFF
- Grand Prix mladog žirija - Cinema tout Ecran, Geneve
- Hrvatski kandidat za nagradu Oscar
Kritike[uredi | uredi kôd]
Kritike su većinom bile pohvalne. Nenad Polimac je u recenziji napisao da je to "najbolji hrvatski film od "Maršala"":
- "...uvjerljivost tog iznimnog ostvarenja – najdojmljivijeg u hrvatskom filmu nakon “Maršala” Vinka Brešana – upravo je u realističnom prikazu središnjeg odnosa dviju glavnih junakinja. Matanićev je film pritom i izvrsno režiran, a zbog vrlo atraktivnog widescreen formata i fotografije živih boja doima se kao da je ponikao iz neke druge, recimo, španjolske kinematografije. S potonjom ga filmskom sredinom veže i osjećaj za makabrično (tri smrti i niz ozljeda ljudskog tijela), autor je očito gledao i “Susjede” Alexa de la Iglesie, a u spretnom spoju društvene kritičnosti i filmofilske upućenosti kao da se podsjećamo na ranog Fassbindera. Ipak, i uz sve usporedbe i svjesne citate, “Fine mrtve djevojke” su punokrvni original koji će imati zasluženo velik odjek u domaćim kinima i popriličan odjek na međunarodnoj festivalskoj sceni"[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Polimac, Nenad; Fine mrtve djevojke - najbolji hrvatski film od Maršala Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2010., Nacional. 30-07-2002. Preuzeto 03-05-2010.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Fine mrtve djevojke u internetskoj bazi filmova IMDb-a
- Fine mrtve djevojke na Filmski.net
| ||||||||||||||||||||||||||
| |||||