Ivan Gazulić

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Ivan Gazul)

Ivan Gazulić,[1] Ivan Gazul,[2] lat. Johannes Gazulus,[3] alb. Gjin Gazulli.,[2] Gjon Gazulli (oko 1400. – Dubrovnik, 19. veljače 1465.),[2] hrvatski astronom i diplomat iz Dubrovnika.[3] Redovnik dominikanac albanskog podrijetla.[2] Bavio se i astrologijom.[2] Humanist važan kao matematičar.[4]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Završio je školu u Skadru [nedostaje izvor] i Dubrovniku gdje je stupio u dominikanski red.[5] U dubrovačkom je dominikanskom samostanu živio i radio.[4] Djelovao diljem Europe. Kao intelektualac skupljao je knjige još za studija u Padovi[3] gdje je doktorirao 1430. godine[2] filozofiju.[5] Svoje je knjige oporukom ostavio u dubrovačkoj katedrali uz uvjet da se zbirku ne smije dijeliti nego mora ostati cjelovita i dostupna svima. Tako je postao osnivač dubrovačke javne knjižnice,[6] što mu je bila namjera. Zbirka sadrži gramatička, retorička, poetska (diversa volumina librorum spectantia ad facultatem grammaticalem, rhetoricam et poeticam), teološka i djela o kanonskom pravu.[7]

Glas uglednog astrologa doveo je 1459. do poziva hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina Ivanu Gazulu za mjesto dvorskog astrologa, što Gazul nije prihvatio. Gazul je tvorac metode kojom je podijeljeno nebo na nebeske kuće. Metoda se naziva Gazulli-Campanova metoda,[2] a Gazulov udio u toj metodi je računska razrada Campanusovog postupka podjele neba na te kuće, vrlo bitni dio horoskopa.[5] Bila je poznata u dva velika europska grada. Utjecala je na jedan jednostavniji postupak određivanja nebeskih kuća, tzv. Regiomontanusov postupak.[2]

Službovao kao diplomat Dubrovačke Republike. Posrednik u bitnim i osjetljivim diplomatskim poslovima za cara Žigmunda u talijanskim krajevima, zatim u Tarantu na kneževskom dvoru, kod slavonskog bana Matka Talovca te kod papa u Rimu, pape Eugena IV. i Nikole V.[5] Tijekom 1432. godine posjetio je dvor kralja Žigmunda Luksemburškoga kao izaslanik albanskih pobunjenika tražeći pomoć u borbi protiv Osmanskoga Carstva. Od 1433. je radio kao profesor u Padovi, a kao diplomat zastupao interese Dubrovačke Republike, Skenderbega, koji je vladao jednom kneževinom na teritoriju, koji danas pripada Albaniji. Zastupao interese Lješke lige.[8] Njegov brat Pavao Gazulić (Pal Gazulli) također je bio diplomat u službi kod Skenderbega i Lješke lige.[8] Dokumenti spominju i drugog Ivanovog brata, Andriju (Andrea Gazulli) kao prominentnog.

Utjecajan astronom. Jan Panonij (Ivan Česmički, Jan Panonac) molio je Ivana u pismu da mu pošalje neke astronomske sprave ("Ptolomejeve prstene"), što kazuje da ih nije bilo lako nabaviti u Ugarskoj, niti ih je tko znao ondje napraviti.[9] Autor više astronomskih rasprava. Služio se astronomskim naspravama koje je sam izradio ili naručio kod dubrovačkih majstora. Poznato Gazulićevo astronomsko djelo je De astrolabii utilitatibus (O koristi astrolaba).[4]

Kao matematičar bio u kontaktu s velikim brojem svjetskih znanstvenika, posebice onodobnih matematičara i astronoma. Polemizirao je s matematičarem i liječnikom Johannesom Müllerom Königsbergerom (Regiomontanus, 1436. – 1476.). Regiomontanus ga stavlja u isti red s filozofom, teologom i prirodoslovcem, kardinalom Nikolom iz Cuesa. Gazulić je svoja djela slao učenim ljudima koji su bili u krugu kralja Matije Korvina, gdje su Hrvati bili najvažnije ljudstvo, poput velikovaradinskog biskupa i mađarskog primasa Ivana Viteza od Sredne te rečenog Ivana Česmičkog, pečuškog biskupa i hrvatskog bana, inače Vitezovog nećaka.[4] Počevši od 1433. godine bio je profesor matematike i astronomije na Sveučilištu u Padovi.[8]

Poznati hrvatski knjižničar Šime Jurić uvrstio ga je u svoju zbirku zaboravljenih hrvatskih latinista (uz njega su uvršteni Dobrić Dobrićević, Matija Vlačić Ilirik, Franjo Niger, Frane Petrić, Šimun Hvaranin).[10]

Ne valja brkati Ivana Gazulića (Gjona Gazullija) s istoimenim albanskim katoličkim svećenikom Dom Gjonom Gazulijem kojeg je smaknuo režim Ahmeta Zogua 1927. godine.[11]

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

  • Jurić, Šime, 1962, “Prilozi biografiji Ivana Gazulića”, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 8-9[1]
  • Tadić, Jorjo, 1964, “Johannes Gazulus, dubrovački humanista XV veka”, Zbornik Filozofskog faulteta u Beogradu, 8/II[12]
  • Dadić, Žarko, 2015. "Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata : (s osobitim obzirom na egzaktne znanosti) ", Zagreb : Izvori, 2015., ISBN 978-953-203-422-6

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b (tal.) SRAZ LVIII, 2013. Smiljka Malinar: Tideo Acciarini, un magister scholarum d’Oltreadriatico nella Dalmazia umanistica, str. 80
  2. ↑ a b c d e f g h Proleksis enciklopedija LZMK Gazulli (Gazulić), Gjin (Ivan, Joannes) Ažurirano: 20. veljače 2014. (pristupljeno 9. lipnja 2016.)
  3. ↑ a b c (tal.) SRAZ LVIII, 2013. Smiljka Malinar: Tideo Acciarini, un magister scholarum d’Oltreadriatico nella Dalmazia umanistica, str. 69
  4. ↑ a b c d Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol.3. No.5-6. prosinca 1977.. Vladimir Bazala: Nekoliko hrvatskih prirodoslovaca - filozofa, s. 182-183 (pristupljeno 9. lipnja 2016.)
  5. ↑ a b c d Večernji list 19. veljače. Pješčani sat, 19. veljače 2002. (pristupljeno 9. lipnja 2016.)
  6. ↑ (engl.) Google Knjige Peter F. Sugar: Southeastern Europe Under Ottoman Rule, 1354-1804. A History of East Central Europe. Volume V, Univ. of Washington Press, Seattle and London, 1977., 3. izdanje 1996., s. 180, ISBN 0-295-96033-7
  7. ↑ (tal.) SRAZ LVIII, 2013. Smiljka Malinar: Tideo Acciarini, un magister scholarum d’Oltreadriatico nella Dalmazia umanistica, str. 76
  8. ↑ a b c Frashëri, Kristo (2002), Gjergj Kastrioti Skënderbeu: jeta dhe vepra, 1405–1468 (in Albanian), Botimet Toena, ISBN 99927-1-627-4, s. 170
  9. ↑ RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 44, 2012 Tomislav Matić: Renesansa u državi Matijaša Korvina u suvremenoj historiografiji, str. 238 (pristupljeno 9. lipnja 2016.)
  10. ↑ Matica hrvatska Šime Jurić: Iz muzeja hrvatske knjige. Izbor književnih i kulturno-povijesnih rasprava, bibliografskih i bibliotekarskih članaka i prikaza knjiga (pristupljeno 9. lipnja 2016.)
  11. ↑ Gjergj Erebara, Akuza: Ahmet Zogu vari priftin intelektual më 1927 [Gjergj Erebara, optužba: Ahmet Zogu smaknuo vješanjem intelektualnog svećenika 1927.] (albanski). Drini Magazine. 12. ožujka 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. listopada 2013. Pristupljeno 7. listopada 2013.
  12. ↑ (tal.) SRAZ LVIII, 2013. Smiljka Malinar: Tideo Acciarini, un magister scholarum d’Oltreadriatico nella Dalmazia umanistica, str. 82

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Gazulić&oldid=6705989"