Frane Petrić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kip Frane Petrića ispred njegove rodne kuće u Cresu, rad akademske kiparice Marije Ujević

Frane Petrić (također u varijantama Franjo Petrić, Petriš, Petris, Petričević, Petrišević; lat. Franciscus Patricius, tal. Francesco Patrizi da Cherso), (Cres, 25. travnja 1529. - Rim, 6. veljače 1597.), hrvatski filozof, polihistor, humanist i učenjak.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Po obiteljskoj legendi Petrići su se bili doselili iz Bosne, bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za vrijeme studija u Padovi dva puta bio vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima Zbora sv. Jeronima u Rimu, pri čemu je morao dokazati da je podrijetlom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik.[1]

Međutim, većina njegovog djelovanja vezana je uz Italiju, a kako je sva dijela pisao na latinskom i talijanskom jeziku, njegovo ime zasluženo pripada u red znamenitih talijanskih znanstvenika.

Životopis[uredi VE | uredi]

Frane Petrić je rođen na otoku Cresu, tada pod upravom Mletačke Republike, u plemićkoj obitelji izbjegloj iz Bosne.

Kao dječak sudjelovao je sa stricem Ivanom Jurjem u ratu protiv Osmanlija, da bi se potom posvetio školovanju. Izučio je za trgovca u Veneciji, potom savladao grčki u Ingolstadtu, gdje je boravio pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića.[2] Poslije je studirao medicinu i filozofiju u Padovi.[3]

Učenjak europskog ugleda, jedan od najizvornijih i najslobodoumnijih mislilaca svojega doba, antiaristotelovac, novoplatonist, Petrić je bio profesor filozofije u Ferrari i Rimu. Pisao je na latinskom i talijanskom jeziku. Petrić se bavio i astronomijom, meteorologijom, arheologijom i politikom. Putovao je cijelom Europom i stekao veliku slavu svojim djelima.

Njegova brojna djela upućuju na širinu njegovih interesa i bavljenje mnogim područjima i disciplinama znanja: od trgovine, medicine, filozofije do izdavaštva. Od 1575. predaje platonističku filozofiju na sveučilištu Ferrari, kada nastaju djela o poetici, novoj geometriji i kada postaje član uglednih akademija. Kapitalno mu je djelo "Nova sveopća filozofija" (Nova de universis philosophia), u kojem je dao zaokružen sustav filozofije, a koje je naišlo na osudu crkvenih krugova i zabranu širenja zbog suprotstavljanja vjeri i unošenja elemenata nekršćanske religije. U filozofijskoj znanosti renesanse ima počasno mjesto kao istaknut novoplatonist i strastven protivnik Aristotelove filozofije.

U Novoj sveopćoj filozofiji (1591.), kad je govorio o plimi i oseci more, oslanjao se na empirijske rezultate pionira hrvatske i svjetske oceanografije, dubrovačkog pomorca Nikole Sagroevića.[4]

Smatra se učiteljem znamenitog talijanskog filozofa Giordana Bruna, a svojim radom utjecao je i na mislioce 17. stoljeća, poput Hobbesa, Descartesa, Newtona i dr.[5]

Umro je u Rimu, 6. veljače 1597. gdje je i pokopan, u crkvi Sv. Onofrija.

Posveta[uredi VE | uredi]

Na rimskoj je crkvi Svetog Onofrija 7. veljače 2008. godine, kardinal Giovanni Lajolo, guverner Države grada Vatikana, zajedno s prof. Milanom Mogušem, predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici Emiliom Marinom, otkrio spomen-ploču Franji Petriću. Na taj način Republika Hrvatska ima, na toj rimskoj crkvi, uz talijanskog (Torquato Tasso), francuskog (François-René de Chateaubriand) i njemačkog (Johann Wolfgang Goethe), i svog predstavnika.


Izbor iz djela[uredi VE | uredi]

  • La città felice (Sretan grad, 1553.)
  • Della retorica dieci dialoghi (Deset dijaloga o retorici, 1562.)
  • Peripateticae discussiones (Peripatetičke diskusije), 1571.-1581.
  • De historia dialogi X (Deset dijaloga o povijesti, 1579.)
  • Della poetica (O pjesničkom umijeću), 1586.
  • Nova de universis philosophia (Nova sveopća filozofija, 1591.)

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. http://www.istrianet.org/istria/illustri/patrizi/bio-hrv.htm
  2. http://www.istrianet.org/istria/illustri/patrizi/bio-hrv.htm
  3. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 47.
  4. Mirko Orlić: Razvoj fizičke oceanografije u Hrvatskoj i Josip Goldberg, Geofizika sv. 2 1985.
  5. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 47.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]