Ivica Lučić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ivica Lučić
Ivica Lucic 28032012.jpg
Ivica Lučić (Javna tribina: Je li Hrvatska agresor, a Herceg Bosna dio udruženog zločinačkog pothvata?, 28. ožujka 2012.)
Rođenje 12. svibnja 1962.
Prebivalište Zagreb
Državljanstvo Hrvatska, BiH
Narodnost Hrvat
Polje povijest
Portal o životopisima

Ivica (Ivo) Lučić (Ljubuški, 12. svibnja 1962.), hrvatski je povjesničar, obavještajac i general. U vrijeme Domovinskoga rata u BiH bio je načelnik SIS-a HVO-a.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Ivica Lučić rođen je 12. svibnja 1962. godine u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Mostaru i kraće vrijeme radio u odvjetničkom uredu u Ljubuškom. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini održanim u studenome 1990. godine kao zastupnik HDZ-a BiH izabran je u Vijeće općina Skupštine BiH, a početkom 1991. počeo je raditi u općinskoj upravi u Ljubuškom.

U svibnju 1991. godine, nakon prvih oružanih napada srpskih paravojnih postrojbi i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Republiku Hrvatsku, imenovan je načelnikom Centra službi sigurnosti Mostar Ministarstva unutarnjih poslova BiH. Po eskalaciji rata u BiH, a neposredno nakon potpisivanja Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u srpnju 1992. godine, iz policije je prešao u vojsku. Utemeljio je i vodio Sigurnosno informativnu službu (SIS) Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO).

Aktivno je sudjelovao u obrani Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pa je tijekom rata stekao čin stožernog brigadira Hrvatske vojske (HV), a neposredno po završetku rata i čin general bojnika HVO-a. Od svibnja 1995. bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u Predsjedničkom vijeću Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HR-HB). Na izborima 1996. ponovno je izabran u parlament BiH. Bio je potpredsjednik Odbora za unutarnju politiku i sigurnost Zastupničkog doma parlamenta Federacije BiH. Od 1997. do 1998. bio je savjetnik za unutarnju politiku u Predsjedništvu BiH. Obnašao je dužnost pomoćnika ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) Republike Hrvatske, a od 1999. do srpnja 2001. radio je kao predavač na Obavještajnoj akademiji Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) Republike Hrvatske.

Bio je vanjski član Odbora za Hrvate izvan Hrvatske u šestom sazivu Sabora Republike Hrvatske (2008. – 2011.).

Oženjen je i ima troje djece, trenutačno živi u Zagrebu i radi na Hrvatskom institutu za povijest. Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru predaje povijest dvadesetoga stoljeća.

Znanstveni rad[uredi | uredi kôd]

Javna tribina: Je li Hrvatska agresor, a Herceg Bosna dio udruženog zločinačkog pothvata?; Ivica Lučić, Višnja Starešina i Ante Nazor, 28. ožujka 2012.

Radio je kao asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Kasnije je predavao na Obavještajnoj akademiji u Zagrebu.[1]

U veljači 2002. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je magistarski rad na temu Sigurnosno obavještajni sustavi u Bosni i Hercegovini 1980. – 1992. Na istom fakultetu doktorirao je u prosincu 2005. godine s temom Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945. – 1990.

Uredio je zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Hum i Hercegovina kroz povijest te je objavio oko trideset znanstvenih i stručnih radova u više zbornika i časopisa: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, Nacionalna sigurnost i budućnost (National Security and the Future), Zagreb, Gaudeamus, Mostar, Motrišta Mostar i Status Mostar. Sudjelovao je na znanstvenim skupovima i okruglim stolovima u Zagrebu, Berlinu, Mostaru, Sarajevu, Neumu, Gradačcu, Velikom Trgovišću

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.: Karađorđevo mit o podjeli BiH, Zagreb, Despot Infinitus d.o.o i Hrvatski institut za povijest, 2013. (monografija).[2][3]
  • Oslobađajuće presude haškoga Suda Tuđmanovoj Hrvatskoj, UHIP, Zagreb, 2014. (suautori: Ivan Aralica, Ante Nazor i Miroslav Tuđman)
  • Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka = Vukovar hospital: a lighthouse in historic storms of Eastern Croatia, prijevod na engl. Robert Dumančić, Hrvatska liječnička komora - Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.[3]
  • Od vila ilirskih do Bijeloga puta : stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti, prijevod na engl. Nikica Barić, Zagreb : Hrvatska liječnička komora : Hrvatski institut za povijest, 2018.

Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]

  • Odlikovan je s pet državnih odličja Republike Hrvatske, dodijeljene su mu dvije spomenice, pet medalja i dvije plakete za zasluge u Domovinskom ratu.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. (engl.) O suradnicima, National Security and the Future, Pristupljeno 8. siječnja 2018.
  2. Ivica Lučić (282604), biblio.irb.hr, (pristupljeno 14. travnja 2013.)
  3. a b Lučić, Ivica, povjesničar, katalog.gkr.hr, (pristupljeno 8. siječnja 2018.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]