Josip Šilović

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Josip Šilović

Josip Šilović (Praputnjak kraj Bakra, 8. rujna 1858. - Zagreb, 9. svibnja 1939.), hrvatski pedagog, sveučililišni profesor, rektor Sveučilišta u Zagrebu, saborski zastupnik, ban Savske banovine i senator.

Život i karijera[uredi VE | uredi]

Šilović je imao teško djetinjstvo. Bio je dijete iseljenika koji je stradao kao šumski radnik ostavivši za sobom udovicu s četvero djece.[1] Njegovo siromašno djetinjstvo dovedeno je u vezu s njegovim izuzetnim humanitarnim radom kasnije.[1] Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu te ju je završio 1879. godine.[2] Nakon završenog studija prava i habilitacije, stječe naslov doktora prava 1884. na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu.[3] Nakon rada u sudstvu i upravi, od 1894. redoviti je profesor kaznenog prava, kaznenog postupka i filozofije prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu.[3] Godine 1898./1899. obnaša dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu.[3] Osnivač je hrvatske moderne nastave kaznenog prava.[3] Vladao je s pet jezika i stenografijom.[3] Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskom saboru.[3] Kasnije je bio ban Savske banovine (od 1929.) i senator.[3]

Dobrotvorni rad[uredi VE | uredi]

Uz svoj rad na Sveučilištu intenzivno se bavio karitativnom djelatnošću. Bio je dugogodišnji predsjednik Narodne zaštite - Saveza dobrotvornih društava te jedan od urednika publikacije Narodna zaštita.[1] Nazivali su ga "ocem naše socijalne politike, a naročito naše zaštite djece" te promicateljem brojnih dobročinstava i humanih akcija:

Wikicitati „Šilovićevo je ime kao priznatog i uvaženog socijologa i filantropa poznato ne samo u najzabitijoj potleušici našeg naroda, nego možemo reći i po čitavom kulturnom svijetu s ovu i s onu stranu oceana. Šiloviću i njegovom plemenitom i blagotvornom radu na socijalnom polju imamo da zahvalimo, da se hrvatsko ime u stranom svijetu s poštovanjem spominje... Šilović je svojim altruističkim radom podigao ugled Narodnoj zaštiti u tolikoj mjeri, da ova svagdje uživa vrlo lijep glas i osobite simpatije'[1]
()

Tijekom Prvoga svjetskog rata na dužnosti je ravnatelja Ureda za pomoć postradalima u ratu.[1] Već mu suvremenici u zasluge ubrajaju spašavanje velikog broja izgladnjele djece i mladeži iz Istre, Bosne te južnih dijelova Hrvatske.[4]

Djela[uredi VE | uredi]

Bio je jedan od najplodnijih pravnih pisaca.

  • Nužna obrana (1890.)
  • Kazneno pravo (1893.)
  • Slobodna volja i kazneno pravo (1899.)
  • Uvjetna osuda (1912.)
  • Uzroci zločina (1913.)
  • Kazneno pravo: Opći dio (1929.)

Izvori[uredi VE | uredi]