Klasična gimnazija u Zagrebu

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Klasična gimnazija u Zagrebu
Gymnasium Classicum Zagrabiense
Patria, Humanitas, Officium, Fides
Klasična gimnazija u Zagrebu
Grb Klasične gimnazije u Zagrebu
Adresa
Križanićeva 4a
Coat of arms of Zagreb.svg Zagreb
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Informacije
Osnivač isusovci
Ravnatelj Boris Anić, prof.
Službena stranica

Klasična gimnazija - Collegium Zagrabiense, najstarija je srednja škola u Republici Hrvatskoj koja kontinuirano djeluje od svoga osnutka. Utemeljili su je isusovci, 3. lipnja 1607. godine. Danas je zagrebačka Klasična gimnazija smještena u zgradi koja je sagrađena baš za nju, 1932. godine, u ulici Jurja Križanića 4a.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Osnutak i razdoblje pod upravom Družbe Isusove (1607. - 1773.)[uredi VE | uredi]

Spomen-ploča postavljena u čast 400. obljetnice osnutka Klasične gimnazije u Zagrebu na jednoj od povijesnih lokacija Klasične gimnazije, na Katarininom trgu.

Klasična gimnazija započela je s radom na inicijativu zagrebačkog gradskog poglavarstva uz suglasnost Hrvatskog sabora i uz osobito zalaganje bana Ivana II. Draškovića. Naime, grad Zagreb je već 1602. godine pozvao isusovce da se nastane u Zagrebu i otvore svoju gimnaziju. Veliku ulogu prilikom otvaranja gimnazije imali su isusovci Ivan Žanić i Petar Vragović. Oni su došli u Zagreb krajem listopada 1606. godine, a svečano su otvorili školu nakon osam mjeseci priprema. Ivan Žanić je postao prvi isusovački superior u Zagrebu i time prvi ravnatelj Gimnazije. U prvoj godini upisano je 260 učenika te se kasnije taj broj povećavao. Gimnazija je svečano otvorena na blagdan Duhova 3. lipnja 1607. godine. Na otvorenju je prisustvovao velik broj ljudi među kojima se ističu zagrebački biskup Šimun Bratulić, bosanski biskup Franjo Ergeljski i hrvatski ban Ivan II. Drašković. Na dan otvorenja škole izvedena je prva dramska predstava "Actio comica" na latinskom jeziku, u kojoj su mladi glumci slavili ljepote domovine Hrvatske i ta tradicija dramskog rada zadržana je kontinuirano sve do danas.

Od samog početka rada Gimnazije, postojala su dva problema, a to su: smještaj učenika i isusovaca te pronalaženje odgovarajuće zaklade. Pronalaženje zaklade bilo je izuzetno potrebno zato što je to bio jedini način financiranja postojanja i funkcioniranja Gimnazije. Tada su isusovci stanovali u svome kolegiju, koji je bio veoma neprikladan, pa i opasan po zdravlje, građen od drva i pletera. Učenici su se školovali u razrednim prostorijama koje su bile iznajmljene blizu kolegija. U to vrijeme nije bilo smještaja za siromašne učenike tj. sjemeništa ni prikladno uređene crkve koja je trebala biti sastavni dio obrazovnog procesa. Tri desetljeća od osnutka, pronašla se odgovarajuća zaklada koja je omogućila izgradnju sjemeništa i odgovarajućih prostorija za školovanje i za život isusovaca. Zahvaljujući donacijama hrvatskog plemstva i građanstva, obnovljena je i otvorena crkva sv. Katarine 1632. godine. Do kraja 17. stoljeća, crkva sv. Katarine i kolegij više su puta teško oštećeni u požarima koji su zahvatili Zagreb.

Sam rad Gimnazije temeljio se na jedinstvenoj nastavnoj osnovi Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu (kraće, Ratio studiorum – Studijska osnova) koja je prožeta antičkim, općeljudskim i kršćanskim vrednotama. Ratio studiorum propisivao je brigu nastavnika za opći kršćanski odgoj učenika koji je uključivao stjecanje kršćanskih kreposti, osobito socijalnih, te ispravljanje pogrešaka. Pri učenju koristila se metoda ponavljanja prema poznatom aksiomu „repetitio est mater studiorum“. Gimnazija je imala 6 razreda tj. nastavnih godina. Ratio studiorum je zahtijevao da se u sve razrede gimnazije uvedu natjecanja (concertatio) i to ne samo između pojedinaca nego i između dviju skupina đaka. Tako su pod vodstvom učitelja u pojedinom razredu učenici bili raspoređeni u dva tabora (castra), Rimljana i Grka ili Kartažana i Rimljana. Pored toga, u svakom je razredu učenik imao svog takmaca (aemulus). Ratio studiorum nije propisivao grupe prirodnih predmeta poput matematike, fizike, geometrije i grupe društvenih predmeta poput povijesti i geografije nego su elementi tih predmeta bili sadržavani u gradivu u nastavi vjeronauka.

Godine 1632. je uz Gimnaziju podignuta katedra „viših nauka“ (studia superiora), zahvaljujući posebnom zalaganju zagrebačkoga biskupa Franje Ergelskog. Katredra je, uz odabir predavanja kazuistike (dijela moralne teologije), istovremeno značila početak visokoškolske nastave u Zagrebu. Nakon tri desetljeća otvoren je i filozofski studij tj. prava akademija, a 1669. godine akademija je poveljom hrvatsko-ugarskoga kralja Leopolda I. dobila sveučilišna prava i povlastice. Nakon ukidanja isusovačkog reda 1773. godine, Gimnazija prelazi pod državnu upravu.

Klasična gimnazija na kraju 18. stoljeća i u 19. stoljeću (1773. - 1900.)[uredi VE | uredi]

Papa Klement XIV. ukinuo je isusovački red 1773. godine te gotovo sve njihove gimnazije u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, dolaze pod državnu upravu pod kojom ostaju sve do danas, unatoč obnovi reda Družbe Isusove. Budući da nije bilo dovoljno profesora među biskupijskim svećenstvom, u Klasičnoj gimnaziji su i dalje u službi bivši isusovci koji su tada većinom postajali biskupijski svećenici, a manji se broj i sekularizirao. U to vrijeme se Klasična gimnazija nazivala Archigymnasium (kasnije i Nadgimnazija). Godine 1777. objavljen je novi školski zakon Ratio educationis koji je zamijenio dotadašnji Ratio studiorum. Učitelj su tada postali državni činovnici kojima za njihov rad država daje plaću. Gimnazija je imala 5 razreda (nastavnih godina): tri gramatička i dva humanistička. U gramatičkim razredima učila se aritmetika, lijepo pisanje, vjeronauk i latinski jezik. U višim razredima predavao se prirodopis, povijest Staroga i Novoga zavjeta, povijest Ugarske i zemljopis. Za razliku od isusovačkih gimnazija, tada se od drugog razreda morao učiti njemački jezik. Kao neobvezni predmeti mogli su se učiti grčki jezik i geometrija. Ratio educationis propisivao je uvođenje novih i rukopisom uredno vođenih školskih imenika (Catalogus studiosorum), zajedno s osnovnim biografskim podatcima učenika. Od 1788. godine redovito su tiskani popisi učenika. Imena učenika nisu navedena abecednim redom, već na stari način – od najuspješnijih do najslabijih u učenju. Učenici Gimnazije nastavili su javno nastupati prilikom važnih svečanosti (ustoličenje bana, blagdani i sl.).

Kraj 18. i prvu polovicu 19. stoljeća obilježili su hrvatski narodni preporod i otpor uvođenju mađarskog jezika kao obveznog i nastavnog u školi. Godine 1791. u zagrebačku Arhigimnaziju došao je prvi učitelj mađarskog jezika koji je tada postao neobvezni jezik u školama. Sljedeći školski zakoni koji su bili oktroirani su bili pokušaji nametanja njemačkog i mađarskog jezika kao obveznih predmeta. Godine 1818. Arhigimnaziju posjećuje novi habsburški car i kralj Franjo I. U hrvatskom narodnom preporodu sudjelovali su mnogi bivši učenici Arhigimnazije poput Pavla Štoosa, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Antuna Mihanovića, Matije Smodeka i drugih, ali i gimnazijski profesori poput Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića. Hrvatski sabor je 1827. godine proglasio mađarski jezik obveznim predmetom, no latinski jezik je i dalje bio nastavni.

Na izborima skupštine Zagrebačke županije u srpnju 1845. godine pobijedila je Hrvatsko-ugarska stranka. Dana 29. srpnja iste godine održavao se na Trgu sv. Marka na Gornjem gradu protumađaronski prosvjed, ali i slavlje pobjede mađarona. Na prosvjedu su se kao promatrači našli zagrebački gimnazijalci i studenti. Prosvjed je izrastao u sukob iliraca s carskom vojskom. Carska vojska otvorila je vatru na prosvjednike pri čemu je poginulo 13 ljudi, a 27 ih je ranjeno. Među poginulim bio je i gimnazijalac imenom Matija Zubanović, dok su među stradalim bili gimnazijalci Stjepan Pavec i Karlo Travenić. Žrtve tog događaja nazvane su „srpanjskim žrtvama“.

Hrvatski sabor je 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim jezikom u svim državnim službama i gimnazijama. U vrijeme rata s Mađarskom (1848. i 1849. godine) nastava u Gimnaziji ne samo da je bila neredovita nego se nije ni održavala jer su u zgradi Gimnazije bili smješteni vojnici. Neki su učenici se dobrovoljno prijavili u „narodnu gardu“.

Centralna vlada u Beču je 1849. godine objavila novi školski program pod naslovom „Osnova organizacije gimnazija i realki u cesarevini austrijskoj“ koju je potpisao austrijski ministar za bogoštovlje i nastavu Leo Thun. Program je propisivao stručnu osposobljenost u pojedinim modernim predmetima što je značio prelazak gimnazija pod svjetovnu upravu. Gimnazije su se dijelile na više i niže, svaka je imala četiri razreda, a tek se nakon završenoga osmoga razreda mogao polagati ispit zrelosti koji je tada uveden. Postojala su dva tipa gimnazija - realne i klasične. Razlika je bila u tome što su klasične gimnazije pripremale učenike za pravne i filozofske studije, uključujući medicinu, a realne za trgovačke i više tehničke zavode na fakultetima. U Arhigimnaziji se prvi put polagao ispit zrelosti (matura) krajem školske godine 1850./51., a položilo ga je 25 učenika. Međutim, taj se broj sve do kraja desetljeća sve više smanjivao, ponajprije zbog financijskih razloga. Istodobno se smanjivao i broj učenika, osobito u višim razredima. Naime, Thunova reforma propisivala je da svaki učenik mora prilikom upisivanja u gimnaziju uplatiti 2 forinte i 10 novčića u ime primarine, te svake školske godine iznova 8 forinti i 40 novčića u ime školarine. Budući da veliki broj učenika nije mogao platiti školarinu ni školske knjige, osnivala su se humanitarna društva koja su pomagala siromašnim učenicima. Za vrijeme Bachovog apsolutizma (od 1853. do 1859. godine), njemački jezik ponovno je uveden kao nastavni.

Od 1867. godine, učenicima je zabranjeno da sudjeluju u političkim demonstracijama. Zbog političkih poruka zabranjuje se i tiskanje učeničkoga litografiranoga časopisa Ljiljan. Nakon što je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba uslijedio je veliki broj prosvjeda učenika Klasične gimnazije. Pod vodstvom profesora Davida Starčevića, s grupom pravaške mladeži suprotstavio se demonstracijama protiv bana Raucha te je s đacima dijelio letke protiv bana Jelačića. Međutim, grupa profesora Klasične gimnazije, na čelu s Vatroslavom Jagićem, zahtijevala je od Vlade da Starčević dobije otkaz. Rauchova Vlada je otpustila i Davida Starčevića i Vatroslava Jagića što je uzrokovalo da još petorica gimnazijskih profesora (Pavao Bratelj, Franjo Marković, Julije Šajatović, Mirko Divković i Stjepan Pavić) podnesu Vladi ostavke i obustave predavanja. S njima je nastavu napustilo još 125 đaka-narodnjaka (strossmayerovaca) uvjetujući napuštanje nastave tako dugo, dok se petorica profesora ne vrate u Gimnaziju. Na kraju, otpušteni su se profesori mogli vratiti u Gimnaziju.

Nakon smirivanja političke situacije, povećao se broj učenika. Tako je školske godine 1860./61. Gimnaziju polazilo 325 učenika, a 1868./69. njih 495. U Školi su radila 22 predmetna profesora te osim redovnog katoličkog vjeroučitelja, još dvojica honorarnih vjeroučitelja: jedan za učenike „grčko-iztočnog“ ispovijedanja i jedan za učenike „izraelitske“ vjeroispovijesti. Krajem školske godine 1879./80., Gimnaziju je polazilo 618 učenika. U to vrijeme, Klasična gimnazija nazivala se i „Kraljevska gimnazija zagrebačka“ ili „Kraljevska viša gimnazija“. Potkraj školske godine 1894./95. Klasična gimnazija je dosegla brojku od 888 učenika u 18 razrednih odjela. S povećanjem broja učenika, pojavio se problem prostora zgrade gimnazije, stoga je otvorena još jedna klasična gimnazija koja se zvala „Kraljevska donjogradska velika gimnazija u Zagrebu“. Bila je sasvim nezavisna i samostalna ustanova sa svojim ravnateljstvom te je smještena na današnjem Trgu F. D. Roosevelta.

Nakon javnih „skandala“ zbog spaljivanja mađarske zastave (16. listopada 1895. ispred spomenika bana Jelačića) u kojem su sudjelovali bivši učenici Klasične gimnazije, postrožena su pravila Gimnazije.

Klasična gimnazija u prvoj polovici 20. stoljeća (1900. - 1945.)[uredi VE | uredi]

U jesen 1895. na današnjem Roosveltovu trgu, u zgradi današnjeg Muzeja Mimare, otvoren je gimnazijski kompleks u kojemu je, zbog brojnosti đaka Klasične gimnazije na Katarininom trgu, otvorena još jedna klasična gimnazija. Narednih gotovo 40 godina u Zagrebu će postajati dvije klasične gimnazije, jedna će se nazivati "gornjogradskom", a druga "donjogradskom".

Krajem 1905. godine, učenici Gornjogradske klasične gimnazije osnovali su Hrvasko đačko literarno društvo „Osvit“. Na svojim su sastancima čitali svoje književne radove i raspravljali o njima.

Učenici Klasične gimnazije sudjelovali su u tromjesečnim proljetnim đačkim demonstracijama u Zagrebu gdje su tražili od Vlade da osigura uhićenim učenicima pravo nastavka školovanja pod istim uvjetima kao i prije.

U jesen 1913. se "gornjogradska premješta s Katarininog trga, gdje je bila punih 300 godina, na Široki brijeg (današnja Šalata). U jednu od još postojećih zgrada bolničkog kompleksa u prizemlju se smjestila Klasična gimnazija (vjerojatno u današnju zgradu uprave Medicinskog fakulteta). To preseljenje omogućilo je i novu perspektivu. Učenici su mogli održavati nastavu gimnastike na prostranom igralištu pred zgradom te je učenicima bilo omogućeno bavljenje raznim sportskim igrama.

U ljeto 1914. su i "Donjogradska" i "Gornjogradska" gimnazija bile premještene iz navedenih zgrada u svoje stare prostorije na Katarininom trgu, no zbog poteškoća nastava je započela tek u studenome. U siječnju 1915. stigla je naredba da se školska godina mora skratiti s 10 na 8 mjeseci trajanja, a svega mjesec dana kasnije Gimnazija dobiva i planove mobilizacije u koju su bili uključeni učenici rođeni 1894. i 1895., a početkom 1917. su regrutirani učenici rođeni 1899. godine.

Profesor Donjogradske gimnazije Franjo Bučar je osnovao "Hrvatsko skautsko udruženje", a profesor učiteljske škole Ivan Trstenjak od učenika viših razreda Gimnazije – "Hrvatsku dobrovoljačku četu".

U proljeće 1915. zgrada na Katarininom trgu predana je društvu "Crvenog križa", pa je nastava prekinuta 31. svibnja. Obje gimnazije su nakratko preseljene u "nedograđeno" Zemaljsko sirotište na Josipovcu 24. Tamo se nastava održavala do kraja studenog kada su se škole vratile na Katarinin trg.

Obje gimnazije ostaju na Katarininom trgu do travnja 1918. godine. Tada su vlasti iselile zgradu gimnazijskog kompleksa Roosveltov trg – ulica Kršnjavoga – Klaićeva, pa su se obje gimnazije preselile na tu lokaciju. Donjogradska se vratila u svoje stare prostore, a Gornjogradska u prostorije današnje Osnovne škole Izidora Kršnjavog. U jesen 1919. dva razreda Klasične gimnazije se moraju premjestiti u zgradu učiteljske škole u Mandulićevoj ulici, potom se koristila čak i školska soba u Perkovčevoj ulici.

Godine 1923. dolazi do većih promjena školskog sustava – propisano je održavanje "nižeg tečajnog ispita", poznatijim kao "mala matura". Od jeseni 1925. odlukom ministra prosvjete mijenja se sustav ocjenjivanja iz sustava 6 (sasvim nedovoljan) – 1 (izvrstan) u sustav 1 (rđav) – 5 (odličan), no kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska, uglavnom je vraćen sustav iz 1925. godine, s jednom izmjenom – umjesto dvije nedovoljne ocjene (5 i 6), ostala je samo jedna (5).

U rujnu 1921. godine Kraljevska gornjogradska velika gimnazija preimenovana je u "Kraljevsku Prvu veliku gimnaziju u Zagrebu", a Donjogradska gimnazija dobila je ime "Kraljevska Druga velika gimnazija u Zagrebu", no već 1925. mjenjaju imena u "Prva državna gimnazija u Zagrebu" i "Druga državna gimnazija u Zagrebu", zatim opet 1929. u "Prva državna klasična gimnazija u Zagrebu" i "Druga državna klasična gimnazija u Zagrebu". Naposlijetku, 1934., nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu, Prva klasična gimnazija se naziva "Prva državna klasična gimnazija Viteškog Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja u Zagrebu". Već za Banovine Hrvatske 1939., gimnazija gubi dio imena – "Viteškog Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja" te 1945. gubi "državna" te ostaje samo "Klasična gimnazija u Zagrebu".

U jesen 1932. godine Prva klasična gimnazija preselila se u novu zgradu u Križanićevoj ulici. Nova zgrada, sudeći prema spisima, bila je odlično opremljena. Projektirao ju je Egon Steinmann. Godine 1932. u dvorištu škole je "otvoreno đačko klizalište na kojem se mladež u velikom broju besplatno klizala i zabavljala tim zdravim i lijepim sportom kad god je vrijeme dopuštalo".

Klasična gimnazija bila je uključena u tadašnja politička zbivanja kojima su dominirala klasna pitanja i društvene suprotnosti. Budući da je tada ravnatelj Prve klasične gimnazije dobio nalog (od Vlade) da uguši sve komunističke akcije, mnogi su učenici bili uhićeni. Unatoč tome, Prva klasična gimnazija je bila opisana kao škola koja je bila “već 1940. poznata po vrlo naprednoj omladini, koju podržava nekoliko vrlo uvaženih profesora”.

Razdoblje Drugog svjetskog rata je vjerojatno bilo najteže razdoblje u povijesti Gimnazije. Mnogi profesori su morali otići uslijed masovne mobilizacije. Učenici i profesori židovskog porijekla ili pravoslavne vjere su bili prisiljeni na odlazak, a nastava se održavala neredovito. Prostora nije bilo dosta, nije bilo goriva za loženje i neki predmeti se uopće nisu mogli predavati. Učenici su bili prisiljeni učiti njemački i talijanski kao “jedine žive strane jezike”, a nakon kapitulacije Italije isključivo njemački jezik. Neko vrijeme je istočno krilo gimnazije služilo kao sabirni logor za Židove, koji su naočigled bijela dana bili transportirani na Glavni kolodvor, a otamo u Auschwitz. Kroz 1943. i 1944. gimnazije su iseljene, a svjedodžbe su se većinom morale dijeliti na cesti. Nastava se održavala dvaput tjedno, a često i rjeđe. U veljači 1944. su dvije bombe pogodile Gimnaziju - jedna je pogodila istočno krilo, a druga dvorište. Na sreću, ljudskih žrtava nije bilo. Zbog straha od bombardiranja, i to malo nastave što se moglo održavati je često bilo obustavljeno. Mnoge “omladinske napredne grupe su bile raspršene, napredni omladinci i profesori nestali su ili su bili likvidirani.” Mnogi učenici su tijekom rata odlazili u partizane i masovno stradavali.

Klasična gimnazija u socijalističko doba (1945. - 1991.)[uredi VE | uredi]

Po oslobođenju, školske zgrade su bile u užasnom stanju, a renovacije su tekle sporo. Gimnazija se uselila u Kušlanovu, u zgrade III. muške realne gimnazije. Tada se “svaki trag fašističkog učenja” masovno uklanjao iz kurikuluma, a mnogi ispiti zrelosti i svjedodžbe izdane u vrijeme NDH su naglo poništene. Njemački se iz škole uklonio, a umjesto njega se učio ruski, engleski, i francuski. Obilježavali su se Lenjinov dan, dan Crvene armije, Dan pobjede, oslobođenje Zagreba, učenicima je pričano o životu i radu Josipa Visarionoviča Staljina, išli su u prvomajske povorke, slavili Oktobarsku revoluciju...

Seljenje škole amo-tamo po raznim kompleksima u Zagrebu se i dalje nastavilo, iako sporijim tempom. Škola se oko 1947./48. polako vratila u prijeratno stanje, dvorište i zgrada su uređeni, arhivi su obnovljeni i oštećenja su popravljena. Početkom školske godine 1948./1949. Prva su i Druga klasična gimnazija spojene. Prvi ravnatelj jedinstvene Klasične gimnazije bio je Ivan Večerina.

U poslijeratnom obračunavanju s “narodnim neprijateljima”, jedna od namjera tadašnjeg režima je također bila da se gimnazijalke i gimnazijalci, za koje se smatralo da su nepoćudni, izbace iz škola. To su bili najčešće učenici koji su imali odnose s ustašama ili buržoazijom. Učenike klasičnih gimnazija su više puta napadali učenici Partizanske gimnazije, koji su ih zvali “nenarodnim elementima”. Često puta su učenici Partizanske gimnazije prebijali klasičare zbog njihovih stavova. Zagovaralo se “odstranjivanje fašističkih elemenata”, a mnogi učenici klasičnih gimnazija su tad bili viđeni kao „nepoćudni“, odnosno kao “fašisticki elementi” zbog svojeg otpora i istupa. Mnogi učenici su zbog grijehova, koji su i njima samima bili potpuno nepoznati, bili izbacivani iz škole.

Nastava klasičnih jezika sve se više ograničavala. Broj klasičnih gimnazija se sveo na isključivo dvije, a latinski i grčki su pretvoreni u puki ukras umjesto konstruktivnog dijela programa. Ideološki pritisak se vršio pri stvaranju plana i programa, Klasičnoj se gimnaziji oduzimao klasično-humanistički karakter. Zbog izmjene pravopisa nije bilo dovoljno udžbenika za učenje latinskog i grčkog, a plan je bio osiromašen i nije bilo dovoljno sati predviđenih za te jezike. Sada spojena, Klasična gimnazija je imala manjak kadra i još se organizirala. Kritike su dolazile s mnogih strana - tvrdilo se čak i da je Klasična “klasna škola, suprotna duhu vremena” jer su smatrali da je sam koncept klasične gimnazije “elitistički”. Drugi su pak tvrdili da je učenje mrtvih jezika i bavljenje klasičnom baštinom suvišno i nepotrebno. Ravnatelji Gimnazije su se borili protiv ovakvih neutemeljenih kritika i u školi sustavno postrožavali kriterij i vodili borbu protiv neznanja i kampanjskog učenja. Usprkos turbulentnom vremenu, Klasična je ostala prestižna građanska škola. Nedugo nakon svega ovoga, 1956. godine Gimnazija je opet preseljena na Katarinin trg.

S promjenom osnovnog školovanja, upisi su u prvi razred Klasične gimnazije momentalno prestali 1955. godine - paralelno su osnovana klasična odjeljenja u osnovnim školama u kojima bi se učili grčki i latinski, kako bi osnovnoškolci dolazili u Klasičnu gimnaziju sa dovoljno znanja. Klasična gimnazija je tada i dalje zadržala krajnje oštar kriterij ocjenjivanja i razredi su primarno bili fokusirani na dobre đake i omogućavali da oni dođu do izražaja - slabijim učenicima su se manje zamarali. Nastavničko vijeće je bilo pohvaljivano za revolucionarnost i objektivnost, a učenici koji su se upisivali uglavnom su imali slabe uspjehe zbog jakog kriterija i imali su strah od toga da je Klasična iznimno stroga. Učenici koji nisu bili dovoljno dobri te su imali negativne ocjene bili su udaljavani iz škole, a ponavljače iz drugih gimnazija Klasična nije primala. Kasnije se fokus sve više prebacivao na slabije učenike kako bi im se dala šansa da što prije isprave ocjene.

U listopadu 1957. svećano je obilježena 350. obljetnica osnutka Gimnazije. Klasičnoj je dodijeljen Orden zasluga za narod. Postavljene su brojne izložbe, održani koncerti, književne večeri itd.

Najzaslužniji za kontinuirano visoki ugled Klasične gimnazije su u to doba bili profesori Zvonimir Zmajlović i Dionizije Sabadoš. Svaki susret učenika sa popularno prozvanim “Zmajem” je bio pun strahopoštovanja - učenici kažu da je ono što ga je činilo posebnim bila “njegova olimpska strogost i pravednost, kao i njegova erudicija, golemi autoritet i plemenit duh”. Sabadoša je pak krasila vedrina i dobro raspoloženje - dvojica su se nadopunjavala kao Kastor i Poluks. Obojica su ostavila velik utisak na učenike kojima su predavali, i ostali su upamćeni kao iznimni profesori koji su neštedimice svojim razredima predavali znanje.

Prvi elementi samouprave su se počeli ostvarivati već 1954./1955. godine, međutim te organizacije nisu imale neku posebnu svrhu ili formu. Školski odbor, odnosno razredne zajednice su tek od 1957. počele s ozbiljnijim radom. Formira se Debatni klub, marksistička grupa i održavaju se tribine učenika. Potiče se razvoj različitih slobodnih aktivnosti, poput grupe “Prijatelji antike”, dramske grupe (koja i sada svake godine priprema djela grčkih komediografa i tragičara), sportskog društva, literarne i likovne grupe te mnogih drugih. Razvija se i suradnja s VIII. beogradskom gimnazijom, Klasičnom gimnazijom u Splitu i kratko sa Sarajevskom gimnazijom. Unatoč financijskim problemima, kolektiv Klasične gimnazije se istaknuo solidarnošću - organizirana je pomoć za stradale u potresima u Banjoj Luci i Dalmatinskoj zagori, kao i za škole u Skoplju. Program se kasnije sve više poboljšavao. Engleski je sve više mijenjao francuski kao dominantni jezik koji se učio. Tehnički odgoj je ukinut, strojopis je uveden, a nastava subotom je znatno skraćena, a čak i ukinuta u poslijepodnevnom turnusu. Godine 1967. se Klasična gimnazija vraća u Križanićevu, no čak je i tamo nedostatak prostora bio kritičan, međutim se to riješilo odlaskom osnovne škole u Križanićevoj u Laginjinu ulicu.

Početkom sedamdesetih počele su pripreme za reformu obrazovanja. Osnovna ideja je bila ukidanje svojevrsnog “elitizma” koji se stjecao gimnazijskim obrazovanjem u odnosu na strukovne škole. Klasična se jedva obranila od ukidanja učenja klasičnih jezika u prva dva razreda i izborila kompromis. Unatoč tome, bila je svrstana u jedan od centara, odnosno u “red ustanova iz kojih se najviše nastavlja školovanje na Filozofskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji.” Satnica je bila sužena na štetu latinskog i grčkog, međutim opet smo se izborili za kompromis. Reforma je propala jer je pojačavala elitizam koji je ciljala iskorijeniti. Slijedom svega, Klasična je inkorporirana u Pedagoški obrazovni centar, zajedno sa V. gimnazijom, X. gimnazijom i Školom za odgajatelje. Pokrenuta je inicijativa da se ujedinimo s Jezičnom gimnazijom s kojom smo dijelili zgradu, čime je nastao Obrazovni centar za jezike, u koji je ušla i XVI. gimnazija. Time je Klasična de iure, iako ne i de facto, prestala postojati nakon 370 godina.

Klasična gimnazija u samostalnoj Hrvatskoj (1991. - 2017.)[uredi VE | uredi]

Klasična se opet oformila kao samostalna institucija. Donesen je novi nastavni plan i program, i napuštena su rješenja Šuvarove reforme. Dana 2. svibnja 1995. škola je pogođena u agresorskom raketnom napadu tijekom održavanja nastave. Baš kao i u svakoj situaciji prije, klasičari su se istaknuli solidarnošću i organizirali brojne humanitarne akcije da pomognu stradalima u Domovinskom ratu. Temelj za naš aktivizam postalo je novo načelo “mijenjajmo sami svoju školu, budimo djelotvorniji, ne čekajmo da nas promjene zateknu”. Klasična gimnazija je sama 2000. godine predložila Ministarstvu prosvjete i sporta novi program za klasične gimnazije. Osnovan je djevojački zbor “Lalagai”, dramska grupa “Buđenje”, počeo se izdavati godišnjak na kraju svake školske godine. Klasična je po drugi put dobila Nagradu grada Zagreba 1997. godine (prije je već dobila 1966.), a 2000. godine osnovana je i Zaklada Klasične gimnazije kojoj je svrha promicanje programa i projekata Klasične gimnazije i pomoć kako učenicima, tako i profesorima, ali se njeno djelovanje nije osjetilo do 2006. godine. Danas djeluje više od 30 grupa slobodnih aktivnosti, a međunarodna suradnja osobito je intenzivna. Osnovana je i Privatna klasična gimnazija, a Nadbiskupska klasična gimnazija, osnovana 1920. godine, došla je pod ingerenciju zagrebačke nadbiskupije. Klasična gimnazija rangirana je među prvima po sveukupnoj kvaliteti školovanja - i dan danas koncept Klasične gimnazije daje izvrsne rezultate. Na prigovore o tome da Klasična gimnazija promiče elitizam, može se odgovoriti da jest tako, ali ne u smislu negiranja ravnopravnosti. Naime, ne radi se ni o kakvoj drugoj eliti, osim one misaone.

Na kraju, usprkos svim nedaćama i problemima, Klasična gimnazija stoji kao vrijedan dokaz i uspomena na prošle događaje, ona živi i stvara u sadašnjosti te se bori za budućnost i buduće naraštaje.

Program[uredi VE | uredi]

Nastavni predmet Klasična gimnazija
I. II. III. IV.
Hrvatski jezik 4 4 4 4
Latinski jezik 3 3 3 3
Grčki jezik 3 3 3 3
1. strani jezik 3 3 3 3
Glazbena umjetnost 1 1 1 1
Likovna umjetnost 1 1 1 1
Psihologija - - 1 -
Logika - - 1 -
Filozofija - - - 2
Sociologija - - 2 -
Povijest 2 2 2 2
Zemljopis 2 2 1 2
Matematika 4 4 3 3
Fizika 2 2 2 2
Kemija 2 2 2 2
Biologija 2 2 2 2
Informatika - 2 - -
Politika i gospodarstvo - - - 1
Tjelesna i zdravstvena kultura 2 2 2 2
Vjeronauk ili etika (izborno) 1 1 1 1
2. strani jezik (fakultativno) 2 2 2 2
Ukupno 32 34 34 34

Za razliku od ostalih gimnazija, u Klasičnoj gimnaziji se latinski uči sve četiri godine, kao i starogrčki.

Osim redovitih predmeta, moguće je upisati i brojne fakultativne predmete kao npr. strane jezike (njemački, francuski, talijanski, ruski, novogrčki, španjolski, portugalski, nizozemski...), retoriku, filmologiju i t.d. Učenici se mogu uključiti i u veliki broj slobodnih aktivnosti (npr. dramska grupa, novinarska grupa, športske aktivnosti...).

Poznati bivši učenici[uredi VE | uredi]

Poznati bivši profesori i doba njihove profesure[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Klasična gimnazija - povijest škole, gimnazija-klasicna-zg.skole.hr, pristupljeno 30. prosinca 2016.
  2. 2,000 2,001 2,002 2,003 2,004 2,005 2,006 2,007 2,008 2,009 2,010 2,011 2,012 2,013 2,014 2,015 2,016 2,017 2,018 2,019 2,020 2,021 2,022 2,023 2,024 2,025 2,026 2,027 2,028 2,029 2,030 2,031 2,032 2,033 2,034 2,035 2,036 2,037 2,038 2,039 2,040 2,041 2,042 2,043 2,044 2,045 2,046 2,047 2,048 2,049 2,050 2,051 2,052 2,053 2,054 2,055 2,056 2,057 2,058 2,059 2,060 2,061 2,062 2,063 2,064 2,065 2,066 2,067 2,068 2,069 2,070 2,071 2,072 2,073 2,074 2,075 2,076 2,077 2,078 2,079 2,080 2,081 2,082 2,083 2,084 2,085 2,086 2,087 2,088 2,089 2,090 2,091 2,092 2,093 2,094 2,095 2,096 2,097 2,098 2,099 2,100 2,101 2,102 2,103 2,104 2,105 2,106 2,107 2,108 2,109 2,110 2,111 2,112 2,113 2,114 2,115 2,116 2,117 2,118 2,119 2,120 2,121 2,122 2,123 2,124 2,125 2,126 2,127 2,128 2,129 2,130 2,131 2,132 2,133 2,134 2,135 2,136 2,137 2,138 2,139 2,140 2,141 2,142 2,143 2,144 2,145 2,146 2,147 2,148 2,149 2,150 2,151 2,152 2,153 2,154 2,155 2,156 2,157 2,158 2,159 2,160 2,161 Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 903. - 959., ISBN 978-953-95772-0-7
  3. Goldstein, Ivo - Szabo, Agneza, Povijest zagrebačke Klasične gimnazije (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 22, ISBN 978-953-6045-50-1
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 4,19 4,20 4,21 4,22 4,23 4,24 4,25 4,26 4,27 4,28 4,29 4,30 4,31 4,32 4,33 4,34 4,35 4,36 4,37 4,38 4,39 4,40 4,41 4,42 4,43 4,44 4,45 4,46 4,47 4,48 4,49 4,50 4,51 4,52 4,53 4,54 4,55 4,56 4,57 4,58 4,59 4,60 Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 892. - 903., ISBN 978-953-95772-0-7
  5. Devidé, Franjo, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. ožujka 2017.
  6. Musić, August, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. ožujka 2017.
  7. Adamović, Julije, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. ožujka 2017.
  8. Senc, Stjepan, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. ožujka 2017.
  9. Bosanac, Stjepan, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. ožujka 2017.
  10. Škreb, Zdenko, enciklopedija.hr, pristupljeno 3. ožujka 2017.
  • Goldstein, Ivo - Szabo, Agneza, Povijest zagrebačke Klasične gimnazije (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN 978-953-6045-50-1

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Službena facebook stranica škole

Službena internet stranica škole