Prijeđi na sadržaj

Kaifeng

Koordinate: 34°47.53′N 114°18.29′E / 34.79217°N 114.30483°E / 34.79217; 114.30483
Izvor: Wikipedija
Kaifeng
开封市

Razglednica Kaifenga u smjeru kazaljki na satu: Gradski milenijski park palače Xuande, Kip Zhang Zeduana u milenijskom parku, Željezna pagoda i jezero Tieta, Ulazni toranj i vijećnica Kaifenga
Država Kina
ProvincijaHenan
PrefekturaKaifeng
Daliang (大梁)364. pr. Kr.
OsnivačWei (država)

Površina
 • Ukupna546,4 km²
 • Urbano područje546,3 km²
 • Metropolitansko područje6.247 km²
Visina75 m
Koordinate34°47.53′N 114°18.29′E / 34.79217°N 114.30483°E / 34.79217; 114.30483

Stanovništvo (2010.)
 • Urbano područje826.961
(1.500/km²)
 • Metropolitansko područje4.676.159
(750/km²)

Pozivni broj371
BND¥7.250 per capita (2004.)
Stranicakaifeng.gov.cn
Zemljovid

Položaj Kaifenga u pokrajini Henan
Kaifeng na zemljovidu Kine
Kaifeng
Kaifeng

Kaifeng (kineski: 开封市; što znači „proširiti granice”) je glavni grad istoimene prefekture u pokrajini Henan u Kini. Nalazi se u središtu Središnje kineske nizine, na južnoj obali rijeke Huang Ho i jedan je od osam gradova koji se smatraju velikim drevnim kineskim prijestolnicama, tj. kolijevkama kineske civilizacije.[1]

U širem području grada nalaze se brojne povijesne i kulturne znamenitosti, kao što je Ulica vladara dinastije Song s obnovljenim gradskim vratima, Zmajev paviljon i Željezna pagoda iz 11. st. U gradu živi i najstarija Židovska zajednica u Kini, poznati kao „Židovi Kaifenga”, ali u gradu postoji i značajna zajednica muslimana s najstarijom ženskom džamijom (nǚsì) u Kini, Wangjia Hutong nusi iz 1810. god.[2] U gradu djeluju i kršćanske crkve, kao što je Katedrala Svetog Srca (开封耶稣圣心主教座堂).

Gradska vrata na slici Duž rijeke tijekom Qingming festivala koju je naslikao Zhang Zeduan u 12. stoljeću.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Plan glavnog grada Sjeverne dinastije Song (Dongjing, Bianliang) koji je tada bio najveći na svijetu.

U razdoblju zaraćenih država, Wei (država) je 364. pr. Kr. osnovala glavni grad pokrajine, nazvan Daliang (大梁). Tijekom ovog razdoblja izgrađeni su brojni kanali koji su povezali lokalne rijeke s rijekom Huang Ho. Kada je Qin (država) pokorila Wei Kaifeng je bio razoren i napušten, a na njegovom mjestu je ostalo manje tržno naselje.

U ranom 7. st. Kaifeng se spaja s Velikim kanalom i postaje važno trgovačko središte na putu prema Shandongu na zapadu. Za dinastije Tang (618. – 907.), 781. godine, grad je obnovljen i nazvan Bian (汴). Bian je bio glavni grad za vrijeme dinastija Kasniji Jin (936. – 946.), Kasniji Han (94.7–950.) i Kasniji Zhou (951. – 960.), u razdoblju poznatom kao Pet dinastija i Deset kraljevstava (907. – 960.).

Dinastija Sung ga je također načinila svojom prijestolnicom, poznatom kao Dongjing ili Bianjing (汴京), i grad se počeo širiti. Grad je imao oko 400.000 stanovnika, unutar i izvan gradskih zidina. Tifus i poplave su bile česti problemi grada. God. 1049. izgrađena je Željezna pagoda (Youguosi Pagoda, 佑國寺塔) visine 54,7 m, koja je preživjela kao najstariji spomenik u gradu. Druga znamenitost iz ovog razdoblja je astronomski sat toranj inženjera, znanstvenika i državnika Su Songa (1020. – 1101.) Na vrhu mu je bila armilarna sfera koju je pokretala hidraulika i imala je lančani prijenos i zupčasti prekidač, 200 godina prije nego što su se ti mehanizmi pojavili u Europi. Kaifeng je postigao vrhunac u 11. st. kada je bio trgovačko i industrijsko središte na čvorištu četiri velika kanala. Tada je grad bio okružen trima gradskim zidinama i vjerojatno je imao od 600.000 do 700.000 stanovnika. Vjeruje se kako je od 1013. do 1127. godine bio najveći grad na svijetu.[3] Meng Yuanlao (oko 1090. – 1150.) je u progonstvu 1126. godine napisao djelo „Snovi raskoši istočne prijestolnice (Kaifeng)” (Dongjing meng Hua lu, 東京夢華錄) u kojemu nostalgično opisuje urbani život prijestolnice, sezonske proizvode, hranu, običaje, tradicije i festivale.[4]

Istočna tržna ulica Kaifenga 1910. god. Na kraju desne strane se nalazi sinagoga.

God. 1127. osvajaju ga Džurdži i iako je grad ostao važno upravno središte dinastije Jin (1115.–1234.), samo unutarnje zidine su ostale naseljene, a druga dva prstena naselja oko grada su napušteni.[5] Nakon jednogodišnje opsade, Mongoli su osvojili Kaifeng 1233. godine, nakon čega su pošli u osvajanje i ostatka Kine.

Početkom dinastije Ming 1368. god., Kaifeng je postao glavnim gradom pokrajine Henan. God. 1642., vojska je namjerno poplavila grad kako ne bi pao u ruke vođe seoske bune, Li Zichenga. Grad je obnovljen tek 1662. godine za vladavine cara Kangxija dinastije Qing. No grad je ponovno poplavljen 1841. godine, nakon čega je obnovljen u današnjem obliku.

Kaifeng je 6. lipnja 1938. godine okupiralo Japansko Carstvo. Po oslobođenju je ostao glavnim gradom pokrajine do 1954. god. kada je uprava premještena u Zhengzhou. God. 1969., bivši predsjednik Kine, Liu Shaoqi, je preminuo u kućnom pritvor u Kaifengu zbog liječničkog nemara.

Uprava

[uredi | uredi kôd]

Grad prefektura, Kaifeng je podijeljen na 5 distrikta i 4 okruga:

  • Distrikti:
  1. Gulou (鼓楼区)
  2. Longting (龙亭区)
  3. Yuwangtai (禹王台区)
  4. Xiangfu (祥符区)
  5. Shunhe (顺河回族区)
  • Okruzi:
  1. Weishiy (尉氏县)
  2. Qi (okrug) (杞县)
  3. Tongxu (通许县)
  4. Lankao (兰考县)
Zemljovid

Gradovi prijatelji

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kaifeng

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Arhivirano sa 河南省人民政府门户网站 河 南 简 介Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. ožujka 2018. (Wayback Machine), Narodna uprava pokrajine Henan (kin.) Pristupljeno 5. lipnja 2019.
  2. Female Imams Blaze Trail Amid China's Muslims, npr, 21. lipnja 2010. (engl.) Pristupljeno 5. lipnja 2019.
  3. "Largest Cities Through History"Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2001. (Wayback Machine) (engl.) Pristupljeno 6. lipnja 2019.
  4. Jacques Gernet, Daily Life in China on the Eve of the Mongol Invasion, 1250-1276, Translated by H. M. Wright, Stanford, Stanford University Press, 1962. ISBN 0804707200
  5. Peter Lorge, War, Politics and Society in Early Modern China, 900–1795, 2005., Routledge. str. 52.–54. ISBN 978-0-203-96929-8