Kobaltna ljubičasta
| Kobaltna ljubičasta | |||
|---|---|---|---|
| IUPAC nomenklatura | Kobalt(II) fosfat | ||
| Ostala imena | Kobaltna ljubičasta Ljubičasti pigment 14 | ||
| Identifikacijski brojevi | |||
| CAS broj | 13455-36-2 X | ||
| EC broj | 236-655-6 ✓ | ||
| PubChem broj | 61615 ✓ | ||
| Osnovna svojstva | |||
| Molarna masa | 366,74231 g·mol−1 | ||
| Izgled | Ljubičasta krutina | ||
| Gustoća |
3,81 g/cm3 | ||
| Talište | 1 160 °C | ||
| Topljivost u vodi |
Netopljiv | ||
| Struktura | |||
| Sigurnosne upute | |||
| |||
| Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima. | |||
| Portal:Kemija | |||
Kobaltna ljubičasta, kobaltni ljubičasti pigment ili kobalt(II) fosfat je pigment koji se počeo koristiti tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Proizvodi se u obliku dva različita oblika. Svjetliji pigment (kobaltov arsenat) je otrovan jer sadrži arsen. Koristi se u svim slikarskim tehnikama osim u pastelu. Za slikanje fresaka pokazao se veoma otpornim. Uljena boja se priprema s manjom količinom veziva, proziran je i slabo pokriva dok je premaz krt. Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se češće koristi. Proziran je i slabije moći bojenja, takođe u ulju daje krt premaz. Ne koristi se za slikanje fresaka.[1]
Tetrahidrat Co 3 (PO 4 ) 2 •4H 2 O taloži se kao krutina miješanjem vodenih otopina kobalta (II) i fosfatnih soli. Zagrijavanjem se tetrahidrat pretvara u bezvodni materijal.
- Salvétat, A., 1859, "Matières minérales colorantes vertes et violettes", Comptes Rendus des Séances de l'Academie des Sciences XLVIII: 295-297
- Marie-Claude Corbeil, Jean-Pierre Charland and Elizabeth A. Moffatt, 2002, "The Characterization of Cobalt Violet Pigments", Studies in Conservation 47(4): 237-249
- Ashok Roy, 2007, "Monet's Palette in the Twentieth Century: Water-Lilies and Irises", National Gallery Bulletin 28: 58-68
|
- ↑ "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", , www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.