Krapanj

Krapanj
	Otok
	Krapanj iz Brodarice
Položaj
Koordinate	43°40′20″N 15°54′50″E / 43.6722°N 15.9139°E (WD)
Smještaj	Jadransko more
Država	Hrvatska
Fizikalne osobine
Površina	0.356141 km2
Duljina obale	3.620 km

Otok Krapanj najniži je i najmanji naseljeni otok na Jadranu. Najviša mu nadmorska visina ne prelazi 1,25 m. Udaljen je od kopna svega 300 m. Šezdesetih godina prošlog stoljeća s više od 1500 stanovnika bio je najgušće naseljeni otok na Jadranu. Krapanj je manji od pola četvornoga kilometra. Danas na Krapnju živi oko 200 stanovnika. Krapanj je otok stoljetne tradicije ronilaštva, spužvarstva i ribarstva.

Krapanj, tj. njegovo središte čini naselje od uglavnom kamenih kuća, koje tvore splet uskih kamenih uličica, karakteristično za dalmatinsko podneblje. Iz te se mreže izdvaja stoljetna borova šuma i samostan Sv.Križa, u čijem muzeju se čuvaju brojni eksponati koji svjedoče o životu Krapnja u prošlim vremenima.

Povijest Krapnja

Otok Krapanj pripadao je šibenskom Kaptolu, koji ga je 1436. prodao Tomi Juriću, šibenskom plemiću. Iste godine vlasnik otoka Toma Jurić počinje graditi kapelu nakon odobrenja pape Eugena IV.. U svojoj oporuci Toma Jurić određuje da Krapanj pripadne franjevcima.

Samostan na Krapnju građen je usporedno s crkvom od 1446., a 1626. godine samostan je nadograđen i izgrađen je zdenac u stilu kasne renesanse. U samostanskoj blagovaonici nalazi se slika Posljedna večera slikara Francesca Santacrocea (1511.-1584. g.).

Iako se na otok nije smijelo doseljavati, kao ni zemljište prodavati ili poklanjati, naseljavanje Krapnja započelo je kao posljedica turskih prodora te bijegom stanovništva na sigurnija područja.

Već oko 1500. godine na Krapnju je bilo oko 200 seoskih kuća. Nastanivši se na otoku bez izvora pitke vode, pašnjaka i obradive zemlje na kojoj bi bio moguć normalan život, došljaci su se vrlo brzo počeli okretati moru i preživljavati od mora.

Godine 1811. na otoku je otvorena osnovna škola, koja je radila u samostanskoj učionici. Krajem 19. stoljeća, 1893. godine na otok je došla prva teška ronilačka oprema. Iste godine je utemeljena Spužvarska zadruga. Od druge polovice 20.stoljeća na otoku su napravljeni veliki infrastrukturni radovi, koji su olakšali život mještana — 1959. otok je dobio struju, 1963.—1964. dovedena je tekuća voda, a od 1967. do 1972. obavljeno je asfaltiranje Krapnja.

Stanovništvo

Po popisu iz 1991. godine, Krapanj je imao 2.513 stanovnika. Na popisu 2001. godine, najveći dio naselja Krapanj (dio koji se nalazi na kopnu) izdvojen je u zasebno novoformirano naseljeno mjesto Brodarica, pa je te godine u naselju Krapanj (otočki dio) zabilježeno samo 228 stanovnika.

Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Šibenik

Spužvarstvo na Krapnju

Tradicija spužvarstva na otoku je stara 300 godina.

Spužvarstvo se pojavljuje u Hrvatskoj, najprije na otoku Krapanj i to prije više od 300 godina kada je Krapljane tom teškom i uzbudljivom, a nadasve opasnom poslu obučio, fra Antun Grk s Krete početkom 18. stoljeća. On je na otok oko 1704. godine donio i znanje za preradu spužvi. Spužve su se najprije lovile ostima iz broda, tehnikom kojom su neki od krapljanskih spužvara lovili sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas takvih vještih lovaca na spužve nema, a nema ni spužava na dubinama dohvatljivim oku i ostima.

Za lov su upotrebljavali brodove od 4 do 5 t i do 1893. godine lovili su samo na osti, dakle do dubine od oko 15 metara. Vlada u Trstu ( u vrijeme Austro Ugarske Monarhije), živo je nastojala unaprijediti spužvarski obrt, pa je 1893. godine dala zadruzi u Krapnju prvi ronilački aparat, a 1896. godine i drugi aparat. Nastala je borba između onih koji su lovili na osti i ronilaca..

U godinama prije Drugog svjetskog rata, pa do pedesetih i ranih šezdesetih, bilo je petnaest do dvadeset ronilačkih ekipa na Krapnju. Svaka ekipa imala je svoj brod i brojila je 7 ili 8 članova, 2 ili 3 ronioca i 5 pomoćnika. Sezona lova na spužve počinjala je početkom ožujka i travnja i trajala je do kraja rujna.

Od najstarijih vremena i početaka bavljenja spužvarstvom poznate su i krize koje su krapljanjski spužvari preživljavali. Glavni uzrok je bio, u većini slučajeva, ograničenost lovnih terena, posebno je bilo izraženo u vrijeme kad se lov spužava počeo obavljati ronilačkim aparatima i brodovima na motorni pogon.

Lovni tereni na kojima živi najbolja spužva ograničeni su samo na tvrdo, uzobalno dno, i to ne uzduž čitave obale, nego na pojedinim mjestima, pa su zato motorizirani brodovi i ronilački aparati brzo iscrpili raspoložive zalihe. Spužvari su danas primorani pretraživati veće dubine.

Tijekom lovne sezone u vrijeme teške opreme, odlazilo se 5 do 6 puta u berbu spužava i ostajalo se preko 20 dana. Ronjenje teškom opremom bilo je sigurnije, rijetki su bili slučajevi stradavanja od kesonske bolesti. U ekipi su bila po dva ronioca i nekoliko pomoćnika. Spuštali su se do dubine od 40 m po 45 minuta do jednog sata. Ronioci su se naizmjenično spuštali u more, nikada nisu bili zajedno pod morem, a razlog tome su bili niskotlačni kompresori (12 atm, 300 litara), koje su imali na brodovima u „Spužvaru“. Kad bi se jedan digao, drugi bi se spuštao, a onaj koji je ronio zadnji drugi dan je ronio prvi. Na dubine veće od 40 metara spuštali su se jednom dnevno.

Od tada do danas Krapljani su razvili granu spužvarstva i ronjenja do samog savršenstva i to prvenstveno što se tiče same tehnike ronjenja koja zna doseći i do 5 urona u danu na raznoraznim dubinama.

Dokaz da su u tome uspjeli je taj da Krapljanski su spužvari jedni od jako rijetkih ronilaca koji završavaju u barokomori, a intezivno svaki dan borave od 3 do 8 sati u moru te pri tome obavljaju vrlo naporan fizički posao. Da bi se tako nešto moglo raditi prvenstveno vam mora biti u genima, a zatim morate biti strašno fizički te naročito psihički pripremljeni. Za Krapljanske spužvare ne vrijedi čuvena krivulja granice sigurnosti u ronjenju već su oni sami, i to svaki ronilac napose za sebe, stvorili novu krivulju sigurnosti uzimajući za temelj vrhunsko iskustvo, te sate provedene pod vodom. Naime, oni mogu obavljati i do 5 uzastopnih zarona u danu na velike dubine, a da pri tome nisu ugrozili svoj život.

U potrazi za mrtvim (potonulim) brodovima

Kako su se krapljanski ronioci osijećali u ronilačkim odijelima sa cipelama od olovnih đonova dok su se spuštalii sa barkase u morsku dubinu, njihov svijet je bila mrtva morska tišina, bubnjanje u ušima, bitka sa teretom pod morem, čuvanje od morskih struja i često gledanje smrti u oči.

Iskustvo, kondicija i velika hrabrost krapljanske ronioce uvijek je iznova vraćala tajanstvenim morskim dubinama.

Dok silazi u more, da traga dolje za nekim nestalim brodom, dok ulazi u brodsku utrobu, očekuje da tu, u tami, u vodi, naiđe na čovjeka, mornara, na neku kapu mornarsku ili bilo šta drugo, šta govori da je čovjek upravljao brodom... Silazi s mišlju da je nekog u trenutku potapanja broda snašla tragedija.

Zato nije slučajno što su se krapljanski ronioci našli u prvim ronilačkim ekipama u Poduzeću za spašavanje i tegljenje brodova (kasnije "Brodospas"), brodova koji su štetama prouzročenim za vrijeme Drugog svjetskog rata svoju "luku" našli na morskom dnu.