Leonardo Vinci

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Disambig.svg Ovo je članak o talijanskom skladatelju. Za članak o slikaru, arhitektu i izumitelju pogledajte Leonardo da Vinci.
Leonardo Vinci
Leonardo Vinci
Biografski podatci
Datum rođenja 1690. ili 1696.
Datum smrti 27./28. svibnja 1730.
Djelo
Poznatija djela Li zite 'ngalera
Publio Cornelio Scipione
Didone Abbandonata
Artaserse
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Leonardo Vinci (Strongoli, Kalabrija, 1690. ili 1696.Napulj, 27./28. svibnja 1730.) bio je talijanski barokni skladatelj poznat ponajviše po svojim operama.

Životopis[uredi VE | uredi]

Moguće godine rođenja, 1690. ili 1696., izvedene su iz dvaju različitih podataka o Vincijevoj starosti u trenutku smrti, koji se navode u registrima umrlih.[1]

Vinci se školovao u Napulju na Conservatorio dei Poveri di Gesù Cristo. Tamo je učio kompoziciju kod Gaetana Greca. Debitirao je 19. travnja 1719. operom Lo cecato fauzo u kazalištu Teatro dei Fiorentini u Napulju. Ubrzo su uslijedile i druge opere. Njegove se rane opere žanrovski mogu odrediti kao commedia per musica, komične opere s tekstom na napuljskom dijalektu.[1]

Nakon velikog uspjeha njegove prve ozbiljne opere Publio Cornelio Scipione, praizvedene 1722. u kazalištu Teatro S Bartolomeo u Napulju, Vinci se sve više okreće ozbiljnom tipu opere dramma per musica, raširenijem žanru koji dijalektom nije bio vezan samo uz Napulj. Ozbiljne je opere skladao uglavnom za Napulj i Rim. U produkciji ozbiljnih opera surađivao je s libretistom Pietrom Metastasijem. Vinci je skladao brojne opere na Metastasijeva libreta, primjerice Didone abbandonata (1726.) i Artaserse (1730.).[1]

Leonardo Vinci, uz Alessandra Scarlattija, Leonarda Lea, Nicolu Porporu i Giovannija Battistu Pergolesija, jedan je od najznačajnijih predstavnika napuljske operne škole. Svojim skladateljskim stilom utjecao je na Pergolesija i Hassea.[2] Osim opera, skladao je oratorije, mise, motete i instrumentalne glazbene vrste.

Nakon smrti 1730. u Napulju, počele su se širiti glasine da je Vincija otrovao ljubomorni suprug njegove navodne ljubavnice.[1]

Djela[uredi VE | uredi]

Opere[uredi VE | uredi]

  • Le doje lettere (1719.)
  • Lo cecato fauzo (1719.)
  • Lo scagno (1720.)
  • Lo scassone (1720.)
  • Lo Barone di Trocchia (1721.)
  • Don Ciccio (1721.)
  • Li zite 'ngalera (1722.)
  • La festa di Bacco (1722.)
  • Publio Cornelio Scipione (1722.)
  • Lo castiello sacchiato (1722.)
  • Lo labberinto (1723.)
  • Semiramide (1723.)
  • Partenope (1723.)
  • Silla dittatore (1723.)
  • Farnace (1724.)
  • La mogliera fedele (1724.)
  • Turno Aricino (1724.)
  • Ifigenia in Tauride (1725.)
  • La Rosmira fedele (1725.)
  • Il trionfo di Camilla (1725.)
  • Elpidia (1725.)
  • L'Astianatte (1725.)
  • Didone abbandonata (1726.)
  • Siroe, Re di Persia (1726.)
  • L'asteria (1726.)
  • Ernelinda (1726.)
  • Gismondo, Re di Polonia (1727.)
  • La caduta dei Decemviri (1727.)
  • Catone in Utica (1728.)
  • Medo (1728.)
  • Flavio Anicio Olibrio (1728.)
  • La Semiramide riconosciuta (1729.)
  • Alessandro nell'Indie (1729.)
  • Farnace (1729.)
  • La Contesa dei Numi (1729.)
  • Massimiano (1729.)
  • Artaserse (1730.)

Kantate[uredi VE | uredi]

  • All’error d’un alma infida (per la Passione)
  • Amor di Citerea gentilissimo figlio
  • Dove sei che non ti sento (Olympia abbandonata)
  • Finché in ciel saran le stelle
  • Mesta, oh Dio, fra queste selve
  • Mi costa tante lagrime
  • Nice son io pur quello
  • Parto, ma con qual core (La partenza del Faustina)
  • Peccatore, che fai? (Cantata morale)
  • Pendeva in dura croce (Cantata di Passione)
  • Per soggiogar la libertà di Roma (Orazio al ponte)
  • Silvan dimmi Silvano (Filli a Silvano che parte)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 "Vinci, Leonardo", u: Grove Music Online, pristupljeno 3. listopada 2014.
  2. "Leonardo Vinci", u: Encyclopædia Britannica, pristupljeno 3. listopada 2014.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]