Ljekaruša

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ljekaruše su zbirke rukom pisanih recepata i uputa za liječenje ljudi i životinja. Zbornici su znanja koja su imali katolički svećenici koji su bili herbara kojima su pučani odlazili liječiti se, jer su bježali od bježali od liječnika i ljekarna, nego su odlazili herbarima na narodna liječenja. Ti se svećenici u liječenju nisu samo molili Bogu, nego su liječili i ljekovitim travama. [1]

Najčešće su se prepisivale i dopunjavale u samostanima te sačuvale u samostanskim knjižnicama. No, nalaze se i u privatnim zbirkama. Sadržajno, ljekaruše su zbirke slojevitih napisa iz kojih se iščitavaju tragovi antičke grčke, rimske ili pak arapske medicine, no jednako tako i magijsko-religiozne rituale te višestoljetnu terapijsku praksu i iskustvo.

Ljekaruše u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Najstarije hrvatske ljekaruše potječu iz 14. i 15. stoljeća. Pisane su slavenskim idiomom i glagoljskim pismom. Te ljekaruše čuvaju se u HAZU. Ivan Milčetić i Rudolf Strohal napravili su opise i transliteracije prve i druge hrvatskoglagoljske ljekaruše te ih objavili u Vjesniku Staroslavenske akademije i u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena. Prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku je ljekaruša Luke Vladimirovića.[2]

Kronološki treća dosad poznata izdana ljekaruša latinična je Prva karlobaška ljekaruša koja je napisana godine 1603. na ikavskom narječju hrvatskog jezika čiji je pretisak objavljen u knjizi 9 publikacije Rasprave i građa za povijest znanosti u izdanju HAZU, 2009. godine. Tijekom 17. i 18. stoljeća nastaje veći broj rukopisnih ljekaruša, a sačuvano ih je pedesetak.

Koncem 19. stoljeća ljekaruše su pobudile osobito etnografsko zanimanje te je počelo njihovo sustavno istraživanje i kritičko objavljivanje. Većim dijelom objavljene su u Zborniku za narodni život i običaje, mnoge su pripremljene u obliku prijepisa u sklopu drugih publikacija (npr. Zbornik Kačić, Rasprave i građa za povijest znanosti, Acta medico historica adriatica), a neke kao samostalne publikacije (Vladimirovićeve Likarie pripostite, Bartulovićeve Različite likarije). Najbrojnije su ljekaruše iz 19. i 20. stoljeća koje su bile čuvane kao kućni priručnici za liječenje. One su uglavnom prijepis starijih tiskanih ili rukopisnih ljekaruša.

Naputci za liječenje u ljekarušama najčešće počinju navodom bolesti odnosno simptoma (npr. «za želudac likarija», «koga tišči» ili «kada koga glava boli»), a potom se iznosi uputa ili sredstvo za liječenje. Hrvatska je bogata ovim izvorima. Nešto su slabije zastupljene na području Slavonije. Pisane su glagoljicom, latinicom, zapadnom ćirilicom (bosančicom i/ili poljičicom) na svim narječjima.

U ljekarušama se mogu naći apstraktni i konkretni zapisi. Apstraktni se odnose na magijske i religiozne elemente liječenja. Konkretni podrazumijevaju uporabu ljekovitih sastojaka supstancija biljnog, životinjskog i mineralnog podrijetla čija su svojstva isukustvom prepoznata kao ljekovita. Također postoje zapisi koji kombiniraju i magiju i konkretnu empiriju (npr. upute "za zubi pomoć" u hrvatskoglagoljskom Žgombićevu zborniku iz 16. st.).

Ljekaruše su predmet istraživanja: povjesničara medicinskih znanosti (farmacija, medicina, kemija, veterina), povjesničara, filologa, etnologa i kulturnih antropologa, lingvista, ali i suvremene farmacije te dragocjeni spomenici hrvatske kulturne baštine.

O karlobaškim je ljekarušama pisao liječnik Željko Poljak.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Metković Fra Milan Šetka: fra Lukine »LIKARIJE RAZLIČITE«
  2. Metković Fra Milan Šetka: fra Lukine »LIKARIJE RAZLIČITE«


Izbor iz literature[uredi VE | uredi]

  1. Grmek, M. D. (1963), Rukovet starih medicinskih, matematičko-fizičkih, astronomskih, kemijskih i prirodoslovnih rukopisa sačuvanih u Hrvatskoj i Sloveniji. U: M. D. Grmek (ur.), Rasprave i građa za povijest nauka knjiga 1, JAZU, HAZU, 259-342.
  2. Fatović-Ferenčić, S, Dürrigl, M. A. (1997), Za zubi pomoć - Odontološki tekstovi u hrvatskoglagoljskim rukopisima, Acta Stomatologica Croatica, 31: 229-236.
  3. Milčetić, I. (1913), Stari glagolski recepti, egzorcizmi i zapisi, Vjesnik Staroslavenske akademije, 1: 61-69.
  4. Pećina M, Fatović-Ferenčić, S. (2009), Rasprave i građa za povijest znanosti knjiga 9: Karlobaške ljekaruše, HAZU, Zagreb.
  5. Pećina M, Fatović-Ferenčić S. (2010), Rasprave i građa za povijest znanosti knjiga 10: Knjige od likarije, faksimil i obrada dviju ljekaruša pisanih hrvatskom ćirilicom, HAZU, Zagreb.
  6. Romano, J. (1973), Jugoslavenska bibliografska zbirka ljekaruša i narodnih medicinskih rukopisa, Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, Beograd.
  7. Strohal, R. (1910), Folkloristički prilozi iz starije hrvatske knjige. I. Različni zapisi i čaranja (Glagolski hrv. spomenik iz 15. vijeka), Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, XV: 120-132.
  8. Šimunović Petrić, Z. (1992), Narodna medicina u rukopisima arhiva odbora za narodni život i običaje JAZU, danas HAZU u Zagrebu. U: I. Padovan, B. Belicza (ur.), Rasprave i građa za povijest znanosti knjiga 7, HAZU, Zagreb, 297- 303.
  9. Šušnjić Fliker, Z. (1986), Narodne ljekaruše iz Hrvatske nastale u 17. i 18. stoljeću, Farmaceutski glasnik, 42: 367-383.


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]