Ludwig Mies van der Rohe

	Ludwig Mies van der Rohe
modernizam (Bauhaus); funkcionalizam (internacionalni stil)
Rođenje	27. ožujka, 1886.; Aachen, Njemačka
Smrt	19. kolovoza, 1969.; Chicago, SAD
Nacionalnost	njemačko/američko (1944.)
Vrsta umjetnosti	arhitektura - dizajn
Praksa	bauhaus
Utjecao	funkcionalizam
Poznata djela	Njemački paviljon u Barceloni; Vila Tugendhat; Kuća Farnsworth; 860-880 Lake Shore Drive; Zgrada Seagram; Neue Nationalgalerie
Portal o životopisima

Ludwig Mies van der Rohe, rođen je kao Maria Ludwig Michael Mies, 27. ožujak, 1886. – 17.kolovoz, 1969.) bio je njemački i američki arhitekt. Najčešće su ga zvali skraćeno, samo po prezimenu - Mies. Mies je uz Waltera Gropiusa i Le Corbusiera, najpoznatije ime u stvaranju moderne funkcionalne arhitekture. On je dao i veliki doprinos u stvaranju modernog dizajna, kao jedan od ravnatelja slavnog Bauhausa. Njegov pristup se odlikovao ekstremnom čistoćom i jednostavnošću oblika. Svoju metodu oblikovanja, zvao je „arhitektura kože i kosti”. Slavan je i po svojoj sjajnoj uzrečici „manje je više” (koja je postala krilatica minimalizma) i citiranju Gustava Flauberta: „Bog je u detaljima”, koje su mu bile misli vodilje pri rješavanju problema oblikovanja.

Životopis

Prva znanja o umjentosti i oblikovanju stekao je od svoga oca koji je držao klesarsku radionicu u Aachenu, tada Kraljevina Pruska. Od 1897. – 1900. god. pohađao je crkvenu školu, a u Berlin se preselio 1905. godine gdje se zaposlio u uredu arhitekta i dizajnera nameštaja, Brune Paula. Prvu građevinu je projektirao kao 21-godišnji arhitekt 1907. godine; bila je to drvena zgrada u klasicističkom stilu na koju je utjecala engleska arhitektura i djela K. F. Schinkela. Od 1908. godine radio je u uredu Petera Behrensa, zajedno s Le Corbusierom i Gropiusom, koji će kasnije također biti povezani s Bauhausom.

Njegov talent je ubrzo prepoznat i Mies se probio u berlinsku kulturnu elitu dodavši svom imenu majčino prezime »Rohe« ispred kojega je stavio nizozemsko »van der«, jer je njemačko »von« zakonski bilo ograničeno na plemiće po krvi.^[1] Tako je od 1911. – 12. god. radio je na projektu njemačke ambasade u Sankt Peterburgu i projektirao je obiteljsku kuću supružnika Kronelovih u Haagu, a osobni studio je osnovao već 1912. godine. U svojim prvim radovima se trudio za radikalniji spoj arhitekture i tehnologije. God. 1913., Mies je oženio Adele Auguste (Ada) Bruhn (1885. – 1951.), kćerko bogatog industrijalca, s kojom je imao tri kćerke. U suradnji s Hansom Richterom, Wernerom Graffom i El Lissitzkyjem izdavao je časopis Gestaltung („oblikovanje“) u kojem se zalagao za industrijalizaciju svih oblasti arhitekture.

Tijekom Prvog svjetskog rata Mies je služeći u vojsci dobio izvanbračnog sina 1917. god. Rastao se od supruge 1918., a službeno su se razveli 1921. godine, no nastavio je održavati blizak odnos s kćerima, a njegov unuk Dirk Lohan (sin kćerke Marianne, r. 1938.) je kasnije čak studirao kod njega i radio s njim u SAD-u.^[2]

Odmah po završetku Prvog svjetskog rata uključio se u skupinu „November” u kojoj je bio ravnatelj arhitektonskih izložbi. Godine 1921., na natječaj za zgradu u berlinskoj ulici Friedrichstraße Mies je poslao projekt nebodera potpuno staklenog pročelja kojim je učinio dramatični preokret u čistu estetsku studiju. Zgrada se odlikovala jednostavnošću i svojom staklenom fasadom odredila je razvoj nebodera 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća. God. 1926., izabran je za predsjednika udruženja umjetnika i arhitekata njemačkog Werksbunda. Tijekom izložbe „Werkbund Expozition“ 1927. godine, kojom je on ravnao, 16 svjetskih arhitekata je predstavilo svojih 320 projekata modernih zgrada u kojima su upotrebljavali psihološka i sociološka znanja uz upotrebu suvremenih materijala, uglavnom betona i stakla. Bile su to prve zgrade s kockastim formama i ravnim krovovima. Godine 1928., kao ravnatelju njemačke selekcije izložbe u Barceloni, povjerena mu je uloga arhitekta njemačkog paviljona. Zgrada je služila kao informacijski centar i prenoćište. Iako je 1930. godine uništena, kao uzor suvremene arhitekture, od 1983. do 1989. godine je ponovno izgrađena. U njoj je Mies pažljivo koristio mnoge materijale, dok je otvorenošću ova prizemnica fantastično spajala interijer s eksterijerom kako je Mies usmjerio kretanje posetitelja na izložbi.

U isto vrijeme Mies je radio i projekt za supružnike Tugendhat u Brnu (Vila Tugendhat, 1930.), te kuću za Emila Noldea. Od 1930. – 33. god. bio je ravnatelj poznate škole dizajna, Bauhaus, za koju je napravio nekoliko projekata. No, nakon nacističkog pritiska, Mies je s kolegama odlučio zatvoriti školu. Nacisti su odbijali njegovu arhitekturu kao „protunjemačku” i Miesu je bilo otežano stvarati u tom ozračju. Zbog toga je 1937. god. emigrirao je u SAD, gdje je već sljedeće godine postao upravitelj odjela za arhitekturu na „Institutu tehnologije Armour”, kasniji Illinois Institute of Technology (IIT) u Chicagu za koji je izgradio nekoliko zgrada.

Zgrada Seagram u New Yorku (1958.) se smatra reprezentativnim primjerom poslijeratnog nebodera

Glavni znak njegovih radova u SAD-u je čelični skelet s pravilnom osnovom koji je moduliran. U tom modulu izgradio je vikendicu Edite Farnswort (Kuća Farnsworth, 1946. – 51.), koju je shvatio kao otvoreni paviljon. Daljne građevine skeletnih konstrukcija bile su stambene zgrade 860-880 Lake Shore Drive u Chicagu (1949.), te zgrada instituta IIT, tzv. Crown Hall (1950. – 56.), za koju je iskoristio ideju velikog društvenog prostora ispod spuštenog stropa na okvirima. Njegovo posljednje djelo je Narodna galerija u Berlinu (Neue Nationalgalerie, 1968.), čije je otvorenje propustio zbog astme. Umro je 1969. godine u Chicagu i nakon kremacije njegov pepeo je sahranjen uz druge slavne arhitekte na groblju Graceland. Njegov grob je, u duhu njegove arhitekture, označen jednostavnim tamnim blokom granita i velikim drvetom.^[3]

U vrijeme kada se Milesovo zdravlje počelo pogoršavati, reakcija protiv Međunarodnog stila bila je u punom jeku. Temeljni napad Roberta Venturija na krutost Miesianovog dizajna, složenost i proturječnost u arhitekturi, pojavio se 1966., ne ostavljajući nikakvu sumnju u metu svoje kritike. Venturi je izjavio: "Volim elemente koji su hibridni, a ne 'čisti', kompromitirajući, a ne 'čisti'... Ja sam za neurednu vitalnost umjesto očitog jedinstva." I na kraju, okrenuo je Miesov najpoznatiji aforizam, sugerirajući da je "Manje dosadno". No, to nije bio prvi pogled na kanon modernističke arhitekture - Louis Kahn, Paul Rudolph, pa čak i Le Corbusier već su 1950-ih počeli preispitivati idiom čelika i stakla koji je Mies proslavio.

Oštrina s kojom su arhitekti i kritičari 1960-ih odgovarali na hegemoniju međunarodnog stila nad dizajnom govori, štoviše, o neusporedivoj zapovijedi koju su on - a posebice Mies - držali nad duhom modernizma u arhitekturi u poslijeratnom razdoblju. Napredak u komunikaciji i putovanjima učinio je međunarodni stil uistinu globalnim fenomenom, koji su na svakom naseljenom kontinentu usvojile tisuće arhitekata

Mies je odlikovan više puta, kako za života tako i posmrtno. Dobio je RIBA-inu kraljevsku zlatnu medalju za arhitekturu 1959., zlatnu medalju AIA 1960. i Predsjedničku medalju slobode 1963. Godine 1982. njegova krunska dvorana na IIT-u pojavila se na poštanskoj marki od 20 centi koju je izdala američka poštanska služba. , a na stotu obljetnicu njegova rođenja 1986., zapadnonjemačka vlada izdala je poštarinu s prikazom njegove Neuenationalgalerie u Zapadnom Berlinu. Društvo Mies van der Rohe, sa sjedištem u IIT-u, radi na očuvanju Miesovih zgrada u kampusu i promiče angažman u njegovom radu, prvenstveno u Chicagu.^[4]

Djela

Mies je, kao i njegovi suvremenici, naročito nakon Drugog svjetskog rata, bio stvaratelj novog stila u arhitekturi, koji je predstavljao duh njegova vremena. Njegove građevine su sretna i dobro odvagnuta kombinacija minimalističkih oblika dobro uklopljenih u okolni veliki slobodni prostor. Među prvima je počeo primjenjivati moderne industrijske materijale poput stakla i čelika, koji su se u njegovim djelima potpuno osamostalili.

Bavio se i dizajnom i bio je posljednji ravnatelj Bauhausa. Njegove stolice, stolica Barcelona iz njemačkog paviljona, kao i ona iz Brna koju je predložio za obitelj Tugendhat, izrađuju se i dan danas.

Kronološki popis važnijih djela

1907. - Kuća Riehl, Potsdam, Njemačka
1913. - Kuća Werner, Zehlendorf
1927. - Naselje Weissenhof, Stuttgart
1928. – 30. - Stambena kuća Haus Lange/Haus Esters, Krefeld
1929. - Njemački paviljon u Barceloni, Barcelona, Španjolska
1930. - Vila Tugendhat, Brno, Češka
1946. - Kuća Farnsworth, Plano, Illinois, SAD
1949. – 51. - Stambene zgrade 860–880 Lake Shore Drive, Chicago, Illinois
1950. – 56. - S. R. Crown Hall, fakultet arhitekture pri Illinoiškom tehnološkom institutu, Chicago
1956. – 60., Lafayette Park, Detroit, Michigan
1958. - Zgrada Seagram, New York
1960. – 74. - Federalni centar Chicaga
1967. - Trg Westmount, Quebec, Kanada
1964. - Highfield House Condominium, Baltimore, Maryland
1968. - Neue Nationalgalerie, Berlin
Izgrađene postumno:
- 1972. - Memorijalna knjižnica Martina Luthera Kinga, Washington D.C.
- 1973. - IBM Plaza, Chicago