Markgrofovija Moravska

Izvor: Wikipedija
Markgrofovija Moravska

Markrabství moravské (češ.)
Markgrafschaft Mähren (njem.)

Markgrofovija

1182.1918.
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Gott erhalte Franz den Kaiser
(hrv. Bože, čuvaj cara Franju)
Lokacija Markgrofovije Moravske
Lokacija Markgrofovije Moravske
Markgrofovija Moravska i Zemlje Krune sv. Vaclava unutar Svetog Rimskog Cartsva (1618.)
Lokacija {{{genitiv2}}}
Lokacija {{{genitiv2}}}
Podjela Markgrofovije Moravske na političke kotare sa sjedištem kotarskih vlasti (1. siječnja 1893.)
Glavni grad Olomouc (1182. – 1641.)
Brno (1641. – 1918.)
Jezik/ci moravski, česki, poljski, njemački
Religija katoličanstvo (službeno)
husitizam, huteritizam, luteranizam, židovstvo, utrakvizam
Vlada monarhija
Markgrof
 - 1182.1191. Konrad II.
 - 1916.1918. Karlo I.
Povijest
 - uspostavljena 1182.
 - Raspad Austro-Ugarske 1918.
Danas dio Češka

Markgrofovija Moravska (češ. Markrabství moravské, njem. Markgrafschaft Mähren) bila je jedna od Zemalja Krune sv. Vaclava unutar Svetog Rimskog Carstva, a zatim Austrijskog Carstva, pa Austro-Ugarske. Postojala je od 1182. do 1918. godine, a njom je službeno upravljao markgrof. Bila je de facto nezavisna država, ali podređena Českom Vojvodstvu, kasnije Kraljevini Bohemiji. Obuhvaćala je povijesnu regiju Moravsku koja se i danas nalazi unutar Češke.

Zemljopis[uredi | uredi kôd]

Markgrofovija Moravska nalazila se istočno od Bohemije, s područjem otprilike upola manjim od te regije. Na sjeveru su Sudeti formirali granicu sa Šleskim vojvodstvom, uključenim kao zemlja Krune sv. Vaclava nakon Trentschinskog sporazuma (1335.). Na istoku i jugoistoku su je zapadni Karpati odvajali od Kraljevine Ugarske, dok je na jugu rijeka Dyje označavala granicu s Austrijskim Vojvodstvom (kasnije Austrijskim Nadvojvodstvom).

Moravci, koji se obično smatraju češkim narodom koji govori moravskim jezikom, činili su glavninu stanovništva. Prema popisu stanovništva Cislajtanije iz 1910. godine, 27,6 % se izjasnilo kao njemački Moravci[1] koji su kasnije protjerani nakon Drugog svjetskog rata. Druge etničke manjinske skupine uključivale su Poljake, Rome i Slovake.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Pánek, Jaroslav; Tůma, Oldřich. 2009. A History of the Czech Lands [Povijest Čeških zemalja] (engleski) Ilustrirano izdanje. Karlovo sveučilište. Prag, Češka. ISBN 978-80-246-1645-2. Pristupljeno 13. siječnja 2024.