Martin Heinrich Klaproth

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Martin Heinrich Klaproth
Martin Heinrich Klaproth.jpg
Rođenje 1. prosinca 1743.
Smrt 1. siječnja 1817.
Državljanstvo Nijemac
Polje Kemija
Institucija Berlinsko sveučilište
Poznat po Otkriće uranija,
cirkonija,
titanija.

Martin Heinrich Klaproth (Wernigerode, Brandenburg, 1. prosinca 1743. – Berlin, 1. siječnja 1817.), njemački liječnik i kemičar. Prvi profesor kemije na novoosnovanom Berlinskom sveučilištu (1810.). Jedan od vodećih kemičara svojega doba koji je među prvima izvan Francuske podržao Lavoisierovo antiflogistonsko naučavanje. Otkrio je uranij, cirkonij i titanij i opisao ih kao kemijske elemente, iako ih nije dobio u čistom, metalnom stanju. Sudjelovao u otkrićima stroncija, telurija, kroma i cerija. [1]

Doprinosi[uredi VE | uredi]

Titanijev dioksid je najkvalitetniji bijeli pigment u bojama.

Uranij[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Uranij

Uranij je radioaktivni kemijski element iz skupine aktinoida (atomski broj 92, relativna atomska masa 238,029). Uranijeva izotopna smjesa sadrži tri prirodna radioizotopa: 234U, 235U i 238U, od kojih je posljednji najobilniji (99,283%) i s najduljim vremenom poluraspada (4,46 ∙ 109 godina), a posljednja dva izotopa početni su članovi dvaju prirodnih uranijevih radioaktivnih raspadnih nizova. Uranij je metal, u čistom stanju sjajan poput srebra, gust, talište 1135 °C, gustoća 19,05 g/cm³. Uranij je jedini kemijski element u prirodi u kojem se pod određenim uvjetima može zbivati nuklearna lančana reakcija. Otkrio ga je 1789. M. H. Klaproth, a u metalnom stanju prvi je put dobiven 1841. Po zastupljenosti u Zemljinoj kori uranij se ubraja u obilnije elemente; ima ga više nego na primjer srebra, joda, kadmija ili žive, ali u malim koncentracijama.

Dobivanje uranija iz uraninita počinje raščinjanjem rude otopinom sode ili sumpornom kiselinom. Dobivena se otopina obrađuje ionskom izmjenom ili ekstrakcijom, pri čem se odvajaju uranil sulfat i kompleksni uranil karbonat. Iz njihove otopine taloženjem magnezijevim oksidom ili natrijevim hidroksidom nastaje uranat, teškotopljivi koncentrat, takozvani žuti kolač, koji sadrži 70 do 90% uranijeva oksida U3O8. Kako koncentrat nije dovoljno čist, otapa se u dušičnoj kiselini i dobiva se uranil nitrat, koji se nakon ekstrakcije, uparivanja i žarenja prevodi u oksid UO3, reducira u UO2 i prevodi u tetrafluorid, UF4, iz kojega se konačno redukcijom magnezijem ili kalcijem dobiva metalni uranij.

Uranij se ponajprije primjenjuje kao nuklearno gorivo, to jest kao fisibilan materijal koji se u kontroliranoj lančanoj reakciji raspada uz oslobađanje golemih količina energije, a ključna je komponenta i pri izradbi nuklearnog oružja. Zbog vrlo malog udjela fisibilnog izotopa 235U u prirodnom uraniju, otežano je održavanje lančane reakcije te je potrebno povećati njegov udjel u izotopnoj smjesi. Taj se postupak naziva obogaćivanje, a dobiveni je proizvod obogaćeni uranij. Uranij koji zaostaje nakon obogaćivanja (osiromašeni uranij) rabi se, zbog svoje velike gustoće, i u druge svrhe, na primjer za zaštitu od ionizirajućega zračenja, kao dodatak različitim vrstama strjeljiva, kao materijal za uravnoteženje u gradnji zrakoplova i slično. Prije se uranij mnogo rabio za bojenje stakla i keramike, a u manjem opsegu i u fotografiji. [2]

Cirkonij[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Cirkonij

Cirkonij je kemijski element (atomski broj 40, relativna atomska masa 91,22), srebrnobijeli metal tališta oko 1850 °C, gustoće 6,5 g/cm³. Primjenjuje se za uklanjanje tragova kisika i dušika iz čelika, a u malim količinama dodaje se slitinama za povećavanje njihove otpornosti i tvrdoće, služi i za gradnju kemijskih aparatura, u medicini, pirotehnici i drugo. Zbog vrlo male apsorpcije sporih neutrona, otpornosti prema koroziji i razmjerno visokoga tališta, cirkonij se mnogo rabi u nuklearnoj tehnici za izradbu posuda za reaktorsko nuklearno gorivo. Cirkonij je u spojevima uglavnom četverovalentan. Najvažniji je spoj cirkonijev(IV) oksid, ZrO2, koji ima vrlo visoko talište (2700 °C) pa se rabi za izradbu vatrostalnoga materijala, keramike i bijelog emajla. [3]

Titanij[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Titanij

Titanij je kemijski element (atomski broj 22, relativna atomska masa 47,90). Titanij je srebrnobijeli laki metal s talištem približno 1670 °C i gustoćom 4,5 g/cm³. Tvrd je poput čelika, krt, može se hladno valjati i rastezati u žice. Topljiv je samo u fluorovodičnoj i vrućoj solnoj kiselini, postojan je na zraku i u morskoj vodi i otporan na kemikalije i koroziju. Otkrio ga je 1791. britanski mineralog William Gregor, a 1795., neovisno, i M. H. Klaproth. Titanij pripada među najobilnije kemijske elemente Zemljine kore. Za njegovo su dobivanje prikladni minerali rutil i ilmenit, od kojih se prvo dobiva titanijev dioksid (TiO2), zatim tetraklorid (TiCl4) te konačno redukcijom s magnezijem ili natrijem metalni titanij. Velike količine titanija dobivaju se u obliku slitine sa željezom (ferotitanij), koja služi za legiranje čelika. Titanij se, čist ili u obliku slitina, rabi kao vrijedan tehnički materijal u proizvodnji čvrstih i laganih dijelova za aerotehniku, raketnu tehniku i astronautiku, u gradnji turbina i kompresora, brodova i podmornica, posebno dijelova strojeva i opreme izloženih morskoj vodi, korozijski otpornih uređaja za kemijsku i prehrambenu industriju, u medicini kao ugradbeni biomaterijal u kirurgiji, ortopediji (proteze), zubnoj tehnici (zubni implantati) i drugo. U spojevima titanij može biti u oksidacijskim stupnjevima +II, +III i +IV. Najvažniji je titanijev dioksid (titanijev(IV) oksid), TiO2, bijeli prah koji se u velikim količinama rabi kao najkvalitetniji bijeli pigment u bojama, lakovima i emajlima, u keramici, kozmetici, kao dodatak kaučuku i polimernim materijalima i slično. Titanijev karbid, TiC, crnosiva tvar metalna sjaja, rabi se kao tvrda faza u proizvodnji tvrdih metala te kao površinski sloj radno opterećenih strojnih dijelova. [4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Klaproth, Martin Heinrich, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. uranij, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  3. cirkonij, [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  4. titanij, [4] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.