Mate Zorić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Mate Zorić (Šibenik, 6. travnja 1927.Zagreb, 18. listopada 2016.) bio je hrvatski talijanist, komparatist, kroatist, književni povjesničar, prevoditelj, leksikograf i professor emeritus[1] Sveučilišta u Zagrebu,

Tonko Maroević nazvao ga je "autorom najširega problemskog raspona" u hrvatskoj talijanistici i "neusporedivim znalcem talijanske književnosti".

Životopis[uredi | uredi kôd]

Nakon završene gimnazije u Šibeniku odlazi na studije u Zagreb gdje studira medicinu, talijanistiku, kroatistiku i južnu slavistiku. Godine 1953. diplomira na zagrebačkom Filozofskom fakultetu talijansku filologiju i južnoslavenske filologije. Godine 1954. izabran je za asistenta na Katedri za talijansku književnost Filozofskog fakulteta, 1960. postaje docent, 1966. izvanredni profesor, a 1972. redoviti profesor talijanske književnosti. Doktorirao je 1960. godine na Sveučilištu u Zagrebu s tezom "Marko Kažotić i romantička književnost u Dalmaciji na talijanskom jeziku". Od 1955. do 1958. boravio je u Italiji, najprije u Perigi na Sveučilištu za strance, zatim je u akademskim godinama 1956./1957. i 1957./1958. radio kao lektor hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu i na Školi političkih znanosti u Firenci, a predavao je i na sveučilištima u Milanu, Veneciji i Veroni.[2] Predstojnik Katedre za talijansku književnost bio je od 1961. do umirovljenja 1997. godine. Dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu bio je od 1980. do 1984. godine. Godine 1997. dodijeljeno mu je počasno zvanje i titula professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

U Hrvatskoj je najzaslužniji za proučavanje opusa Nikole Tommasea. Jedan je od utemeljitelja časopisa Književna smotra, desetljećima je uređivao znanstveni godišnjak Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia.[3] Objavio je više od 300 znanstvenih i stručnih radova u zbornicima, časopisima i publikacijama na hrvatskom i talijanskom jeziku, a od toga je 150 izvornih znanstvenih rasprava posvetio opusima sljedećih talijanskih pisaca: Dantea, Boiarda, Ariosta, Poliziana, Macchiavellija, Tassa, baroknih romanopisaca, Casanove, Metastasija, Foscola, Manzonija, Tommasea, Carduccija, Verge, Pascolija, D’Annunzija, Ungarettija, Sabe i hrvatskih autora (M. Kažotić, A. Tresić Pavičić, A. Vidović i dr.), a istraživao je i sudjelovanje Hrvata u talijanskoj književnosti XVIII. stoljeća. Njegova znanstvena otkrića o pojedinim talijanskim piscima (Foscolo, Tommaseo, D’Annunzio) citirana su u povijestima talijanske književnosti i edicijama njihovih sabranih djela.[2] Njegova su istraživanja tiskana u Italiji kao opsežne knjige kod izdavača Italia e Slavia (Antenore, Padova 1989.) i Dalle due sponde (Il calamo, Rim 1999.), a u Hrvatskoj sveučilišni udžbenik Classici e moderni della letteratura italiana (s Franom Čalom, 1964., 1973., 1986., 1991.) i Književni dodiri hrvatsko–talijanski (Književni krug, Split 1992.). Uredio je osam svezaka zbornika Hrvatsko-talijanski književni odnosi (1989–2002). Bio je urednik i redaktor hrvatskih izdanja talijanskih klasika (Dante, Petrarca, Boccaccio, Bruno, Vico) i modernih autora. Preveo je na hrvatski djela Giovannija Boccaccia, Giordana Bruna i Massima Cacciarija, Sabina Aquavive i Enza Pacea (s Dubravkom Zorić).[2]

Priznanja i odličja[1][uredi | uredi kôd]

Za svoj rad dobio je niz priznanja i nagrada, među kojima se izdvajaju:

  • 1974. Zlatna medalja Regione di Campania (za studije o Manzoniju);
  • 1978. Srebrna medalja za članstvo u Međunarodnom odboru prigodom proslave 200. obljetnice Uga Foscola;
  • 1979. Zlatna medalja grada Firence za izdanje sveukupnih Danteovih djela u hrvatskom prijevodu (zajedno s Franom Čalom);
  • 1981. Medalja Certalda za hrvatsko izdanje djela G. Boccaccia, (također s Franom Čalom);
  • Diploma Talijanskog instituta u Zagrebu.
  • Od predsjednika Republike Italije primio je odličje reda Cavaliere nell’Ordine al Merito della Repubblica Italiana.
  • Godine 1997. njegov mu je matični Odsjek za talijanistiku odao počast znanstvenim skupom pod naslovom "Talijanističke i komparatističke studije u čast Mati Zoriću".[4] Iste je godine Senat Zagrebačkoga sveučilišta, na prijedlog Filozofskog fakulteta, donio odluku da se Zoriću dodijeli počasno zvanje professor emeritus zbog posebnih zasluga za napredak i razvitak Sveučilišta te za međunarodno priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost u polju filologije.[4]

Djela[2][uredi | uredi kôd]

  • Classici e moderni della letteratura italiana (s F. Čalom), Zagreb, 1964.;
  • Marko Kažotić (1804. – 1842.), Zagreb, 1965.;
  • Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku, Zagreb, 1971.;
  • Italia e Slavia. Contributi sulle relazioni letterarie italo-jugoslave dall’Ariosto al D’Annunzio, Padova, 1989.;
  • Književni dodiri hrvatsko–talijanski, Split, 1992.;
  • Dalle due sponde, Rim, 1999.;
  • Sjenovita dionica hrvatske književnosti, Hrvatska sveučilisna naklada, Zagreb, 2014.

Izvori[uredi | uredi kôd]